Nekad je nužno odabrati stranu
Nives i njezin tata Miroslav u svom zagrebačkom domu

Ovo je priča o odrastanju uz mamu i tatu koji su gluhi. Nives je s njima počela komunicirati još kao beba

Proveli smo dan u domu obitelji Gotovac. 'Baš zbog gluhoće roditelja, mi smo jedna nevjerojatno povezana zajednica'

Ovo je priča o odrastanju uz mamu i tatu koji su gluhi. Nives je s njima počela komunicirati još kao beba

Proveli smo dan u domu obitelji Gotovac. 'Baš zbog gluhoće roditelja, mi smo jedna nevjerojatno povezana zajednica'

Nives i njezin tata Miroslav u svom zagrebačkom domu

'Tata se bavio kuglanjem pa bi uvijek iza turnira ili nekog treninga bio tulum. I ti tulumi su bili genijalni i uvijek s jako glasnom glazbom. Baš sam nedavno rekla da ću ubuduće na njihove tulume nositi čepiće za uši jer je toliko glasno da si to ne možete zamisliti. Basevi na sve strane, vibracije bubnjeva. I svi plešu'. Snima Vjekoslav Skledar

“Da se ponovno rodim poželjela bih opet imati gluhe roditelje. To je jedna nevjerojatno povezana zajednica”, govori nam Nives Gotovac, 40-godišnja prevoditeljica hrvatskog znakovnog jezika koja nam je ispričala svoje iskustvo odrastanja s gluhim roditeljima. Sjedimo s njom i njezinim tatom Miroslavom Gotovcem u kuhinji njezinog stana. I on nam priča svoju priču iz kuta gluhog tate.

Iako gospodin Miroslav pomalo čuje na lijevo uho, očitava s usana i može govoriti, Nives se svako toliko uključuje u razgovor i prevodi nam sa znakovnog jezika, kako bi nam komunikacija bila fluidnija. Taj je jezik naučila od svojih roditelja prije nego je progovorila.

Roditelji su joj oglušili još kao djeca

Nivesini roditelji rodili su se sa sluhom, ali su oboje oglušili kao djeca. Njezina pokojna mama Maja je zbog krivo propisane doze antibiotika za liječenje upale pluća oglušila s tri godine, a tata Miroslav s dvije. “Dobio sam mumps i završio u bolnici u Drnišu. Kada sam ozdravio i vratio se doma, roditelji su shvatili da ništa ne čujem. Moj je otac bio u strašnom šoku, nije mogao vjerovati da mu je sin gluh. Skoro je poludio kad je shvatio da mi nema pomoći”, opisuje gospodin Miroslav.

“Tata me s pet godina želio poslati u polikliniku SUVAG u Zagreb jer u splitskoj školi za gluhu djecu nisu imali govorne vježbe, učio se samo znakovni jezik”, prisjeća se. No, općina u Omišu, nastavlja Miroslav, odbila je financirati školovanje u Zagrebu, pa je jedini izbor bio Centar za obrazovanje Slava Raškaj u Splitu. Bilo mu je to u početku, kaže, teško razdoblje.

“U toj školi sam naučio znakovni jezik i konačno sam mogao normalno komunicirati, a moj tata i ostatak obitelji nije ga znao. Tata je još i nerazgovijetno govorio tako da sam ga teško razumio. Slabo je artikulirao i nisam mogao dobro očitavati s usana, pa je nekada znao reći da sam glumac i da ga sve razumijem, ali se pravim jer ga ne želim slušati. No, ja ga stvarno nisam dobro razumio”, govori danas kroz smijeh gospodin Miroslav.

Gospodin MIroslav Gotovac izgubio je sluh kao dijete

Želio je upisati arhitekturu, ali mu nisu dali u gimnaziju

Nakon osnovne škole plan mu je bio upisati gimnaziju jer je želio postati arhitekt, no u gimnaziji u Splitu su ga odbili, pa je nastavio srednju školu u Centru za obrazovanje Slava Raškaj u Rijeci. Upisao je školu za tehničkog crtača.

“Bio sam ogorčen što me nisu primili, a četiri godine kasnije, kad sam došao u Zagreb, saznao sam da su gluhi ovdje mogli ići u redovne škole. Moja supruga je recimo završila srednju primijenjenu, iako je bila stopostotno gluha. Kasnije sam upoznao i još neke prijatelje koji su bili skroz gluhi i pričali su lošije od mene, a završili su gimnazije s čujućom djecom”, prisjeća se gospodin Miroslav i dodaje kako je u Zagrebu tada bila potpuno drugačija situacija za gluhe nego u Splitu.

‘Iako sam bio najbolji nisam dobio posao jer sam gluh’

Nakon srednje škole nije uspio pronaći posao, pa ga je obitelj nagovorila da pokuša u Zagrebu. Isprva, kaže, nije baš bio sretan tom idejom i plan mu je bio vratiti se u Split. No, ovdje je u Klubu gluhih upoznao suprugu Maju, vrlo brzo se zaposlio u Industrogradnji i odlučio ostati.

Na prvom poslu je bio nezadovoljan plaćom, pa je tražio novi posao. Prijavio se za tehničkog crtača u jednu projektantsku firmu, a kad su ga pozvali na razgovor rekli su mu da je na natječaju najbolje prošao. “No, nisu mi htjeli dati posao jer sam gluh. Kada sam im rekao da ne razumijem u čemu je problem s obzirom na to da znam raditi, odgovorili su mi da bi zbog moje gluhoće komunikacija bila otežana. Bezuspješno sam ih pokušavao nagovoriti da se predomisle i na kraju sam se toliko uzrujao da sam opsovao i otišao”, prisjeća se gospodin Mirolsav.

Prijavio se za posao u Inženjerski projektni zavod IPZ i ispričao im svoje prethodno iskustvo. “Rekli su mi da nema veze što ne čujem i da je najvažnije da znam raditi. I tako sam ostao tamo do mirovine”, govori 65-godišnji Miroslav i naglašava da još uvijek kod nas postoji nerazumijevanje čujućih prema gluhima.

“Mnogi čujući misle da je komplicirano i teško biti gluh i kao da ne shvaćaju da gluhi nisu osobe s invaliditetom. Ja se ne osjećam tako. Imam zdrave ruke i noge, bavim se sportom, vozim auto. Samo mi daj znakovni jezik i to je jedina razlika između mene i bilo kog drugog”, govori gospodin Miroslav.

Nismo imali strah od roditeljstva. Zašto bismo se bojali?

Isti stav imao je i kad su u pitanju djeca. Supruga i on nisu se, kaže, ni sekunde dvoumili hoće li postati roditelji. Prvo vrijeme živjeli su kod punice i punca jer nisu imali svoj stan. “Odlučili smo tako jer nismo htjeli u podstanare. Željeli smo uštedjeti novac i kupiti svoj stan. Supruga je radila kao dekoraterka u Nami i bila je jako uspješna u tome. Osvojila je i brdo nagrada u tom poslu”, govori gospodin Miroslav.

Miroslav sa suprugom Majom i djecom Nives i Nevenom

Nakon četiri godine uspjeli su kupiti svoj stan u Zaprešiću i s djecom Nives i Nevenom preselili tamo. “I kad smo nas četvero ostali sami, nije bilo problema. Dječja soba bila je odmah pored naše i po noći bismo uvijek ostavljali otvorena vrata. Kako ja ipak nešto čujem na lijevo uho uvijek bih spavao na desnoj strani da ih čujem ako se probude. I nije se nikada dogodilo da ih nisam čuo, oboje smo brinuli jako. Supruga je bila stopostotno gluha, pa je koristila baby phone, tako da bi je probudilo bljeskanje lampe”, prisjeća Miroslav.

Nisu imali, nastavlja, nikakvih loših iskustava ni s pedijatrima, niti kasnije u vrtiću i školi. “Kod doktora je najčešće išla moja supruga jer sam ja veliki dio dana radio i ako nije uspjela nešto očitati s usana liječnik bi joj napisao, a kasnije je i Nives prevodila. Počela je to raditi kao jako mala, a zanimljivo je i da je prevodila i na svojim informacijama u školi. I nikada nije varala”, opisuje Miroslav i dodaje kako je znao i sa sinom Nevenom otići na informacije. “Bio je življe dijete od Nives i znala se učiteljica žaliti. Ja bih joj rekao da ne mogu vjerovati jer je nama doma dobar i da se igra mirno s autićima i legićima. I onda bi mi Neven, nakon što je sve točno preveo, na putu do doma znao reći da profesorica laže”, kroz smijeh će Miroslav.

Nives je kao beba znakovnim jezikom mogla objasniti što želi

Prisjeća se i kad je Nives prvi put počela znakovati. “Imala je svega sedam mjeseci. Bio sam već umoran od njezinog plača i grčeva i sjećam se da sam joj u jednom trenutku odznakovao ‘zločesta beba, zločesta beba’ i ona je to drugi dan ponovila. Počela je malo po malo znakovati i ubrzo nam je znala pokazati kada je gladna, žedna, a kanije i da je netko na vratima”, govori Miroslav.

I to je, nastavlja Nives, normalno za djecu te dobi. Kopiraju znakove i povezuju njihovo značenje. “I danas postoji baby signs, odnosno znakovi za djecu kojeg čujući roditelji uče čujuću djecu prije nego što progovore. I to je super stvar jer se tako smanjuju dječje frustracije. Dijete može reći što mu je, primjerice, pokazati na trbuh ako ga boli ili na pelenu da je puna”, objašnjava Nives i dodaje kako je naučila govoreni jezik kad i ostali njezini vršnjaci, iako je živjela s gluhim roditeljima i najprije naučila s njima komunicirati znakovnim jezikom.

Nives i njezin tata Miroslav u svom zagrebačkom domu

“Dijete od prvog dana čuje sve zvukove i privikava se na njih i povezuje ih”, govori Nives i daje primjer djece svojih gluhih prijatelja. “Oni su, recimo, odgajali svoju djecu potpuno sami. Dakle, nisu imala baku, djeda ili tetu koji su s njima govorili i ta su djeca najnormalnije progovorila. I mislim da nije moguće da dijete ne progovori, osim možda da živi na nekoj samotnoj planini bez struje ili u vakuumu”, kroz smijeh će Nives.

‘Moji roditelji nisu gluhonijemi’

Prisjeća se kad su ona i brat Neven imali vodene kozice, pa su ih u dispanzeru izolirali sa strane kako ne bi zarazili ostalu djecu. “Dobili smo slučajno naše kartone dok smo čekali pregled. Ja sam imala pet, a brat tri godine. I već sam pomalo čitala. I kako mi je bilo dosadno, u toj nekoj izoliranoj prostoriji čitala sam taj karton i skužila da piše roditelji gluhonijemi. Sjećam se da mi je to bila katastrofa. U našoj familiji smo jako osjetljivi na to jer naši roditelji nisu nijemi i mogu govoriti ”, objašnjava Nives.

Uzela je, kaže, kemijsku olovku i prekrižila riječ nijem i ostavila riječ gluh. “Činjenica je da postoji razlika između gluhe i gluhonijeme osobe, a to veliki broj ljudi, a posebno liječnika brka”, govori Nives i objašnjava da postoji razlika između pojmova gluha osoba, gluhonijem i Gluh s velikim G.

“Kad kažeš gluha osoba tu se podrazumijevaju svi – i gluhi i nagluhi i oni koji nose aparatić i pužnicu i gluhonijemi. Svi spadaju u tu kategoriju, a kad kažeš samo gluhonijem to je krivo jer je gluhonijemih u zajednici gluhih svega 1 promil. Gluh s velikim G, pak podrazumijeva kulturno jezičnu manjinu, one gluhe koji su ponosni na svoju gluhoću, kao što su moji roditelji, i ne žele se popravljati pužnicama i operacijama. Ne žele pročuti i njima je to nešto sasvim prirodno. Dakle, Gluh je pripadnost, kao što je netko Hrvat, Nijemac ili Austrijanac”, objašnjava Nives i dodaje kako je razlikovanje tih pojmova nastalo u novije u vrijeme i još uvijek nije previše poznato kod nas.

Učila je znakovni jezik prijatelje u vrtiću i školi

Za vrijeme odrastanja nikada nije, kaže Nives, doživjela neko neugodnije iskustvo jer ima gluhe roditelje. Sjeća se samo jednog događaja iz vrtića koji je intervencijom odgajateljice završio dobro. “Bili smo klinci i mama me dovela u vrtić. Pričale smo na znakovnom jeziku i prišao mi je Matija, danas moj jako dobar prijatelj, a tada simpatija. Počeo je mlatarati rukama i zezati me da što to radim s mamom. Odgajateljica je to vidjela, posjela ga sa strane i objasnila mu da moji mama i tata ne čuju i da zato tako razgovaraju”, prepričava Nives.

Nakon toga je odgajateljica objasnila ostaloj djeci što znači biti gluh i zamolila Nives da im malo pokaže znakovni jezik. “I kroz osnovu školu smo brat i ja imali situacije kad smo nekoga učili znakovni i to je djecu jako zanimalo, svima im je bilo zabavno”, govori Nives i prisjeća se kako je s bratom i u klubovima gdje je bila glasna muzika znala znakovati.

“Inače se svi deru kad netko ide naručiti nešto na šank, a ja sam s jednog kraja kluba znakovala bratu na šanku što da mi naruči. U nekim situacijama nam je to bio i neki naš tajni jezik jer nitko ne bi skužio što pričamo”, smije se Nives.

‘Gluhi su kao mafija, svatko svakoga poznaje’

Još je kao klinka stalno negdje odlazila s roditeljima. Imali su, kaže, nevjerojatno bogat društveni život. “Tata se bavio kuglanjem, pa bi uvijek iza turnira ili nekog treninga bio tulum. I ti tulumi su bili genijalni i uvijek s jako glasnom glazbom. Baš sam nedavno rekla da ću ubuduće na njihove tulume nositi čepiće za uši jer to je toliko glasno da si to ne možete zamisliti. Basevi na sve strane, vibracije bubnjeva”, smije se Nives, a nadovezuje se i tata Miroslav koji je najčešće bio organizator tih tuluma. “Uvijek objasnim DJ-u ili nekom glazbeniku da se ne podsmjehuju gluhima ako drugačije plešu ili ne prate skroz ritam. Oni plešu na svoj način jer se više oslanjamo na vibracije”, objašnjava Miroslav.

Miroslav i supruga Maja bili su jako društveni i voljeli su tulume

Jedno vrijeme je, nastavlja Nives, bila zezancija da se njihov stan pretvorio u Klub gluhih jer je svaki dan netko bio kod njih. “I to se najviše događalo kad smo iz Zaprešića preselili u Zagreb. Sjećam se da sam jedan dan poludjela i rekla ‘ovo je postao klub gluhih, pa ne može više tako. Svaki dan je netko kod nas”, prisjeća se Nives dok se tata Miroslav smije u pozadini.

“Ali sada mi je to smiješno i super mi je ta njihova povezanost. Mama jedne moje gluhe frendice je rekla ‘vi gluhi ste kao mafija, svi sve poznaju, svi sve znaju’, i u pravu je. Dakle, mi da sad zavrtimo globus i uperimo prstom u bilo koju državu našli bismo nekoga kod koga možemo biti par dana.. “, govori Nives.

Mama je vozila relly, a tata se bavi kuglanjem

I sport je bio vrlo prisutan u njihovim životima, pogotovo, govori Nives, u vrijeme njezinog odrastanja. “Tata se već godinama bavi kuglanjem, a mama je vozila rally i to ne samo s gluhima, nego i s čujućima. U svojoj sportskoj karijeri osvojila je i zlatnu medalju i nekoliko puta drugo mjesto”, ponosno će Nives.

Miroslav je najprije kuglao kao igrač, a međuvremenu je postao trener kuglanja i jedini je gluhi trener s diplomom u Hrvatskoj. Sportom se, kaže, bavio još kao klinac u Splitu. Godinama je igrao nogomet, a u srednjoj školi se zaljubio i u košarku, pa kad je došao u Zagreb pokušao je osnovati klub za gluhe.

Gospodin Miroslav dugo je godina u sportu gluhih

“I uspjelo mi je to, ali je trajalo samo dvije godine jer nije bilo puno visokih gluhih u Zagrebu i nije bilo načina da sastavimo ekipu. Nakon toga sam se počeo baviti kuglanjem i proputovao sam pola svijeta, od Europe, Japana, Australije do Amerike. Ne mogu zamisliti život bez sporta, da mi ga netko oduzme, mislim da bih otišao direktno na Mirogoj”.

Tehnologija je puno pomogla gluhima

Prisjeća se kako je s kuglanjem putovao po svijetu, pa mu nije bilo jednostavno javiti se obitelji. Iako je čuo na jedno uho, nije mogao telefonski razgovarati sa suprugom jer ga ona nije ništa čula. Danas je razvitkom tehnologije, kaže, potpuno drugačija situacija. “Nama gluhima su pametni telefoni i video pozivi nevjerojatno puno olakšali komunikaciju.”, govori, a Nives se prisjeća da je kako klinka uvijek telefonirala umjesto svojih roditelja.

“Kad bi mi tata rekao da nazovem nekog njegovog gluhog prijatelja, to bi izgledalo tako da nazovem dijete tog prijatelja i onda mu ono prenese poruku. I to je znalo biti komplicirano, a danas se njih dvojica spoje video pozivom i znakuju”, objašnjava Nives i prisjeća se da su koristili i telefaksove. “I to je bila komedija gledati tko ima, a tko nema faks, pa smo i baku učili kako poslati i primiti faks”, opisuje Nives.

Znalo se događati, nadovezuje se Miroslav, da zamoli Nives da nazove umjesto njega neku instituciju i da sazna informaciju koja ga zanima. “I onda bi taj razgovor trajao desetak minuta. Ona bi pričala i pričala i kad bi poklopila samo bi mi rekla da nije ništa saznala. I uvijek me to frustriralo. Nisam mogao vjerovati da je razgovor trajao toliko dugo, a ja sam dobio jednu rečenicu”, govori Miroslav i dodaje da se gluhi često susreću s tim problemom.

“Da, točno. To sam radila kao klinka. Skratila bih taj razgovor iz kojeg nisam dobila informaciju koja mu je trebala, ali nisam tada kužila koliko je njemu bilo bitno čuti svaki detalj. Danas to potpuno razumijem, pogotovo jer se bavim prevođenjem i u svakodnevnom sam kontaktu s gluhima”, priznaje Nives.

Gospodin Miroslav i Nives znakuju s prijateljem preko video poziva

Trebala sam biti odvjetnica, ali sam postala prevoditeljica

Tim se poslom, kaže, počela baviti još kao studentica prava. “Trebala sam biti odvjetnica jer u familiji imamo hrpu odvjetnika, ali sam na prvoj godini ostala šest godina. Toliko me to nije zanimalo”, smije se Nives. Radila je, kaže, uz taj studij mnogo poslova, a honorarno je radila i u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba Dodir gdje je počela prevoditi.

“I kako sam cijelo vrijeme prevodila, predsjednica u Dodiru mi je stalno govorila da moram učiti prevoditi, a meni nije bilo jasno zašto. Mislila sam si ‘Zašto bih ja učila? Pa, ja znam znakovni jezik od malena i znam prevoditi’, ali kad sam konačno krenula na radionice o prevođenju znakovnog jezika shvatila sam da prevoditi i znati jezik nije isto. To su dvije potpuno drugačije stvari. Mi doma pričamo nekim uobičajenim jezikom, a kad dođem, primjerice, na sud ili u bolnicu susrećem se s potpuno drugačijom terminologijom i potrebna je preciznost. Ne možeš prevoditi otprilike”, objašnjava Nives.

Danas je u Hrvatskom društvu prevoditelja znakovnog jezika za gluhe, upisuje magisterij na European Master in Sign Language Interpreting- EUMASLI i s kolegama prevoditeljima pokušava na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovati trogodišnji studij Hrvatskog znakovnog jezika i kulture gluhih, te diplomski Studij prevođenja hrvatskog znakovnog jezika. Vjeruje da će kroz koju godinu i to zaživjeti.