Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Drago Hedl , | Snima: Vjekoslav Skledar

Ovo je Željko, čovjek koji živi posve sam u slavonskom selu Markovac. Svi ostali davno su otišli

Drago Hedl i Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar proveli su dan u napuštenim selima požeške doline

Telegramovi reporteri napravili su reportažu iz Nježića, Smoljanovaca i Markovca, mjesta na obroncima Papuka gdje danas živi ukupno pet duša. Nelagodna je to priča o samoći, izolaciji i spoznaji tih ljudi da polagano umiru zajedno sa svojim nekad lijepim selima

Popisivači stanovništva u raštrkanim selima na Papuku danas bi imali više nego lagan zadatak: u Nježićima živi samo jedna osoba, u susjednom Markovcu također jedna, u Smoljanovcima tri … U selima Klisa i Odžakovci, u slavonskoj Općini Velika, kamo pripadaju i tri spomenuta sela, popisivači uopće ne bi imali posla: ondje više nitko ne živi. Praznih kuća u dvadesetak sela je napretek, no nitko ih ne oglašava na prodaju i mada im je cijena, zajedno s okućnicama, smiješnih petnaestak tisuća kuna, kupaca nema.

Tko će u papučke zabiti, a kako ondje izgleda nakon zalaska sunca, najbolje ilustrira podatak da entuzijasti Parka prirode Papuk već godinama, sredinom kolovoza, organiziraju Astro party, na obližnjem proplanku Metaljka, za koji tvrde da je najmračnija točka u Hrvatskoj. I kažu kako nema boljeg mjesta za promatranje suza svetog Lovre, jer kilometrima i kilometrima uokolo mrkli je mrak, pa kiša meteorita, na bistrom nebu s milijunima zvijezda, nigdje nije tako vidljiva kao ondje.

Iako do Nježića, sela sa samo jednom stanovnicom, Danicom Radivojević (82), vodi loša makadamska cesta koja na pojedinim mjestima kao da prolazi kroz džunglu i koju nakon svake obilnije kiše razlokaju bujice, iako u Nježić ne dolazi ni poštar već pisma, koja joj stižu tek nekoliko puta godišnje, ostavlja u nekom od okolnih sela, pa joj tamošnji mještani, ako ih ne zagube, donesu kad stignu, bez problema ju je pronašao inkasator Hrvatske radio televizije. Netko ju je prijavio da ne plaća tv-pristojbu, pa su joj naplatili i kaznu, uskraćujući joj rate nekoliko mjeseci od njenih 800 kuna mirovine dok nije namirila dug. Kaže, prođu tjedni a da ni s kim ne prozbori ni riječi, pa joj je stari televizor, doslovce, jedini prozor u svijet.

Baka Danica u hodniku svoje kuće Vjekoslav Skledar

Devedeset posto kuća obnovljenih iz proračuna zjapi prazno

Danica je krajnje nepovjerljiva i da s nama nije bio Vlado Boban, načelnik Općine Velika, koji s vremena na vrijeme obilazi sela u sastavu svoje općine (ukupno ih je 22), vjerojatno nam ne bi otvorila vrata. Živi u obnovljenoj kući, kakvih je u Nježićima nekoliko, ali jedino se zimi iz njenog dimnjaka vije dim. Jedno je to od 26 sela na obroncima Papuka koje je 29. listopada 1991., naredbom Kriznog štaba Požege, zbog ratnog djelovanja bilo obuhvaćeno evakuacijom. Kasnije, zbog otpora dijela srpskog stanovnika i nepoštivanja naredbe o evakuaciji onamo je ušla Hrvatska vojska. Gotovo sve kuće su zapaljene, da bi kasnije većina bila obnovljena na račun hrvatskih poreznih obveznika. Danas, 90 posto njih, zjape prazne.

Gospođa Danica u vrtu Vjekoslav Skledar
Veš pere na kišnici Vjekoslav Skledar

Iako u devetom desetljeću života, Danica Radivojević sama skrbi o sebi; kišne ovotjedne srijede zatekli smo je u pripremanju zimnice. U teglu je stavljala krastavce, ubrane večer prije u malenom vrtu. Žali se kako ove godine, za razliku od ranijih, u okolnim šumama nije bilo vrganja, tek nešto lisičica koje suši i sprema za zimu. Ipak, sretna je što je u jednom od dvorišta praznih susjednih kuća uređen bunar, pa više ne mora po vodu na kilometar udaljen potok i tegliti kantu na leđima.

Kuća gospođe Danice Vjekoslav Skledar

Žali se načelniku Općine Velika kako je očekivala da će je početkom mjeseca posjetiti kćer koja radi u Njemačkoj, no nije došla. Boban se istoga časa laća svog mobitela pa Viberom zove Daničinu kćer, koja radi kao spremačica u školi. Ona pak majci objašnjava kako nastava u Njemačkoj traje do 25. srpnja te da će potom doći u Nježiće da je posjeti. “Ne bi Nijemci bili toliko pametni da im škola tako dugo ne traje”, kaže Danica Radivojević, sretna što je uspjela čuti kćer i saznati kako će je ipak posjetiti za tri tjedna..

S načelnikom Vladom Bobanom Vjekoslav Skledar
Razgovor skypeom s kćeri u Njemačkoj Vjekoslav Skledar

Gospodin Željko htio bi ženu, ne bi mu smetalo ni da je starija i puši

Iako u načelnika općine Velika ima puno povjerenje, ne želi prihvatiti da je posjećuje geronto domaćica, Ivanka Šakić, koja svakodnevno obilazi raštrkana papučka sela i pomaže tamošnjim malobrojnim stanovnicima. Kaže kako ne želi biti na teret državi, no razlozi su čini se, ipak ponešto drugačiji. Netko ju je uvjerio da će u slučaju prihvaćanja pomoći, svoju kuću morati dati u vlasništvo Općine Velika, a ona jedinu imovinu koju posjeduje želi ostaviti svojoj djeci. Iako je Boban uvjerava da to nije tako i da bi joj puno lakše bilo kada bi imala pomoć u kući i dalje je nepovjerljiva.

Ivanku Šakić susrećemo u kući Željka Bijelca (53), jedinog stanovnika Markovca. Upravo mu je skuhala ručak, dala lijekove i pokupila prljavo rublje koje će ponijeti na pranje. Posjećuje ga svaki drugi dan jer njegova bolest zahtijeva redovitu skrb, osobito pravilno uzimanje lijekova na što Bijelac često zaboravi. Odnedavno Bijelac povremeno ipak ima društvo, u selu je jedna osječka obitelj koja je počela s ekološkim uzgojem ljekovitog bilja.

Ivanka Šakić i Željko Bijelac u Markovcu Vjekoslav Skledar
Željko Bijelac u svojoj spavaćoj sobi Vjekoslav Skledar

Imaju i konja, zavezanog u Bijelčevu dvorištu, pa ga hrani i obilazi. To mu je jedino stalno društvo i jedini prijatelj. Priča kako rado gleda televiziju, a najviše mu se sviđala emisija Ljubav je na selu. Volio bi se oženiti, priznaje, ne bi mu smetalo ni da je buduća supruga starija od njega, niti da puši. Čak bi joj, kaže, od svoje mirovine bio voljan kupovati i cigarete. No, tko će naći ženu u obližnjim selima koje Bijelac, dok je vrijeme lijepo, a brdski putevi prohodni, obilazi svojim prastarim biciklom i raznosi pisma koja je poštar ostavio u nekom od sela.

Susjedov konj u Željkovom dvorištu Vjekoslav Skledar

Selo u kojem živi desetero ljudi i svi su međusobno posvađani

Zahvaljujući socijalnom programu Europske unije koje u suradnji s Ministarstvom rada i mirovinskog sustava financira projekt pod nazivom ”Zaželi – program zapošljavanja žena”, Ivanka Šakić iz Trenkova kraj Velike, zarađuje svoj kruh. Ona je za desetero ljudi koje svakodnevno obilazi sve što se može zamisliti: od kuharice i spremačice, medicinske sestre, majstora za sitne popravke, psihoterapeutkinje, do osobe koja kosi travu oko kuća, cijepa drva, loži vatru, a obavlja i financijske usluge svojim štićenicima, plaćajući kućne režije. Naravno, nabavlja im hranu, lijekove i druge potrepštine. Za većinu osoba o kojima brine ona je jedini dodir s vanjskim svijetom, dobri anđeo papučkih zabitih sela.

Te srijede, zahvaljujući njoj, jedna je starica iz Gornjih Vrhovaca, najvišeg sela na Papuku (na nadmorskoj visini od 468 metara), koje je nekoć imalo šezdesetak duša, a danas ih je samo 10, otpremljena u bolnicu. Iako su Gornji Vrhovci za papučke prilike prilično napučeno selo, desetero tamošnjih stanovnika kao da su sami: međusobno su posvađani, ne razgovaraju, ne posjećuju se i ne druže, nitko nikome nije spreman pomoći.

Susjedi su ga zaključali u kupaonicu i onda mu zapalili kuću

Dobrivoja Bogojevića (58) ostali su mještani optužili da je kriv što njihovo selo zaobilazi kiša jer na zahtjev Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ) ispaljuje protugradne rekete u ledonosne oblake. Iako ove godine nije ispalio ni jednu raketu, ipak je on krivac što u Gornjim Vrhovcima nema kiše. Bogojević nema mirovinu i jedini prihod kojeg ostvaruje jest 875 kuna tijekom pet mjeseci u kojima je moguć grȁd, pa mu je tijekom ljeta vječno u džepu motorola kojom je povezan s DHMZ-om odakle mu javljaju treba li zapucati u oblake kako bi se od leda zaštitili okolni vinogradi, voćnjaci i usjevi.

Dobrivoje Bogojević sa svojim raketama Vjekoslav Skledar

Bogojević, rođen u Gornjim Vrhovcima, zanimljiv je čovjek i pravi zaljubljenik u prirodu. Po okolnim vododerinama pronašao je stotine i stotine fosilnih ostatka školjki, pužića i riba iz nekadašnjeg Panonskog mora i sve ih poklonio Parku prirode Papuk gdje ih čuvaju i gdje ih je moguće vidjeti. Koliko ih je uokolo uvjerili smo se i sami, hodajući uz kanal seoske ceste, na čijim rubovima vire svjetlucavi ostatci slomljenih ljuštura školjkaša.

Gornji Vrhovci nekoć su imali i školu, po okolnim pašnjacima paslo je na stotine krava i nebrojeno ovaca, no danas je ondje tek tridesetak Bogojevićevih koza koje brste po okolnim šumarcima. Od 17 obnovljenih kuća, spaljenih tijekom Domovinskog rata, samo u četiri ima života. Ipak, unatoč neugodnom iskustvu, od prije desetak godina, kada mu je nakon svađe jedan Požežanin zapalio netom obnovljenu kuću, prije toga zaključavši ga u kupaonicu, odakle se jedva uspio izvući i potom spasiti bolesnog oca, za Bogojevića su Gornji Vrhovci najljepše mjesto na svijetu. I kada bi mogao, kaže, ne bi ih napustio i nije baš sretan s planovima da u skoroj budućnosti njegovo selo dobije uličnu rasvjetu. “Ako se to dogodi nikada više nećemo imati noćno nebo osuto zvijezdama kao sada”, kaže.

Gospodin Bogojević u svom praznom selu Vjekoslav Skledar
Ove obnovljene kuće u Gornjim Vrhovcima, i lijeva i desna, posve su prazne Vjekoslav Skledar

Usporedba s ‘malom Švicarskom’ prilično je promašena

Vozimo se dalje prelijepim, brežuljkastim krajolikom pitomih padina Papuka, najveće slavonske planine, čiji je najviši vrh na 953 metra iznad razine mora. Mnogi taj kraj nazivaju ”malom Švicarskom”, no usporedba je prilično promašena: iako je kraj idealan za stočarstvo i poljoprivredu, osobito voćarstvo, polja su neobrađena, a pašnjaci pusti i zarasli, pretvoreni u šikare. Nema tko obrađivati polja, ni čuvati stada. Na padinama Papuka, u selima koja su sada u sastavu Općine Velika, gdje su nekoć pretežito živjeli Srbi, danas se može nabrojati jedva stotinjak stanovnika.

U Smoljanovcima, posljednjem mjestu našeg puta, tek ih je troje. Bračni par Jelena (70) i Mirko Kalinić (73) te njihova susjeda Pela Puač znaju da su posljednji stanovnici tog sela i svjesni su koliko je istinita poslovica kako na mladima svijet ostaje. Ovdje, kao i u okolnim selima, nema mladih ljudi i kada sadašnjih, starih, više ne bude, sela će biti mrtva. Nema u njima proslava rođenja, svatovskih povorki, seoskih kirvaja i krsnih slava. Tek poneki sprovod, jedan, ponekad dva godišnje, kada nekog savlada starost ili bolest, ili pak opaka studen, kao prije nekoliko godina kada je načelnik Općine Velika, Vlado Boban, obilazeći zimi potpapučka sela, našao smrznuto tijelo Marka Culića.

Jelena i Mirko Kalinić Vjekoslav Skledar

Ljudi koji polako umiru, zajedno sa svojim nekoć lijepim selima

Jelena i Mirko Kalinić lijepo su uredili svoj dom, trava oko kuće je pokošena. Posadili su cvijeće, sve do rubova njive na kojem raste kukuruz, nasuprot maloj uzbrdici s dvije ogromne, stoljetne lipe, od kojih je jednu prošle godine pogodio grom. “Valjda će nešto kukuruza ostati i nama kada se namire jazavci, srne i divlje svinje”, kaže Jelena Kalinić pokazujući rukom na obližnju šumu, prepunu divljači zbog koje ovamo povremeno dolaze lovci i krivolovci, a koja graniči s njihovim poljem.

Dvorište bračnog para Kalinić Vjekoslav Skledar

Priče svih tih ljudi posve su iste, jer takvi su i njihovi dani. Samoća na koju su navikli, rijetki gosti i još rjeđi namjernici, priče o bolestima i poneka vijest iz vanjskog svijeta od kojega kao da su isključeni i odsječeni. No, više od samoće i izolacije najteže im pada spoznaja da polagano umiru, zajedno sa svojim nekoć lijepim selima.

Drago Hedl
Istraživački novinar
78 članaka Više o autoru