Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Sandra Bolanča | Snima: Borko Vukosav

Ovo je Ivan, dečko koji je proveo život u domovima za djecu; sad ima 19 i uskoro mora van iz sustava. Kamo?

Telegramova reporterka provela je vrijeme s mladim ljudima odraslim u domovima koji upravo izlaze iz sustava državne skrbi

Ivan ima neku mirnu, pomalo nevinu energiju i tople oči. Zrači optimizmom. Ima brata i dvije sestre; on je najmlađi. U sustavu Dječjeg doma Zagreb je od svoje pete godine. Dosta toga se ne sjeća, kaže. Zna da je tata pio. Uvijek je pio. Za pričest je, sjeća se, dobio sto kuna. On ih je uzeo i popio. A, što sam mogao, mirno iznosi mladić. 'Prvo sam živio u domu u Nazorovoj, od pete do sedme godine. Zatim sam živio u domu u Laduču, od sedme do četrnaeste godine. A onda sam od svoje 14. do 17. godine, za vrijeme srednje škole, živio u domu Ivan Goran Kovačić'...

Zagreb je uronio u ljeto, tih je, prazan, tramvaji bešumno uklizavaju na okretište Borongaj. Tiho je i u bircu u kojem nasuprot mene sjedi Ivan Nikolić, 19-godišnji mladić iz Zagreba, koji je odrastao u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Ivan danas stanuje u stambenoj zajednici, završio je srednju školu i radi kao pomoćni kuhar u jednom trgovačkom centru. Stambena zajednica zapravo je, pojašnjava mi, život u stanu, s cimericom ili cimerom, nešto kao prijelazno razdoblje prije izlaska iz sustava u potpuno samostalni život. Ivan je u stambenoj zajednici još godinu dana, a onda, kako se to popularno kaže, ide van. “Kasnit ću na kavu”, malo prije našeg susreta poslao mi je sms poruku, “jer moram skoknuti do mame”.

„Posjećuješ mamu?“, pitam ga, kad smo se našli i udobno smjestili.

„Da, što ću. Mama je u domu za starije i bolesne u gradiću pored Zagreba, ima shizofreniju. Posjećujem je jednom tjedno. Da, da, prepozna me. Izmišlja stvari koje nisu realne, ni istinite, a ne možeš joj dokazati da nisu”. Na primjer? “Pa da joj netko prijeti ubojstvom i slično. Pije lijekove. Već dugo joj nije dobro“. Slegnuo je ramenima, nasmijao se, naručio sok.

Ivan je u sustavu od svoje pete godine

Ivan ima brata i dvije sestre; on je najmlađi. U sustavu Dječjeg doma Zagreb je od svoje pete godine. Dosta toga se ne sjeća, kaže. Zna da je tata pio. Uvijek je pio. Za pričest je, sjeća se, dobio sto kuna. On ih je uzeo i popio. A, što sam mogao, mirno iznosi mladić. „Prvo sam živio u domu u Nazorovoj, od pete do sedme godine. Zatim sam živio u domu u Laduču, od sedme do četrnaeste godine. A onda sam od svoje 14. do 17. godine, za vrijeme srednje škole, živio u domu Ivan Goran Kovačić.

Brat i sestre također su bili izuzeti iz obitelji i živjeli su u domu“, kaže Ivan. Tata je živio s mamom u zapadnom dijelu Zagreba, bili su zajedno, pa nisu bili zajedno, pa su opet bili zajedno … Ivan se ne sjeća svih detalja. „Tata je pio, išao je na liječenja, ali mu to nije puno pomoglo. Zbog obiteljskog nasilja bio je i u zatvoru, nije puno bio uključen u naše živote“, govori Ivan.

„Mama se borila koliko je mogla, bila je nestabilna, tata je znao biti nasilan, ona je zbog cijele situacije povremeno bivala hospitalizirana. Sjećam se da nam je rekla da je bila oteta i silovana, policija je uhitila tog čovjeka“, prepričava mladić. „Znate što, ja se puno toga ne sjećam. Moja sestra jednom je napisala priču o tome što smo prošli, evo, pročitajte“, kaže i pruža mi svoj mobitel. Pred očima mi se nižu rečenice u kojima se stisnula sva bol obitelji koja to, nažalost, u potpunosti nije bila.

Kad bi tata došao pijan, mi smo gasili svjetla i pravili se da spavamo

Danas mi je došla majka u posjetu sa svojim stvarima, jer je pobjegla od oca alkoholičara, ne znam ni sama koji je ovo put. (…) Došla je da bi ostala kod mene, ali ne može. Svaki put kada se oni posvađaju, ja ispadnem govno, jer joj uvijek pomognem. Prvi put se to dogodilo kada ju je moj otac davio, po drugi put. Rekla mi je da je moj otac dobio plaću i da mu uzmem lovu iz novčanika, i da idemo kod tete. Tada sam bila osmogodišnjakinja. Ukrala sam novce i mi smo otišle, moja mama, pet godina mlađa sestra i ja. Ali, mama se nakon tri tjedna vratila, jer ju je moj otac molio i plakao da se vrati. Godinu dana kasnije mama me poslala da odem u socijalnu službu prijaviti zlostavljanje. Otišla sam i oni su nam odmah sredili sigurnu kuću. Naravno, kao i ranije, moja majka nije izdržala ni mjesec dana bez moga oca. Vratila mu se. Plakala sam i molila je da ostanemo. Nisam se željela vratiti. Napokon sam se osjećala slobodnom. Strah koji me pratio je nestao. Strah od oca alkoholičara koji bi dolazio doma pijan i galamio, tu i tamo nas udario. Strah od galame.

Svaki put kad bi se vratili, moj otac bi bio med i mlijeko neko vrijeme. Svaki put sam mislila da se promijenio. Ali, svaki put bi se prevarila. Sa četrnaest godina sam zaprijetila mami. Rekla sam joj ili da ode na socijalno prijaviti oca ili ću ja otići od kuće. Kap koja je prelila čašu u tom trenutku su moja braća. Svaki put kada bi se moj otac vraćao doma pijan, mi smo gasili svjetla i pravili se da spavamo. U tom trenutku više nije bilo učenja, igre, gledanja televizije ili pospremanja skučenog stana, u kojem nas je bilo šest u jednoj prostoriji. Moj otac je došao doma i nasrnuo na moju mlađu braću. Imali su tri i četiri godine, pokušala sam ga zaustaviti i dobila šakom u glavu te se prevrnula na krevet.

Zvali smo socijalnu službu; mamu, braću i seku smjestili su u sigurnu kuću. Ja nisam htjela ići s njima, nisam htjela ponovno mijenjati školu. Taman sam upisala srednju i našla svoje društvo. Promijenila sam pet osnovnih škola i nikada nisam imala svoje društvo. Ostala sam u domu za nezbrinutu djecu. Nakon nekog vremena mami nije odgovaralo u sigurnoj kući, pa je otišla kod tete. Ni tamo joj nije odgovaralo, jer joj nikada nigdje nije dobro, pa se vratila ocu. Zadnji incident bio je za moju svadbu, moj otac se napio kao stoka i napravio mi scenu na svadbi. (…)

Jesam li mu oprostio? A da, valjda jesam, ne znam…

Čitam. Šutim. Uzdahnem. Da, da, promrmljam. „To vam je, otprilike, naša priča“, kaže Ivan, uzimajući natrag mobitel. „Ja se gotovo ničega ne sjećam prije svoje pete godine života. Sjećam se života u domu i da smo ponekad vikendima mogli posjetiti mamu i tatu. A ponekad je mama došla posjetiti nas“, kaže mladić. Kroz djetinjstvo obilježeno različitim obiteljskim odnosima, Ivan, njegov brat i sestre imali su razdoblja kada su vikendom mogli posjećivati roditelje i razdoblja kada im je to bilo uskraćeno zbog loše obiteljske situacije.

Majka je povremeno bila u psihijatrijskoj bolnici, znala je završiti i u sigurnoj kući i nadležni Centar, tijekom godina, donosio je različite odluke, sukladno obiteljskim okolnostima. „Sjećam se da sam jedno vrijeme, kad god sam za vikend išao doma, dobio upalu pluća s teškim kašljem. Naš stan je vlažio, često bih završio na hitnoj s temperaturom, mama me vodila. Stan je bio bez struje i vode. Onda bih se vratio u Dom za djecu i ondje liječio. Da, dosta sam bio vezan za mamu. I danas sam vezan za nju. Za tatu sam malo manje vezan. Jesam li mu oprostio? A da, valjda jesam, ne znam …“

„Danas je mama bila okej“, nastavlja Ivan. „Ponekad previše izmišlja stvari, pa je to malo naporno. Drago joj je kad dođemo. Danas mi je spočitnula, da je odavno nisam vodio na kremšnite, pa sam je odveo. I donio sam joj punu vrećicu slatkiša i kave“, nasmijao se. Ivan ima neku mirnu, pomalo nevinu energiju i tople oči. Unatoč teškoj životnoj priči, zrači optimizmom. Život u domovima njemu je bio dobar. Za drugo ne zna. On i brat vikende su znali provoditi u privremenim udomiteljskim obiteljima, kod takozvanih vikend-udomitelja. Neka iskustva su, kaže, bila dobra, neka gorka.

Neki vikend udomitelji su bili dobri, neki baš i nisu

Ivan snimljen u stanu koji dijeli s cimerom; zasad im ga još uvijek plaća država

„Jedan udomiteljski par vodio nas je sa sobom na more, u Istru. Ondje imaju kuću, super nam je bilo. Brat i ja stvarno smo uživali. Odmah na prvom razgovoru su mi se svidjeli“, kaže sretnim glasom. Razne vikend udomitelje, koje je prošao tijekom svog života, Ivan škrto opisuje. Neki su bili super, mogli smo jesti što smo htjeli, a neki nisu baš bili dobri, sliježe ramenima. I to je to, što se njega tiče. Nastala je tišina koju tek naruši zvuk kemijske olovke koja klizi po stranici rokovnika.

„Ma da, bilo je različitih situacija. Kao mali, neko vrijeme sam imao epilepsiju i znao sam se upiškiti u krevet. Uh, to je bilo gadno“, pogleda me. „Što je bilo gadno?“„Bio sam u četvrtom osnovne, brat, sestra i ja preko ljeta smo bili smješteni u jednoj udomiteljskoj obitelji. Više tih obitelji smo promijenili. Uglavnom, sjećam se da sam se to ljeto znao popiškiti u krevet. Gospođa je bila bijesna, uzela bi šibu i tukla me. Sestra je doživjela grozne neugodnosti od njezinog muža. Kad smo se nakon ljeta vratili u dom, pojadao sam se odgajateljici u domu u Laduču, imao sam povjerenja u nju. Čuo sam kasnije da je lik završio u zatvoru, ne želim se sjećati detalja“, kaže.

Ima i lijepih primjera, brzo dodaje, poput udomitelja koji su bili dovoljno velikodušni da ih vode na more, sretno je ponovio. Super im je bilo, i danas je, kaže, u kontaktu s tim ljudima. Kod jedne obitelji u Varaždinu također je bilo lijepo, gospođa im je kuhala sve što žele. „Birali smo što želimo jesti“, naglašava Ivan.

Njegov pravi dom bio je onaj u Laduču. Tamo je bio 8 godina

Kako izgledaju odlasci vikend-udomiteljima ili privremenim udomiteljima preko ljeta, zanima me. Jednostavno, odgovara Ivan. Prvo odgajatelj provjeri njihov stan ili kuću, potom mi upoznamo te ljude, spakiramo torbu i odemo k njima. Oni nam pokažu gdje ćemo spavati. Pokušamo se brzo uklopiti. Negdje je bilo dobro, negdje ne, kratko kaže. „I tako se gotovo svaki vikend spakiraš i novo upoznavanje?“ „A da, kaj ćeš.“

Ivan je završio srednju školu za montažu instalacija i metalnih konstrukcija, na zagrebačkom Svetom Duhu, smjer instalater grijanja. To je škola u koju idu samo dečki, smije se Ivan. Srednjoškolski dani bili su mu jako zanimljivi, danas više nije u kontaktu s dečkima, jedino s cimerom. Dani u domu bili su u redu. On ne zna za drugo, dom je uglavnom bio njegov život i Ivan pokušava pamtiti samo lijepe stvari. „Ne znam kako bi bilo da sam, primjerice, posvojen. Jednostavno, to ne znam. Ovako je okej“, kaže.

Do prvog osnovne malo čega se sjeća, a kasnije pokušava zadržati uglavnom lijepe uspomene. Kada kaže dom, prvenstveno se, kaže, sjeti onog u Laduču. Dječji dom Laduč smješten je, inače, u dvorcu Vranyczany u Gornjem Laduču, pola sata od Zagreba. To je njegov pravi dom, tamo je proveo osam godina. Sjeća se kako su s guštom, kao klinci, igrali nogomet. Sjeća se da ga je ondje, u popodnevnim satima, posjećivala mama „Iza pet popodne vraćala bi se u Zagreb, vlakom. Već bi padao mrak, sjećam se da bih stajao na prozoru i gledao je kako se udaljava. Bojao sam se da joj se što ne dogodi u tom mraku. Mahao sam joj s prozora, dok je ne bih izgubio iz vida. Onda bih se malo isplakao i nastavio dalje“.

Štedi za život nakon što izađe iz sustava

Počeo je raditi sa 17 godina, preko Učeničkog servisa. Danas radi u ugostiteljskom objektu, kao pomoćni kuhar, u jednom zagrebačkom šoping centru. Ljeto provodi radno, u rujnu će uzeti godišnji odmor. Trenutna plaća mu je 4500 kuna. Od tog iznosa, tri tisuće kuna svaki mjesec daje svojoj odgajateljici. To je, naime, štednja za život nakon što izađe iz sustava. Djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi na taj način uštede određeni iznos za prvotno razdoblje u kojem sami sebi moraju plaćati stan, režije i, dakako, sve ostalo za život. Nakon što od plaće izdvoji tri tisuće kuna, Ivan se snalazi s 1500 kuna mjesečno.

„Mogu to prihvatiti, naravno. Ako vidim neku dobru trenerku, primjerice, poželim je, ali, znam da je ne mogu sebi priuštiti i to je to. Ne očekujem previše.“ Jedina skuplja stvar u koju je investirao, bio je, kaže, bicikl. Oduvijek je htio imati kvalitetan bicikl, iskoristio je i humanitarnu akciju u kojoj su se pređeni kilometri novčano nagrađivali. „Vozili smo po Zagrebu, ljudi su se prijavili aplikacijom i pedalirali za nas. Koliko kilometara pređeš, toliko kuna dobiješ. Mnogi su nam svojom vožnjom na taj način pomogli. Nas pet tadašnjih maturanata je dobilo nagradu i priuštio sam si super bicikl. Stalno ga vozim, kiša, sunce, ja sam stalno na biciklu“.

Što se večernjih izalazaka tiče, Ivan, kaže, ne izlazi često. Nije mu to više tako jako zanimljivo. Ode u Tkalču ili na zagrebački Jarun. Voli nogomet, nedavno završeno Svjetsko prvenstvo u Rusiji pasionirano je pratio. „Ja sam Zagrepčanin, Zagreb je moj grad, naravno da navijam za Dinamo“. Kaže to, pokazujući glavom u smjeru Dinamovog stadiona.

Želio bi razgovarati s učenicima i ispričati svoju priču

Sjeća se kad su organizirano, s domom, prije deset godina išli na utakmicu Hrvatska-Engleska, koju smo dobili dva nula. Bilo je, kaže Ivan, fantastično. Što se tiče ostalih sportskih priredbi iz djetinjstva, sjeća se i teniskih turnira u zagrebačkom Domu sportova. Domska djeca bi, kaže, došla dva sata ranije, jeli su i družili se s igračima, to im je bilo jao cool, smije se Ivan. Kao klinac, trenirao je stolni tenis. Bio je dva puta prvak u Poreču, kaže. Cijelu srednju školu trenirao je stolni tenis u Domu sportova, ekipa je bila dobra, rado se sjeća tog razdoblja.

Tko mu je od nogometnih igrača uzor? „Modrić, definitivno. Pastir na Velebitu postane najbolji igrač svijeta. Faca mi je jer igra nogomet kao nitko. Jer je krenuo iz teških uvjeta. Jer je svojim trudom puno postigao“. Želja mu je, kaže, otići na koju utakmicu na Dinamov stadion, kad se igra Liga prvaka. Želja mu je i da upiše autoškolu, međutim, Ivan to sebi u ovom trenutku ne može priuštiti. A vozačka dozvola trebala bi mu da, među ostalim, konkurira za što više poslova.

„Znate li da sam pisao Ministarstvu obrazovanja“, naglo me pita, dok zapisujem črčkice u tekicu. „Da? A zašto? „Pisao sam im da bih želio posjetiti neke škole i razgovarati s učenicima, da se organizira kao neki susret. Želio sam im ispričati svoju životnu priču, nekako smatram da sam, usprkos svim nevoljama, uspio u životu“. Lagano se upalila javna rasvjeta, jedan je tramvaj domigoljio na okretište. Ivan me gledao nekim svojim nevinim pogledom.

Ne bojim se života, što donese, donese

„Super mi je to, ako zaista tako osjećaš“, kažem. „Da, da. Ja tako mislim i osjećam. Ne pušim, ne pijem, uspio sam se oblikovati kao čovjek, našao sam posao i radim. Počeo sam raditi odmah nakon srednje škole. Štedim za daljnji život, kad izađem iz sustava, da mogu plaćati stan i režije. Trenutno živim u stambenoj zajednici. To je, zapravo, stan u kojem stanujem sa cimerom. Dobro nam je, okej se slažemo. U stambenoj zajednici još sam godinu dana, a onda van, u život. Ne bojim se života, što donese, donese“.

Nabraja i baca pogled na djevojke koje prolaze pored našeg stola. „Imaš curu?“, pitam ga kroz prikriveni smijeh. „A ne, više ne“ odmahuje. „Što ne, ne? Vrtiš glavom, kao da donosiš odluku nepromjenjivu do kraja života“. „To s curama, to zna biti naporno. Ne da mi se više. Stalno nešto pitaju, di si, kako si, kad ćeš doć. Nikad. Eto, nikad. Dvaput dnevno sam joj dolazio. Ne daju ti mira, a onda te ostave. Ne, ne …“, Ivan zna biti simpatično rastrojen.

Smijemo se. Iako, zadnjih je mjeseci bio jako tužan. Njegov dobar prijatelj iz doma, nakon što je izišao iz sustava, počinio je samoubojstvo. Ivana je to jako potreslo. „Sjećam se njegove rečenice koju je volio ponoviti: očekuj najbolje, nadaj se najgorem, pa kako bude. Često o tome razmišljam. Ja još uvijek vjerujem u pozitivu, u ljubav. Jesmo gotovi, smrzo sam se više na ovom okretištu, vama nije prohladno?“


*Svi koji žele pomoći Ivanu Nikoliću, mogu to učiniti na broj tekućeg računa:
HR-7323400093231793020


Ivana je dio djetinjstva provela u domu

Za potrebe ove priče našla sam se s još jednom djevojkom koja je dio svog djetinjstva i rane mladosti provela u dječjem domu. Čekala me u kafiću, dugu kosu vezala je u niski rep, pored sebe je stavila torbicu i čeprkala nešto po mobitelu. Iz kratkog prijašnjeg telefonskog razgovora osjetila se stanovita prijevremena zrelost. Da, djevojke uvijek ranije sazriju, postanu žene, prije no što dečki postanu muškarci, kažem dok se smještam u udobni stolac. “Dobar dan, da, zrela sam, nasmijala se djevojka. Život me natjerao da naglo odrastem. To je tako, kad nemate djetinjstvo kak spada. Već sa 14 godina s mamom sam razmišljala što ćemo jesti, kako ćemo s režijama”.

Djevojka je krenula izravno s pričom. Ne zove se Ivana, tako ćemo je u ovoj priči nazvati. Nedavno je našla posao i boji se reakcija na činjenicu da je bila domsko dijete. Boji se predrasuda, osuda, nepovjerenja ljudi.„Makar, moram vam reći, da sebi nekad predbacim zašto se ne opustim i naprosto budem mlada. Odem ja na cugu, ali rijetko kad sam opuštena. Mislim na obaveze. Nemam nekog tko će brinuti o meni, oprati veš, skuhati, pomoći financijski.

Od novca kojeg zaradimo, u dogovoru s odgajateljem, odvajam dio. To je štednja za izlazak iz sustava. To radimo svi iz dječjih domova, kad nađemo posao. Recimo, plaća mi je 3800 kuna, tri tisuće kuna odmah izdvojim i dostavim odgajateljici, a onda s preostalih 800 kuna mjesečno živim. Ja sam trenutno u stambenoj zajednici, imamo pokrivenu hranu i režije, tako da se stisnem s petsto kuna svaki mjesec“. Ivana trenutno radi u jednoj zagrebačkoj tvrtki. Posao je našla prije godinu dana. Za vrijeme godišnjeg odmora također je htjela raditi, bila je voljna čistiti apartmane na moru. Međutim, nije bilo plaćeno. „Gospođa je rekla da zauzvrat dobivam smještaj na moru i to je to. To mi ne odgovara, trebam plaćeni rad, nisam pristala“, kaže.

U osnovnoj školi ostala je bez tate

Rođena je prije dvadeset godina u gradiću pored Zagreba. U obiteljskoj kući živjela je s mamom, tatom i mlađom braćom i sestrama. Kada je išla u niže razrede osnovne škole, ostala je bez tate. Naglo je umro je od srčanog udara. Tata je zarađivao za obitelj. Mama je bila kućanica. Kad je umro, naslijedila je očevu mirovinu, ali to nije bilo dovoljno za pristojan život. Gubitkom oca, Ivana je postala glavna podrška majci. „Prvi dan na početku školske godine razrednica mi je pred cijelim razredom izrazila sućut zbog gubitka oca. To je bio dan kad je sve krenulo naopako“, rekla je drhtavim glasom.

Imala je nepunih 11 godina, krenula su maltretiranja u razredu. „Nisam bila jedna od njih, nisam se uklapala, nisam imala markiranu odjeću, nisam imala tatu. Skupi se njih dvadeset i svi su protiv tebe, razumijete li vi to? Dođeš u razred, miču torbu od tebe. Na hodniku, ispred učionica su klupice. Prije nastave tamo svi stavimo torbe, moja uvijek završi na podu. Onda je netko šutne nogom, netko drugi prihvati. Pa se počnu tako dobacivati mojom torbom, šutiraju je po podu, ja je pokušavam uloviti, svi se glasno smiju, dok bezuspješno letim od jednog do drugog i vičem da prestanu. Uzvraćaju da sam debela, ružna i da nikad neću naći dečka“. U razgovoru nastane pauza, Ivana je prstom prešla po oku ispod naočala za vid.

„Nastavnici? Uglavnom su znali kako se razredne kolege odnose prema meni, ali nisu ništa posebno poduzeli. Štoviše, vršnjaci su se žalili, da sam im svašta odbrusila i uzvraćala verbalne uvrede. Jesam, to je bila moja samoobrana. To i suze“. Razrednica je tu i tamo znala sazvati roditeljski sastanak na kojem je upozorila, da je takvo ponašanje nedopustivo i da se s time treba prestati. Bila je to, međutim, gospođa u godinama, nije se baš angažirala, kaže Ivana. A ona je sve više patila. Nakon roditeljskog, stvari bi se smirile jedan dan, a onda sve opet po starome.

U školi su uslijedila maltretiranja vršnjaka

„Pored škole je bio mali dućan, tamo smo mi učenici išli po gablec. Ako kupiš nešto sebi, kekse, sok, i nekome od šefova iz razreda ne daš to, dobit ćeš po sebi. Dobit ćeš batine, bilo je puno šefova. Doma sam znala doći u modricama, sva uplakana“. Mama je mislila da je problem u njoj, djevojci je sve više podrhtavao glas. Te nijanse, kaže, nije razumjela. „Teror se nastavio. Peti osnovne. Šesti osnovne. Sedmi osnovne. Učenje mi je išlo sve teže, na neke sam predmete išla na popravni.

„Stalno sam bila sama. Cure su išle na kavu pored škole, nikada me nisu pozvale da im se pridružim. Kod kolektivnog zadirkivanja, cure su čoporativno slušale dečke. Bila je ta jedna „missica“ u razredu, ona je naredila curama da se sa mnom ne druže. Išlo se, dakle, na maturalac. Ja nisam išla. Nisam bila prihvaćena, razred me nije doživljavao ni pet posto. Smiju ti se, ako ti nešto ispadne iz ruku,. Izruguju se, pa to još dodatno šutnu nogom. Dok odgovaraš na pitanja nastavnika, svašta dobacuju, da si debela, ružna, krevelje se, aha, pa ti to ne znaš, jer nemaš ni ogledalo doma.

Pa ideš sjesti nakon usmenog odgovaranja, a oni ti izmaknu stolicu i tresneš na pod. Svi umru od smijeha. Nastavnici? Uglavnom su slijegali ramenima, kao, klinci ko klinci, ništa posebno. Onda se pod odmorom nastave dodavati tvojom školskom torbom, a ti kao budala, uplakan, trčiš od jednog do drugog i moliš da ti je vrate. Svakih par tjedana mama mi je morala kupovati novu školsku torbu, o čemu pričamo?!“ Djevojka je počela ridati. Suze su popratili grcaji, skinula je naočale i zaronila lice u papirnatu maramicu. Evociranje ne tako davnih uspomena probudilo je stari, duboki osjećaj boli i beznađa. Otpila je malo vode i nastavila.

Socijalna radnica predložila je da ode u dom

„Nisam bila jedina koju su maltretirali. Bio je još jedan, jadan dečkić u razredu koji je trpio teror. I njemu su se rugali i gnjavili ga. Ali, on je imao oca, njemu je otac svako malo dolazio u školu i izvikao bi se na ravnatelja, pa su tog dečka ipak nešto rjeđe zadirkivali. Znali su ga ostaviti na miru. Ja oca nisam imala, a mama nije razumjela da prolazim pakao i da bi trebala odrješitije reagirati na takvo školsko nasilje“. Prošlo je i prvo polugodište osmog razreda, Ivana to više nije mogla ni sekunde trpjeti. Majka se nije znala nositi s time, nastavnici nisu ništa riješili, počela se osjećala kao najodbačenije biće na svijetu. Na početku drugog polugodišta odlučila je da više neće ići u školu. U taj pakao više ne ide.

„Samo sam jednu večer mami rekla, da me ujutro ne mora buditi za školu. Nije pristala, probudila me i insistirala da moram ići. Ok, pomislila sam, obukla sam se, uzela torbu, sjela na bus, ali nisam krenula prema školi. Nisam mogla. Uputila sam se u grad i šetala bez cilja. Cijelo vrijeme sam mislila samo na jedno: zašto se to meni događa, zašto? Kući sam se vratila u vrijeme kada bih inače došla iz škole“. Razrednica je ubrzo javila mami da Ivana izostaje iz škole. Nije prošlo dugo, Centar za socijalnu skrb poslao je socijalnu radnicu. Razgovarala je s Ivanom, nju, međutim, ništa nije motiviralo.

„Nakupila sam dosta jedinica, nisam mogla zamisliti da se vratim u onu paklenu sredinu koja me godinama odbacuje. Stoga je socijalna radnica predložila mami da odem u Zagreb, u Dom za djecu, na promatranje u trajanju od tri tjedna. Mama je pristala. Meni je to bio šok. To je bilo prije šest godina, bila sam premlada, imala sam 14 godina. Socijalna me automobilom dovela u Zagreb. To je ujedno bio i moj prvi posjet Zagrebu. Sve mi je bilo neobično i svega sam se bojala“, prisjeća se Ivana.

Ja nisam delikvent, ja sam samo nesretna

Dom je izgledao nedefinirano. Obična zgrada, unutra hrpa nekih hodnika, pristojno uređene sobe, rešetke na prozorima. Bilo joj je teško pozdraviti se s mamom, koju, zapravo, nije razumjela. Svaka od djevojaka u domu, koje će, kaže, ubrzo upoznati, imala je neku svoju tešku priču. Neke su bile zlostavljane, neke nisu imale ni osnovne uvjete za život. Međutim, prihvatili su je i ona je ubrzo prihvatila njih. „U vrlo kratko vrijeme više se nisam osjećala tako sama. Odgajateljice su bile jako dobre, svima su se pokušavale jednako prikloniti. Plakale su s nama, smijale su se s nama, kao da smo njihova djeca.“

Tijekom ta tri tjedna obavila je različite liječničke preglede, ginekologa, stomatologa, liječnika opće prakse. Zdravlje je bilo dobro, jedino je imala sitne probleme sa zubima. Potom je morala razgovarati s psihologom. „Rješavali smo psiho testove, surađivala sam. Htjela sam se vratiti kući, mami, braći i sestrama. Dječji dom ima ograničenu slobodu kretanja, nisam baš sebe vidjela da ostanem ondje na dulje vrijeme“, kaže.

Sukladno njezinoj situaciji, u domu su joj ponudili da iduću školsku godinu nastavi u Domu za djevojke u Bedekovčini i da ondje ponavlja osmi razred. Ivani je to bio šok, nije se, kaže, osjećala nikakvim delikventom. Osjećala sam se usamljeno, bez oca koji je naglo otišao, s mamom koja se nije u svemu tomu najbolje snašla i s razredom iz pakla koji ju je tri i pol godine neprestano zlostavljao. Ja nisam delikvent, ja sam samo nesretna, plakala je u sebi.

Mama je mislila da je upala u loše društvo

„Mami je na neki način bilo svejedno. Smatrala je da sam prestala ići u školu, jer sam upala u loše društvo. Nikada moju dugogodišnju patnju u potpunosti nije razumjela. Nakon tri tjedna promatranja u domu u Zagrebu, kući se vratila nesretnija nego ikad. Rođakinja je tog ljeta upoznala s društvom u kojem su bili neki stariji dečki. Možda i nisu bili društvo za nju, kaže, ali oni su je prihvatili. Ako ništa, nisu joj se rugali.

„Znali smo otići u birc na cugu, znali smo ostati duboko u noć. Nisu to bili neki intimni razgovori, više zezanje, nisam im pričala svoju tešku obiteljsku priču. Uto sam našla dečka, on je tada imao 21 godinu, a ja 14 godina. U toj dobi to je velika razlika. Bili smo dva mjeseca skupa, to mi je jako imponiralo. Mama nije bila zadovoljna s tom činjenicom, jednu mi je večer zabranila da odem k njemu, žestoko smo se posvađale i ja sam joj razbila mobitel. Odmah je pozvala socijalnu radnicu koja me već idući dan odvela u dom, u Zagreb“.

Ondje je ostala cijelo ljeto. Dobila je sobu, hrana je bila ok. Dečko je prekinuo s njom, vjerojatno se, kaže Ivana, bojao, ipak je tada bila maloljetna. Cijelo ljeto nije se čula s mamom. Ona nije htjela, jako se naljutila zbog njihove zadnje svađe. „I opet onaj osjećaj samoće, baš kako kaže pjesma. Opet samoća, unatoč svim ljudima oko tebe, opet ona nesigurnost, kada se bojiš i svoje sjene. Braća i sestre su me se također odrekli, na neki način, nisu se javljali, bili su uz mamu“. U rujnu je upisala osmi razred, ostala je u domu, u Zagrebu, i tako naredne četiri godine.

S vremenom je s mamom postala bolja

Nova škola i novo okruženje najednom su joj dali priliku za novi početak. Osmi razred prošla je s dobrim uspjehom. „Vratila mi se volja u život. Razred sam poznavala samo tu jednu godinu, oni su se svi znali otprije, međutim, nisu me isključivali, nisu mi se rugali, razgovarali su sa mnom. Odmah sam im rekla da sam iz doma, da sam trenutno, zbog životne situacije, domsko dijete. To mi nije bio kompleks, nego ponos. Smatrala sam uspjehom povratak vjere u život. U školu nisam išla s grčem, ljudi su bili skroz u redu“, kaže Ivana.

U domski raspored dužnosti brzo se, kaže, uklopila. Čišćenje, gledanje tv-a, tuširanje, odlazak na spavanje. Učenje je išlo sve bolje, volonteri su radili s njima. „Sve razrede srednje škole prošla sam s odličnim. Bila sam miljenica u razredu, ne biste vjerovali. Redovito sam pisala zadaće, bila sam predsjednik razreda, pa blagajnik, išla sam na strukovna natjecanja u druge gradove u Hrvatskoj. Vidjela sam da imam kvalitete, koje dosad nitko nije primijetio, ni priznao. Školu sam zavoljela, postala je uzbudljivo mjesto“.

Mama se javila prije početka školske godine, tog osmog osnovne koji je ponavljala. Rekla je da se ne ljuti na nju i da je boravak u domu za njezino dobro. „Rekla je da je ponosna na mene i da ću s vremenom shvatiti. Izgradile smo bolji odnos, pa sam ih posjećivala jednom mjesečno, za vikend. Značilo mi je to što smo se pomirile, da bar nju imam na tom svijetu. Nikad je nisam krivila što materijalno nismo imali gotovo ništa. Uvijek sam imala osjećaj krivnje, da sam ja njoj na grbači. Kad bih pronašla neki sezonski posao, davala sam joj dio novca. Tako sam, primjerice, prošlo ljeto radila u kafiću, u svom rodnom mjestu i davala sam joj dio zarade“, opisuje Ivana.

Završila je srednju i platila si doškolovanje

Za ljetnih mjeseci, kad se vraćala u rodni gradić, pazila je da izbjegava mjesta na kojima je mogla susresti ljude iz osnovne škole. Nije bila spremna ni za kakve susrete, bolje da se rane ne otvaraju, mislila je. „I danas kada sretnem te ljude, ja se tresem. Ne javljaju mi se. Sigurno se sa školom slave neke obljetnice; ne pozivaju me. Nedavno sam u vlaku srela jednu djevojku, ona je jedina vršnjakinja iz razreda koja mi se javila. Dapače, ugodno je sa mnom popričala, bilo joj je drago kad je čula da sam završila školu, našla posao“, ubacuje digresiju Ivana.

Tijekom srednje škole davala je maksimum, kaže, da napravi čovjeka od sebe. Da sebi i drugima dokaže, da mogu uspjeti. Uvijek su je potcjenjivali, nisu vjerovali da može završiti školu. „A ja sve razrede srednje prošla s pet. Štoviše, nakon strukovne srednje, upisala sam i jedan razred prekvalifikacije, položila razliku predmeta i sve uspješno završila. Mama je bila preponosna na mene“. Za vrijeme trećeg srednje napunila je 18 godina i uputila zahtjev da živi u stambenoj zajednici. Dakle, u stanu s cimericom. Djeca iz doma na to imaju pravo između 18. i 21. godine života, što je gornja dobna granica za izlazak iz sustava.

„Odgajatelji su me podržali. Bio je to novi izazov. I dalje si u sustavu, ali s malo manje nadzora. Od tada, promijenila sam nekoliko stanova, sve cimerice su bile jako dobre. Nakon četvrtog srednje odmah sam krenula tražiti posao. Oduvijek sam htjela biti dio nekog sustava, to mi je davalo osjećaj sigurnosti. Dodatni tečaj, poslovnu edukaciju, sama sam sebi platila. Bila sam ponosna na sebe. Kad se sjetim one djevojčice kojoj su šutali torbu, kreveljili se da je debela i ubijali je u pojam, dođe mi da čestitam sama sebi“.

Bake i djedovi uopće nisu pomagali

Plaća joj je, kaže, 3800 do 4000 kn, ovisi o radnim danima. Čim sjedne na račun, Ivana se javi odgajateljici i dogovori se koliko će joj dati na štednju. Najčešće je to 3500 kuna. Za život joj ostane oko 400 kuna. „Da, preživim mjesec s toliko novca. Odem na kavu, odem u kino i to je to. Ponekad u kazalište. Moraš biti skroman. I odgajateljica mi je potvrdila da imam skromnost i da mi je to velika vrlina“.

„Nikad nisam izgubila dijete u sebi, ali sam znala da moram brzo odrasti“, nastavlja djevojka. „Znam kako je biti gladan i žedan. Doma je vladala neimaština, zbog tatine mirovine, mama je ostala bez dječjih doplataka. Mirovina je iznosila tri tisuće kuna, nedovoljno za mamu i nas troje djece Oskudijevali smo. Pred kraj mjeseca, sjećam se, bili smo više gladni, nego siti. Kuhala je što bi imala. Kao klinka, sjećam se, nikad nisam imala tu privilegiju da sjednem nasred supermarketa i cendram da bi nešto. Pomoć od baka, djedova, rodbine? Zaboravite, oni su dolazili samo ako im je nešto trebalo. Nije postojao zdrav odnos“, kaže Ivana.

Prošavši život neskladne obitelji i potom domski život, Ivana je, kaže, sve više uvjerena da ukoliko dijete nema pristojne uvjete za život, posvojenje je bolja opcija. „U domu sam upoznala djevojke, koje su dio života provele u udomiteljskim obiteljima. Nekima je bilo dobro, nekima je bio horor. U okolici Zagreba ima stvarno groznih udomitelja. Cure su nam pričale, dobivale su pet kuna da ih rasporede na cijeli tjedan. Ostatak novca koje su za njih dobili, udomitelji su zadržali sebi. Ove dvije cure, koje sam nedavno upoznala, jako su se napatile sa svojim udomiteljima. Sve novce koje su one od sustava dobivale, udomitelji su utrošili u gradnju kuće i ponešto u putovanja. To je bilo strašno za slušati“, kaže.

Za samo dva mjeseca izlazi iz sustava

„Neke cure koje sam u domu upoznala rekle su mi da bi radije da nemaju svoje roditelje. Željele su biti posvojene, željele su bilo što, samo da nije jad koji su doma imale. Zbog svađa, zbog nereda u obitelji. Zbog mame koju imaš, a kao da je nemaš. To je valjda nešto najgore! One su bile u gorem položaju od mene, ja sam imala neku sreću da sam se iščupala iz depresije i usamljenosti. Izgradila sam se kao nova osoba. Mnoge su djevojke ostale u patnji, gledala sam ih svaki dan. Neke su napustile ustanovu, jer su se umorile od pravila i svega. Vratile su se kući, da bi se, nanovo ranjene, ponovno vratile u dom, u još gorem stanju. Žalile su se pretežno na svoje mame, koje nisu brinule o njima“, uzdahnula je Ivana.

Zagreb joj je pomogao na više načina. U provinciji, kaže, žena je mahom domaćica, kućanica, kuhaj. Žena je da ima „bašču“, da brine o djeci. Što imaš drugo raditi, ironično se nasmijala. Žena nema istu važnost kao muškarac, to je od djetinjstva na svojoj koži osjetila. „Pogledajte koju sam torturu prošla u školi, samo zato što nisam imala oca, a to se u našoj maloj sredini itekako gleda. Prije dolaska u Zagreb, bila sam jako zatvorena, nepovjerljiva prema životu. Dođem u Zagreb, uđem u tramvaj, kad tamo šarenilo. Netko sluša muziku na slušalice, netko čita knjigu, netko bulji kroz prozor, neki ljudi razgovaraju, svi su različito obučeni, pas može ući. O, bože, postoje i drugi svjetovi, to je prvo što sam pomislila“.

Za samo dva mjeseca Ivana izlazi iz sustava. Malo je, kaže, lovi trema, ali pozitivno razmišlja. Nedavno je, kaže, upisala autoškolu. Dosta dobro joj ide. Želja joj je osamostaliti se, skrpati što više sredstava za daljnji život. Otkako se zaposlila, davanjem većeg dijela plaće odgajateljici, uštedjela je trideset tisuća kuna.

Ponosna je na sve što je postigla u domu

„Živjet ću sa cimericom. Moramo naći stan do 1500 kuna mjesečno, s režijama. Ona je već izišla iz sustava, malo je požurila, prevarila se. Zatvorena je kao osoba, iza sebe ima vrlo bolnu životnu priču. Danas ima 21 godinu, iz sustava je izišla kad je imala 19. Prerano. Zaljubila se i mislila je da će je život konačno početi maziti. Veza, nažalost, nije potrajala, a ona se više nije imala gdje vratiti. Imala je, kao ja sada, nešto ušteđeno, ali to se brzo istopi, ako nemaš posao.

Roditelje nema, ima dosta braće i sestara, jedna sestra ju je primila k sebi, tek toliko da dobije krov nad glavom. Mnogi naši kolege nezreli izlaze iz sustava. Jedna godina duže u našem slučaju puno znači, da se upotpuniš kao čovjek, da imaš više vjere u sebe, da ne srljaš“, kaže Ivana.

Svojoj majci je rekla da je ponosna na sve, što je postigla u domu, jer ga je pretvorila u svoju novu šansu. Uskoro je, kaže, čeka pravi život, sa svime što on nosi. Dvije velike suze otkotrljale su se niz njezino mlado lice.

Stambena zajednica je podružnica Dječjeg doma

Iva Kelemen, odgajateljica u podružnici Organiziranog stanovanja uz povremenu podršku, Dječjeg doma Zagreb poznaje mladića Ivana i anonimnu djevojku iz naše priče. Bila im je odgajateljica, sada ih prati i dok žive u stambenoj zajednici. Naime, organizirano stanovanje ili poznatiji naziv, stambena zajednica, zapravo je podružnica Dječjeg doma i osigurava smještaj za mlade ljude u dobi 16-21 godine života koji završavaju školovanje, studiraju, zapošljavaju se, štede sredstva i pripremaju se za samostalan život. Oni su, dakle, smješteni u stanovima, u kojima žive s još tri ili četiri korisnika, a ondje usvajaju sve vještine potrebne za daljnji život: od kuhanja, raspolaganja s novcem i svega što će im trebati kad se osamostale, napominje odgajateljica Kelemen.

„Ivan i anonimna djevojka iz vaše priče su, kao i ostali naši korisnici, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, koji su zahvaljujući smještaju u ustanovi i trudu odgajatelja uspjeli završiti školu, pronaći zaposlenje i sada se pripremaju za odlazak u samostalan život. Uglavnom je riječ o djeci koja dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, djeci čiji roditelji iz raznih razloga – kao što je alkoholizam i ostale ovisnosti, psihički poremećaji i nedostatak kapaciteta – nisu u mogućnosti adekvatno brinuti o svojoj djeci. S ponosom mogu istaknuti kako su mnogi od njih uz našu podršku ostvarili ono što bi bilo teško, gotovo nemoguće, da su ostali u vlastitoj obitelji. Mnogi od njih su pohađali škole stranih jezika, položili vozačke ispite, uz pomoć donatora upisali privatne fakultete i realizirali zaposlenje“, nabraja Kelemen.

Odrastanje u domovima naziva se i alternativnom skrbi

Nakon izlaska iz Organiziranog stanovanja korisnici, kaže, imaju mogućnost koristiti usluge savjetovanja, kako bi kroz određeni period, minimalno šest mjeseci, i dalje imali podršku odgajatelja. Na navedenu uslugu korisnik se odlučuje dobrovoljno, a potom centri za socijalnu skrb izdaju rješenja za navedenu uslugu.

Odrastanje u dječjim domovima naziva se još i alternativnom skrbi. Toj djeci i mladima, među ostalim subjektima u društvu, pomaže i udruga Igra. Osnovana prije gotovo dva desetljeća, danas slovi kao jedan od važnijih dionika u području pružanja izvaninstitucionalnih socijalnih usluga. Njihove aktivnosti podrazumijevaju socijalno uključivanje, mentalno zdravlje i rad volontera. S djecom i mladima provode individualni i grupni psiho-socijalni rad, psihološko savjetovanje i psihoterapiju.

„U sklopu programa Socijalno uključivanje od 2002. godine djeluje naš Centar za mlade iz alternativne skrbi. Korisnici Centra su mladi iz dječjih domova, domova za odgoj, odgojnih domova i zavoda te djeca iz udomiteljskih obitelji. Centar nudi mladima usluge sukladno njihovim potrebama“, kaže Katarina Car, koordinatorica programa socijalnog uključivanja udruge Igra. Svi su, naime, svjesni da je završetak smještaja u domovima ili u udomiteljskim obiteljima jedan od najvećih i najopasnijih momenata koji mogu voditi u socijalnu isključenost. U najgorem slučaju, kažu, to može rezultirati i beskućništvom.

Samo dva doma su postali centri podrške

S mnogim stvarim u sustavu, međutim, kao i s donošenjem novog Zakona o udomiteljstvu nisu baš sretni u Adopti, udruzi koja promovira posvojenja. Diana Topčić-Rosenberg, osnivačica i članica upravnog odbora Udruge te potpredsjednica stranke GLAS, kaže da mi volimo mijenjati zakone, a bez jasne strategije. „Ne radimo analize koje bi bile osnova za izmjene zakona, pa kasnije ne znamo što uistinu sprječava ispravnu provedbu tih zakona, odnosno nismo iskreni u prikazivanju razloga za neuspješnost. Na primjer, u Hrvatskoj se od 2011. godine provodi Plan transformaciije i deinstititucionalizacije ustanova za smještaj djece i osoba s invaliditetom. Namjera je da se korisnici izmjeste iz ustanova, iz domova, u udomiteljske obitelji. Plan je bio da se te ustanove, dakle, domovi, transformiraju u ustanove podrške.

Međutim, nije sasvim jasno koji domovi se trebaju pretvoriti u kakvu vrstu podrške? Da li podršku trebaju pružati udomiteljima? Ili podrška prvenstveno ide djeci i biološkim obiteljima koji prolaze rizične periode? Ili obiteljima općenito? Ili djeci općenito? Ili djeci s poteškoćama u razvoju? Ili roditeljima da razviju i nadograde roditeljske vještine? Fokus ovog plana bio je na ustanovama. Morate znati da se u tu svrhu koristio dio Zajma Svjetske banke“, kaže Topčić-Rosenberg i nastavlja:

„Danas, sedam godina kasnije, samo dva doma za djecu su uspješno transformirana u centre podrške i u njima više nema djece na smještaju. Svi ostali domovi su prepuni djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a svaki od njih razvija paralelno neke usluge podrške. Pretpostavilo se da je problem popunjenosti domova u tome što nema dovoljno udomiteljskih obitelji te da nisu ravnomjerno dostupne na cijelom teritoriju Hrvatske (primjerice, udomiteljstvo je popularnije u sjevernoj nego u južnoj Hrvatskoj). No, ispostavilo se da ta pretpostavka nije potpuno točna, jer prema podacima resornog ministarstva krajem 2016. godine registrirano je 1.492 udomitelja za djecu i mladež, u kojima je ukupno bilo smješteno 2.342 djece. Jednostavna računica kaže da je prosječno smješteno 1.5 djece po registriranoj udomiteljskoj obitelji te da je i tijekom 2016. godine bilo neiskorištenih kapaciteta u udomiteljskim obiteljima. Stoga je legitimno pitanje zašto je preostalih 864 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi bilo smješteno u domove za djecu tijekom 2016. godine?“.

Naknade za udomitelje između 2.500 do 6.500 kuna

Što se tiče novčanih naknada udomiteljima, prema sadašnjem Zakonu o udomiteljstvu one variraju između 500 i 700 kuna mjesečno za svako udomljeno dijete. Nacrt novog Zakona o udomiteljstvu konačno prepoznaje udomiteljstvo kao zanimanje i nove naknade za udomitelje kretat će se između 2.500 do 6.500 kuna mjesečno, ovisno o vrsti udomiteljstva, plus doprinos za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

„Nije poznato kolika će biti naknada za tradicionalne udomitelje, jer nacrt Zakona predviđa da će o tome odlučivati ministrica ili ministar. Novi Zakon o udomiteljstvu omogućuje da se nezaposleni udomitelji bave udomiteljstvom kao zanimanjem, da imaju reguliranu zdravstvenu i mirovinsku zaštitu te da primaju mjesečnu naknadu i do 6.500 kuna. Prijedlog Zakona razdvaja različite vrste udomiteljstva: ostaje tradicionalno udomiteljstvo, onakvo kakvo smo ga dosad poznavali i udomiteljstvo kao zanimanje, koje posebno regulira specijalizirano udomiteljstvo, primjerice, za djecu s poteškoćama. Međutim, iz nacrta Zakona nije vidljivo koliko kojih vrsta udomitelja je ukupno potrebno, a koliko kojih vrsta udomitelja je potrebno u pojedinom dijelu Hrvatske. Odluku o tome donijet će resorni ministar, a javnost neće saznati je li zakon postigao svrhu, jer u samom startu nisu zadani jasni ciljevi“, kaže Diana Topčić-Rosenberg.

Nadalje, tvrdi Topčić-Rosenberg, prijedlog novog Zakona o udomiteljstvu je dosta konfuzno napisan. Primjerice, kaže: Ako se udomitelj bavi udomiteljstvom kao zanimanjem, kod njega mora biti smješteno troje djece. Može biti i manje, može biti dvoje djece, ako je riječ o djeci s težim tjelesnim, intelektualnim, osjetilnim ili komunikacijskim teškoćama u razvoju. Ubrzo ćete, međutim, u istom članku zakona naići na rečenicu: ako udomitelj skrbi o djeci s teškoćama u razvoju, samo jedno od smještene djece može biti dijete s težim tjelesnim, intelektualnim, osjetilnim ili komunikacijskim teškoćama. Dakle, postavlja se pitanje, o koliko djece s poteškoćama u razvoju može kvalitetno skrbiti jedan udomitelj? O jednom ili o dvoje djece? Zakonski članak tu nije precizan. Tijekom javnog savjetovanja pristiglo je više od dvije stotine primjedbi, no one većinom nisu uključene u prijedlog Zakona, koji je Vlada uputila u saborsku proceduru, nezadovoljna je Topčić-Rosenberg.

Izostaje kvalitetan nadzor udomiteljskih obitelji

Napominje i da nam konstantno fale podaci za kvalitetno praćenje situacije. „Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku svake godine podnosi izvješća u kojima navode ukupnu godišnju brojku djece koja su u domovima i u udomiteljskim obiteljima. Ta brojka se uvijek kreće oko 3.000 djece godišnje. Ne postoje, međutim, analize koje bi nam pomogle razumjeti koliko dugo pojedino dijete ostaje u sustavu skrbi. Ne znamo koliko vremena prosječno prođe od trenutka izuzimanja djeteta iz obitelji do stručne odluke što je najbolje za dijete, na primjer, postoje li realne šanse da se dotično dijete vrati u svoju biološku obitelj ili ne. Zatim, ne postoji objedinjeni popis djece koja su izmještena iz bioloških obitelji, razlozi izmještavanja i koraci koji se poduzimaju da bi se stekli uvjeti za povratak“, kaže Topčić-Rosenberg.

Topčić-Rosenberg prokomentirala je i pitanje ulažu li se u posvojenja jednaki napori kao u udomiteljstvo. Naime, jedna odgojiteljica anonimno mi je rekla da su svjesni kako u nas sudovi jako teško oduzimaju roditeljska prava, bez obzira što je obitelj krajnje disfunkcionalna, pa se, sukladno tome, teže realiziraju posvojenja.

Kroz udomiteljstvo dijete ne dobiva obitelj

„Ključno pitanje je koliko, kao društvo, investiramo u koje od ova rješenja: udomiteljstvo ili posvojenje. Zasad, ogromna je prednost na strani udomljavanja. Unatoč brojnim preporukama kako unaprijediti posvojenje, na tome se radi vrlo malo li ništa. Važno je reći osnovnu razliku između udomljavanja i posvojenja: udomiteljstvo je privremena socijalna usluga za djecu i mlade koji u svojim biološkim obiteljima ne mogu dobiti potrebnu skrb. Posvojenjem dijete dobiva obitelj za cijeli život. Udomiteljstvo pruža skrb koja je više nalik obiteljskom okruženju za razliku od skrbi u ustanovama, domovima, i zbog toga je više u interesu djeteta. Međutim, kroz udomiteljstvo dijete ne dobiva obitelj, samo smještaj u obiteljskom okruženju.

Mi pod hitno trebamo mijenjati paradigmu “odrastanja u udomiteljskim obiteljima”. Ne vidim razloga da djeca tamo odrastaju. Prvenstveno treba pomoći biološkim obiteljima da postanu sposobni za odgovorno roditeljstvo svoje djece. Ali, ako to nije moguće, treba na vrijeme donijeti odluku u interesu djeteta. Tu odluku prvo sa stručne strane treba donijeti nadležni centar za socijalnu skrb, a nakon toga sud“, izravna je Topčić-Rosenberg.

Udomljavanjem, mladi ljudi su ubrzo nakon punoljetnosti prepušteni sami sebi. Posvojenjem dijete dobiva novu obitelj. „Obitelj koja se brine i voli, nevezano je li dijete navršilo 18, 21 ili 35 godina. Napori koje posvojitelji ulažu da djeca sustignu svoje vršnjake i da maksimalno razviju svoje potencijale su ogromni. Poznajem jednu djevojčicu koja je posvojena sa 11 godina, nakon što je i sustav odustao od nje. Ona danas upisuje studij u inozemstvu. Bilo bi dobro napraviti komparativna istraživanja o napretku djece godinu, tri i pet nakon posvojenja u odnosu na djecu koja su ostala u sustavu skrbi. Mislim da bi rezultati takvog istraživanja najbolje govorili o prednostima posvojenja“.

Sandra Bolanča
Telegram autor
12 članaka Više o autoru