Pa opet, uz svu blagonaklonost i povjerenje, smrad domaće močvare koji se širi oko ovog slučaja je rijetko neizdrživ, a neodgovorena vrlo bitna pitanja i tek očešani uznemirujući rukavci ove priče vape za daljnjim raspletom. Prije nego što sve skupa potone pod nepogrešivo anestetičko djelovanje sazivanja i odgađanja ročišta, promjena iskaza, zdravstvenih opravdanja, odvjetničkih litanija o političkim obračunima s njihovim klijentima i godina i godina pravosudnog postupka.
Drugi be
Prvo, laganija tema. Nema ništa – ama baš ništa – loše u tome da se predsjednik Republike i premijer verbalno danima prepucavaju. Iako mnogima to još nije sjelo, Hrvatska je demokratska država, a u demokraciji se političari svađaju. To im je u opisu posla. Ono što je, međutim, loše su – fore.
Načini na koje Zoran Milanović i Andrej Plenković jedan drugom spuštaju su poražavajuće infantilni – tko se zarazio bjesnoćom, kome treba kocka šećera, tko je nestabilan, a tko je hrabar za tučnjavu samo kad iza sebe ima tjelohranitelje. Drugi razred. Osnovne.
Druškanje s predumišljajem
Priča o Klubu je, međutim, mnogo ozbiljnija. Ne, naravno, na razini medijske pop-trakavice koja je pojela supstancu neusporedivo ozbiljnije priče o kriminalu u državnom megapoduzeću, ali je i dalje vrlo neugodna za sve njene vinovnike. Druženje u klubu zatvorenom za javnost samo po sebi nije problematično, međutim, sve ostalo jest.
Po svemu sudeći, Kovačevićev Klub nije bio baš legalan – hrana i piće koji su se tamo konzumirali nisu se naplaćivali. Na čiji je to račun išlo? Janafov? Privatni Kovačevićev? Kako god bilo, uživanje u besplatnom ručku i cugi za javne osobe uvijek ima svoju cijenu – u najmanju ruku se radi o potencijalnom sukobu interesa. Kad se, pak, u prostorijama predsjednika Uprave Janafa druška njemu direktno nadređeni resorni ministar Tomislav Ćorić, koji je, sudeći po nemuštim odgovorima čak ponekad na ulazu ostavljao i svoj mobitel, to je skandal najviše razine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Korona party i uloga ribe
Problematično je, naravno, i to što se ekipa iz Kluba, družila tamo za vrijeme mjera izolacije, kad su se takva druženja jednostavno nazivala – korona party. A kad političari dospiju u priču o jednakima i jednakijima, onda im često memorija i jezik ne rade baš najbolje.
Trojica Plenkovićevih ministara za koje se zna da su bili česti gosti Kluba šute kao zaliveni, dok je predsjedniku Milanoviću trebalo tri dana da od odgovora da ne zna je li bio tamo za vrijeme izolacije, dođe do točnog datuma. Možda bi ipak trebao jesti više ribe, ona je dobra za pamćenje.
Više od Janafa
Stvari su, međutim, još daleko ozbiljnije. Dogovaranje milijunskih natječaja, kako bi ih dobili odabrani favoriti, očito nije bila strana praksa u ovoj tvrtki od strateškog značaja za RH – bar tako proizilazi iz istražiteljske dokumentacije. Međutim, ovo nije samo afera Janaf, ovo je još mnogo više.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dinamični Krešo Petek, poduzetnik iz Ivanić Grada, “radio” je – opet, kako proizilazi iz onog do čega su došli istražitelji – s još dvojicom gradonačelnika. I opet su u pitanju bili višemilijunski poslovi. Ali, Petekova tvrtka je dobivala i natječaje koje su raspisivali mnogi drugi, uključujući i državne firme i lokalnu samoupravu.
Ukratko, iako nas domaća praksa u sličnim slučajevima uči drugačije, ovo bi mogao biti tek početak otpetljavanja guste mreže korupcije, koja bi u Remetinec mogla premjestiti mnoge koji se trenutno još uvijek vrte u tapeciranim foteljama i guglaju najefikasniju metodu za brzo uništavanje mobitela (kad je već otpalo bacanje u rijeku).
Pročišćavajuće neznanje
Stvari su, dakako, još gore. U državnoj administraciji se svako malo otvara jedan golemi korupcijski krater, okružen još većim oblakom savršene nesvjesnosti. Predsjednik Vlade, naime, nije imao pojma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije znao da se Kovačevića prati, nije imao pojma da je problematično što je ekipa koja je pisala zakon o restrukturiranju Agrokora natukla gadnu lovu u, pa… restrukturiranju Agrokora, nije znao da mu po ministarstvima “pola” državnih tajnika s Josipom Rimac “sređuje” sve što treba, od igle do lokomotive, ništa naravno nisu znali ni njima nadređeni ministri.
Ima toga još oho-ho, dovoljno za cijeli, (pre)veliki tekst – Plenković tako blaženo nije imao pojma da se u Uljaniku ne gradi ništa, iako je država dala jamstvo za gradnju brodova, ni u peti mu nije bilo da bi moglo biti problema s onim izraelskim avionima za koje je zapeo bivši ministar, a današnji premijerov posebni savjetnik Damir Krstičević. Blaženo, pročišćavajuće neznanje.
Nuklearni koferi
Koje, očito, ne staje ovdje. Nikome, da se vratimo na Janaf, nije bilo čudno da natječaje dobivaju ponuđači koji nisu bili najpovoljniji i da se šefovi pobjedničkih firmi srdačno druže sa šefovima Janafa – čak ni članovima Uprave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Recimo, Stjepanu Adaniću, kojeg je Vlada upravo imenovala za v.d. predsjednika Uprave Janafa. Šta sad, čovjek nije znao, a premijer, eto, ni nakon svega očito ne zna da Adanić nije znao. Nitko ništa, jebi ga, ne zna. Izvanredna preporuka za vođenje države. Ovi ništa ne znaju – dajte im odmah šifre za nuklearne kofere.
Neki ipak doznaju
Stvari su, pogađate, međutim još daleko, daleko gore. Iako, eto, nitko ništa ne zna, ovo je već treći put u samo dvije godine, da za tajne izvide doznaju oni koji ne bi trebali.
Pa tako vozač tadašnjeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića i kum Milijana Brkića dojavi Franji Vargi da krene s uništavanjem dokaza (tko je dojavio vozaču se, naravno, ne zna), Josipi Rimac odjednom padne na pamet da napravi protuprislušnu provjeru svog automobila (tko to ne radi svaki mjesec, kao da nije živio), a iznenada hektični Dragan Kovačević s mosta lansira – mobitele u Savu, a kod frenda sklanja Toyotu s milijun eura u kešu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smrad ustajale vode
Što radi glavni ravnatelj policije Nikola Milina nakon ova tri spektakularna probijanja tajnih mjera? Ne, ne piše ostavku i pakira kofere za mirovinu na nekom otoku uz lagano pecanje i mrvu jaču bevandu. Nego uvjerava javnost: “Policija intenzivno radi na otkrivanju odgovornih za curenje podataka”.
A kad mjere protiv visokoprofilnih meta puknu i četvrti put? Ih, to je lako – onda će policija na otkrivanju odgovornih raditi – još intenzivnije. A resorni ministar Davor Božinović će, uz uzdah, s novinarima divaniti kao danas – kako curenje podataka, naravno, nije dobro.
Afera Janaf i sve što iz nje proizilazi, kako se vidi, baca nikad jače svjetlo na močvaru, živo blato u kojem je zapela Hrvatska. Uz svu blagonaklonost s početka teksta teško je zamisliti da će ovo biti točka na kojoj će se ozbiljne stvari raščistiti ozbiljno i do kraja. Da neće, na kraju priče, u nosnicama javnosti, kao premnogo puta do sada, ostati samo smrad odavno ustajale voda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo su pitanja oko afere Janaf i famoznog kluba na koja još nemamo odgovor
Močvara slučajne države: Loše, gore, najgore u aferi Janaf
Nikome nije bilo čudno da natječaje dobivaju ponuđači koji nisu bili najpovoljniji i da se šefovi pobjedničkih firmi srdačno druže sa šefovima Janafa - čak ni članovima Uprave. Recimo, Stjepanu Adaniću, kojeg je Vlada upravo imenovala za v.d. predsjednika Uprave Janafa. Šta sad, čovjek nije znao, a premijer, eto, ni nakon svega očito ne zna da Adanić nije znao. Nitko ništa ne, jebi ga, ne zna. Izvanredna preporuka za vođenje države. Ovi ništa ne znaju - dajte im odmah šifre za nuklearne kofere.
Može se biti i blagonaklon. Povjerovati, iako je to u Hrvatskoj posebno teško, da su u aferi Janaf institucije odradile svoj posao maksimalno profesionalno. Da, primjerice, u potpunosti stoje objašnjenja o tome zašto se odmah kad je skoro dva milijuna kuna ostalo u “Klubu” u vlasništvu firme Dragana Kovačevića nije išlo u akciju. Da će se, jednom, logično objasniti i zašto je tek 40 dana kasnije tadašnji predsjednik Uprave Janafa stavljen pod mjere nadzora.
Pa opet, uz svu blagonaklonost i povjerenje, smrad domaće močvare koji se širi oko ovog slučaja je rijetko neizdrživ, a neodgovorena vrlo bitna pitanja i tek očešani uznemirujući rukavci ove priče vape za daljnjim raspletom. Prije nego što sve skupa potone pod nepogrešivo anestetičko djelovanje sazivanja i odgađanja ročišta, promjena iskaza, zdravstvenih opravdanja, odvjetničkih litanija o političkim obračunima s njihovim klijentima i godina i godina pravosudnog postupka.
Drugi be
Prvo, laganija tema. Nema ništa – ama baš ništa – loše u tome da se predsjednik Republike i premijer verbalno danima prepucavaju. Iako mnogima to još nije sjelo, Hrvatska je demokratska država, a u demokraciji se političari svađaju. To im je u opisu posla. Ono što je, međutim, loše su – fore.
Načini na koje Zoran Milanović i Andrej Plenković jedan drugom spuštaju su poražavajuće infantilni – tko se zarazio bjesnoćom, kome treba kocka šećera, tko je nestabilan, a tko je hrabar za tučnjavu samo kad iza sebe ima tjelohranitelje. Drugi razred. Osnovne.
Druškanje s predumišljajem
Priča o Klubu je, međutim, mnogo ozbiljnija. Ne, naravno, na razini medijske pop-trakavice koja je pojela supstancu neusporedivo ozbiljnije priče o kriminalu u državnom megapoduzeću, ali je i dalje vrlo neugodna za sve njene vinovnike. Druženje u klubu zatvorenom za javnost samo po sebi nije problematično, međutim, sve ostalo jest.
Po svemu sudeći, Kovačevićev Klub nije bio baš legalan – hrana i piće koji su se tamo konzumirali nisu se naplaćivali. Na čiji je to račun išlo? Janafov? Privatni Kovačevićev? Kako god bilo, uživanje u besplatnom ručku i cugi za javne osobe uvijek ima svoju cijenu – u najmanju ruku se radi o potencijalnom sukobu interesa. Kad se, pak, u prostorijama predsjednika Uprave Janafa druška njemu direktno nadređeni resorni ministar Tomislav Ćorić, koji je, sudeći po nemuštim odgovorima čak ponekad na ulazu ostavljao i svoj mobitel, to je skandal najviše razine.
Korona party i uloga ribe
Problematično je, naravno, i to što se ekipa iz Kluba, družila tamo za vrijeme mjera izolacije, kad su se takva druženja jednostavno nazivala – korona party. A kad političari dospiju u priču o jednakima i jednakijima, onda im često memorija i jezik ne rade baš najbolje.
Trojica Plenkovićevih ministara za koje se zna da su bili česti gosti Kluba šute kao zaliveni, dok je predsjedniku Milanoviću trebalo tri dana da od odgovora da ne zna je li bio tamo za vrijeme izolacije, dođe do točnog datuma. Možda bi ipak trebao jesti više ribe, ona je dobra za pamćenje.
Više od Janafa
Stvari su, međutim, još daleko ozbiljnije. Dogovaranje milijunskih natječaja, kako bi ih dobili odabrani favoriti, očito nije bila strana praksa u ovoj tvrtki od strateškog značaja za RH – bar tako proizilazi iz istražiteljske dokumentacije. Međutim, ovo nije samo afera Janaf, ovo je još mnogo više.
Dinamični Krešo Petek, poduzetnik iz Ivanić Grada, “radio” je – opet, kako proizilazi iz onog do čega su došli istražitelji – s još dvojicom gradonačelnika. I opet su u pitanju bili višemilijunski poslovi. Ali, Petekova tvrtka je dobivala i natječaje koje su raspisivali mnogi drugi, uključujući i državne firme i lokalnu samoupravu.
Ukratko, iako nas domaća praksa u sličnim slučajevima uči drugačije, ovo bi mogao biti tek početak otpetljavanja guste mreže korupcije, koja bi u Remetinec mogla premjestiti mnoge koji se trenutno još uvijek vrte u tapeciranim foteljama i guglaju najefikasniju metodu za brzo uništavanje mobitela (kad je već otpalo bacanje u rijeku).
Pročišćavajuće neznanje
Stvari su, dakako, još gore. U državnoj administraciji se svako malo otvara jedan golemi korupcijski krater, okružen još većim oblakom savršene nesvjesnosti. Predsjednik Vlade, naime, nije imao pojma.
Nije znao da se Kovačevića prati, nije imao pojma da je problematično što je ekipa koja je pisala zakon o restrukturiranju Agrokora natukla gadnu lovu u, pa… restrukturiranju Agrokora, nije znao da mu po ministarstvima “pola” državnih tajnika s Josipom Rimac “sređuje” sve što treba, od igle do lokomotive, ništa naravno nisu znali ni njima nadređeni ministri.
Ima toga još oho-ho, dovoljno za cijeli, (pre)veliki tekst – Plenković tako blaženo nije imao pojma da se u Uljaniku ne gradi ništa, iako je država dala jamstvo za gradnju brodova, ni u peti mu nije bilo da bi moglo biti problema s onim izraelskim avionima za koje je zapeo bivši ministar, a današnji premijerov posebni savjetnik Damir Krstičević. Blaženo, pročišćavajuće neznanje.
Nuklearni koferi
Koje, očito, ne staje ovdje. Nikome, da se vratimo na Janaf, nije bilo čudno da natječaje dobivaju ponuđači koji nisu bili najpovoljniji i da se šefovi pobjedničkih firmi srdačno druže sa šefovima Janafa – čak ni članovima Uprave.
Recimo, Stjepanu Adaniću, kojeg je Vlada upravo imenovala za v.d. predsjednika Uprave Janafa. Šta sad, čovjek nije znao, a premijer, eto, ni nakon svega očito ne zna da Adanić nije znao. Nitko ništa, jebi ga, ne zna. Izvanredna preporuka za vođenje države. Ovi ništa ne znaju – dajte im odmah šifre za nuklearne kofere.
Neki ipak doznaju
Stvari su, pogađate, međutim još daleko, daleko gore. Iako, eto, nitko ništa ne zna, ovo je već treći put u samo dvije godine, da za tajne izvide doznaju oni koji ne bi trebali.
Pa tako vozač tadašnjeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića i kum Milijana Brkića dojavi Franji Vargi da krene s uništavanjem dokaza (tko je dojavio vozaču se, naravno, ne zna), Josipi Rimac odjednom padne na pamet da napravi protuprislušnu provjeru svog automobila (tko to ne radi svaki mjesec, kao da nije živio), a iznenada hektični Dragan Kovačević s mosta lansira – mobitele u Savu, a kod frenda sklanja Toyotu s milijun eura u kešu.
Smrad ustajale vode
Što radi glavni ravnatelj policije Nikola Milina nakon ova tri spektakularna probijanja tajnih mjera? Ne, ne piše ostavku i pakira kofere za mirovinu na nekom otoku uz lagano pecanje i mrvu jaču bevandu. Nego uvjerava javnost: “Policija intenzivno radi na otkrivanju odgovornih za curenje podataka”.
A kad mjere protiv visokoprofilnih meta puknu i četvrti put? Ih, to je lako – onda će policija na otkrivanju odgovornih raditi – još intenzivnije. A resorni ministar Davor Božinović će, uz uzdah, s novinarima divaniti kao danas – kako curenje podataka, naravno, nije dobro.
Afera Janaf i sve što iz nje proizilazi, kako se vidi, baca nikad jače svjetlo na močvaru, živo blato u kojem je zapela Hrvatska. Uz svu blagonaklonost s početka teksta teško je zamisliti da će ovo biti točka na kojoj će se ozbiljne stvari raščistiti ozbiljno i do kraja. Da neće, na kraju priče, u nosnicama javnosti, kao premnogo puta do sada, ostati samo smrad odavno ustajale voda.