Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vrijeme je da počnemo ispitivati tko će odgovarati za uništavanje važnih povijesnih tragova; recimo ove Iblerove vile

U istoj ulici, s druge strane, nalazi se i jedna od najvažnijih Planićevih kuća, brižno očuvana vila Cuvaj

Dva remek-djela u Zamenhovoj ulici u Zagrebu, Iblerova vila Blažeković i Planićeva vila Cuvaj, premda i pojedinačno zaštićena, nisu bila podjednako sretna po pitanju očuvanja. Intervencije koje su ugrozile poznatiju od njih, antologijsku vilu Blažeković, nikako se nisu smjele dogoditi. Čini se da su pod jačim konzervatorskim propozicijama i nebitnije građevine u donjogradskim blokovima, na kojima se ne dozvoljavaju niti zamjene dotrajalih dvorišnih prozora, no što su zaštićena kulturna dobra najviše kategorije.

Rijetko se koja, i ne samo zagrebačka, ulica može podičiti čak dvama remek-djelima najvećih autorskih imena hrvatske stambene arhitekture, ostvarenih istodobno na maloj udaljenosti, kao što se može pohvaliti Zamenhofova ulica.

Nemali je broj značajnih stambenih ostvarenja resi, no dva od njih uistinu predstavljaju kvalitativne dosege arhitektonske djelatnosti Hrvatske iz razdoblja između dva svjetska rata i ista su zapravo predstavljala i nas same na karti tadašnje Europe i svijeta, za kojima nismo zaostajali.

Ovdje se radi o očuvanju dostojanstvene prošlosti

Danas, bismo se, nažalost, teško mogli podičiti ičim sličnim. Imena arhitekata Drage Iblera i Stjepana Planića dobro su poznata javnosti, njihovi talenti rezultirali su nevjerojatno plodnim opusima i sjajnim ostvarenjima, među kojima neka ipak odskaču od uistinu visokog vrijednosnog prosjeka njihove arhitekture općenito. Upravo takva dva djela obogaćuju i zagrebačku Zamenhofovu ulicu.

Prikazom dviju njezinih značajnih gradnji, vile Blažeković Drage Iblera i vile Cuvaj Stjepana Planića, kako smo to i prethodnim člankom najavili, osvrnut ćemo se na jedan pohvalni primjer primjerenog održavanja i čuvanja kulturne baštine, koji ne svjedoči samo o brižnom čuvanju obiteljskog nasljeđa, već i o očuvanju dostojanstvene prošlosti svih nas. Nažalost, drugi primjer ne daje nam takvog razloga za zadovoljstvo.

Započnimo našu šetnju Zamenhofovom ipak njenim sretnijim segmentom, vilom Cuvaj. Skladna prizemna građevina sa suterenom u Zamenhofovoj ulici 17, izgrađena je 1937. godine prema projektu Stjepana Planića za investitoricu Blaženku Cuvaj. Kombinacijom organskih elemenata u maniri Frank Lloyd Wrighta i funkcionalne koncepcije japanske stambene arhitekture stopljene s prirodom Planić je ostvario visokokomfornu građevinu pravokutne tlocrtne površine.

Vila Cuvaj sa sjeverozapada

U vili Cuvaj prevladavaju ostakljeni zidovi

Pomno isplanirane pripadajuće vrtne površine postavio je pritom neodjeljivim segmentom kvalitetnih i obilno rastvorenih stambenih prostora. Donjim dijelom kuće dominira prozračni središnji hol s ostakljenim vjetrobranom iz kojeg je otvorenim drvenim stubištem s najjednostavnijom metalnom ogradom ostvarena veza s gornjim katom. Obostrano holu ostvarene su prostrane sobe sa servisnim prostorijama u stražnjem, manje rastvorenom zapadnom dijelu.

Središnje, jednokrako zaokretno stubište i na katu okružuju prostrane sobe, dok uz ostakljenu istočnu frontu gornjeg kata dominira staklenim pregradnim zidom razdijeljen prostor dnevnog boravka, koji prema zapadu uključuje i prostranu spavaću sobu s pratećim sadržajima. Boravak se kraćim pročeljima otvara k popločanim terasama, od kojih je sjeverna ostvarena nad kamenim potpornim zidom istočnog pročelja, koje se suterenskom grubom kamenom oblogom ukopava u ozelenjeni teren kao protuteža žućkastoj prepečenoj oblozi gornjeg prizemlja s izražajno prepuštenom krovnom plohom.

Dnevni boravak vile Cuvaj

Gornji dio kuće obilježavaju velike ostakljene plohe i blaga valovita linija glavnog pročelja u opeci, dok je suterenski dio zatvoreniji i strože oblikovnosti, a kvalitetno očuvana unutrašnjost kuće čitljiva je do razine izvornih kolorističkih detalja mobilijara. Do vile na uzvisini zapadne strane Zamenhofove ulice pristupa se strmim jednokrakim stubištem u hortikulturno brižljivo i kvalitetnim stablašicama isplaniranom terenu, kojeg krasi i sophora japonica pred istočnim pročeljem.

Dio vrta vile Cuvaj

Vila Cuvaj je danas očuvana u cijelosti

Obilježena uspjelom kombinacijom tradicionalnih i suvremenih obilježja pročišćena gradnja vile Cuvaj predstavlja krasan primjer hrvatske međuratne arhitekture i opravdano se ističe kao jedno od najistaknutijih ostvarenja zagrebačkog arhitekta Stjepana Planića. Ona je i dokazom tvrdnji Radovana Ivančevića kako se Planić u nizu svojih projekata najindividualnije i najizravnije koristio rječnikom dvaju idioma suvremene arhitekture, internacionalno-funkcionalističkim i regionalno-organičkim, uspjelo ih povezujući na strukturalnoj razini.

Ivančević je naglašavao vrijednost nekih takvih ostvarenja, koja nisu samo antologijski spomenici hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, već se mogu ubrojiti i u najkreativnije sinteze cjelokupne povijesti hrvatske arhitekture. Vila Cuvaj je kao takva 2013. godine upisana i u registar kulturnih dobara Hrvatske. Po pitanju vlasnika koji su je nastanjivali ta je Planićeva gradnja imala sreće te su po smrti Blaženke Cuvaj brigu o njoj preuzeli investitoričin suprug Ervin Cuvaj i njegova druga supruga Ankica.

Istočno pročelje vile Cuvaj

Ankičinim kćerima, koje i danas žive u njoj, možemo zahvaliti za očuvanje jedne od najvrjednijih obiteljskih kuća Stjepana Planića, koji je prema tvrdnjama sadašnjih stanarki i čuvarica kulturnog dobra, prijateljevao s njihovim očuhom i često ga sa suprugom Katarinom posjećivao u Zamenhofovoj. Očuvana u cijelosti, vila Cuvaj stameno izdržava i današnje vrijeme i ukazuje da i u nas postoje kulturniji i senzibilniji pojedinci, koji postupaju drugačije od većine.

Istočno pročelje vile Cuvaj

Vila Blažeković predstavlja pak drugu krajnost

Kako nismo niti uređeno niti kulturno društvo, takvi pojedinci, nažalost, predstavljaju pravu rijetkost. Nastavak priče o najvrjednijoj arhitekturi Zamenhofove ulice ukazuje nam pak na drugačiji stav prema očuvanju kulturnog dobra, kojem svjedočimo sučeljavanjem s današnjim stanjem vile Blažeković u Zamenhofovoj 1. Slobodnostojeća jednokatna kuća nepravilnog ”T” tlocrta sa suterenskim dijelom investitora Milivoja i Danice Blažeković građena je 1936. i 1937. godine, gotovo istodobno vili Cuvaj.

Gradnja nad ozelenjenom padinom početka zapadne strane Zamenhofove ulice ostvarena je prema arhitektonskom projektu Drage Iblera, kojemu je vrijednim suradnikom bio i tada mladi arhitekt Drago Galić. Prostranost je izvorno dviju građevinskih čestica dojmljivoj gradnji na padini osigurala pristup serpentinama kroz bogat obruč zaštitnog zelenila, ali i jugoistočnu vrtnu terasu s bazenom te prizemnu garažu sa stanom vozača ostvarenu uz ogradni ulični zid.

Vila Blažeković 1980. godine

Poprečno, kraće zapadno krilo gradili su gospodarski i gostinjski dio, dok je uzdignuti, izduženi i na ulicu okomito postavljeni krak građevine suterenom uključivao servisne prostore, a prizemljem prostran dnevni stambeni prostor velikim ostakljenim plohama orijentiran prema južnoj terasi. Krajnjim istočnim dijelom dnevni je boravak, nad suterenskim podnožnim zidom u grubom sljemenskom kamenu, majstorski zaključen konzolno istaknutim ostakljenim zimskim vrtom.

Prevladava kamen u prizemnim, a drvo u gornjim dijelovima

Nad istim se natkrilila duboka veranda pod drvenim dvostrešnim krovištem, spojena s uzdužnim južnim balkonom spavaonica intimnijeg prvog kata obloženog horizontalnom drvenom oplatom. Dominacija kamena u suterenskim i prizemnim dijelovima ublažena je drvom katnih obloga, ograda i konstrukcije upečatljive drvene verande s elegantnim čeličnim nosačima kao najprepoznatljivijeg elementa sjajne Iblerove arhitekture.

Kao antologijski primjer regionalističkog oblikovnog pristupa u okvirima racionalističke moderne hrvatske arhitekture internacionalnog stila vila Blažeković je od 1992. godine bila preventivno, a od 2004. godine je i pojedinačno zaštićeno kulturno dobro. Zahvaljujući povjesničarki umjetnosti Željki Čorak, vila Blažeković je i jedna od najljepše opjevanih zagrebačkih obiteljskih kuća pa ćemo tim citatom i zaključiti današnji članak o dvjema vrijednim gradnjama, koje su se opravadno nazivale vilama, za razliku od različitih današnjih čudesa stambene namjene koja s pojmom vile nemaju apsolutno nikakve veze.

Crtež Nikole Filipovića iz 1980. godine

Iscrtana davno i nevjerojatnom rukom profesora Nikole Filipovića, jednog od najvećih crtača u hrvatskoj arhitekturi, sjajna je gradnja Blažeković bila ”uhvaćena” upravo u njezinoj najvrjednijoj sjeveroistočnoj vizuri. Nažalost, upravo je dio ”lebdeće promatračnice” verande pod dvostrešnim krovom isturenog istočnog pročelja nad ostakljenim zimskim vrtom oskvrnut dogradnjom u najosjetljivijem dijelu i vila Blažeković više nije što je bila.

Nakon besmislenih intervencija, treba ju vratiti u njeno izvorno stanje

Ispravno je Željka Čorak isticala kako je upravo to, nad masivnim poprečnim zidom u sljemenskom kamenu, nadvijeno tijelo zapravo glavno pročelje bajkovito osmišljene i sjajno ambijentalno uklopljene gradnje u drvu i kamenu. Znatno izmijenjena ulazna, izvorno ostakljena partija po sredini izduljenog sjevernog pročelja također nije pošteđena i zatvorena je prostom drvenom oblogom s vratima koja dokazuje da ni drvo nije uvijek sukladno drvu i da se i naoko malim intervencijama mogu načiniti neizmjerne štete.

Odgovor na pitanje zašto se na pojedinačno zaštićenom kulturnom dobru, na kojem je trebalo očuvati i najsitnije detalje, ugrozilo njegove najvrjednije dijelove, trebali bi dati odgovorni pa i Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, kada već Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode kao nadležno zagrebačko konzervatorsko tijelo to već dugo nije u stanju.

Vila Blažeković 1980. godine

Obje naše vile, premda i pojedinačno zaštićene, nisu bile podjednako sretne po pitanju očuvanja i intervencije koje su ugrozile poznatiju od njih, antologijsku vilu Blažeković, nikako se nisu smjele dogoditi. Sasvim je svejedno kada su ili zašto odobrene ili ne, ozakonjene ili ne, njima na najboljem djelu jednog od najvećih imena hrvatske arhitektonske povijesti nije mjesto i valja ih ukloniti te oblikovanje vile povratiti u njezino vrijedno izvorno stanje. Tome i služe pojedinačne zaštite.

Vila Blažeković iz 1980. godine

Čemu uopće služe zaštite arhitektonskih ostvarenja

Čini se da su pod jačim konzervatorskim propozicijama i nebitnije građevine u donjogradskim blokovima, na kojima se ne dozvoljavaju niti zamjene dotrajalih dvorišnih prozora, no što su zaštićena kulturna dobra najviše kategorije. Vila Blažeković izmijenjenim dijelovima volumena, detalja i materijala upravo o tome svjedoči i opravdano je stoga pitanje čemu zaštite najvrjednijih arhitektonskih ostvarenja u našoj zemlji zapravo uopće služe.

Slijedom toga i dio davne posvete Željke Čorak vili Blažeković tek danas nanosi bol onima malobrojnima koji su u stanju oćutiti njezinu izvornu vrijednost: “Cijelo je ovo zdanje izazov ničemu previše i zlatnoj sredini. A ipak, njegova je raskoš gotovo nestvarna, raskoš koja se otkriva i koja uzmiče, baš kao što volumen uvlači i zbija, kao što za staklom slijedi kamen, kao što se terasa-paluba, s tankim nosačima-jarbolima, svakoga časa sprema odjedriti.

Dogradnja dijela kata vile Blažeković

Kao da je (nekad) slamnati krov tek privremeno pokrivao ovu kuću, prije no što poleti uz sasvim neznatnu potporu nekih loretskih letača. Krov su, nažalost, izmijenili; sad veća težina pridržava kuću, a i bilje se dogovorilo da je više nikamo ne pusti. Takvu kuću čovjek sagradi jednom u životu, i to možda ne u jednom mahu, ni iz čega, nego iz nejasnih slika i iz krhotina mnogih i mnogih drugih kuća.”

Intervencije na ulazu vile Blažeković

Netko treba preuzeti odgovornost za uništavanje povijesti

Nažalost, od krasnog lirskog opisa vilu danas više ne rese ni izvorno prostrana paluba niti njezini jarboli i ona je danas na našu sramotu samo krhotina sebe same pa i nas koji nismo u stanju niti obraniti baštinjenu, a kamoli stvoriti sličnu ljepotu.

Majstorski skrovito položena, no neizmjerno vrijedna djela međuratne moderne arhitekture u Zamenhofovoj ulici kojima smo se ovim člankom posvetili svjedoče o vremenima u kojima se arhitektura stvarala po mjeri čovjeka koji je svoje intelektualne i financijske mogućnosti otkrivao kvalitetom odabira, ne današnjim skorojevićevskim nadmetanjima i nametanjima u prostoru.

I to su primjeri od kojih smo mogli i morali učiti. Vrijeme je da se počnu postavljati pitanja tko će napokon početi odgovarati za uništavanje naših najvrjednijih povijesnih tragova, među kojima je arhitekturu zapalo bolno mjesto najugroženije vrste.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
36 članaka Više o autoru