Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Paladino o radu slabo poznate arhitektice koja, nakon Britanca i Trga žrtava, ugrožava i Palajnovku

Kako je gospođa Loredana Stunić, unatoč protivljenjima konzervatora, tri iznimno važna gradska projekta izložila grubim intervencijama

U zagrebačkom Zavodu za zaštitu, zaključne ocjene stručnih rasprava po pitanju kvalitete recentnih projekata arhitektice Loredane Stunić uvijek su bile jednoglasno negativne. Ne stoga što je itko imao nešto osobno protiv nje, već zato što su ti projektni prijedlozi bili substandardne kvalitete, a što je važnije i ugrožavajući po kulturno dobro zaštićene Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb. Međutim, napisane odbijenice njezinih projekata mjesecima su ležale u pročelnikovoj ladici čekajući ”uputu s vrha”, koja je naposljetku redom nalagala njihovo odobravanje te su takvim postupanjem profesionalno ponižavani nadležni konzervatori, onemogućeni u poštenom stručnom djelovanju.

Uz, pred nepunu godinu dovršeno uređenje Britanskog trga, u Zagrebu su u tijeku i netom otpočete realizacije još dvaju projekata, preuređenja Trga žrtava fašizma te prostora pred starom zagrebačkom kavanom Palajnovka* na Ilirskom trgu. Ta tri različita, no, nažalost, s arhitektonskog stajališta podjednako upitna projekta vezuju se uz jedno projektantsko ime, arhitektice Loredane Stunić iz zagrebačkog projektnog biroa Studio ELLE. Premda u bitnome utječu i na sliku grada u cjelini, predmetna tri središnja gradska prostora recentno su izložena grubim intervencijama, kojima su na njima narušene upravo one povijesne estetske vrijednosti koje smo bili dužni najsrčanije braniti. No prije osvrta na te zahvate valja istaknuti neke detalje iz važećeg rješenja o zaštiti središnjeg dijela Zagreba.

Zaštita Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb kao kulturnog dobra uspostavljana je postupno od 1932. godine i rješenja Banske uprave Savske banovine kojim je Gornji grad bio proglašen dijelom grada od “historijskog i umjetničkog značaja”. Od tada su pojedini dijelovi kao prostorne cjeline štićeni rješenjima i upisivani u Registar nepokretnih spomenika kulture. Temeljem Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara zaštićeno područje kulturnog dobra Povijesna urbana cjelina Grad Zagreb definirano je posljednjim važećim rješenjem iz 2010. godine.

Prema stupnju očuvanosti povijesne strukture za područje tog kulturnog dobra izvršena je valorizacija i zoniranje, sukladno kojemu su određeni i prateći sustavi mjera zaštite. Tako je Povijesna urbana cjelina Grad Zagreb, kao integralna i jedinstvena prostorna cjelina koju karakterizira slojevitost i raznolikost prirodnih, kulturno-povijesnih, prostornih, urbanističko-arhitektonskih i ambijentalnih značajki, zaštićena kao kulturno dobro od dvije zone, od kojih zona ”A” podrazumijeva potpunu, a zona ”B” djelomičnu zaštitu povijesnih struktura.

S djelovanjem arhitektice nitko u Zavodu nije bio upoznat

Tri primjera o kojima danas pišemo odreda se nalaze unutar međa središnje zone pod sustavom zaštite “A” s graditeljskom supstancom visoke spomeničke vrijednosti koja kao vrijedno graditeljsko naslijeđe Zagreba definira njegovu povijesnu urbanu matricu. Toj zoni odgovara režim potpune konzervatorske zaštite povijesne urbane strukture, pejzažnih obilježja te vrijednih pojedinačnih građevina s očuvanjem svih bitnih obilježja prostorne i graditeljske strukture te zelenih površina. Međutim, premda je jasno definirano, citirano rješenje o zaštiti središnjeg dijela Zagreba većina današnjih projektanta ne uvažava ili ne postupa sukladno njegovim odredbama pa smo tu gdje jesmo.

“Oni koji kažu da sam gradska arhitektica – lažu”, naziv je članka Večernjeg lista iz studenog 2016. godine, kojim je arhitektica Loredana Stunić kroz kraći intervju odgovorila kritičarima koji su je prozivali radi diskutabilno provođenog projekta preuređenja Britanskog trga, naglašavajući kako je kroz trideset godina rada za Grad Zagreb odradila tek par projekata. Njezin se osvrt primarno vezivao uz prozivanja zbog kršenja procedura u ishođenju dozvola za ključne gradske projekte, koji su se, nažalost, redom ostvarili. Nikada mi nije bila želja prozivati ad nomen kolege iz ionako izgubljene arhitektonske struke koji u zemlji stagnacije i nazadovanja jedva pronalaze bilo kakav posao, no istina je da gotovo nitko u zagrebačkom Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode do te 2016. godine nije bio upoznat s djelovanjem arhitektice Stunić.

Projekt gospođe Stunić za Trg žrtava fašizma

Ocjene po pitanju kvalitete njezinih radova bile su negativne

U postupcima ishođenja dozvola veliki broj projektantskih imena s najrazličitijim zadacima prolazi kroz Gradski zavod kao nadležno konzervatorsko tijelo i jasno je da nisu svi projekti koje se u Zavodu odobravaju jednako bitni, no ime kolegice Stunić te se godine vezivalo uz par krucijalnih projekata u središtu Zagreba te nam je po toj neobičnoj osnovi postalo znano. U spomenutom intervju arhitektica Stunić naglasila je kako se prema njezinom mišljenju konzervatori i arhitekti ponekad teško dogovaraju, no da bi ključ svega trebala biti bolja komunikacija, a ne “razgovaranje” putem medija, dodavši kako prihvaća svaku sugestiju i mišljenje ako iza njega stoji kvalitetna argumentacija.

“Umjesto da kvalitetno surađuju svi sudionici na nekom projektu, ljudi se radije svađaju”, bio je njezin zaključak na tu temu. Arhitektica Stunić bi, međutim, morala znati da mjesta raspravama i konstruktivnim dijalozima u projektima koji se direktivno odobravaju nema. U zagrebačkom Zavodu za zaštitu, u kojem se pročelnikovom odlukom stručni kolegiji izbjegavaju već čitavo desetljeće, stručnjaci se okupljaju interno i zaključne su ocjene njihovih stručnih rasprava po pitanju kvalitete recentnih projekata arhitektice Stunić uvijek bile jednoglasno negativne. Ne stoga što je itko imao nešto osobno protiv nje, već zato što su ti projektni prijedlozi bili substandardne kvalitete, a što je važnije i ugrožavajući po kulturno dobro zaštićene Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb. Međutim, napisane odbijenice njezinih projekata mjesecima su ležale u pročelnikovoj ladici čekajući ”uputu s vrha”, koja je naposljetku redom nalagala njihovo odobravanje te su takvim postupanjem profesionalno ponižavani nadležni konzervatori, onemogućeni u poštenom stručnom djelovanju.

Važno je naglasiti da većina zagrebačkih konzervatora zdušno brine o našem gradu za čiju su zaštitu profesionalno zaduženi, no, nažalost, posljednja riječ gotovo nikada nije riječ struke, već isključivo moći, a dok je tako, prostora za konstruktivne stručne rasprave nema. Upravo suprotno navodima arhitektice Stunić, nikome od konzervatora nije bila namjera svađati se s njom, budući da ju je rijetko tko uopće vidio, a njezine je projekte naposljetku ovjeravao ili sam pročelnik ili par njegovih suradnika od povjerenja. Upravljajući Zavodom za zaštitu spomenika kao svojom lutkom na koncu gradonačelnik ne dezavuira samo konzervatorsku struku, već i zdravu pamet, s čime se većina stručnjaka teško miri, no premalo ih prigovara.

Ovakvo rješenje obnove Britanca nije smjelo biti odobreno

Britanski trg riješen je loše i površno, no ipak je obnovljen pa su građani utopljeni u more uništenih pročelja i izloga skloni pogrešnom zaključku da možda izgleda i dobro jer je bolji nego li je bio. Problem je u tome što je taj trg napokon trebao izgledati reprezentativno, a pritom u skladu s pravilima struke, no preduvjet tome bio je raspis natječaja i pravičan odabir najboljeg urbanističkog rješenja. Britanac je kao bitan gradski prostor jedino to i iziskivao, no, nažalost, njegov današnji izgled svjedoči o grubo nametnutom rješenju koje nije smjelo biti odobreno. Sličan scenarij se trenutno odvija i na suprotnoj strani centra, na Trgu žrtava fašizma, o kojem sam već pisala pa se neću ponavljati, a obnova kojeg po nekim objavljenim detaljima uključuje i puno širi obuhvat od prvotno najavljenog.

Grad je, naravno, nužno obnavljati, ali za to valja osiguravati rješenja najboljih projektanata, a ne onih najpodobnijih. Ljuštenje baštinjenih slojeva, poput i vrijednih, no, istina, zapuštenih povijesnih hortikulturnih rješenja osmišljenih od nekadašnjih vodećih stručnjaka, nedopustivo je u gradu čiji su identitet izgradile upravo vrijednosti starijih graditeljskih slojeva jer je, nažalost, novih a dobrih projekata premalo. Kod ograničenih budžeta neprimjetne rekonstrukcije su najpreporučljivije, no kako iste nedostatno sjaje i ne odišu velikim brojkama za njih nema mjesta u našim gradovima kojima vladaju bezobzirni i u kojima normalni, pristojni ljudi više gotovo da i nemaju prostora i zraka za život.

Britanski trg nakon preuređenja Igor Kralj/PIXSELL

Kako neukima objasniti vrijednost zaštićene Palajnovke?

Treća točka nesretnog trokuta na karti našeg glavnog grada, koja je svojim platoom na Vrazovom šetalištu uz Ilirski trg s Bolléovom Kapelom svetog Križa, prastarim kestenima i romantičnim zvucima klavira iz stare baletne škole odisala građanštinom i dobrom mjerom, također, nažalost, dobiva biljeg današnjice. Građevina na Ilirskom trgu 1, pripisivana graditelju Bartolu Felbingeru pa atribuirana Franji Kappneru, sagrađena je 1844. godine kao malena, klasicistički obilježena paviljonska gradnja i po tadašnjem je vlasniku Martinu Pallainu bila poznata pod nazivom „Palains Halle“. S vremenom izmijenjene vanjštine, no značajna kao jedno od prvih poznatih okupljališta kavanskog tipa u Zagrebu, Palajnovka je zaštićena kao kulturno dobro i obogaćena svojim od prometnice uzdignutim predvrtom pod uzraslim deblima stabala značajno utječe na ambijentalnost čitavog Ilirskog vrta. No, kako njezinu vrijednost današnjoj gradskoj vlasti objasniti?

 

Pogled na nedavno postavljenu metalnu konstrukciju Vjekoslav Skledar/Telegram

Neukima, a dobrohotnima bi se još i isplatilo objašnjavati vrijednosti pojedinih gradskih situacija, no projektantica Loredana Stunić, prema čijem projektu niče vjerojatno uskoro u cijelosti ostakljena metalna konstrukcija pred kavanicom malenog interijera, trebala bi razumjeti jer je diplomirana inženjerka arhitekture, a to je donedavno nešto i značilo. Ako se već dotičemo i interijerskih angažmana, jasno da rijetki mogu dosegnuti kvalitetu ostvarenja arhitektice Vedrane Ergić, čija rekonstrukcija i adaptacija jednog stana u gornjogradskoj kući Šuflaj na Griču, tako blizu Palajnovki, predstavlja primjer koji ukazuje što je struka, kad joj se od kulturnih investitora to dozvoli, ipak u stanju i nadalje postizati u kvalitativnom smislu.

Puno je i drugih dobrih arhitekata u stanju ostvarivati kvalitetne projekte pa bi se uistinu valjalo pobrinuti da se intervencije poput ove na Palajnovki više ne događaju, ne samo zbog jedne tašte struke koja je najvećim dijelom sama sebe potkopala, već zbog dobrobiti svih građana. S obzirom na to da Stručno povjerenstvo za utvrđivanje uvjeta za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Ministarstva kulture ne kontrolira rad projektanata s ishođenim licencama pa isti dozvole za rad na kulturnim dobrima zadržavaju i nakon počinjenih grubih grešaka u svom djelovanju, nameće se potreba da nadzor nad posebno osjetljivim projektima u Zagrebu, a tako i drugdje, treba ponovno povjeriti nekom novom Uresnom povjerenstvu, kakva su časno postojala kroz povijest. Neovisno, naravno, od gradskih vlasti i politike to bi povjerenstvo pritom bilo opunomoćeno za presuđivanje lošim projektima i još lošijim interesima investitora i stvari bi se polako, vjerujem, ipak popravljale.

Intervencija kakva se ne bi smjela ponoviti Vjekoslav Skledar/Telegram

Nije problem u drskom pojedincu koji misli da može sve

Nerijetko uprave velikih gradova uza se vežu i istaknuta imena arhitektonske struke koja angažiraju na važnim zadacima, no u kulturnim sredinama to su redovito dokazane veličine koje svojim projektima poboljšavaju i unapređuju sredine u kojima djeluju. I u tim sredinama direktni nalozi gradskih uprava, premda redovito upitni, nisu rijetkost, no isti u konačnici moraju biti opravdani kvalitetnim rezultatima. Raspisivanja natječaja, međutim, ostaju ipak jedinim ispravnim putem kojim se odgovorne gradske vlasti moraju kretati jer je način postupanja kakvom svjedočimo danas i u Zagrebu najčešće samo pokriće za samovolju, nekulturu i nepoštenje.

Danas već kronični problem pasivnosti i nereagiranja struke u slučajevima kada se krše procedure i zakonski propisi ugrozio je izgled Zagreba i većine gradova u zemlji, stoga nije problem u jednom drskom pojedincu koji se, pretpostavljam zahvaljujući vezama koje mu osiguravaju nepoštivanje i zaobilaženje zakonskih procedura, smatra osposobljenim za sve. Problem je u strukovnim udrugama, društvima i komori arhitekata koji ne reagiraju u skladu s dužnostima i svrhom svog postojanja i koje su se same dovele u stanje potpune pasivnosti postavši samo nijemim svjedocima samovoljnih postupanja moćnika pa nas Zagreb, nekoć gospodski, i iz tog razloga takve kakvi jesmo sve teže podnosi.


* Iako se kavana o kojoj pišemo u novije doba češće izgovara kao Palainovka, autorica koristi povijesni naziv Palajnovka pod kojim je i zaštićena.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
26 članaka Više o autoru