Kako se gradonačelnik i moj bivši šef, glavni zagrebački konzervator, guraju u moje kolumne

Zašto mislim da su stručne polemike i dalje iznimno važne

Teme, naročito ukoliko su kritičkog tona, ne pronalazim teško, međutim, još uvijek smo okruženi i s toliko lijepoga da s prikazima stanja u pravilu samo treba uspostavljati ravnotežu. Stanje u zemlji nije sjajno, no nije ni nepopravljivo, pa se valja potruditi za puštanje malo više svjetla u naše živote. Ako ne zbog nas, a onda zbog naše djece.

Jasno da kolumnisti s intencijom očuvanja duševog zdravlja ne smiju obraćati pažnju na komentare pod objavljenim tekstovima, no ponekad podlegnu kušnji pa im nakon nekih doživljaja ustreba vremena za oporavak i nastavak dalje. Od strane onih koji, izgleda, ne znaju drugačije, afirmativnost i briga se okrutno olako ocijene podcjenjivanjem i mržnjom, a različite sporedne stvari postaju predmetima rasprava koje nemaju nikakve veze s iznesenim stavovima.

Problem je današnjeg stanja u arhitektonskoj pa i povjesničarskoumjetničkoj struci vezan i uz činjenicu da gotovo više nitko u javnosti ne iznosi argumentirane osobne stavove pa je tako nestalo i stručnih rasprava i polemika. Ispada i da kolumne o arhitekturi najmanje čitaju arhitekti, što također ponešto govori. Jasno da većina arhitekata priželjkuje gradske angažmane i da je svjesna da po sve dozvole vezane uz zaštićena kulturna dobra, koja uključuju i čitav uži centar Zagreba, uvijek treba ponizno kucati na istu adresu, no šutnja, servilnost i podilaženja su arhitektonsku struku i doveli u nezavidno današnje stanje.

Gradonačelnik se oglušio na upozorenja o nepravilnostima

Moje kolumne, navodno, ne čitaju niti moj bivši šef, pročelnik zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, niti njegovi najbliži suradnici, zahvaljujući odrađenim uslugama brzinski avansirani po mome odlasku iz Zavoda, no ja sam sigurna da i oni žudno iščekujući nove teme potajno priželjkuju buđenje svakog drugog ponedjeljka i širenje svojih vidika.

Jasno da mi pri odabiru tema za pisanje kolumni veliku pomoć predstavlja upravo činjenica iskustva stečenog na bivšem radnom mjestu zamjenice pročelnika tog zagrebačkog Gradskog zavoda, koje sam napustila samo iz poznatih razloga onemogućenosti u sprječavanju nastanaka šteta na zaštićenoj zagrebačkoj kulturnoj baštini, čije sam pojedine segmente vezane uz arhitekturu dvadesetog stoljeća i sama aktivno štitila.

Spriječena da aktivno djelujem u zaštiti grada, trudila sam se zaštititi ono što je, unatoč velikoj vrijednosti, stjecajem okolnosti ostalo nezaštićeno te sam tako nastojala onemogućiti daljnja narušavanja baštinjenih dobara. Od samog početka rada na mjestu zamjenice pročelnika Zavoda uzaludno sam pismeno upozoravala gradonačelnika na nepravilnosti u vođenju tog malog, no izuzetno važnog gradskog Zavoda, i naposljetku sam odlučila otići. No, velikim sam se brojem tema u Zavodu i potiho bavila pa o njima mogu i slobodno iznositi svoje stručno mišljenje.

Veliki interes čitatelja za arhitektonske teme

Objavljene knjige i radovi, pa i kako neki predbacuju recikliranje vlastitih, već objavljenih znanstvenih radova, koji najljepšim dijelovima itekako predstavljaju zanimljivost i široj, a ne samo stručnoj javnosti, dodatno olakšavaju sklapanja priča na koje čitatelji uglavnom pozitivno reagiraju. Jasno je, naime, da je stručna literatura gotovo nepoznata i nedostupna širem čitateljstvu te je njezine najvrjednije i najzanimljivije dijelove nužno približavati javnosti i tako je senzibilizirati za ono najljepše baštinjeno što nas okružuje. Tako se uči o vlastitoj povijesti, i ne samo arhitekture.

Činjenica velikog interesa za arhitektonskim i sličnim temama ukazuje kako se zapravo malo o takvim temama piše, govori i raspravlja, premda kao takve predstavljaju ključne sastavnice identiteta i nas samih. Ako govorimo o našem glavnom gradu onda govorimo i o identitetu svih Zagrepčana. I onih generacijama rađanih u Zagrebu i onih davno ili skorije doseljenih. Svih čija djeca Zagreb smatraju svojim domom.

Posveta Zagrebu, a ne njegovom gradonačelniku

Moji osvrti su posvećeni Zagrebu, ne zagrebačkom gradonačelniku, jer gradonačelnici dođu i, koliko god nama to u Zagrebu postalo nezamislivo, prođu. Prođu, ali iza njih ostaju njihovi tragovi, koje mi odreda iščitavamo svatko na svoj način i to je naše pravo. Nitko, međutim, nema pravo vlastitim tragovima ugrožavati i narušavati naslijeđene tragove i slojeve koji su definirali lica naših gradova i ta je tvrdnja ono na čemu se temelji i moje pisanje.

Važno je naglasiti da se itekako može, recimo, navijati za Hajduk i svim srcem voljeti Zagreb u kojem niste rođeni, samo, kao i za sve drugo u životu i za to treba biti osposobljen. Treba imati srca. Treba osjećati bilo grada, zapažati njegove potrebe i pažljivo osluškivati uzdahe. Presumpcija da su za to osposobljeni samo oni generacijama rođeni u pojedinim gradovima je kobna, prepotentna i neinteligentna.

Za očuvanje vrijednosti zaduženi su gradski poglavari

Kolike pridošlice trudom i pristojnošću čine čuda u gradovima koje odaberu za život. Pritom je generaliziranje u krivnji pojedinih dijelova našeg malog naroda za sve loše u Zagrebu jednako kobno kao i predmnijevanje apsolutne kvalitete svih rođenih Zagrepčana.Posvuda nas ima svakakvih, i savjesnih i pristojnih ili pak bahatih, samoživih i pohlepnih, no gradovi ne propadaju zbog toga. Ono što, međutim, većinu naših gradova kobno potkapa su koristoljubiva pitanja tipa “Gdje sam ja tu?”, izgovarana kojim god naglascima, i njih valja iskorijeniti.

Osjećaj za poštivanje zatečenoga je, poput pristojnost, urođen ili ne te odgojem učvršćen ili ne i po tom pitanju pomoći nema. Međutim, za osiguranje očuvanja zatečenih vrijednosti zaduženi su gradski poglavari i njihove uprave i ako oni zakazuju, slike gradova poružnjuju i blijede, mijenjaju karaktere, gube zelenilo zrak i sve vrijednosti. Kao što se događa Zagrebu.

Slijedi tema s područja sakralne arhitekture

I eto ga, ovdje opet kao krivci izranjaju naš gradonačelnik i moj bivši šef, glavni zagrebački konzervator i rođeni Zagrepčanin, premda ih stvarno ne priželjkujem u mojim člancima. Ali oni se guraju i guraju, dokazujući da mjesto rođenja, samo po sebi, ne garantira ništa.

I za kraj jedna napomena. Sljedećom ćemo se kolumnom, ukoliko ne pronađem nešto prikladno za približavajuće Valentinovo, osvrnuti na jednu lijepu temu s područja sakralne arhitekture koja ukazuje kako smo nekada, ne tako davno, dobro poznavali i potrebu i mjeru i mjesto.

Ne, nećemo o Splitu i njegovim starim, novim ili planiranim crkvama.

O Zagrebu ćemo, koji se, eto, još ima čime dičiti.

Do čitanja.