Pozvali su me u ured na razgovor i počeli se opravdavati da je opseg posla sve manji jer je većina klijenata dolazila iz Italije, pa su odlučili dati otkaz meni i kolegici koju su zadnju zaposlili. Jedan od izgovora bio je da smo mi došli zadnji i da postoji šansa, ako se firma oporavi, da se ponovno zaposlimo kod njih. Pitao sam ih postoji li možda neko drugo rješenje jer mi i zaručnica radi u istoj branši i pretpostavio sam da i nju čeka ista sudbina.

Nažalost, ostali su pri svome i rekli da se ne moram više vraćati i da iskoristim preostali godišnji odmor. Isti dan otkaz je dobila i moja zaručnica. Žao mi je što se naši poslodavci nisu strpjeli još koji dan i predali zahtjev za pomoć pri očuvanju radnih mjesta.

Marin (43), dostavljač pizze. Dobio otkaz

Radio sam zadnjih godinu dana u jednoj pizzeriji kao dostavljač. Ovaj tjedan promet je drastično pao i nije bilo narudžbi. Ljudi više ne naručuju, jer se vjerojatno boje kontakata zbog zaraze. Vlasnik je odlučio jučer zatvoriti, a prije toga smo probali dva, tri dana raditi samo dostave.

Okupio nas je i rekao nam da je već sada u minusu i da mu je neisplativo držati nas. Svima nam je dao otkaz, a bilo nas je sedmero zaposlenih. Rekao je da su ti državni poticaju upitni i da nam jednostavno više neće moći isplaćivati plaće, te da je bolje da nam da otkaz i da se prijavimo na burzu. Srećom, imam uvjete za tu naknadu s burze i nisam opterećen nikakvim kreditima i vjerujem da ćemo se brzo svi vratiti na posao. Šef nam je naravno rekao da će nas posao sve čekati.

Lada Bonacci (38), slobodna umjetnica. Ostala bez angažmana

Najviše radim po nezavisnim kazalištima. Dogodila mi se sreća u nesreći da trenutno nemam niti jednu živuću predstavu, tako da mi ništa nije otkazano, ali su mi zato odgođene sve tri premijere koje sam trebala imati do desetog mjeseca. Odgođene su nam i probe. Tako da osjećam nešto manju egzistencijalnu krizu u ovom trenutku. Neki novac će stići, a ogroman je problem što grad Zagreb još nije ljudima isplatio programe iz 2019., tako da je i tu stalo. Svi koji su u ovom trenutku živjeli od igranja predstava i snimanja su u pat poziciji jer su ostali bez prihoda.

Činjenica je da je kazališna sezona gotova jer ono što se odigra u travnju, svibnju i u prvoj polovici lipnja je neki peak sezone, a u srpnju već sve više manje zamre. Tako da smo svi u jednoj ogromnoj rupi bez posla. Slali smo apele na ministarstvo i oni su prekjučer nešto objavili, ali ja iskreno nisam do kraja uspjela pročitati jer sam trenutno bombardirana s previše informacija i želim malo stati da me ne počne loviti panika, jer od panike nemam ništa u ovom trenutku.

Samostalni umjetnici i nezavisna kazališta se trenutno okupljaju u grupi na Facebooku i dijele iskustva, boli i pokušavaju biti konstruktivni. Otvara se kanal gdje će nezavisni umjetnici za početak čitati priče Ivane Brlić Mažuranić za klince, tako da ostanemo aktivni i da publici ponudimo nekakav sadržaj dok nas uživo nema. Druga stvar je da se kad sve ovo završi i kad se počnemo ekonomski oporavljati, što će jako dugo trajati, naprosto će odlazak u kazalište biti vrsta luksuza.

Trenutno mi je najvažnije da budemo svi zdravi i da pazimo jedni na druge, a život će se nastaviti jer se naprosto uvijek nastavi. Paničarit ću kad dođe vrijeme, a u krajnjoj liniji ja sam sedam godina radila drugi posao, pa ako dođe do najgoreg ići ću raditi nešto drugo da si popunim budžet. Naprosto je došlo vrijeme kada moramo biti fleksibilni i kada se moramo snalaziti u stvarima koje su oko nas, a ne očajavati. Sad trenutno ne radim ništa, šećem psa i kuham. Imam bračke korijene tako da uvijek imam za crne dane. Srećom nemam ni kredit ni stanarinu i tu imam sreće. Strašno mi je kad pomislim što će biti s ljudima koji imaju kredite, stanarinu, djecu. Možda je ovo vrijeme kada ćemo se naučiti brinuti jedni o drugima i kada ćemo shvatiti da jedino kooperacijom čovječanstvo može opstati.

Marko (40), fotograf. Dobio je otkaz

Već neko vrijeme sam radio kao fotograf u jednom malom foto-studiju u Slavoniji. Radili smo najviše vjenčanja i tu i tamo neke evente. Skupio sam tu lijepog iskustva i naučio mnogo. S ovom situacijom s koronom posao nam je rapidno pao. Otkazala su se vjenčanja, evenata više naravno nema i ostali smo samo na printevima za majice i šalice, a to nije dovoljno da nas može sve pokriti. Razgovarao sam s vlasnikom studija i gledali smo što možemo napraviti. Bore se i oni s malim prihodima i zaključili smo da ništa osim otkaza nema smisla.

Nažalost, to je i bilo očekivano. Dobio sam baš danas plaću za prošli mjesec, a platit će mi i ovaj, vjerojatno, u cijelosti. U braku sam i supruga radi u gradskoj upravi i mislim da je koliko toliko sigurna za neko vrijeme. Srećom, nismo podstanari, živimo u obiteljskoj kući i važno mi je da imamo za jesti i da možemo posaditi nešto. Ove dane karantene iskoristit ću za duge šetnje i gledanje u prirodu. Ne mislim sjediti doma prekrštenih ruku, plan mi je online učiti neke nove programe vezane uz fotografiju, a kada sve prođe, nadam se da ću otvoriti nešto svoje.

Ivanka (37), sobarica. Nisu joj produžili ugovor

Promijenila sam posao prije nešto više od dva tjedna. Zadnjih sedam godina radila sam u Konzumu, pa u Mlinaru gdje sam imala ugovor na neodređeno. Krajem veljače dala sam otkaz i prešla u jedan hotel u Istri gdje sam trebala raditi kao sobarica kroz cijelu godinu. Na razgovoru za posao rekli su da će mi u početku svakih mjesec dana produžavati ugovor, a kasnije ćemo potpisivati na tri, pa na šest mjeseci.

Pristala sam na te uvjete jer mi je radno vrijeme od 7 do 14 odgovaralo zbog dvoje male djece. Radila sam tamo svega tjedna, a u ponedjeljak 16. ožujka zatvorili su hotel, poslali nas kući i rekli nam da će nam platiti samo ta dva tjedna koja smo odradili. Ugovor nam naravno nisu produžili, pa su bez posla ostale i žene koje su za njih godinama radile.

Živim u Vrsaru i pokušavam naći posao, ali sada je u Istri situacija takva da nigdje ne primaju nikoga. Slala sam zamolbe u Konzum, Manu i Plodine, ali bojim se da neće ni oni zapošljavati. Imam dvoje djece i kredit i ne znam kako ćemo preživjeti samo sa suprugovom plaćom. Probat ću s bankom dogovoriti da mi zamrznu kredit i možda se uspijemo nekako izvući dok ne prođe cijela ova situacija. Još uvijek sam optimist i nadam se da će početkom ljeta krenuti sezona i da ću uspjeti naći posao.

Dan (22) , ton majstor i tehničar. Ostao bez svih angažmana

Radim kao ton majstor po klubovima i kafićima i sad kad su sve zatvorili, nemam više posla. Svjestan sam da to ne pogađa sam mene nego i sve glazbenike, ugostitelje i sve koji se bave organiziranjem evenata. Pogađa cijelu glazbenu i kulturno umjetničku scenu. Nadam se da će to proći što prije i da ćemo što prije vratiti na posao. Znam hrpu kolega kojima su otkazali sve što imaju u iduća dva mjeseca. Možete zamisliti tu situaciju. Teško nam je. Ne znam kako će biti.

Ne mogu ništa naći u struci, to je neizvedivo. Sve je tako naglo došlo, a najgore je što smo se čak malo sprdali s tim i nismo to u početku shvatili kao ozbiljnu situaciju. Jasno mi da su sva ta ograničenja za naše dobro, ali problem je što se nismo stigli pripremiti. Nisam očekivao da će tako brzo krenuti mjere i da će doći do karantene. Zadnju svirku sam odradio u četvrtak u jednom klubu, a od nedjelje je sve počelo rikavati.

Krenulo je, doduše, još prije desetak dana kada su u nekim klubovima trebali nastupiti izvođači izvana, ali su počeli otkazivati jer bi prije morali dva tjedna u izolaciju.

Antonio (39), vlasnik male firme i scenarist. Otkazali mu poslove

Baš sam u dvije branše koje su posve stale, a to su promet i kultura. Core biznis mi je pisanje scenarija i dramskih tekstova, ali sa strane imam i malu tvrtku koja se bavi prijevozom u kulturi. S poslom prijevoznika radio sam predstave, radionice, razna gostovanja. Znao sam biti na putu od osam do deset dana mjesečno, a imao sam dogovorene i neke međunarodne festivale, ali sve se to odgađa do daljnjeg. Vidim da se slabo priča o tom sektoru tehničkog osoblja u kulturi. Mi sa strane, koji smo nevidljivi, smo možda malo i više pogođeni, ali nebitno, kako svima tako će biti i nama. Otkazana su mi četiri međunarodna gostovanja, auti su bili rezervirani, međutim zbog novonastale situacije stoje na parkingu i čekaju bolje dane.

Paralelno, ja kao vlasnik firme i jedini zaposleni moram si sve uplatiti, državi njezino, sebi svoje, knjigovodstvu njihovo i u principu me nitko ne pita jesam li išta od toga uspio zaraditi. Pozitivno je što sam jedini u firmi, pa nemam ljude koji ovise od meni. Da imam nekog zaposlenog nisam siguran da bih ga dugo mogao tako kreditirati jer, hajdemo reći, jedem sam svoju materiju. Iz svojih osobnih rezervi utrpavam u firmu koja ne zarađuje ništa. Potrebno je imati poprilično veliku zalihu da poplaćam taj hladni pogon, a paralelno stižu sada i tri registracije. Situacija je poprilično zeznuta. Vidjet ćemo kako ide i kojim će se ritmom sve razvijati. Srećom, nemam kredite, nemam djelatnike i odgovoran sam isključivo samo za sebe.

Ovaj me život honorarca naučio da moraš imati zalihe, ali postoji mogućnost da pojedem svoju lovu, da mi država to uzme kroz svoje namete, a da mi ne omogući da radim dalje. Sada niti što pišem, niti vozim i to nije dobro. Svi smo malo zbunjeni. Bio sam i u gorim situacijama i preživjet ćemo sve ovo. Većina nas se sjeća se rata i puno gorih uvjeta i neizvjesnosti tada. Mislim da ovo uopće nije za usporedbu, ali više me brine ono što će se događati kad se ova situacija s pandemijom završi.

Ivana (27), stomatologinja. Dobila otkaz

Radila sam u jednoj stomatološkoj ordinaciji još kao studentica i nakon što sam diplomirala zaposlila sam se tamo. Ugovor mi je trebao trajati do 15. svibnja, no prekjučer me nazvala šefica i rekla mi da jednostavno ne može isplatiti svim radnicima plaće i da će mi, kada dođem, uručiti otkaz. Jučer sam došla, potpisala, i to je bilo to. Rekla mi je da obujam posla jako smanjen i počela je nabrajati sve svoje troškove koje mora platiti, uključujući kredite i doprinose. Kad se smiri situacija, naglasila je, mogu se vratiti.

Danas sam zvala HZZ i ispostavilo se da nemam prava niti na minimalnu naknadu jer sam bila prijavljena samo dva mjeseca. Ne znam što ću dalje. Tražiti drugi posao u struci nema smisla jer u ovoj situaciji po ordinacijama rade samo dežurni stomatolozi za hitne slučajeve. Srećom, nemam nikakvih kredita, ali sam podstanarka tu u Zagrebu, dakle moram plaćati stan i ne znam što da kažem na cijelu tu situaciju.

Zateklo me sve skupa i nisam očekivala ovakav razvoja događaja jer smo do ponedjeljka najnormalnije radili. I mislim da bi bilo dobro da država izađe u susret i ljudima koji nemaju devet mjeseci radnog staža. Barem da nam osiguraju nekakvu minimalnu naknadu. Ja sam tijekom faksa cijelo vrijeme radila i nakon faksa sam radila nekoliko mjeseci na studentski ugovor i to je isto bio rad. Nije da ništa nisam radila.

Ivan (38), konobar. Najavljen mu je otkaz

Radio sam preko godinu dana kao konobar u kafiću jednog rekreativnog centra koji se inače zatvara preko ljeta, ali su mi poslodavci za taj period uvijek osigurali plaću. Početkom ovog tjedna odlučili su zatvoriti kafić, šef me pozvao na razgovor i objasnio mi da, ako ova situacija potraje do lipnja da nećemo kafić otvarati skroz do početka rujna, te će me teško moći držati na plaći cijeli taj period. Pričali smo o otkazu i on je već praktički siguran, ali sam ga zamolio da pričeka još nekoliko dana da vidimo kako će izgledati Vladin plan. Složio se s tim, iako ni sam ne vjeruje da će od toga nešto biti.

Bio sam zadovoljan na tom poslu i šef je uvijek bio korektan prema meni, tako da ću, ako ne bude ništa od svega, potpisati sporazumni otkaz. Imam neku malu firmu sa strane, od koje ne mogu živjeti, jer zaradim svega petstotinjak kuna mjesečno, ali zbog toga ne mogu od burze dobiti naknadu. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati. Nadam se da će do srpnja krenuti sezona i da ću se zaposliti na Jadranu, a dogovor sa šefom je da se u svakim slučaju u rujnu vraćam na posao.

Dolores (28), poduzetnica. Pokušava sačuvati radna mjesta

Imam dvije trgovine tekstila u Importanne centru koje smo odlučili zatvoriti početkom ovog tjedna. Ljudi su već tada bili u panici i htjeli su zatvoriti, ali nam se nitko od uprave centra nije javio s daljnjim uputama o radu. Unatoč tome nas dvadesetak je već tada odlučio zatvoriti trgovine zbog zdravlja djelatnika, a i zbog činjenice da smo prošli tjedan svi bili na nuli s prometom. Po trgovačkim centrima nije bilo psa već danima i zapravo nam je najveći rizik od zaraze doći do posla.

Kako ćemo dalje, ne znam. Imam dva lokala u najmu, jedan od tisuću eura, a drugi od četiri tisuće kuna, a tu su još i režije koje iznose koliko i najam ovog drugog lokala i nemam pojma kako ću dalje. Mi nemamo zalihu jer živimo od danas do sutra i još nas je to sad strefila ta situacija s koronom. Dolje u Importanneu ima još tri stotine privatnika i ne znam kako će to ljudi platiti. Imam četiri zaposlene cure i s njima imam prijateljski odnos jer smo mala firma. I sve sada strepimo i šaljemo članke što država poduzima.

Cure su isto svjesne situacije, znaju da da nemam otkud, ali ne mogu poslati ljude na burzu koja će ionako biti pretrpana, a moji djelatnici moraju preživjeti od nečega. Ne znam još što ću. Odgađanje doprinosa na tri mjeseca je apsurd jer će doći taj četveri mjesec i morat ćemo platiti četiri mjeseca odjednom, a mi nemamo prometa.

Karla (37), djelatnica u kantini. Nisu joj produžili ugovor

Zadnjih godinu dana radila sam u kantini jednog poslovnog centra u Zagrebu, a prije nekoliko dana došli su mi s recepcije priopćiti da više ne možemo raditi. Krenula sam zvati šefa i upalila mi se lampica da mi ugovor ističe 31. ožujka. Do tada smo ga uredno produžavali svaka tri mjeseca. Ispričala sam mu što se dogodilo i pitala ga što će biti s ugovorom. Rekao mi je da ga ne možemo sada produžiti.

Svjesna sam da će sada krenuti lavina otkaza po svuda. I evo, danas sam bila na burzi da vidim što mi slijedi, a vani je po čitavoj Zvonimirovoj, po metar razmaka, bio čovjek iza čovjeka. Ne znam što da kažem. Malo sam ljuta, iako ne znam na koga biti ljuta. I sada pričaju o nekakvim olakšicama poduzetnicima i da nam nisu mogli nekako produžiti još na tri mjeseca i ishendlati to nekako.

Imala sam peh s tim ugovorom, a mojim poslodavcima je to išlo u korist. Mislim, s jedne strane razumijem da mi ga neće produžiti, ali nije fer jer to nije povezano s mojim lošim radom nego s ovom lošom situacijom. I kolegica s kojom radim je imala ugovor do kad i ja i njoj su otkazali. Šef je bio prilično pozitivan u cijeloj priči i rekao je da kada sve prođe da ćemo nastaviti dalje, ali ja ne znam što ću do tada. Svima nam dolaze rate kredita, režije i ako država nešto ne poduzme ne znam kako će sve to završiti. Na burzi su mi rekli da ću imati pravo na nekakvu naknadu jer sam u posljednje dvije godine imala devet mjeseci radnog staža. Vidjet ćemo kako će sve završiti.

Dražen Boban, vlasnik restorana Vinodol. Morao napraviti drastične rezove

Zatvorili smo Vinodol prije nekoliko dana. Odlučili smo se na taj potez jer nam je bio strahoviti pad gostiju, a i nismo željeli naše goste i zaposlenike izlagati mogućoj zarazi korona virusa. Mislim da u ovoj situaciji treba biti odgovoran prema drugima. Imamo 80 zaposlenih ljudi i od toga smo morali veliki broj, dakle njih nešto više od 40 staviti na čekanje. Plaćamo im zdravstveno i mirovinsko, ali ne dobivaju netto plaću. Dobit će za ovaj mjesec plaću za dva tjedna koja su odradili. Jednostavno ne možemo drugačije jer smo i prije bili u žestokom minusu. Također smo morali otkazati i osmero ljudi koji su bili tehnološki višak.

Nažalost nismo mogli više čekati ni sekunde. U ogromnom smo minusu i već smo ušli u kredit kako bismo isplatili plaće. To je nemoguća situacija. Zamislite da radite mjesec dana bez prihoda i morate dati plaću. Od čega? Hitno smo morali poduzeti te mjere da bismo doslovno sačuvali živu glavu. Ne znam što drugo napraviti u takvoj situaciji. Da sačuvamo lokal i tvrtku kao takvu ili da pustimo da sve ode kvragu?

Bio je to bolan rez jer to su ljudi s kojima radimo dugo godina. Nisu dva dana tu. I sad… Ma, da vam ne pričam scene, bolje da vam ne pričam. Nadam da će Vlada imati razumijevanja. Neće se moću izdržati ako ne naprave trenutačni oprost jer s ovom odgodom nema šanse da ćemo moći sve platiti za nekoliko mjeseci. I nažalost, ovoga nitko u Hrvatskoj nije pošteđen tako da mi nismo iznimka, samo što je to do nekih prije došlo.