Ono što je teško, gotovo nemoguće shvatiti jest vrijeme. Dvadeset i pet godina je, naime, prošlo od završetka rata u Hrvatskoj (i BiH), posao odavno ide, turisti dolaze, ljudi se posjećuju, klinci se (opet) zaljubljuju i tuguju uz sličnu glazbu, a javni diskurs sve je – militariziraniji.
Javni izrazi nacionalne netrpeljivosti dva najveća naroda bivše Jugoslavije ne samo da se ne stišavaju, nego se, kako rat ostaje sve dalje u retrovizoru, reproduciraju novom silinom. Normalizacija kao da (opet) postaje tek teoretski koncept stvarnosti, pauza do prvog sljedećeg upada u “njihov” kafić sa šipkama i mačetom (?!) ili, daleko bilo, prve sljedeće prilike da se “poravnaju računi” oružjem s automatskom paljbom.
Kukavičluk ili slabost – svejedno je
Ono što je, nažalost, trivijalno lako shvatiti je motiv. Uostalom, ključni igrači beogradske politike likovi su iz glavnih uloga velikosrpskih devedesetih, koji su se otad reformirali otprilike kao i hrvatska javna uprava. S hrvatske strane balkanske razdjelnice svjetova, u HDZ-u nakon Jadranke Kosor i Ive Sanadera vodeće uloge igraju likovi kojima je žestoko podizanje nacionalnih tenzija sasvim prihvatljiva žrtva za glas-dva više, ili se, pak, poput Andreja Plenkovića, ekstremizmu u vlastitim redovima nemaju hrabrosti (ili snage, svejedno) suprotstaviti.
Priča itekako ima političku logiku, pod okriljem rata je na svim stranama provedena tranzicija na balkanski način, prilično plastično opjevana u stihu Hladnog piva: “Bog, domovina, nacija, svi na pod, ovo je privatizacija”. Vlast je, uz sve pripadajuće koristi, i danas lakše zadržati uz dovoljno precizno lociranje neprijatelja, a Srbi i Hrvati tu bar ne moraju biti previše kreativni. Uostalom, za dokazivanje brutalne učinkovitosti nacionalističke ucjene u demokratskom nadmetanju ne treba boljeg dokaza od cijele jedne blokirane države, susjedne Bosne i Hercegovine.
Tri riječi na Facebooku
Bure baruta je, uglavnom, i dalje tu. A oko fitilja se, očito, politički isplati petljati. Poseban je problem što stvari, čini se, svakom novom iteracijom hrvatsko-srpskih prepucavanja idu sve dalje i dalje. Napadi na ljude koji su u šibenskom zaleđu gledali utakmicu Crvene Zvezde u kvalifikacijama Lige prvaka bili su samo prikladan povod. Premijer zemlje u kojoj je jedna od top-tema (i dalje) legalnost ustaškog pozdrava konstatirao je da napadi nisu rezultat klime u društvu, a predsjednica Republike ih je čak s visoka i odbila komentirati (dok ne dobije policijsko izvješće).
Javio se i, podužim statusom na Facebooku, bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, čovjek koji je tu stranku odveo prema krajnjoj desnici. S namjerom da udari na – Milorada Pupovca (napade je osudio u zagradama, u tri riječi). Za političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj kazao je kako “patetično glumata”, zapitao se (retorički) je li njegov SDSS “samo instrument u velikosrpskoj osvajačkoj strategiji”, i nije li baš Pupovac “zadužen za dekonsolidaciju bilo kakve hrvatske države po tom vjekovnom velikosrpskome modelu”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pucam na Pupovca, gađam Plenkovića
Ovo što je napravio Karamarko zove se mobilizacija za nove napade, koje jasno i u zagradama, “najoštrije osuđuje”. Teško da je Karamarko baš toliko zalutao u politiku da doista vjeruje da je velikosrpska osvajačka strategija na djelu u Hrvatskoj drugim sredstvima, a da je jedan od njenih elemenata građanski političar Pupovac. Nije to baš toliko komplicirana materija kao, štajaznam, digitalizacija.
Pupovac je tu tek kolateralna meta – onaj na koga puca Karamarko je Pupovčev koalicijski partner, Andrej Plenković. Bivši šef HDZ-a, koji je bez funkcije ostao jer mu se raspala Vlada u kojoj je bio potpredsjednik zbog njegove afere Konzultantica, a preslagivanje u Saboru doživjelo debakl, ima ambiciju za povratkom na veliku scenu. Ta ambicija će se lakše ostvariti uvjeri li dovoljan broj članova HDZ-a u velikosrpsku opasnost i izdaju s vrha stranke.
Heroji devedesetih
S druge strane Dunava, “heroji” devedesetih, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, iz vrlo sličnih pobuda, na lijepo razgorenu mržnju dolijevaju svoju dozu benzina. Srpski predsjednik je obećao da će Srbija pomoći svom narodu u Hrvatskoj (doduše, nije rekao kako). “I dan danas ih love da vide tko smije u Hrvatskoj navijati za Zvezdu”, rekao je Vučić, kazavši kako je razumljivo što se najveći dio prije 30 godina pobunio protiv takvog režima. Vučić o tome nije govorio, ali valjda su prije 30-ak godina progonili navijače Zvezde i u Sloveniji. I Bosni i Hercegovini. I na Kosovu…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svoj obol dao je i srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, koji se zapitao bi li Kolinda Grabar Kitarović “možda dohvatila motku da tuče djecu u kafiću koja gledaju Zvezdu pošto se nedavno pohvalila da joj je žao što za vrijeme Oluje nije uzela pušku da valjda puca u svoje građane – Srbe”.
Startni pucanj
Sve to bizarno izlijevanje mržnje u javni prostor neugodno podsjeća na zagrijavanje za posljednji rat, koje je počelo u drugoj polovici osamdesetih godina. U svijetu koji se čini opet sve nestabilnijim, nije uopće teško zamisliti scenarije kakvi su se gledali u 20. stoljeću – kad se s ovih prostora ili davao startni znak za svjetski rat, ili se svjetski rat doživio kao startni znak za nacionalno “pročišćavanje” teritorija.
Količina mržnje svakako je postojana i puna političkog potencijala. A paljenje šibice ili ignoriranje gorućeg fitilja na balkanskom buretu baruta jednako je neodgovorno prema budućnosti generacija koje dolaze. Bez obzira u čiji kafić zalazili i koga gledali u Ligi prvaka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo bizarno izlijevanje nacionalne mržnje u javni prostor već smo gledali. Treba li podsjećati kako je završilo?
Četvrt stoljeća od kraja rata i dalje se itekako politički isplati plašiti Hrvate Srbima (i obrnuto)
Ovo što je napravio Karamarko zove se mobilizacija za nove napade, koje jasno i u zagradama, “najoštrije osuđuje”. Teško da je Karamarko baš toliko zalutao u politiku da doista vjeruje da je velikosrpska osvajačka strategija na djelu u Hrvatskoj drugim sredstvima, a da je jedan od njenih elemenata građanski političar Pupovac. Nije to baš toliko komplicirana materija kao, štajaznam, digitalizacija.
Ono što je teško, gotovo nemoguće shvatiti jest vrijeme. Dvadeset i pet godina je, naime, prošlo od završetka rata u Hrvatskoj (i BiH), posao odavno ide, turisti dolaze, ljudi se posjećuju, klinci se (opet) zaljubljuju i tuguju uz sličnu glazbu, a javni diskurs sve je – militariziraniji.
Javni izrazi nacionalne netrpeljivosti dva najveća naroda bivše Jugoslavije ne samo da se ne stišavaju, nego se, kako rat ostaje sve dalje u retrovizoru, reproduciraju novom silinom. Normalizacija kao da (opet) postaje tek teoretski koncept stvarnosti, pauza do prvog sljedećeg upada u “njihov” kafić sa šipkama i mačetom (?!) ili, daleko bilo, prve sljedeće prilike da se “poravnaju računi” oružjem s automatskom paljbom.
Kukavičluk ili slabost – svejedno je
Ono što je, nažalost, trivijalno lako shvatiti je motiv. Uostalom, ključni igrači beogradske politike likovi su iz glavnih uloga velikosrpskih devedesetih, koji su se otad reformirali otprilike kao i hrvatska javna uprava. S hrvatske strane balkanske razdjelnice svjetova, u HDZ-u nakon Jadranke Kosor i Ive Sanadera vodeće uloge igraju likovi kojima je žestoko podizanje nacionalnih tenzija sasvim prihvatljiva žrtva za glas-dva više, ili se, pak, poput Andreja Plenkovića, ekstremizmu u vlastitim redovima nemaju hrabrosti (ili snage, svejedno) suprotstaviti.
Priča itekako ima političku logiku, pod okriljem rata je na svim stranama provedena tranzicija na balkanski način, prilično plastično opjevana u stihu Hladnog piva: “Bog, domovina, nacija, svi na pod, ovo je privatizacija”. Vlast je, uz sve pripadajuće koristi, i danas lakše zadržati uz dovoljno precizno lociranje neprijatelja, a Srbi i Hrvati tu bar ne moraju biti previše kreativni. Uostalom, za dokazivanje brutalne učinkovitosti nacionalističke ucjene u demokratskom nadmetanju ne treba boljeg dokaza od cijele jedne blokirane države, susjedne Bosne i Hercegovine.
Tri riječi na Facebooku
Bure baruta je, uglavnom, i dalje tu. A oko fitilja se, očito, politički isplati petljati. Poseban je problem što stvari, čini se, svakom novom iteracijom hrvatsko-srpskih prepucavanja idu sve dalje i dalje. Napadi na ljude koji su u šibenskom zaleđu gledali utakmicu Crvene Zvezde u kvalifikacijama Lige prvaka bili su samo prikladan povod. Premijer zemlje u kojoj je jedna od top-tema (i dalje) legalnost ustaškog pozdrava konstatirao je da napadi nisu rezultat klime u društvu, a predsjednica Republike ih je čak s visoka i odbila komentirati (dok ne dobije policijsko izvješće).
Javio se i, podužim statusom na Facebooku, bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, čovjek koji je tu stranku odveo prema krajnjoj desnici. S namjerom da udari na – Milorada Pupovca (napade je osudio u zagradama, u tri riječi). Za političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj kazao je kako “patetično glumata”, zapitao se (retorički) je li njegov SDSS “samo instrument u velikosrpskoj osvajačkoj strategiji”, i nije li baš Pupovac “zadužen za dekonsolidaciju bilo kakve hrvatske države po tom vjekovnom velikosrpskome modelu”.
Pucam na Pupovca, gađam Plenkovića
Ovo što je napravio Karamarko zove se mobilizacija za nove napade, koje jasno i u zagradama, “najoštrije osuđuje”. Teško da je Karamarko baš toliko zalutao u politiku da doista vjeruje da je velikosrpska osvajačka strategija na djelu u Hrvatskoj drugim sredstvima, a da je jedan od njenih elemenata građanski političar Pupovac. Nije to baš toliko komplicirana materija kao, štajaznam, digitalizacija.
Pupovac je tu tek kolateralna meta – onaj na koga puca Karamarko je Pupovčev koalicijski partner, Andrej Plenković. Bivši šef HDZ-a, koji je bez funkcije ostao jer mu se raspala Vlada u kojoj je bio potpredsjednik zbog njegove afere Konzultantica, a preslagivanje u Saboru doživjelo debakl, ima ambiciju za povratkom na veliku scenu. Ta ambicija će se lakše ostvariti uvjeri li dovoljan broj članova HDZ-a u velikosrpsku opasnost i izdaju s vrha stranke.
Heroji devedesetih
S druge strane Dunava, “heroji” devedesetih, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, iz vrlo sličnih pobuda, na lijepo razgorenu mržnju dolijevaju svoju dozu benzina. Srpski predsjednik je obećao da će Srbija pomoći svom narodu u Hrvatskoj (doduše, nije rekao kako). “I dan danas ih love da vide tko smije u Hrvatskoj navijati za Zvezdu”, rekao je Vučić, kazavši kako je razumljivo što se najveći dio prije 30 godina pobunio protiv takvog režima. Vučić o tome nije govorio, ali valjda su prije 30-ak godina progonili navijače Zvezde i u Sloveniji. I Bosni i Hercegovini. I na Kosovu…
Svoj obol dao je i srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, koji se zapitao bi li Kolinda Grabar Kitarović “možda dohvatila motku da tuče djecu u kafiću koja gledaju Zvezdu pošto se nedavno pohvalila da joj je žao što za vrijeme Oluje nije uzela pušku da valjda puca u svoje građane – Srbe”.
Startni pucanj
Sve to bizarno izlijevanje mržnje u javni prostor neugodno podsjeća na zagrijavanje za posljednji rat, koje je počelo u drugoj polovici osamdesetih godina. U svijetu koji se čini opet sve nestabilnijim, nije uopće teško zamisliti scenarije kakvi su se gledali u 20. stoljeću – kad se s ovih prostora ili davao startni znak za svjetski rat, ili se svjetski rat doživio kao startni znak za nacionalno “pročišćavanje” teritorija.
Količina mržnje svakako je postojana i puna političkog potencijala. A paljenje šibice ili ignoriranje gorućeg fitilja na balkanskom buretu baruta jednako je neodgovorno prema budućnosti generacija koje dolaze. Bez obzira u čiji kafić zalazili i koga gledali u Ligi prvaka.