Stajao je za govornicom uz bok šefu i znojio se pod navalama panike. Jedva je disao, sputan remenjem vražje maske. Od čega li ih prave, majke ti, od betona? Zlopatio se u sebi, dekoncentriran totalno. Krajnjim naporima blokirao je oči da ne kolutaju unezvijereno, a šake je stiskao kao da će evo sad boksati jedno pedesetak rundi najmanje. Bokserice su mu bile natopljene potokom znoja što se slivao niz atletska leđa.
A od karijernog murjaka ipak se očekuju minimalne čestice straha u srcu. Marić je svoju paranoju nastojao držati na uzdi. Na van je glumio poput oskarovca, prikrivajući izdajničku cvilež straha pred najezdom virusne horde. Zato su medijske konferencije, koje je svakoga dana od izbijanja krize priređivao Nacionalni stožer civilne zaštite, za našeg Velju bile gore od mučilišta. Sva ta bulumenta zamaskiranih novinara koji ne poštuju tajming nego dave li ga dave, kao da ona virusna gamad neće začas i po njima zagmizati… sve je to bacalo ubogog Marića na muke dostojne najcrnjih dana Inkvizicije.
“Ima li još pitanja…?” sporo je procijedio Marićev šef, ministar policije, pljesnuvši dlanom po pancirki.
Isusa ti, šefe, koja pitanja?! Prostenje Marić u sebi, a stomak mu se stisne u gordijevsku gvalju. Zajebi više s pitanjima, daj da se gubimo…
Jedan moron s nacionalne televizije imao je potrebe zapitati što je sa salonima za ugradnju noktiju, hoće li se za njih možda izdavati posebna propusnica?
“Pa sad… Držimo da iznimaka ne bi trebalo biti…”, zaprtlja ministar policije. “Iako, naši su napori i dalje usmjereni na očuvanje malog poduzetništva, ali o tome će vam sutra nešto više reći kolega ministar gospodarstva. Bog čuva Hrvatsku!”
Elem, kad je prvi pendrek države uputio papinski blagoslov prisutnima, napokon i mediji nikom ponikoše. Pitanja su naprasno presahnula. Marić se jedva suzdržao da ne poleti ispred svih, i odveze se u zasluženu kućnu izolaciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za to vrijeme, Petra Gortan upravo je završavala kupovinu. Sućutno je namignula blagajnici dok je odlazila, gurajući nakrcana kolica prema pokretnim stepenicama. Držala je kozmetički salon u prizemlju zgrade u kojoj je stanovala. Prošlo je pet dana otkako je, u skladu s novim kriznim odredbama vlasti, ispratila posljednju mušteriju i privremeno zatvorila salon. Po prirodi beskrajno optimistična, shvatila je to kao nenadani brejk. Salon je poslovao izvrsno, naporno je radila i dobro će joj doći malo odmora. Osim toga, ponadala se, imat će više vremena da se pozabavi razradom strategije za susjeda Marića.
Koji god bi plan iskovala, a raspolagala je Petra čitavom paletom ženskih osvajačkih alata, u slučaju Marić naprosto je padao u vodu. Počevši od najbanalnijih kozmetičkih mjera (“Ah, susjed Marić, vidim da je vašem umornom licu potreban jedan zahtjevan tretman…”, znala je umilno cvrkutati dok bi ovaj zurio negdje kroz nju) ili poziva na kavu, do njenog fanatičnog angažmana među susjedima da se u zgradi plebiscitarno podrži akcija “Policajac u zajednici”.
Čak se onomad, u danima dok još virus nije mućki stigao u ove krajeve, upisala u teretanu u kojoj je Velimir manijakalno trenirao pet puta tjedno. Junački je stiskala zube, zlopateći se na traci pored njega. Domahivala mu je mazno, dok je on usredotočeno spartanski trčao pod nekim strmoglavim nagibom i usput hitro brisao rukohvate papirnatim ručnikom. Često je sanjala kako strastveno grli to njegovo apolonsko tijelo, a onda bi se probuđena bacakala u krevetu, sama i zlovoljna. Novonastala pandemijska situacija Petrinu je ljubavnu komu još više iskomplicirala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Susjed, čekajte, držite ga!”
U zadnji čas je uletjela u lift, s košarama u rukama. On se pribio uz metalnu stijenku i ubrzano disao, pridržavajući vrata laktom.
“Mislila sam lift držite, ha, ha…”, nacerila se i pritisnula dugme s brojkom 10. “Dobro ste me shvatili.”
“Tu nema dva metra između…”, glas mu se gubio ispod maske.
Gledao ju je kao da je upravo iz havarije Černobila pobjegla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Eh, nema, nema… Izdržat ćemo do našeg kata”, opet je usne razvukla u posprdni smiješak.
Spustila je košare na pod. Prokopala po jednoj i izvukla čokoladu od pola kile.
“Ako ste za slatko, slobodno uzmite… Kupila sam ih dosta.”
“Neka, nemojte!” prodere se on i defanzivno stisne ruke na prsima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Dobro, dobro, samo sam htjela pomoći! Čokolada uspješno odnosi stres. A vi u vašem poslu stalno ste pod stresom i…”
U tom trenutku lift se zaustavi. Vrata se otvore a Velimir prvi nahrupi van. Dok je ona otključavala stan, on je već strugnuo iza svojih blindiranih vrata.
Nakon detaljne dekontaminacije i tuširanja, složio si je sendvič od mortadele i sira pa sjeo na trosjed. Upalio je televizor. Nabasavši na film “Moje pjesme, moji snovi” nije više dalje ni tražio. Nema veze što ga je gledao jedno pet hiljada puta. Ovako je imao osjećaj kao da je Nova godina zakucala na vrata. Nova godina u kojoj neće biti virusne bagre. Ubrzo je zadrijemao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Petra si je priredila raskošnu kupku s miomirisnim svijećama raspoređenim po cijeloj kupaonici. Ne bi bilo loše da je sad onaj murjak tu u pjeni, pomislila je i uzdahnula čeznutljivo. Zatim je uskočila u pidžamu i smućkala si daiquiri. Pa još jedan. Otišla je ranije na spavanje.
Jedan dio Velimirove svijesti odlijepio se od sna i slao mu signale da plovi na oceanskim valovima. Naglo je otvorio oči a kauč ispod njega podrhtavao je kao da je u liftu. Podigne pogled i shvati da se luster razuzdano njiše.
“Potreeees!” ispustio je očajnički krik iz vremena neandertalaca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bacio se na pod i stao puzati prema izlaznim vratima. Otključa desetak brava, izleti na hodnik, uhvati se za ogradu stubišta i zaurla: „Ljudiii, potreeees! Zovite policiju, vatrogasceeee!“
I Petru je udar nepoznate sile izbacio iz kreveta. Knjige su popadale s police i zatrpale parket u dnevnoj sobi. U hipu se pribrala i zauzela busiju ispod štoka između predsoblja i dnevne sobe. Onda je začula njega kako zavija. Izašla je na hodnik.
“Ovamo, ovamooo! Izginut ćemooo!” derao se iz petnih žila.
“Daj se ne deri!” priskočila je i zgrabila ga oko pasa.
Povukla ga je prema svom stanu. Oslonio se na nju kao da je ranjenik iz stotinu ofenziva. Posjedne ga ispod štoka.
“Ne mrdaj, idem ti zaključat stan!” oštro je naredila.
Kad se vratila, on je i dalje nesuvislo mrmljao: “Gotovi smo, Armagedon je tu, pokajmo se…”
Donijela je dvije deke. Privila ga uz sebe i dobro zamotala. I onaj Winnie Pooh na njegovoj pidžami kao da se snuždio.
“Ajde, Velimire, ništa to nije, preživjet ćemo… Poslije ću nam napravit finu kajganu.”
“Jesu… jesu jaja čista od virusa?”
“Daj ne seri i vjeruj mi.”
Sad je njen i nije ga više mislila pustiti iz svog života.
Ovo je nova kratka priča Davora Špišića za Telegram: 'Susjed murjak'
Za vrijeme #ostanidoma, čitateljima poklanjamo kratke priče našeg autora. Evo treće
Spisatelj i Telegramov kolumnist Davor Špišić za vas je pripremio seriju kratkih virus-priča
Stajao je za govornicom uz bok šefu i znojio se pod navalama panike. Jedva je disao, sputan remenjem vražje maske. Od čega li ih prave, majke ti, od betona? Zlopatio se u sebi, dekoncentriran totalno. Krajnjim naporima blokirao je oči da ne kolutaju unezvijereno, a šake je stiskao kao da će evo sad boksati jedno pedesetak rundi najmanje. Bokserice su mu bile natopljene potokom znoja što se slivao niz atletska leđa.
Velimir Marić, državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, jedva je čekao da završi konferencija za medije. Spolja je Marić djelovao kao led ledeni, skuliraniji od Thora i Batmana zajedno. Stasit, mišićav, markantnog lica s istaknutim jagodicama. Međutim, ispod Marićeve zategnute kože vladalo je posve drukčije stanje. Ondje je strujala panika, jasna kao u psiho udžbenicima. Pojava koronavirusa bila je ostvarenje Velimirovih najgorih noćnih mora. Bojao se zaraza kao Belzebuba.
A od karijernog murjaka ipak se očekuju minimalne čestice straha u srcu. Marić je svoju paranoju nastojao držati na uzdi. Na van je glumio poput oskarovca, prikrivajući izdajničku cvilež straha pred najezdom virusne horde. Zato su medijske konferencije, koje je svakoga dana od izbijanja krize priređivao Nacionalni stožer civilne zaštite, za našeg Velju bile gore od mučilišta. Sva ta bulumenta zamaskiranih novinara koji ne poštuju tajming nego dave li ga dave, kao da ona virusna gamad neće začas i po njima zagmizati… sve je to bacalo ubogog Marića na muke dostojne najcrnjih dana Inkvizicije.
“Ima li još pitanja…?” sporo je procijedio Marićev šef, ministar policije, pljesnuvši dlanom po pancirki.
Isusa ti, šefe, koja pitanja?! Prostenje Marić u sebi, a stomak mu se stisne u gordijevsku gvalju. Zajebi više s pitanjima, daj da se gubimo…
Jedan moron s nacionalne televizije imao je potrebe zapitati što je sa salonima za ugradnju noktiju, hoće li se za njih možda izdavati posebna propusnica?
“Pa sad… Držimo da iznimaka ne bi trebalo biti…”, zaprtlja ministar policije. “Iako, naši su napori i dalje usmjereni na očuvanje malog poduzetništva, ali o tome će vam sutra nešto više reći kolega ministar gospodarstva. Bog čuva Hrvatsku!”
Elem, kad je prvi pendrek države uputio papinski blagoslov prisutnima, napokon i mediji nikom ponikoše. Pitanja su naprasno presahnula. Marić se jedva suzdržao da ne poleti ispred svih, i odveze se u zasluženu kućnu izolaciju.
Za to vrijeme, Petra Gortan upravo je završavala kupovinu. Sućutno je namignula blagajnici dok je odlazila, gurajući nakrcana kolica prema pokretnim stepenicama. Držala je kozmetički salon u prizemlju zgrade u kojoj je stanovala. Prošlo je pet dana otkako je, u skladu s novim kriznim odredbama vlasti, ispratila posljednju mušteriju i privremeno zatvorila salon. Po prirodi beskrajno optimistična, shvatila je to kao nenadani brejk. Salon je poslovao izvrsno, naporno je radila i dobro će joj doći malo odmora. Osim toga, ponadala se, imat će više vremena da se pozabavi razradom strategije za susjeda Marića.
Koji god bi plan iskovala, a raspolagala je Petra čitavom paletom ženskih osvajačkih alata, u slučaju Marić naprosto je padao u vodu. Počevši od najbanalnijih kozmetičkih mjera (“Ah, susjed Marić, vidim da je vašem umornom licu potreban jedan zahtjevan tretman…”, znala je umilno cvrkutati dok bi ovaj zurio negdje kroz nju) ili poziva na kavu, do njenog fanatičnog angažmana među susjedima da se u zgradi plebiscitarno podrži akcija “Policajac u zajednici”.
Čak se onomad, u danima dok još virus nije mućki stigao u ove krajeve, upisala u teretanu u kojoj je Velimir manijakalno trenirao pet puta tjedno. Junački je stiskala zube, zlopateći se na traci pored njega. Domahivala mu je mazno, dok je on usredotočeno spartanski trčao pod nekim strmoglavim nagibom i usput hitro brisao rukohvate papirnatim ručnikom. Često je sanjala kako strastveno grli to njegovo apolonsko tijelo, a onda bi se probuđena bacakala u krevetu, sama i zlovoljna. Novonastala pandemijska situacija Petrinu je ljubavnu komu još više iskomplicirala.
“Susjed, čekajte, držite ga!”
U zadnji čas je uletjela u lift, s košarama u rukama. On se pribio uz metalnu stijenku i ubrzano disao, pridržavajući vrata laktom.
“Mislila sam lift držite, ha, ha…”, nacerila se i pritisnula dugme s brojkom 10. “Dobro ste me shvatili.”
“Tu nema dva metra između…”, glas mu se gubio ispod maske.
Gledao ju je kao da je upravo iz havarije Černobila pobjegla.
“Eh, nema, nema… Izdržat ćemo do našeg kata”, opet je usne razvukla u posprdni smiješak.
Spustila je košare na pod. Prokopala po jednoj i izvukla čokoladu od pola kile.
“Ako ste za slatko, slobodno uzmite… Kupila sam ih dosta.”
“Neka, nemojte!” prodere se on i defanzivno stisne ruke na prsima.
“Dobro, dobro, samo sam htjela pomoći! Čokolada uspješno odnosi stres. A vi u vašem poslu stalno ste pod stresom i…”
U tom trenutku lift se zaustavi. Vrata se otvore a Velimir prvi nahrupi van. Dok je ona otključavala stan, on je već strugnuo iza svojih blindiranih vrata.
Nakon detaljne dekontaminacije i tuširanja, složio si je sendvič od mortadele i sira pa sjeo na trosjed. Upalio je televizor. Nabasavši na film “Moje pjesme, moji snovi” nije više dalje ni tražio. Nema veze što ga je gledao jedno pet hiljada puta. Ovako je imao osjećaj kao da je Nova godina zakucala na vrata. Nova godina u kojoj neće biti virusne bagre. Ubrzo je zadrijemao.
Petra si je priredila raskošnu kupku s miomirisnim svijećama raspoređenim po cijeloj kupaonici. Ne bi bilo loše da je sad onaj murjak tu u pjeni, pomislila je i uzdahnula čeznutljivo. Zatim je uskočila u pidžamu i smućkala si daiquiri. Pa još jedan. Otišla je ranije na spavanje.
Jedan dio Velimirove svijesti odlijepio se od sna i slao mu signale da plovi na oceanskim valovima. Naglo je otvorio oči a kauč ispod njega podrhtavao je kao da je u liftu. Podigne pogled i shvati da se luster razuzdano njiše.
“Potreeees!” ispustio je očajnički krik iz vremena neandertalaca.
Bacio se na pod i stao puzati prema izlaznim vratima. Otključa desetak brava, izleti na hodnik, uhvati se za ogradu stubišta i zaurla: „Ljudiii, potreeees! Zovite policiju, vatrogasceeee!“
I Petru je udar nepoznate sile izbacio iz kreveta. Knjige su popadale s police i zatrpale parket u dnevnoj sobi. U hipu se pribrala i zauzela busiju ispod štoka između predsoblja i dnevne sobe. Onda je začula njega kako zavija. Izašla je na hodnik.
“Ovamo, ovamooo! Izginut ćemooo!” derao se iz petnih žila.
“Daj se ne deri!” priskočila je i zgrabila ga oko pasa.
Povukla ga je prema svom stanu. Oslonio se na nju kao da je ranjenik iz stotinu ofenziva. Posjedne ga ispod štoka.
“Ne mrdaj, idem ti zaključat stan!” oštro je naredila.
Kad se vratila, on je i dalje nesuvislo mrmljao: “Gotovi smo, Armagedon je tu, pokajmo se…”
Donijela je dvije deke. Privila ga uz sebe i dobro zamotala. I onaj Winnie Pooh na njegovoj pidžami kao da se snuždio.
“Ajde, Velimire, ništa to nije, preživjet ćemo… Poslije ću nam napravit finu kajganu.”
“Jesu… jesu jaja čista od virusa?”
“Daj ne seri i vjeruj mi.”
Sad je njen i nije ga više mislila pustiti iz svog života.