Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: dr. sc. Zrinka Paladino | Snima: Sandro Lendler

Paladino o velikom arhitektu Njiriću i njegovoj kući u Petrovoj koja nas uči kako promišljati arhitekturu Zagreba

Petrova je, kao i mnoge ulice, posljednjih desetljeća preživljavala nalete primitivizma i pohlepe. Ovo je posve druga priča

Možda nas trenutna nesretna situacija u kojoj se zaraženi Svijet našao u mnogočemu osvijesti, pa i u spoznaji kako je krajnji čas povratka Hrvatske nekim humanijim i suvremenom životu primjerenijim rješenjima i ambijentima, u kojima bi se čovjek i u bolesti i u izolaciji osjećao čovjekom. Ništa više, niti manje

Premda su nam svima ovih dana misli usmjerene k istim, teškim i trenutno nerješivim pitanjima virusne pandemije i teškog potresa, moramo se truditi živjeti dalje i funkcionirati, te biti bolji i prema sebi i prema drugima. Potrebno je tada i misli probati usmjeriti na neke drugačije, normalnije i pozitivnije stvari, pa ćemo to pokušati i današnjom kolumnom, kojom ćemo se, vezano uz neizbježnu temu obnove potresom oštećenog graditeljskog fonda, dotaknuti i nekih suvremenijih tehnologija i materijala.

Zahvaljujući jednom izuzetnom hrvatskom arhitektonskom imenu koje s talentiranim suradnicima iz uspješnog projektantskog ureda ostvaruje vrijedna arhitektonska ostvarenja o kojima bi trebalo češće pisati, današnju kolumnu posvećujemo i zagrebačkoj Petrovoj ulici koja je udomila taj vrijedan tim. Na samom početku valja naglasiti da o našim živućim arhitektima ne pišemo dovoljno često pa je šira javnost slabo upoznata s dosezima njihova i u svijetu priznatog i cijenjenog djelovanja.

Interijer dogradnje u Petrovoj Sandro Lendler

U Hrvatskoj se često pri osvrtima i na najvrjednija arhitektonska ostvarenja ista zaboravi vezati uz imena njihovih autora i nerijetko je takva tužna praksa vezana i uz ona najbolja, nagrađivana ostvarenja kojima se kao zemlja možemo dičiti pa je takvo neprimjereno postupanje nužno vraćati u neke korektnije kolosijeke. Kada i sama arhitektonska struka usvoji važnost takvog stava bit će joj lakše, jer premda se lakše podnosi nepravda načinjena drugima, kad-tad svi postanemo njezinom žrtvom i osvijestimo da bi je zapravo trebalo sasijecati u korijenima.

Enciklopedijama utkan životopis

Danas tako pišemo o arhitektu Hrvoju Njiriću i njegovu arhitektonskom uredu imena „njiric+ arhitekti“ pozicioniranom u Petrovoj 140 u Zagrebu, koja nam je stambena kuća zanimljiva iz više razloga. Ista je naime, uz to što suterenom udomljuje sjajan projektni biro, recentno od strane istoga i nadograđena te kao takva predstavlja iznimku vrijednu osvrtanja, no prije osvrtanja na nju recimo nešto više o istaknutom hrvatskom arhitektu koji ove godine puni šest desetljeća života. Postoje arhitekti i Arhitekti, gospoda i Gospoda, pa tako i različite kombinacije tih pojmova, no malobrojne među njima uistinu smatramo Gospodom Arhitektima.

Hrvatski arhitekt i teoretičar arhitekture Hrvoje Njirić ubraja se među takve. Vrhunski stručnjak i intelektualac čije djelovanje opravdano izaziva uvažavanje po upoznavanju se predstavlja plemenitim i humanim čovjekom s kojim prijateljstvo predstavlja privilegij. Više je razloga ispisivanju današnje kolumne, no zaključivanje jedne opsegom manje zagrebačke realizacije biroa „njiric+ arhitekti“ u Maksimiru učinilo se prikladnim trenutkom za povlačenje nekih vremenskih, prostornih i kvalitativnih paralela, ali i za prisjećanje na neke od lijepih ostvarenja Hrvoja Njirića kojima se opravdano diči naša povijest umjetnosti.

Povlačeći samo najbitnije segmente njegova i po najznačajnijim enciklopedijama utkanoga životopisa sučeljavamo se s iznimnim djelom aktivnog projektanta i pedagoga zahvaljujući kojem se uspješno usmjeravaju i stasaju brojne generacije naših mladih arhitekata.

Golemi znanstvenoistraživački rad i projektantski opus

Na Arhitektonskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1986. i od 1990. je s Helenom Paver Njirić u Zagrebu i Grazu vodio ured „njiric+njiric“ te samostalno od 2001. godine zagrebački biro „njiric+ arhitekti“. Od 2000. do 2005. bio je redovitim profesorom na Tehničkome sveučilištu u Grazu, od 2007. godine i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, a težište interesa i djelovanja mu je u stambenoj, turističkoj i javnoj arhitekturi, posebno onoj obrazovnih ustanova.

Golemi znanstvenoistraživački rad i projektantski opus prate brojna značajna i u svjetskim stručnim publikacijama objavljena ostvarenja, među kojima su i mariborski Baumaxx Hypermarket iz 1997.-1999. godine, ovjenčan nagradama Zagrebačkoga salona i „Viktor Kovačić“, te na strukturalističkoj teoriji Mat Building arhitekture utemeljena naselja u Zagrebu. U Gračanima dovršeno 2006. godine i nagrađeno nagradom „Drago Galić“, te ono u Markuševcu dovršeno 2007. godine. Iste godine autorski tim Hrvoja Njirića i Davora Bušnje iz biroa ”njiric+ arhitekti” nagrađen je nagradom „Piranesi“ za dječji vrtić „Medo Brundo“ u Dubravi, ključni zagrebački primjer arhitekture za boravak najmanje djece koji je uspješno inkorporiran u definiranu stambenu zonu.

Naselje u Markuševcu Sandro Lendler

Recentno zaključen projekt u zagrebačkom Maksimiru

Od natječajnih radova na kojima od 1990-ih godina aktivno sudjeluje u Hrvatskoj i svijetu inventivnošću se ističu projekti Međunarodnog lučkog terminala u Yokohami iz 1995., hotel u Nanjingu iz 2003., projekti za riječku gradsku knjižnicu iz 2005. i Deltu iz 2013. godine te projekt splitskog Pravnog fakulteta iz 2008., zadarskog sveučilišnog kampusa i knjižnice iz 2009. ili hotela u Mandalini u Šibeniku iz 2012. godine. Od zagrebačkih projekata valja navesti originalni projekt romskog kulturnog doma u Kozari Boku iz 2007., prvonagrađeni projekt stadiona na Kajzerici iz 2008. i sveučilišni kampus na Borongaju iz 2010. godine.

Dječji vrtić Medo Brundo Sandro Lendler

Nadahnut podjednako fenomenima suvremenog društva i kulture te hrvatskom arhitektonskom baštinom, a kontinuirano se baveći arhitekturom na konceptualnoj razini i na tragu nizozemske modernističke tradicije, Hrvoje Njirić je razvio originalnu arhitektonsku misao i estetiku. Promišljanjima o aktualnim temama suvremene arhitekture vezanim uz javni prostori, održivost, nove urbane morfologije i tipologije, čest je gost i globalnih rasprava o arhitekturi.

Predavačem je i gostujućim profesorom na uglednim sveučilištima i školama, među kojima su i ETSAM u Madridu, ETH u Zürichu, MIT u Bostonu, AA u Londonu, sveučilišta i fakulteti u Aarhusu, Ferrari, Nanjingu, Calgaryju, Torontu, Navarri, Beču te drugdje, a međunarodni mu je ugled potvrđen i posvećenim mu monografskim brojevima prestižnih svjetskih stručnih časopisa El Croquis 2003. i 2G 2011. godine. Sudionik brojnih samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i svijetu, Velike nagrade Zagrebačkoga salona osvojio je 2003. i 2006. godine. O Njirićevu bi se djelovanju još puno toga trebalo ispisati, no vratimo se jednom manjem, recentno zaključenom projektu u zagrebačkom Maksimiru i jednoj od njegovih ljepših ulica.

Valja se nadati suptilnoj, kontroliranoj obnovi

Petrova je ulica posljednjih desetljeća preživljavala nalete primitivizma i pohlepe pojedinih građevinskih poduzetnika, no kroz zadnjih par godina, nažalost, tiho je „pala“ i pomalo gubi sve što je u njoj vrijedilo. Humano mjerilo, vizure i zelenilo sve slabije rese tu lijepo osmišljenu i dimenzioniranu sponu s Parkom Maksimir i njezine skladno i prostorno uspjelo artikulirane gradnje jedna po jedna nestaju pod zamjenskim mastodontskim gradnjama nesuvislih oblika, materijala i boja.

Dvorišno pročelje Sandro Lendler

Obilježena sjajnim ostvarenjima u zapadnijem dijelu, poput Fischerova Kraljevskog zemaljskog rodilišta i primaljskog učilišta na broju 13 dovršenog 1919. ili Steinmannova Stambenog bloka poštanskih službenika na uglu s Lobmayerovim stubama i Babonićevom ulicom dovršenog 1941. godine, Petrova ulica se i u istočnome dijelu mogla podičiti ostvarenjima poput onog na broju 39, vile Ilić arhitekta Ive Marčelje iz 1928. godine, no arhitektonske bisere naše međuratne moderne arhitekture krila je, i srećom još uvijek krije, u svom najistočnijem dijelu.

Sami kraj južne strane Petrove ulice prema maksimirskom parku na broju 184 obilježava Vila Margetić arhitekta Zlatka Neumanna iz 1935. godine, koja je izvornom lišenošću dekoracija i zatvorenošću uličnog pročelja svjedočila o neospornom talentu učenika slavnog Adolfa Loosa. Nešto zapadnije, sjevernu stranu ulice na broju 161 resi i jedno pojedinačno zaštićeno ostvarenje, vila Matica zagrebačkog arhitekta Antuna Ulricha, studenta iz klase profesora Josefa Hoffmannau bečke Kunstgewerbeschule, ostvarena 1932. godine. Valja se nadati suptilnoj i od nadležnih službi kontroliranoj obnovi te vrijedne obiteljske kuće, koja mora ostati gdje je i kakva je, upravo kao spomen na vremena kada smo znali određivati mjerila u kojima treba graditi i živjeti.

Vrijedne projektantica istoga biroa

Današnjom kolumnom, premda također predstavljamo stambenu arhitekturu Petrove ulice, ističemo nešto drugačije no lijepo nadovezano na dva spomenuta primjera uspjele međuratne zagrebačke arhitekture. Izvorna dvokatna kuća sa suterenom i potkrovljem na broju 140 predstavljala je standardnu zagrebačku gradnju s par stanova iz 1961. godine. Uredno ožbukano zdanje natkriveno dvostrešnim krovištem te okruženo zelenilom uličnog i dvorišnog vrta predstavljalo je jedno od mnogih sličnih u vrijednom zagrebačkom prostoru Maksimira.

Dvorišno pročelje kuće u Petrovoj Sandro Lendler

No, ono čime se ta gradnja danas ističe u moru okolnih substandardno i poražavajuće rekonstruiranih, dograđenih ili novim gradnjama smijenjenih građevina kojima su u cijelosti narušene kvalitete vrijednog prostora, recentna je intervencija na njoj kojom se postupilo suvremenije, ekonomičnije. Bolje.

Nadogradnja nad izvornom dvokatnom kućom ostvarena je sistemom skeletne gradnje LGS tankostijenim čeličnim profilima, Light Gauge Steel Framing System, tvrtke ”Ervojić” iz Bulinca. Zahvaljujući najmodernijem softwareu, proizvedeni profili dimenzije 140 mm od pocinčanih limova sa slojem cinka udovoljavaju i najzahtjevnijim građevinama i praktično su izvedeni sa svim potrebnim otvorima za montažu, ali i servisnim otvorima za električne, vodovodne i ostale instalacije te se kao gotovi isporučuju pojedinačno ili smontirani u potrebne oblike zidova, podova, stropova ili krovišta. I tako je po LGS-ovom profilu ”p140” nazvan i uspio projekt biroa ”njiric+ arhitekti” za nadogradnju stambene kuće zgodno podudarno smještene baš u Petrovoj 140, čiji je visok, prozračan i obilno osvijetljen interijer naposljetku postao ugodnim domom arhitektice Iskre Filipović, vrijedne projektantice istoga biroa.

Ne postoji bolji način prikaza brzine, jednostavnosti i čistoće

Veći broj varijantnih rješenja nadogradnje postojeće kuće, pri čemu je u jednom trenutku bila ishođena dozvola i za njezinu nadogradnju dvjema etažama, odreda je uključivao baš tradicionalni element kosog dvostrešnog krovišta. Prema riječima arhitektice Filipović novom su interpretacijom takvog krovišta, logično uvjetovanog načinom korištenja prostora, maksimalno iskorišteni svjetlost i insolacija, te zatvaranje od sjevernog vjetra. No, prednosti su ovog projekta, naglašava Filipović, primarno iskazane u tipologiji nadogradnje koju karakteriziraju jednostavnost i brzina gradnje, povoljna cijena te na kraju, trajnost koju ne smijemo zanemariti.

Uzimajući u obzir, pogotovo u ovim teškim postpotresnim danima, i konstruktivnu komponentu u slučaju gdje je zatečenu staru gradnju obilježavala uobičajeno loša statička stabilnost nepodobna za veća opterećenja, nužno je naglasiti činjenicu da se nadogradnja izvela bez dodatnih ojačanja jer je cjelokupna nova konstrukcija težila samo 4.5 tone. Odabranom i izvedenom varijantom projektiranom prema potrebama i željama korisnika ostvaren je specifično fleksibilan prostor, ne u smislu klasičnog open-spacea koji bi se proizvoljno pregrađivao, već višefunkcionalno fleksibilan za korištenje u različitim režimima.

Tako zbog osiguranja više svjetla u sobama zidove grade pregradne police, visina prostora omogućava galerijsko proširenje dječje sobe, a roditeljska kupaonica predstavlja proširenje i integralni dio spavaća sobe. Ne postoji bolji način prikaza brzine, jednostavnosti i čistoće izvedbe u Petrovoj ulici od one s dojmljivog time-lapse prikaza, koji ukazuje na sve prednosti predmetnog zahvata u usporedbi s klasičnim, znatno težim “mokrim” izvedbama. Raskrivanje starog drvenog krovišta pod crijepom otpočeto 23. kolovoza nastavljeno je od 5. do 7. rujna montažom konstruktivnih metalnih elemenata nad očišćenom stropnom pločom, već 21. rujna počelo je zatvaranje metalnog plašta s usporednom montažom zatvora i s dovršene je dogradnje već 17. listopada 2018. godine uklonjena skela.

Vrt kuće u Petrovoj 140

Možda nas trenutna nesretna situacija u mnogočemu osvijesti

Pročišćena arhitektura nazubljene metalne ”kape” kuće otvorima se, dvorišnom terasom te romantičnim balkonom pod granama ulične breze skladno uklopila u ulični potez i onima koji to znaju čitati otkriva puno. Primarno o mogućnostima koje se kriju i u jednostavnijim i jeftinijim rješenjima od onih na koja smo inercijom i neupućenošću navikli, a koja promišljeno i kvalitetno isprojektirana nude puno više svima, ne samo korisnicima prozračnih i oslobođenih interijera. Minimalizam i apstrakcija negdašnje Ulrichove i Neumannove arhitekture sličnim se kompozicijskim i oblikovnim vrijednostima nastavila i na samo naoko zatvorenijoj dogradnji u Petrovoj 140 biroa ”njiric+ arhitekti” i podučava nas kako vrijedi promišljati drugačije i suvremenije te u svom vremenu za budućnost ostavljati jedino prepoznatljive i kvalitetne tragove vlastitog djelovanja. Sve drugo su substandardni ”neo“ surogati koji su mogli predstavljati iznimke, no nikako pravila naše arhitekture, naših prostora i života.

Recentno i gotovo istovremeno ispisivanju ove kolumne ”njiric+ arhitekti” nagrađeni su i prvom nagradom na natječaju za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja Ambulante Gračani. Humana minimalistička i u zelenilo sjajno uklopljena atrijska arhitektura zamjenskog objekta Doma zdravlja Zagreb-Centar s predloženim dodatnim sadržajem za žene oboljele od raka dojke, po uzoru na takve inicijative širom svijeta, poput primjerice Maggie’s centara u Velikoj Britaniji, itekako bi se prikladno uklopila i u brojne druge zagrebačke i ine prostore.

Ambulanta Gračani

Možda nas trenutna nesretna situacija u kojoj se zaraženi Svijet našao u mnogočemu osvijesti, pa i u spoznaji kako je krajnji čas povratka Hrvatske nekim humanijim i suvremenom životu primjerenijim rješenjima i ambijentima, u kojima bi se čovjek i u bolesti i u izolaciji osjećao čovjekom. Ništa više, niti manje.

Tek ćemo po ovoj golemoj nesreći koja nas je upravo zadesila shvatiti kako je uistinu nužno mijenjati puno toga, pa i načine rekonstrukcija, sanacija i gradnji. Jer nadoknadivo je i popravljivo sve, no ljudski životi ne, i tu činjenicu valja imati u mislima uvijek, a ne samo u vremenima teških ugroza.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
48 članaka Više o autoru
Više s weba