Piše: Petra Smoljak | Snima: Sandro Lendler

Ovo je Nawar, u Zagreb je došao iz Iraka. Danas je na doktoratu i ponosan je na svoj purgerski naglasak

Za mene kao Jezida, pripadnika religijske manjine, na fakultetima u Iraku nije bilo mjesta ni prije 9 godina. Zato sam došao ovdje

Mnogo me ljudi pitalo zašto plaćam iz svojeg džepa da bih naučio hrvatski kad je moj studij na engleskom jeziku. Govorili bi mi ‘ma, ne treba ti to’, ali ja sam to napravio iz poštovanja. Živim ovdje i osjećao sam da mi je dužnost naučiti jezik mjesta u kojem živim.

Nawar Ghanim Murad, 34-godišnji je doktorand na Filozofskom fakultetu iz Iraka. U Zagrebu je prije devet godina upisao diplomski studij jer u svojoj zemlji više nije mogao nastaviti školovanje. U međuvremenu se njegova situacija u rodnom gradu dodatno zakomplicirala dolaskom ISIL-a i odlučio je ostati ovdje. Ovo je njegova priča.


Zagreb je moj dom i nemam se namjeru vratiti u Irak, barem dok se tamo stanje ne poboljša. U svom rodnom gradu zadnji sam put bio prije sedam godina, kad je situacija bila još donekle OK. Otišao sam na dvadesetak dana i moram priznati da mi je Zagreb jako nedostajao, nekako sam jedva čekao da se vratim. Ovdje sam prije devet godina upisao diplomski studij anglistike i lingvistiku na Filozofskom fakultetu. Danas sam na doktorskom studiju.

Na početku nisam mislio ostajati ovdje. Plan mi je bio završiti diplomski, vratiti se u Irak i aplicirati za posao. No, tada je i situacija u Iraku, odnosno u mojem rodnom gradu bila drugačija. Sve se dodatno zakompliciralo nekoliko godina nakon mojeg odlaska, pa su mi se zato i planovi promijenili.

Nisam mogao nastaviti studij u Iraku

Odrastao sam na ravnici Nineveh. I tamo živi većina etničke i vjerske iračke manjine, poput katolika, pravoslavaca, jezida, shebaka, Kurda. Ja sam pripadnik jezida, jedne vrlo stare religijske manjine u Iraku. Nakon srednje škole otišao sam na Sveučilište u Mosulu i tamo završio četiri godine anglistike. Situacija se počela sve više komplicirati i nisam više mogao studirati na svojem matičnom sveučilištu jer je u Mosulu tada postalo neugodno za ostale religijske manjine.

Nawar je u Zagreb na studij stigao prije devet godina Sandro Lendler

Počeli su neredi i više se nije živjelo kao nekad. Krenuo sam na sjever Iraka, što je kurdski dio i zadnju godinu studija bio sam gost student na Sveučilištu Saladdin u gradu Erbilu. No, ni tamo nisam, zbog cjelokupne situacije, imao mogućnost aplicirati za više studije.

Osjetio sam da je ovo mjesto za mene

Kako ni tamo za mene nije bilo mjesta, odlučio sam otići u inozemstvo. Prošao sam nekoliko europskih država, ali se nigdje nisam našao. Bio sam u Slovačkoj, Austriji, Češkoj i Njemačkoj. Vrtio se oko njihovih sveučilišta i tražio svoje mjesto. Upisao sam fakultet u Slovačkoj, ali sam na kraju ipak odustao jer to nije bio program koji me zanimao. Vratio sam se kući u Irak i planirao negdje stažirati, ali sam tražeći dalje dobra sveučilišta, u jednom trenutku na internetu naletio na zagrebačko. Bilo mi je fascinantno da je osnovano 1669. godine. Poslao sam im mail i već drugi dan dobio odgovor. U ekspresnom su roku poslali papire za upis i listu dokumenata koji su mi bili potrebni za apliciranje.

Često se ovdje susrećem s pitanjem zašto Hrvatska? Mogu reći – zašto ne? Hrvatska mi je ponudila baš ono što sam želio studirati, a i blizu je Iraka. Mnogo ljudi ovdje ne zna koliko zapravo ima država između Hrvatske i Iraka, začude se kada im kažem brojku – tri. To su Srbija, Bugarska i Turska. Mi smo jako blizu i direktnim letom bi to bilo udaljeno svega tri i pol sata. Osim toga, studij nije bio skup, a zapravo jedan od glavnih razloga da nastavim svoje školovanje ovdje je pozitivna komunikacija s tim fakultetom. Bili su ekspeditivni, ljubazni i dali mi sve moguće informacije koje sam trebao. I taj je fakultet sada moj drugi dom. Kada dođem u fakultetsku knjižnicu zaista se osjećam kao kod kuće.

Sviđa mi se što imam zagrebački naglasak

Jezik naravno nisam znao i svidio mi se čim sam ga čuo. Djelovao mi je nekako ugodno. Malo sam ga proučavao još u Iraku dok sam čekao preseljenje. Sjećam se da sam najprije zapamtio riječ kćer. Iz nekog razloga mi je najprije ušla u uho. Kada sam došao ovdje, nisam imao obavezu učiti hrvatski jer je moj studij na engleskom, ali sam samoinicijativno odlučio upisati tečaj. Prijavio sam se na Croaticum i proveo tamo tri semestra, a upisao sam u sklopu tog programa i malu ljetnu školu.

Mnogo me ljudi pitalo zašto plaćam iz svojeg džepa da bih naučio jezik kad je moj studij na engleskom. Ali ja živim ovdje i osjećao sam da mi je dužnost naučiti jezik mjesta u kojem živim. I zapravo je lijepo razgovarati s ljudima na njihovom jeziku, a osim toga ne znaju svi engleski. Sviđa mi se što imam zagrebački naglasak, malo je purgerski i svjestan sam da to može još bolje, pa ću nastaviti s odlascima na Croaticum i dalje učiti. Bavim se prevođenjem s arapskog na engleski i s hrvatskog na arapski; cilj mi je još bolje savladati jezik.

Moje odrastanje u Iraku

Odrastao sam u obitelji s trojicom braće. Jedan je ostao u Iraku s mamom, a dvojica su u Njemačkoj. Brat koji je ostao završio je ekonomiju i radi u obiteljskoj firmi, drugi je na doktoratu na kemiji, a treći je liječnik.

Mogu reći da smo imali sigurno i sretno djetinjstvo u Ninevehu. Nije nam ničega nedostajalo. Bila su to sigurna vremena. Lijepo se živjelo, a stvari su počele tonuti negdje 2003. godine. Život je bio sličan kao i ovdje, tako da nisam imao kulturološki šok dolaskom u Europu. Zaokret prema religiji dogodio se tek kasnije, nakon 2003. Kad je oslabila vlada ljudi su se okrenuli prema religiji i sve je postalo konzervativnije. Odrastali smo drugačije, no to je opet političko pitanje u koje ne bih ulazio. Mogu reći da mi je djetinjstvo bilo jako ugodno.

Moj je tata bio zaposlenik Ministarstva poljoprivrede. Bio je inženjer i radio je tamo do kraja osamdesetih dok nije otišao u prijevremenu mirovinu. Nakon toga počeo je raditi na jednom projektu, nešto kao food program, financiran od države. Naime, država je tada osiguravala hranu, odnosno osnovne namirnice za sve državljane Iraka po niskim cijenama. Tako da u to doba nitko nije bio gladan. Radio je skoro do samog kraja prije sedam godina kada je nažalost preminuo. Nakon toga se i situacija u Iraku jako pogoršala; pa s jedne strane barem nije to doživio.

Hrvatski je naučio samoincijativno iz poštovanja prema ljudima ovdje

Kako je ISIL prodrijeo u moj grad

Nitko nije mislio da će situacija toliko eskalirati i da će ISIL preuzeti to naše područje. Jedna trećina Iraka bila je pod ISIL-om i to je trajalo četiri godine. Teško mi je o tome govoriti, no srećom svi moji su preživjeli. Moje rodno mjesto imalo je sreću da je većina ljudi uspjela izaći par sati prije dolaska ISIL-ovaca, ali primjerice, u Sinjaru i ostalim mjestima nisu uspjeli pobjeći. Ubili su više od tisuću i pol ljudi moje manjine i oteli više od tri tisuća žena. Vratili su manje od dvije tisuće.

To je bilo strašno, koristili su ih kao seksualno roblje, teško je o tome i pričati. Srećom, kao što sam već rekao, moja obitelj i većina ljudi koje poznajem uspjeli su izaći ranije. Moja obitelj je otišla u drugi grad, ali nije bilo lako jer se nije znalo hoće li ih ISIL stići. I mi koji nismo bili tamo proživljavali smo golemi strah jer nismo znali kako će sve završiti.

U to doba sam bio ovdje već na studiju, no srećom postojali su mobiteli i čuo sam se s obitelji svaki dan. Danas se dio ljudi vratio u Nineveh, i to uglavnom oni koji su se morali vratiti zbog raznih političkih razloga. Moji se nisu vraćali, vidjeli smo svoju kuću samo na fotografijama. Imali smo lijepu kuću od 330 kvadrata s dvorištem punim biljaka koje sam od djetinjstva sadio. Sve je opljačkano, a ono što nisu uspjeli opljačkati su uništili. Ostali su samo zidovi.

U vrijeme nemira u Iraku odlučio sam ostati ovdje

I tako sam odlučio ostati ovdje kad se u Iraku situacija zakomplicirala. Srećom imam obitelj koja nije izgubila sve, obiteljska firma nije u potpunosti stala tako da nije bila potpuna katastrofa. Sve što se događalo jako je utjecalo na nas, ali i dalje smo mogli funkcionirati i mogli smo ostati pozitivni da će sve jednog dana biti dobro.

Obitelj mi je pomogla oko financiranja studija, tako da niti ovdje nisam imao probleme jer sam ostao u istom statusu. Bio sam student i odmah sam krenuo na postdiplomski, pa doktorski studij. Nikada nisam razmišljao o prijavi za azil jer nisam trebao biti azilant, imao sam svoje dokumente kao student. Azil mi nije bio nužan, sigurno postoje ljudi kojima je potrebniji i ne bi bilo fer da nekome oduzmem mjesto.

Moj je život u Zagrebu jako ugodan

Susretao sam se često s pitanjima jesam li imao negativnih iskustava kao osoba s Bliskog istoka i jesam li se susreo s predrasudama. Ništa značajno; moj boravak ovdje od početka je ugodan. Ne znam jesam li imao sreću ili ne, ali upoznavao sam uglavnom samo pozitivne ljude.

Nawar je promovirao i iračku kulturu u Zagrebu.

Danas imam mnogo prijatelja Zagrepčana, imam prijatelje i iz Iraka, čak i nekih koji su još u doba Jugoslavije došli ovdje na studij i ostali. A tu mi je i ljubav. Zadnjih osam godina živim u jednoj kućici na rubu grada i imam krasnu gazdaricu; mogu komotno reći da mi ona zapravo i nije gazdarica nego drugo mama. U zajedničkoj smo kući, ali imam svoj dio. Povezani smo jako. Muž joj je nažalost prije dvije godine preminuo i sada smo ostali sami pa brinemo jedan o dugome.

Moj je život ovdje vrlo ugodan. Nisam slijep i kužim da ekonomija nije najbajnija, ali mislim da nije sve u novcu. Osim toga, Zagreb je grad koji ima duh, ima dosta velikih zelenih površina, čist je i siguran. I to je nešto što me privuklo.

Organizirao sam ovdje i kulturna događanja

Oduvijek me zanimala kultura, pa sam i ovdje radio na nekim kulturnim događanjima. Bio sam u organizaciji Noći iračkog filma, a u knjižnicama sam organizirao i predstavljanje iračke književnosti. U Zagrebu postoji interes za arapski jezik i iračku te kulturu Mezopotamije. Isto tako, Nineveh je jako staro područje i ima dugu povijest i volim te stare priče Bliskog istoka. Nekako bih volio da ljudi znaju da na tom području postoji mnogo više od sadašnje slike koja je samo rat.

Također sam i ljubitelj čaja, pa sam organizirao i događaje ispijanja iračkog čaja, a prije ove situacije s koronom imao sam planove i za malo veće kulturne događaje. Cilj mi je bio organizirati i Tjedan iračke kulture u kojem bih predstavio iračku glazbu, filmove, povijest, kaligrafiju, ali za te veće stvari pričekat ćemo dok se situacija s pandemijom ne smiri.

Petra Smoljak
Telegram autor
51 članak Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program