Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Papa je zabranio smrtnu kaznu i u Americi napravio mini kaos; može li ih stvarno uvjeriti da prestanu?

Mnogim republikanskim katoličkim političarima odluka Pape je ozbiljna muka koja im nije trebala tri mjeseca pred izbore

Katolički političari u Americi desetljećima su iskorištavali 'rupu u crkvenom zakonu'. Iako su i prethodnici pape Franje govorili da je smrtna kazna neprihvatljiva, Katekizam Katoličke crkve dopuštao je mogućnost da je se može primijeniti u određenim slučajevima. Svako drukčije mišljenje – pa i papino ako nije izrečeno ex cathedra – bilo je samo jedno od mišljenja, koja ne obvezuju druge katolike. No, prošlog četvrtka papa je naredio da se izmijeni Katekizam i sad je smrtna kazna i službeno proglašena "nedopustivom". Prostora za vrdanje više nema – smrtna kazna je neprihvatljiva, a političari koji se deklariraju katolicima to više ne mogu proglašavati samo 'papinim mišljenjem'

Kad je u jesen 2015. godine papa Franjo došao u Washington, u govoru pred zajedničkom sjednicom američkog Kongresa rekao je da “život počinje od začetka”. Gotovo cijela dvorana podigla se na noge plješćući. Kad su sjeli, nastavio je: “To nas isto uvjerenje o svetosti života uči da moramo napraviti sve kako bismo okončali praksu smrtne kazne”. Na te riječi nije zapljeskao gotovo nitko. Franjo je izvukao zaključak i tri godine kasnije napravio nešto što je mnoge na svijetu – a posebno američke senatore i kongresnike – stjeralo u kut. U ime Katoličke crkve, u koju se mnogi od njih zaklinju, zabranio je smrtnu kaznu.

Amerika je prva i najvažnija meta prošlotjedne papine odluke da izmijeni katolički nauk i smrtnu kaznu proglasi apsolutno nedopustivom u bilo kojim okolnostima. Na svijetu postoji tek nekoliko država sa značajnom katoličkom populacijom u kojima je smrtna kazna još legalna. Najveća među njima je Amerika, u kojoj živi 72 milijuna katolika, gotovo četvrtina njenog stanovništva. Stvarna brojka je veća – iznad 80 milijuna – kad se pribroje svi nedokumentirani imigranti iz latinoameričkih katoličkih država. Od zemalja koje još imaju smrtnu kaznu, katoličkije su samo Kuba (52% katolika), Uganda (42%) i Kongo (37%). Sve ostale države s katoličkom većinom ili značajnom manjinom ukinule su smrtnu kaznu.

Političari iskorištavali rupu u crkvenom zakonu

Crkva i država u Americi su odvojene Prvim amandmanom na Ustav, ali religija u ovdašnjoj politici igra puno veći utjecaj nego u Europi. Jedan od razloga za to je činjenica da ovim društvom – koje su počeli graditi izbjeglice od vjerskih progona u Europi i koje je svoje institucije stvorilo u duhu prosvjetiteljstva – nikad nije dominirala jedna vjerska organizacija, kao što su Anglikanska ili Katolička crkva upravljale društvima iz kojih su oni pobjegli. To je na kraju dovelo do veće vjerske tolerancije, ali i do toga da se nitko previše ne zabrinjava kad političari deklariraju svoje vjerske odabire i javno djeluju u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima. Uvijek ima dovoljno različitih političara različitih vjera da je balans zajamčen.

No, javno iskazivanje vjerskih uvjerenja može postati problem ako politički stavovi dođu u raskorak s vjerskim naukom. Upravo se to dogodilo brojnim američkim katoličkim političarima koji su dosad zagovarali smrtnu kaznu, kad je u četvrtak papa nedvosmisleno odredio da je ona apsolutno neprihvatljiva. Papa je, kao što katolici sigurno znaju, nepogrešiv kad snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira doktrinarna pitanja koja se tiču vjere i morala. Pitanje života i smrti – odnosno smrtne kazne – jedno je od tih pitanja.

Do četvrtka – iznenadili biste se – nije bilo tako. Katolički političari u Americi desetljećima su iskorištavali “rupu u crkvenom zakonu”. Iako su i prethodnici pape Franje govorili da je smrtna kazna neprihvatljiva, Katekizam Katoličke crkve dopuštao je mogućnost da je se može primijeniti u određenim slučajevima. Svako drukčije mišljenje – pa i papino ako nije izrečeno ex cathedra – bilo je samo jedno od mišljenja, koja ne obvezuju druge katolike. No, prošlog četvrtka papa je naredio da se izmijeni Katekizam i sad je smrtna kazna i službeno proglašena “nedopustivom”. Prostora za vrdanje više nema – smrtna kazna je neprihvatljiva, a političari koji se deklariraju katolicima to više ne mogu proglašavati samo “papinim mišljenjem”.

Katoličkim republikancima ovo nije trebalo baš sada

Mnogim republikanskim katoličkim političarima to je muka koja im nije trebala tri mjeseca pred izbore. Smrtna kazna i dalje je zakonita u 31 državi, u američkom saveznom i vojnom pravosuđu, iako je provodi samo 16 država. Zadnje smaknuće po federalnom zakonu dogodilo se 2003., a po vojnom 1961. godine. Ova papina odluka mogla bi izazvati prvi šok i prije izbora u studenom. Amerika je, nakon nedavnog umirovljenja Anthonyja Kennedyja, u procesu imenovanja novog suca Vrhovnog suda. Predsjednik Donald Trump već je predložio Bretta Kavannaugha za kandidata. Iako ima dobre šanse da prođe u Senatu, ekstremno konzervativni sudac, zagovornik zabrane pobačaja, još nije siguran da će dobiti glasove dviju republikanskih senatorica koje podržavaju pravo na pobačaj.

No Kavannaugha, koji je katolik i koji je reputaciju izgradio kao vjernik i konzervativac, na saslušanju u Senatu sigurno će pitati što misli o smrtnoj kazni. I on će morati izabrati – ako stane uz papu i suprotstavi se smrtnoj kazni, izgubit će podršku konzervativnih senatora, zagovornika smrtne kazne. Ako stane protiv pape i podrži smrtnu kaznu, dovest će u pitanje svoju reputaciju vjernog katolika na kojoj je izgradio karijeru. Kako god, izaći će okrznut. Ako Kavannaugh i prođe u Senatu, papina osuda smrtne kazne mogla bi poljuljati cijeli Vrhovni sud, koji redovito prihvaća na razmatranje zahtjeve za odgodu pogubljenja i donosi pravorijek u slučajevima osuđenika na smrt. Već godinama, dvije trećine sudaca tog suda čine katolici. Do prije dvije godine, kad je iznenadna umro sudac Antonin Scalia, deveteročlani sud sastojao se od šestero katolika i troje Židova.

Scalia, Kennedy, Clarence Thomas, Samuel Alito i predsjednik suda John Roberts katolici su iz republikanskog, a Sonia Sotomayor iz demokratskog tabora. Sve troje židovskih sudaca – Ruth Bader Ginsburg, Stephena Breyera i Elenu Kagan – imenovali su demokratski predsjednici. Kad je početkom 2016. umro Scalia, tadašnji predsjednik Barack Obama predložio je za novog suca Merricka Garlanda, koji bi bio postao prvi protestant na Vrhovnom sudu nakon dugo vremena. Njega republikanci nisu uzeli ni u razmatranje (razlog nije bila njegova vjera, nego Obama), a kad je Trump pobijedio, imenovali su njegovog kandidata Neila Gorsucha, koji je također odgojen u katoličkoj obitelji.

Sad je teško biti u isto vrijeme i konzervativac i katolik

S najnovijom nominacijom Kavannaugha, vjerski omjer na Vrhovnom sudu ostaje isti – šestero katolika i troje Židova. Nemojte očekivati da će Kavannaugh pasti u Senatu, ali nemojte ni očekivati da će njegova nominacija proći lišo. Netko od demokrata sigurno će ga potkopati upravo riječima pokojnog Scalije, katoličkog fundamentalista koji je svojedobno izjavio da “ne vidi ništa nemoralno u smrtnoj kazni, a svaki sudac koji vidi – treba smjesta podnijeti ostavku”. Takav je stav mogao lako proći prije nego što je o smrtnoj kazni svoj neupitni i nepogrešivi pravorijek dao sam papa. Nakon toga, teško je biti u isto vrijeme i konzervativac i katolik u Americi.

Ova dilema bizaran je odjek – potpuno izvrnut – stare američke fobije od katolika. U 19. stoljeću postojala je populistička stranka (zvali su se, ponosno, Know-Nothings) čiji su ksenofobni lideri podjarivali mržnju prema Ircima, Talijanima, Poljacima i drugim katoličkim useljenicima, kao što Trump danas podjaruje mržnju prema Latinosima, muslimanima i svim ne-bijelim imigrantima. Na njujorškim lokalima na prijelazu pretprošlog u prošlo stoljeće uobičajena je bila tabla “Tražimo radnike. Irci se ne trebaju javljati”. Mržnja i podcjenjivanje katolika preživjeli su propast stranke Know-Nothing sve duboko u 20. stoljeće. Danas to izgleda smiješno, ali pobjedu Johna Kennedyja, podrijetlom Irca, na izborima 1960. godine, mnogi su slavili kao iskorak ravan onome što smo mi kasnije slavili u pobjedi Baracka Obame. Još u kampanji, Kennedyja su ozbiljno pitali koga će – ako postane predsjednik – slušati kao vrhovni autoritet: američki narod ili papu u Vatikanu.

Desni dio američkog političkog spektra to pitanje danas ponovno uzrujava, ali iz suprotnih razloga – sad je papa progresivniji od onoga što bi oni htjeli. U Americi je, naime, već nekoliko desetljeća na djelu katolicizacija desnice. Sve te katoličke suce Vrhovnog suda republikanci su imenovali – i dalje ih imenuju – baš zato jer se katolici dokazuju kao najkonzervativniji, najpouzdaniji ideološki borci. No, ako Crkvu – barem na neko vrijeme – vodi papa koji je došao s druge, progresivne strane, otvara se pitanje kome će ti suci biti lojalni – svojim konzervativnim sponzorima ili papi. Ja bih se kladio da će oni bez problema zaboraviti papu, ali je bizarni odjek pitanja koje su postavljali Kennedyjevi kritičari teško previdjeti.

Biranje između pape i ustaljene konzervativne ideologije

Da katolici igraju važniju ulogu u ovom društvu nego ikad prije, oko toga nema dvojbe. Trećina članova Zastupničkog doma su katolici – najveći postotak u povijesti – iako katolika u stanovništvu ima tek oko četvrtine (toliko ih je otprilike u Senatu – dvadeset i četvero). Potpredsjednički kandidati na izborima 2012. i 2016. godine bili su katolici – Joe Biden, Paul Ryan, Tim Kaine i Mike Pence (koji je odrastao kao irski katolik da bi postao evangelik). Prije njih, na glasačkom listiću bio je samo jedan jedini katolik – Kennedy. Nadalje – od 16 kandidata u republikanskim predizborima 2016. godine, njih polovica bili su katolici – Jeb Bush, John Kasich, Marco Rubio, Chris Christie, Ted Cruz, Rick Santorum, Bobby Jindal i George Pataki. To najbolje svjedoči koliko su u američkoj konzervativnoj politici ojačali katolici.

No, u Americi je sve komplicirano, pa i ovo. Katolici su postali utjecajniji u konzervativnim krugovima, ali to ne znači da su svi – ili čak većina – američkih katolika konzervativni. Dapače, većina katolika u Senatu, naprimjer, progresivni su članovi Demokratske stranke. Ogroman dio katolika (trećina ukupnog broja) koji se identificiraju kao Latinosi glasaju uglavnom za demokrate. Preostali katolici, dakle uglavnom bijelci, glasaju pola-pola za republikance i demokrate. Drugim riječima, mnogim republikanskim katoličkim političarima njihova vjerska “ispravnost” služi da pridobiju druge konzervativne birače – evangelike. I tu papina redefinicija smrtne kazne kao neprihvatljive može napraviti štetu u krugu širem nego što je onaj katolički, jer će ti političari morati birati između pape i ustaljene konzervativne ideologije.

S katoličkom hijerarhijom je podjednako komplicirano. Za papu znamo gdje stoji, i po izrazima lica kad je Trumpa primio u Vatikanu, i po njegovoj izjavi iz kampanje kad je ideju o gradnji zida prema Meksiku proglasio “nekršćanskom”. Većina od tristotinjak američkih katoličkih biskupa, pak, konzervativni su ljudi koji šutke podržavaju Trumpa jer im je najvažnija borba protiv pobačaja i istospolnog braka. No, i oni su svjesni tko čini njihovo stado, pa čak i najkonzervativniji biskupi oštro kritiziraju Trumpovu imigracijsku politiku koja pogađa latino zajednicu, poput oduzimanje djece na granici.

Što će biti s pogubljenjem zakazanim za idući utorak?

Trenutačno je najteže katoličkim političarima koji su guverneri saveznih država sa značajnom katoličkom populacijom, a koje provode smrtnu kaznu (jer guverner uvijek ima zadnju riječ). Greg Abbott, guverner Teksasa, dosad se izvlačio na “rupu u crkvenom zakonu” koja je dopuštala smrtnu kaznu u posebnim okolnostima. Sad je istjeran na čistinu. Abbott ne može dobiti izbore bez glasova ogromne teksaške katoličke zajednice (posebno mnogih latinosa). S druge strane, ako stane na papinu stranu protiv smrtne kazne, riskira gubitak glasova konzervativnih Teksašana koji nisu katolici.

Filmska drama odvija se u Nebraski, gdje je prvo pogubljenje zakazano za idući utorak, a guverner Pete Ricketts može ga zaustaviti. On je dosad tvrdio da “Katolička crkva ne brani smrtnu kaznu ako je krivnja utvrđena, zločin posebno odvratan, a kazna služi da zaštiti zajednicu”. To za katolike više ne vrijedi jer je papa rekao da smrtna kazna nikad nije opravdana. “Hoće li katolik Pete Ricketts, koji puno govori o tome da poštuje život, poslušati riječi pape Franje i zaustaviti pogubljenje zakazano za 14. kolovoza?”, tvitala je guverneru časna sestra Helen Prejean, aktivistkinja protiv smrtne kazne, za koju možda znate jer ju je u filmu Tima Robbinsa “Odlazak u smrt” (Dead Man Walking) glumila Susan Sarandon, uz Seana Penna. Guverner se već četiri dana nije oglasio.

Papa Franjo počeo je pontifikat s velikim ambicijama i još većim idejama, koje su Crkvu trebale približiti suvremenom svijetu. Pokušao je promijeniti tvrdi stav prema razvodu braka, koji je mnoge vjernike otjerao iz Crkve. Pokušao je prihvatiti barem neke aspekte stvarnosti koja zajednicu dvoje ljudi više ne definira heteronormativno. Pokušao je osnažiti žene i dati im više jednakosti u Crkvi i u katoličkom društvu. U svakom od tih pokušaja Crkva ga je potkopala, zaustavila i porazila. Ako Franjo uspije makar u jednom pokušaju – da američko društvo uvjeri da je smrtna kazna neljudska, nekršćanska i nepotrebna – opravdat će svoje poslanje. Napravit će veliku stvar na najmanje očekivanom mjestu. Šanse da u tome uspije nisu velike, ali još ništa nije izgubljeno. Jer Isus reče Nikodemu: “Treba da se rodite nanovo, odozgor. Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.”

Đivo Đurović
Analitičar
62 članka Više o autoru