I takvi filmovi moraju se emitirati u udarnim terminima državnih televizijskih kanala, jer je zaista riječ o temi od općeg, širokog nacionalnog interesa. Međutim, film o Tuđmanovu ministru obrane, emitiran jučer poslije Dnevnika, nije dokumentarac, nego hagiografija, dakle, izmišljeni svetački životopis. Evo zašto.
Problem Šuškova političkog nasljeđa
Uz sve zasluge za obranu Hrvatske, Šuškovo političko nasljeđe opterećeno je s bezbroj negativnih činjenica. Prvo, Gojko Šušak bio je izravno zadužen za politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Gojko Šušak postavljao je i razrješavao hrvatske političke i vojne lidere tijekom rata u BIH. Što znači da je Gojko Šušak barem djelomično odgovoran za funkcioniranje Hrvatske Republike Herceg Bosne i Hrvatskog vijeća obrane, čiji su glavni predstavnici nedavno pravomoćno osuđeni na teške zatvorske kazne zbog ratnih zločina.
Međutim, Šuškova uloga u bosanskohercegovačkom ratu spominje se jedino kroz iskaze jednog odvjetnika, koji kaže da u završnoj presudi nije spomenuta Šuškova pravna krivica, te zagrebačkog muftije Ševka Omerbašića, koji potvrđuje kako je Šušak slao oružje Armiji BIH. Što, međutim, nikada nije bilo sporno: bosanskohercegovački rat bio je toliko kompleksan, da su Hrvati istodobno naoružavali Armiju BiH, i otvarali koncentracijske logore za Bošnjake. U filmu o Šušku ne spominju se, nažalost, ni podjela Bosne, ni sramotni koncentracijski logori koji su Hrvatskoj, usput govoreći, nanijeli nevjerojatnu političku štetu, ni opsada istočnog Mostara. Sve se to za autoricu ovog propagandnog filma nije dogodilo.
Što se sve ne spominje u dokumentarcu
Drugo, uopće se ne problematizira Šuškova uloga u sukobima u HDZ-u, premda je baš ministar obrane bio jedan od katalizatora najrazornijeg stranačkog konflikta do danas, koji je 1994. rezultirao odlaskom Josipa Manolića i kasnijeg dvostrukog predsjednika Republike, Stjepana Mesića, iz vladajuće stranke.
Treće, nigdje se ne spominje Šuškov utjecaj na sigurnosne službe u okviru Ministarstva obrane, koje su u ono vrijeme imale veliku političku i fizičku moć. Ovdje je zanimljivo spomenuti kako je dr. Andrija Hebrang, Šuškov nasljednik na čelu MORH-a, višekratno govorio o tome da se zbog SIS-a (SIS je bio Šuškova kontraobavještajna služba) osjećao fizički nesigurno, dok je obavljao ministarski posao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Od zaobilaženja činjenica još je gora metodologija
Ne spominje se ni slučaj glavnog Šuškova logističara, generala Vladimira Zagorca, koji je pravomoćno osuđen zbog pljačke, a koji je u Šuškovo vrijeme raspolagao novcem za kupnju oružja. Ne spominje se, naposljetku, ni činjenica da je Gojko Šušak, kao člana svog osobnog osiguranja, angažirao Sinišu Rimca, pripadnika skupine koja je likvidirala Aleksandru Zec.
Mogli bismo nabrajati još milijun činjenica koje su preskočene ili tek usput dotaknute, a koje su relevantne za Šuškovo javno djelovanje. Međutim, zaobilaženje činjenica nije najgori aspekt filma kojeg je napisala i snimila Ljiljana Bunjevac Filipović. Najgori aspekt tog kvazidokumentarca jest njegova metodologija. Naime, novinarstvo i bilo koji istraživački rad zahtijevaju da se barem pokuša kontaktirati sve strane, koje znaju ponešto o predmetu tog rada.
Gospođa Bunjevac Filipović u svom filmu nije, međutim, razgovarala ni s jednim čovjekom koji bi rekao bilo što loše o Gojku Šušku. U filmu se, dakle, ali doslovno, ne pojavljuje nitko, tko bi na bilo koji način propitivao ili kritizirao bilo koji Šuškov potez.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U filmu su isključivo Šuškovi apologeti
Želimo li dobiti barem donekle objektivan profil bilo koje javne osobe, moramo razgovarati i sa zagovornicima, i s kritičarima i s neutralnim promatračima, koji se bave tom osobom. Ljiljana Bunjevac Filipović razgovarala je, međutim, isključivo sa Šuškovim apologetima, ili s ljudima kojima je Gojko Šušak bio bar donekle simpatičan.
Stoga rezultat nije dokumentarni film, nego žestoki falsifikat iznimno važnog protagonista najvažnijeg razdoblja nove hrvatske povijesti. Film o Gojku Šušku doima se, zapravo, kao da je izašao iz propaganda radionice Ministarstva obrane iz devedesetih godina, dok je Šušak još vodio MORH. A propagandni odjel Šuškova MORH-a bio je avangarda fake newsa i post trutha.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo što je HRT objavio o Gojku Šušku nije dokumentarac nego hagiografija; čovjeka su maltene proglasili svetim
Šuškovo političko nasljeđe opterećeno je s bezbroj negativnih činjenica. HRT ih je odlučio ignorirati
Mogli bismo nabrajati milijun činjenica koje su preskočene ili tek usput dotaknute u dokumentarcu Gojko Šušak - pobjednik iz sjene, a koje su relevantne za Šuškovo javno djelovanje. Međutim, zaobilaženje činjenica nije najgori aspekt filma kojeg je napisala i snimila Ljiljana Bunjevac Filipović. Najgori aspekt tog kvazidokumentarca jest njegova metodologija. Naime, novinarstvo i bilo koji istraživački rad zahtijevaju da se barem pokuša kontaktirati sve strane, koje znaju ponešto o predmetu tog rada. Gospođa Bunjevac Filipović u svom filmu nije, međutim, razgovarala ni s jednim čovjekom koji bi rekao bilo što loše o Gojku Šušku. U njemu se, dakle, ali doslovno, ne pojavljuje nitko, tko bi na bilo koji način propitivao ili kritizirao bilo koji Šuškov potez. Stoga rezultat nije dokumentarni film, nego žestoki falsifikat iznimno važnog protagonista najvažnijeg razdoblja nove hrvatske povijesti
Gojko Šušak bio je drugi najvažniji i najmoćniji hrvatski političar u ratnim, devedesetim godinama prošlog stoljeća. Kao takav, Gojko Šušak svakako zaslužuje da se o njemu pišu ozbiljne knjige i snimaju profesionalni dokumentarni filmovi, koji bi istraživali, propitivali, analizirali i prikazivali sve značajne aspekte njegova javnog djelovanja.
I takvi filmovi moraju se emitirati u udarnim terminima državnih televizijskih kanala, jer je zaista riječ o temi od općeg, širokog nacionalnog interesa. Međutim, film o Tuđmanovu ministru obrane, emitiran jučer poslije Dnevnika, nije dokumentarac, nego hagiografija, dakle, izmišljeni svetački životopis. Evo zašto.
Problem Šuškova političkog nasljeđa
Uz sve zasluge za obranu Hrvatske, Šuškovo političko nasljeđe opterećeno je s bezbroj negativnih činjenica. Prvo, Gojko Šušak bio je izravno zadužen za politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Gojko Šušak postavljao je i razrješavao hrvatske političke i vojne lidere tijekom rata u BIH. Što znači da je Gojko Šušak barem djelomično odgovoran za funkcioniranje Hrvatske Republike Herceg Bosne i Hrvatskog vijeća obrane, čiji su glavni predstavnici nedavno pravomoćno osuđeni na teške zatvorske kazne zbog ratnih zločina.
Međutim, Šuškova uloga u bosanskohercegovačkom ratu spominje se jedino kroz iskaze jednog odvjetnika, koji kaže da u završnoj presudi nije spomenuta Šuškova pravna krivica, te zagrebačkog muftije Ševka Omerbašića, koji potvrđuje kako je Šušak slao oružje Armiji BIH. Što, međutim, nikada nije bilo sporno: bosanskohercegovački rat bio je toliko kompleksan, da su Hrvati istodobno naoružavali Armiju BiH, i otvarali koncentracijske logore za Bošnjake. U filmu o Šušku ne spominju se, nažalost, ni podjela Bosne, ni sramotni koncentracijski logori koji su Hrvatskoj, usput govoreći, nanijeli nevjerojatnu političku štetu, ni opsada istočnog Mostara. Sve se to za autoricu ovog propagandnog filma nije dogodilo.
Što se sve ne spominje u dokumentarcu
Drugo, uopće se ne problematizira Šuškova uloga u sukobima u HDZ-u, premda je baš ministar obrane bio jedan od katalizatora najrazornijeg stranačkog konflikta do danas, koji je 1994. rezultirao odlaskom Josipa Manolića i kasnijeg dvostrukog predsjednika Republike, Stjepana Mesića, iz vladajuće stranke.
Treće, nigdje se ne spominje Šuškov utjecaj na sigurnosne službe u okviru Ministarstva obrane, koje su u ono vrijeme imale veliku političku i fizičku moć. Ovdje je zanimljivo spomenuti kako je dr. Andrija Hebrang, Šuškov nasljednik na čelu MORH-a, višekratno govorio o tome da se zbog SIS-a (SIS je bio Šuškova kontraobavještajna služba) osjećao fizički nesigurno, dok je obavljao ministarski posao.
Od zaobilaženja činjenica još je gora metodologija
Ne spominje se ni slučaj glavnog Šuškova logističara, generala Vladimira Zagorca, koji je pravomoćno osuđen zbog pljačke, a koji je u Šuškovo vrijeme raspolagao novcem za kupnju oružja. Ne spominje se, naposljetku, ni činjenica da je Gojko Šušak, kao člana svog osobnog osiguranja, angažirao Sinišu Rimca, pripadnika skupine koja je likvidirala Aleksandru Zec.
Mogli bismo nabrajati još milijun činjenica koje su preskočene ili tek usput dotaknute, a koje su relevantne za Šuškovo javno djelovanje. Međutim, zaobilaženje činjenica nije najgori aspekt filma kojeg je napisala i snimila Ljiljana Bunjevac Filipović. Najgori aspekt tog kvazidokumentarca jest njegova metodologija. Naime, novinarstvo i bilo koji istraživački rad zahtijevaju da se barem pokuša kontaktirati sve strane, koje znaju ponešto o predmetu tog rada.
Gospođa Bunjevac Filipović u svom filmu nije, međutim, razgovarala ni s jednim čovjekom koji bi rekao bilo što loše o Gojku Šušku. U filmu se, dakle, ali doslovno, ne pojavljuje nitko, tko bi na bilo koji način propitivao ili kritizirao bilo koji Šuškov potez.
U filmu su isključivo Šuškovi apologeti
Želimo li dobiti barem donekle objektivan profil bilo koje javne osobe, moramo razgovarati i sa zagovornicima, i s kritičarima i s neutralnim promatračima, koji se bave tom osobom. Ljiljana Bunjevac Filipović razgovarala je, međutim, isključivo sa Šuškovim apologetima, ili s ljudima kojima je Gojko Šušak bio bar donekle simpatičan.
Stoga rezultat nije dokumentarni film, nego žestoki falsifikat iznimno važnog protagonista najvažnijeg razdoblja nove hrvatske povijesti. Film o Gojku Šušku doima se, zapravo, kao da je izašao iz propaganda radionice Ministarstva obrane iz devedesetih godina, dok je Šušak još vodio MORH. A propagandni odjel Šuškova MORH-a bio je avangarda fake newsa i post trutha.