Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ovih 30 godina višestranačja pokazalo nam je da je svaka suradnja HDZ-a i liberala sumnjiva i osuđena na propast

Goranko Fižulić piše o trideset godina hrvatskog višestranačja

Te 1990. gotovo svakodnevno su se osnivale stranke koje su puhale u nacionalne odnosno nacionalističke i šovinističke diple, a najveća i najstarija među njima, nakon održanih prvih višestranačkih izbora, preuzela je svu vlast. Znači, bilo je više nego dovoljno političkih opcija koje su mogle zadovoljiti sve one čiji se politički izričaj svodi na mahanje nacionalnim zastavama i naturanje vjerskih simbola. Takve svaka liberalna ideja, a kamoli cijela stranka, opravdano i zasluženo frustrira.

U kino dvorani tadašnjeg Radničkog narodnog sveučilišta „Moša Pijade“, danas Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, održana je 20. svibnja 1989. osnivačka skupština Hrvatskog socijalno liberalnog saveza. U osnivanju prve demokratske stranke u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj željelo je sudjelovati nešto više od 600 znatiželjnih građana, ali je kino kartu kao ulaznicu i pripadajući bedž s imenom stranke moglo kupiti samo njih 480, koliki je bio kapacitet dvorane.

Većina građana došla je na osnivačku skupštinu ponukana radio spotom koji je Radio 101 napravio prema narudžbi inicijativnog odbora, a emitirao ga je desetak dana u blokovima reklama. Trošak reklamne radio kampanje, najam dvorane, izradu bedževa te tiskanje materijala za skupštinu uključivši i glasačke listiće platili su osnivači kupnjom prije spomenutih kino ulaznica. Kako je na kraju ukupan trošak formalnog osnivanja prve demokratske stranke bio manji od prihoda ostvarenog prodajom ulaznica možemo kazati da je to bila prva i do sad jedina uspješna crowdfunding kampanja osnivanja hrvatskih političkih stranaka.

Opozicija nenarodnom režimu

A sve je počelo tri mjeseca ranije, u prostorijama Društva sveučilišnih nastavnika u ulici Braće Kavurića, danas Andrije Hebranga, gdje je u utorak 21. veljače 17 građana stavilo svoj potpis na inicijativni dokument osnivanja HSLS-a sukladno tadašnjim propisima. Taj skup bio je najavljen u redovnim vijestima na Radiju 101, pa su na njega mogli doći i oni koji nisu osobno poznavali Slavka Goldsteina, Vladu Gotovca i Franju Zenka, pokretače cijele inicijative. U velikoj dvorani Društva okupilo se ne više od četrdeset osoba, uključivši i one koji su tu bili po službenoj dužnosti.

Za vrijeme pauze trebalo je potpisati pristup inicijativi ili napustiti dvoranu. Tako je nakon pauze hrvatska deklarirana demokratska opozicija nenarodnom režimu spala na dva dobro popunjena kombija. Nakon trideset godina velika većina onih koji su u veljači 1989. imali dovoljno građanske hrabrosti za otvaranje vrata višestranačju, a time i parlamentarnoj demokraciji više ne sudjeluje u javnom i političkom životu. Osim Slavka Goldsteina, prvog predsjednika HSLS-a i Vlade Gotovca koji je bio predsjednik stranke od 1996. do 1997. u međuvremenu su preminuli i drugi, najpoznatiji članovi inicijativnog kruga, kao što su Ivo Škrabalo, Ante Babaja, Zvonimir Berković, Franjo Zenko i Ljubomir Antić.

Šuhanje u nacionalističke i šovinističke diple

Slavko Goldstein daleko je najzaslužniji za osnivanje HSLS-a. U tadašnjim okolnostima njegovo veliko pregovaračko umijeće osiguralo je barem minimum povjerenja vladajućih struktura te su ove zauzvrat odustale od bilo kakve prijetnje represijom koja bi sigurno rastjerala malobrojno oporbeno društvo. Kada je 1990. prepustio mjesto stranačkog predsjednika Draženu Budiši upitao sam ga zašto to čini. Začuđeno me pogledao te mi dao odgovor koji me prenerazio: “Gledajte, nije zgodno da ja kao Židov budem na čelu bilo koje hrvatske, pa makar i liberalne stranke.” Bio sam više nego uvjeren kako Slavko Goldstein pretjeruje jer zbog čega bi članovi jedne liberalne stranke i njeni birači uopće marili za nacionalnost ili moguću religijsku pripadnost njenog čelnika.

Te 1990. gotovo svakodnevno su se osnivale stranke koje su puhale u nacionalne odnosno nacionalističke i šovinističke diple, a najveća i najstarija među njima, nakon održanih prvih višestranačkih izbora, preuzela je svu vlast. Znači, bilo je više nego dovoljno političkih opcija koje su mogle zadovoljiti sve one čiji se politički izričaj svodi na mahanje nacionalnim zastavama i naturanje vjerskih simbola. Takve svaka liberalna ideja, a kamoli cijela stranka, opravdano i zasluženo frustrira. Kako su oni i tada kao i danas bili nesumnjiva većina među onima koji izlaze na izbore, nitko među utemeljiteljima HSLS-a nije gajio iluzije o osvajanju vlasti. Samo su rijetki, suočeni s egzistencijalnim izazovima, ubrzo nakon pobjede nove političke paradigme zamijenili svoje liberalne ideje za nacionalističke floskule i sukladno njima ponudili svoje dobre usluge intelektualno insuficijentnoj vlasti.

Prestali su odolijevati sirenskom zovu HDZ-a

Kada je HSLS 1992. postao po broju saborskih zastupnika daleko najveća oporbena stranka za njega se zainteresirala i partijski organizirana i kontrolirana lokalna obavještajna zajednica. U skladu s tadašnjom definicijom parlamentarne demokracije prema kojoj je to oblik političkog uređenja i pravnog poretka u kojem se održavaju slobodni izbori na kojima uvijek pobjeđuje HDZ, pojava suvisle opozicije okarakterizirana je kao nepotrebno i štetno odstupanje od zadanog kursa. Zbog toga je u HSLS ubačeno desetak replika Ilije Čvorovića, a nekolicina viđenijih članova stranačkog vodstva iz ranih, ali i kasnijih godina turbulentne povijesti stranke, nije mogla predugo odolijevati sirenskom zovu HDZ-a te je slomljena ponudama preuzimala lukrativne funkcije u široko shvaćenoj državi.

Potpuna marginalizacija HSLS-a prvenstveno je posljedica krivih političkih procjena njegovog vodstva u razdoblju od 2000. do 2005. HSLS je pobijedio na izborima 3. siječnja 2000. zajedno sa SDP-om, ali umjesto da ta pobjeda bude iskorištena za temeljitu promjenu državnog i društvenog modela nastalog u vrijeme autokratske vladavine Franje Tuđmana, dio HSLS-a priklonio se HDZ-u u obrani tog modela. Tako je propala povijesna prilika da se u potpunosti razmontira klijentelističko-nacionalistički moloh, a umjesto njega demontiran je HSLS.

Tri vrste hrvatskih birača

Kako se hrvatsko biračko tijelo dijeli na tri ponekad više-manje ravnomjerna dijela, ono koje će uvijek glasati za HDZ, ono koje to nikada neće učiniti i ono koje nikada ne glasa, mjesto HSLS-a zauzele su i danas zauzimaju neke druge stranke i političke opcije. Bilo kakva politička budućnost HSLS-a, kao uostalom i svake druge liberalne opcije mora se bazirati na jasnom protivljenju HDZ-u kakav je danas i kakav je bio jučer. Tek kad HDZ u nekoj zasad neizglednoj budućnosti uspješno okonča brakorazvodnu parnicu s državom i nakon toga postane samo obična politička stranka s kritičkim pogledom na svoju kontroverznu prošlost, hrvatska stranačka pozornica bit će normalizirana. Takva normalizacija omogućit će liberalima osim pogleda ulijevo, i pogled udesno. Sve do tog dalekog i svečanog trenutka svaka ljubavna afera između HDZ-a i stranaka koje baštine liberalno ime i ideje, sama je po sebi sumnjiva i unaprijed osuđena na brzu prolaznost.

Nakon što je premijer Andrej Plenković podržao inicijativu predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović o uvođenju novog odlikovanja pod nazivom Velered dr. Franje Tuđmana s lentom i Velikom Danicom postavlja se pitanje mogu li oni na koje se odnosi čuvena rečenica dr. Franje Tuđmana iz 1996. uopće dobiti takvo odlikovanje. Za one zaboravne, kada je dr. Franjo Tuđman po povratku iz SAD-a održao konferenciju za medije na aerodromu koji danas nosi njegovo ime zaprijetio je „onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim, nego zelenim i žutim vragovima.“ Teško je zamisliti da bi tadašnji žuti i zeleni vragovi ili njihovi današnji ideološki nasljednici uopće mogli biti aspiranti na Velered, pa makar on bio bez lente i imao samo malu zvijezdu Danicu.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
214 članka Više o autoru
Više s weba