---

“Vidite vi kakav mi je bio dan. Ništa danas nisam napravio”, kaže Zlatko Stić, dok ga mobitel treći put prekida u našem razgovoru. Gospodin Stić je, inače, ravnatelj Prirodoslovne škole Vladimira Preloga u Zagrebu. Ekipa Telegrama ravnatelja je pratila u jutarnjoj smjeni, i ne bismo baš rekli da je bila neproduktivna. Bila je, eventualno, kaotična. Prateći Stića nekoliko smo puta prošli kroz školu, ulazili i izlazili iz njegova ureda i konstantno ga je netko zaustavljao, ili zvao na mobitel, ili čekao u hodniku za sastanak, koji se morao odgoditi na “pet minuta”. Na kraju, kada smo se napokon uspjeli namjestiti za razgovor, na vrata ureda pokucao je stariji gospodin čiji je bivši razred za vikend trebao slaviti 50 godina mature, pa je ravnatelja došao zamoliti da ih pusti u školu zbog fotografiranja.

Ako u hrvatskom obrazovnom sustavu jedna državna srednja škola može biti uzbudljiva, Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, kojoj je Stić 25 godina ravnatelj, sigurno je jedna od najuzbudljivijih. Škola ima bezbroj različitih izvannastavnih aktivnosti, ima golemi vrt u kojem je jedan dio uređen kao mali botanički vrt, a drugi u tzv. petting zoo s kozama, patkama i zečevima. Škola je jedna od uspješnijih po privlačenju sredstava iz fondova Europske unije. Stić kaže da su projektima do sada povukli desetak milijuna kuna, koje su uložili u pokretanje malih školskih proizvodnih pogona i kreiranje 15 programa fakultativne nastave. Osim toga, škola ima i program u kojem učenici mogu pratiti nastavu iz STEM područja na engleskom jeziku.

Kako je Stić završio u prosvjeti

Stić kaže da, kada je završavao kemiju na PMF-u, nije planirao raditi u obrazovanju. Mislio je da će se zaposliti u industriji, u Ini ili nekoj drugoj velikoj tvrtki i da će raditi kao inženjer. Dogodilo mu se, sasvim slučajno, da završi diplomski rad u vrijeme kada mu je mentor bio na nekakvom usavršavanju u Kanadi. Nije mogao odmah diplomirati, pa je malo plutao u praznom vremenu. “I tada me moja bivša profesorica kemije pita bih li htio doći na zamjenu u osnovnu školu Ivana Gundulića u Gundulićevoj ulici. Njima je stalna profesorica otišla na porodiljni i trebali su nekoga na kratko vrijeme. Rekao sam da hoću, imao sam vremena i nisam imao pametnijeg posla”, kaže.

U školi je našao ormar pun kemikalija. “To nitko očito nije dirao. A meni se nekako činilo logičnim da kemija, biologija i fizika nisu predmeti koji se uče kredom. Oni se mogu jako živo prikazati. Odlučio sam da ću s djecom raditi pokuse. Oni su mi pomogli da očistimo i sredimo taj ormar. Htio sam početi s pokusima koji su vizualno zanimljivi, koji daju neku vatru, svjetlost. Nešto uzbudljivo. Tako sam uzeo elementarni natrij, koji s vodom reagira eksplozivno. Da se ta eksplozija kontrolira stavi se u filtar-papir. Namjerno sam stavio malo veću grudicu natrija, ali očito mi je i malo vode pobjeglo. To je naglo buknulo na klupu u prvom redu i klupa se zapalila.

Naravno, klince sam odmaknuo od tamo pa nitko nije bio ugrožen. Ali onda vidite oči, širom raširene, uzbuđene. Žele vidjeti još. Zvoni za kraj sata, a oni ne izlaze iz razreda. U kratkom sam razdoblju postao jedan od najpopularnijih profesora u toj školi. I bilo mi je super raditi tamo. Živio sam u Španskom i svaki dan sam prelazio pola grada do posla, ali nije mi to bio nikakav problem. Svaki dan je bio malo slavlje”, kaže Stić. Nakon te zamjene i diplome, čekao je Inu, gdje se planirao zaposliti, a onda mu je uletjela još jedna zamjena, u Osnovnoj školi Jurja Strossmayera. “Tamo sam konačno odlučio da ću raditi u obrazovanju. Dakle, u jednom me trenutku tamo ravnatelj zamolio da predajem biologiju, što nije bila moja stručnost. Ali nije bilo nikoga drugoga pa sam, eto, prihvatio. I sad, jedna od zadaća profesora biologije je bila i da vodi klince na natjecanje iz prve pomoći.

Tada nisam imao vozački, nisam imao pojma o tome. Ali što sad. Dogovorio sam s djecom da radimo subotom, da mame ispeku kolače, a ja ću kupiti sokove, i zajedno ćemo učiti. Prošli smo općinsko natjecanje glatko i plasirali se na gradsko. Na dan natjecanja imao sam nekakav nogometni turnir. Tada sam još aktivno igrao nogomet. Uglavnom, umjesto mene kolegica je vodila djecu na gradsko. Tada su me djeca pitala hoću li ih, ako pobijede, voditi na piće u kafić na Tkalči u koji sam izlazio, što su oni otkrili. Mislim si ja, nema šanse da budete prvi. Nemam pojma o prvoj pomoći, nemate ni vi. U ponedjeljak dolazim u školu, a oni me čekaju na stepenicama. Imaju pehar i drže palčeve u zraku. U tom trenutku osjećate takav ponos… Tu se meni dogodio taj switch, počeo sam misliti da je meni možda mjesto u školi”, prisjeća se.

Kad je došao, škola je bila drugačija

Kada mu je završila i ta zamjena, Stić se zaposlio u školi u kojoj je sada ravnatelj. “Naša škola se tada zvala Kemijski tehnički centar, i bila je strukovna škola. Ja sam, inače, bivši učenik ove škole. Tu sam se počeo baviti malo ozbiljnijom kemijom”, ističe. Svoju bivšu školu je zatekao u ne baš idealnom stanju. “To je bila jedna mala katastrofa. Škola nije dobro funkcionirala. Kemijska industrija je propadala i učenicima škola nije bila atraktivna ni zanimljiva. Upisivali smo djecu s prosjekom 2,1. Bilo je jako puno ponavljača i škola je izgledala grozno; na ormarima su bile rupe od udaraca šakom, sanitarni čvorovi su bili razbijeni, prekidači iščupani. U prvom upisnom roku imali smo mjesta za primiti 285 učenika, a prijavilo ih se 110”, detaljizira. Samo za usporedbu, ove godine škola je upisivala 265 učenika, a prijavilo ih se više od 1800. “Po bodovima smo sad bili treća škola u Zagrebu, odmah iza MIOC-a i VIII. gimnazije”, kaže Stić.

Kada je tadašnjoj ravnateljici isticao mandat, odlučio je nešto poduzeti. “Tadašnja ravnateljica je imala nekoliko godina do mirovine i ne bi mogla odraditi mandat do kraja. Došao sam je pitati hoće li se kandidirati, i rekla je da neće. Potom sam joj rekao da ću ja pokušati, a ako ne uspijem, da ću otići iz školstva. Kako škola nije bila atraktivna, protukandidati su bili profesori tjelesnog. Kako sam ja bio kemičar, a mi smo kemijska škola, nekako je logično bilo da pobijedim. I uspio sam, bez politike, bez poguranca”, kaže. U prvo je vrijeme uveo, kako to naziva, prinudnu vojnu upravu. “Kada sam preuzeo školu imao sam 31, 32 godine. Imao sam energije, bio sam mlad i ničega se nisam bojao. Ubrzo nakon što sam postao ravnatelj, tiskao sam majice na kojima je pisalo ‘Home Sweet Home’. Htio sam takvu školu, koja će učenicima biti drugi dom. A bili smo, realno, daleko od toga. Bio sam jako strog na početku. Učenike koji su uništavali, koji su markirali, vrijeđali profesore sam izbacivao iz škole. Bilo je dosta isključivanja, sukoba s roditeljima. Oni koji su shvatili što pokušavam, podržali su me, ali bilo je mnogo sukoba”, priča.

Kako škola izgleda danas

Dok nas vodi kroz školu, Stić nam pokazuje zidove. “Gledajte, nema nijednog potpisa. Ništa nije izgrebano. Imamo Facebook stranicu na kojoj učenici objavljuju izgubljene stvari. I sve se pronađe. Ništa se ne ukrade”, ponosno kaže. Škola ima dvostruku portu, i svaki dan kroz nju u jednom trenutku oko 400 učenika iz jedne smjene izađe van, a drugih 400-injak uđe. U školu se ne ulazi stihijski, da učenici koji dolaze ne bi smetali onima koji su na satu i koji možda pišu ispit. “Nije istina da klinci ne vole red. Oni vole kada je red. Samo morate biti pravedni. U mnogo stvari u koje smo investirali, mogli smo investirati jer nismo trošili na glupu štetu. Danas sedam učionica ima interaktivne, pametne ploče. Sve učionice imaju LCD projektore, računala i klimatizacijske uređaje, svi profesori imaju tablete. Sada ulažemo u software.

Djeca mogu puno, znaju puno. Znate, prije 30 godina profesori su gotovo sve znali više od učenika. Danas učenici o nekim stvarima često znaju više od profesora, i to treba iskoristiti u nastavi”, kaže. Kada su ta nužna kozmetička ulaganja završena, počelo se raditi na programima. “Mi smo 2000. godine napravili program prirodoslovne gimnazije. Htjeli smo napraviti gimnazijski program koji bi imao pojačan STEM, s naglaskom na praktični rad iz kemije i biologije. Tu je bilo mnogo institucionalnog otpora, ali smo uspjeli 2004. godine. Danas upisujemo pet razreda gimnazijalaca, tri razreda klasične prirodoslovne gimnazije, jedan sportski razred i jedan dvojezični”, kaže i dodaje kako su bili jedni od prvih kada su krenuli pretpristupni fondovi.

“Koristili smo sve prilike da šaljemo profesore da putuju, da vide kako se radi u školama vani. Ali to se nije radilo na principu putujem ja, putuješ ti, i super, vidjeli smo Dansku. Trudili smo se da svaku priliku iskoristimo za napredak škole”. Na primjer, kroz jedan europski projekt, Znanost +, u kojem su školi partneri bili PMF, Pliva i jedna riječka gimnazija, nastalo je 15 fakultativnih programa, od kojih se šest sada provodi u školi. Radi se o istraživačkim programima u kojima klinci mogu učiti o bionici, programiranju, modeliranju funkcija, geoinformatici i slično. Škola ima bezbroj drugih izvannastavnih aktivnosti. Učenicima, na primjer, plaća bazen na Utrinama, škola vodi Lidrano za Grad Zagreb, učenici svaki dan nakon nastave mogu koristi dvoranu.

Klinci uče STEM predmete na engleskom

“Kada zapošljavam profesore, uvijek želim da znaju još nešto osim diplome. Da zna svirati neki instrument, da može povesti grupu na istraživanje nekog brda ili jezera. Takvi profesori ti dižu vrijednost škole”, kaže. Na primjer, Prelog ima program u sklopu kojeg se predmeti iz STEM područja mogu slušati na engleskom jeziku. “Gledajte, engleski je danas ono što se nekada mislilo napraviti s esperantom. Pogotovo u znanosti. Mi smo mala zemlja i na engleski se kod nas treba gledati kao na još jedan materinski jezik. A onda na to se uči neki strani jezik. Prijavili smo se na jedan natječaj Agencije za mobilnost i napravili projekt u sklopu kojeg su naši profesori, koji su to htjeli, išli na usavršavanje stručnog engleskog.

Svakodnevni engleski i engleski fizike i kemije nisu isto. Na kraju smo išli u Veliku Britaniju, u Bristol i u Cambridge gdje smo u njihovim prirodoslovnim školama imali ogledne sate. Tu tek vidiš koliko si dobre profesore zaposlio. Ravnateljica škole u Bristolu je htjela troje naših profesore ostaviti gore. A, pazite, ona vodi školu koja ima proračun od šest i pol milijuna funti. Uglavnom, upalilo je. Danas imamo 10 profesora s certifikatima koji predaju na engleskom. I interes za taj program je velik. Evo, danas sam baš dobio mail u kojem me se moli možemo li nagodinu imati dva razreda na engleskom umjesto jednog. Ali ja sam tu samo sekundant. To sve rade profesori i učenici. Jedino mi je malo žao jer mi se čini da ih pripremam za fakultete u Njemačkoj i Engleskoj”, kaže.

Mjuzikl za bolesnog učenika

U uredu gospodina Stića, u kutu iza polica s fasciklima i panoa na kojima su zabijeni papiri za koje se samo možemo nadati da su složeni po nekakvoj internoj logici, bilo je i veliko Marshallovo pojačalo. “A, to”, kaže kada smo ga upitali što radi tamo. “Prošle godine jedan naš učenik je dva dana prije maturalca dobio dijagnozu leukemije. Mi smo u školi razmišljali što ćemo napraviti po tom pitanju. Nekoliko profesorica je predložilo da napravimo mjuzikl Tko pjeva zlo ne misli. I učenici su se organizirali, nabavili smo im uz pomoć Grada opremu, bubice za učenike koji su pjevali.

Pripreme su trajale 40 dana. Tiskali smo karte, ali ih nismo prodavali za određenu cijenu, nego su roditelji koje smo pozvali u dvoranu ubacili koliko su mogli. Neki nekoliko stotina kuna, neki 20 kuna. Dali su užasno mnogo. Na kraju je dvorana bila puna, a prikupljeno je 72 tisuće kuna za liječenje. Kada vidiš da tvoja škola napravi tako nešto, to je ogromno zadovoljstvo. Znao sam da sam blizu onog Home Sweet Home što sam tiskao na majice”, kaže.

---

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućuje najbolja mreža u Hrvatskoj.