Pardon, ali Medu ne treba spašavati presudom nego od vlasnika koji ga je godinama držao na lancu

Naslovi u medijima vrište kako je pas Medo slobodan i kako sada može lajati do mile volje. Ljudi su oduševljeni, drago im je, neka životinje, pravda je pobijedila, bravo Medo, živio Medo … to se može pročitati u brojnim komentarima na društvenim mrežama. Podsjetimo, Medo je, kao mješanac šarplaninca i hrvatskog ovčara, bio osuđen zbog čestog i glasnog laveža.

Susjeda se, naime, žalila na buku i stvar je završila na pulskom sudu koji je odredio privremenu mjeru: pas se mora zatvoriti od osam navečer do osam ujutro, a potom od deset navečer do sedam ujutro. Sud je prepustio vlasniku gdje će zatvoriti psa, ali zbog buke, on ne smije biti na dvorištu, jer susjedi ne mogu spavati. I vlasnik je, kako doznajemo, psa noću ostavljao u ljetnoj kućici, u nekoj ostavi na dvorištu.

Ne biste vjerovali, ali Medo je time konačno koliko-toliko nagrađen! Zašto? Zato jer je Medo pas koji je živio i živi na lancu. Upišete li u internetske tražilice „pas Medo“, izići će vam niz fotografija – od svih portala i tiskanih medija, do svih televizija. Na svakoj fotografiji Medo je na lancu. Nažalost i na bijes svih poznavatelja i ljubitelja životinja.

Bolje bi mu bilo da baulja neudomljen

Nijedan pas na ovom svijetu ne može i ne smije živjeti na lancu. To je najveće zlostavljanje psa koje možete zamisliti. Bolje bi mu bilo da baulja uokolo sam i neudomljen, da se za hranu snalazi u lovu, da pije kišnicu, da prašinari šumama i drumovima, nego da život provodi na nekoliko metara lanca. To su za psa strahovite muke! Nezamisliva agonija. Posebice kada je riječ o mladom psu velika rasta, kao što je Medo.

On se, kao i svi sisavci, mora kretati, mora hodati, trčati, njušiti, igrati se. On će, dakako, u domaćinstvu imati svoje mjesto – psi to i žele – oni žele svoj kutak, i to ne mora biti ni prostrano, ni luksuzno, njemu je dovoljno malo prostora. Ali, on mora imati razne aktivnosti i vrijeme koje će njegovi vlasnici s njim ciljano provesti, a to je barem sat dnevno istrčavanja i kojih pola sata (dresurnih) igara. Barem.

Medo nije lajao zato što je pas

Ostatak dana, a to je sljedeća puna 22 i pol sata, pas će biti miran u svom domu (stanu, kući, okućnici, vrtu, terasi). Ovih sat i pol je minimum koji od svog vlasnika moraju dobiti. U šetnji, trčanju i igri, pas će izbaciti višak energije, utažit će svoj prirodni nagon za njušenjem, kretanjem, upijanjem svijeta oko sebe. Usto, kroz (didaktičke) igre, razne trikove, pas će se dublje povezati s vlasnikom, on će mnogo toga naučiti, bit će socijaliziran i sretan.
I neće lajati.

Naravno, da će zalajati. Pas je, a psi laju. Međutim, Medo nije lajao zato što je pas. Medo je veliki, dobri, dlakavi pasonja, kao što to oni svi jesu, koji je svojim nemogućim lajanjem očajnički zvao u pomoć. Medo je na svom pasjem jeziku zvao svog vlasnika, zvao je ljude, da ga oslobode lanca, jer mu je jezivo biti zarobljen. Fizički i psihički. Ne kreće se, zglobovi mu trnu, probava mu postaje lošija, čitav niz komplikacija nastupa s fizičke razine.

Sa psihičke, bolje da ne govorimo. Mnogi psi venu iz dana u dan, oni postaju živi mrtvaci, to je neopisiva agonija – žive na lancu i dvaput dnevno pod njušku dobiju neku hranu i vodu. I to je to. Gdje je ona silna ljubav koju oni nasušno trebaju od svojih vlasnika? Gdje je minimum kretanja, gdje je normalan osjećaj slobode na koji imaju prirodno i zakonsko pravo? Mnogi vlasnici misle da je dovoljno to što je pas u dvorištu. Kao, eto, nije u stanu. Ne, to nije dovoljno. I dvorište mu može biti zatvor. Okej, bolje nego lanac, jer sve je bolje od lanca, ali dvorište, ma koliko bilo prostrano, samo po sebi nije dovoljno. Pas traži akciju i interakciju.

Urezano je u kamen – nitko nije za lanac

Pas, kojeg znanost definira kao najstarijeg i najbližeg pratioca čovjeka, mora se kretati, mora se istrčati. Vlasnik s njime mora hodati. Mi hodamo, a pas pored nas skakuće, trčucka, zatrči se jako, pa zastane, pa otrči svom snagom u punom špriceru (jer je nešto vidio i nanjušio), pa se vrati, pa opet hoda, njuši i njuši, pa se baci u kas i galop, najednom sjedne i čeka, onda skoči u rijeku, more ili baru, pa se vrati i zadihano skakuće kraj vas … Svaka knjiga i svaki kinolog na ovom svijetu to će vam reći. Postoje nijanse u pasminama, naravno, ali jedno je urezano u kamen – nijedan pas ne smije biti na lancu i svaki pas mora u šetnju barem jednom dnevno, barem sat vremena.

Ja, dakako, ne poznam Medin život, ali ono što vidim, nije dobro. Nijedan pas ne bi tako bjesomučno lajao da je dobro i da je sretan. On lajanjem poručuje da mu nije dobro. Psihički je u velikoj patnji, a možda ga, od tolike zarobljenosti, i fizički nešto boli. Sud je, dakle, donio privremenu mjeru, da se pas noću mora negdje skloniti. Stoga je Medo, kako javljaju mediji, godinama noćio u maloj vrtnoj kući. I sada se događa veliki paradoks. Medu svi žale zbog toga, a to mu je čak bio prostor u kojem se mogao okrenuti oko sebe. Na lancu to ne može.

Parničenje, koje je pokrenula susjeda uslijed jakog i dugotrajnog laveža trajalo je dvije godine, a obrazlažući presudu u jesen 2016. sutkinja Općinskog suda iz Pule Nataša Horvat navela je da i nije nužno da Medo mora biti u zatvorenom, već da vlasnik mora poduzeti sve mjere da psa umiri. Točno to – vlasnik mora umiriti psa. Istrčavanjem i aktivnostima te, po mogućnosti, boravkom u kući. To je ono što pas traži od vlasnika, koji mu je centar svijeta. Da je uz njega. Medo cijelo vrijeme zove svog vlasnika.

Sirove smo neznalice o životinjama

Kod nas je trenutno u tijeku tiha, ali uporna kampanja nekolicine vatrenih i hrabrih entuzijasta iz različitih udruga, kao i nesebičnih pojedinaca, da se psi skinu s lanca. Jer, mnogi psi još uvijek u ovoj zemlji žive na lancu. Neznanje je ogromno, riječ je o živim bićima koja pate i, samim time, riječ je o jako važnoj temi. Nekolicina aktivista daje sve od sebe da promijeni stanje na terenu, što je zasebna priča.

Odnedavno, i Zakon o zaštiti životinja propisao je pravila u kojim se uvjetima moraju držati kućni ljubimci. Između ostalog, Zakon kaže da je „zabranjeno držati pse stalno vezane ili ih držati u prostorima za odvojeno držanje pasa (takozvani boksevi), bez omogućavanja slobodnog kretanja izvan tog prostora. Ukratko – sad je i zakonom zabranjeno psa držati na lancu.

Tema odnosa prema životinjama kod nas je još vrlo bolna. Sirove smo neznalice. Nama je još uvijek normalno da se mnogo toga ne zna: fizičke i psihološke potrebe životinje, obaveza pružanja pomoći životinji, kontrola razmnožavanja i uzgoj, napuštanje životinja, crno tržište … sve to kod nas je još uvijek na vrlo niskim granama. Vlada veliko neznanje, stare navike teško se čupaju van. U moru toga, dvije će vam stvari upasti u oko: količina pasa koji se svaki dan uokolo izbacuju po poljima, šumama, gradovima, selima, grobljima, cestama, skladištima i predgrađima, to je prvo. A drugo su psi na lancu.

Uopće ne kažem da gazda ne voli medu

Molimo vas, prestanimo to raditi. Prva, gore spomenuta tema, vrlo jednostavno rješava se kastracijom (jer, ako si odbacio štence, znači da ne želiš da tvoj pas ima mlade), a druga se rješava angažmanom oko psa. Da. Barem sat vremena u danu, morat ćete posvetiti svom psu. Dobro bi bilo pritom nešto o psu znati, nešto pročitati, upisati kakvu školicu, guglati, zainteresirati se. Životinje govore jezikom tijela i svojim glasanjem. One ne znaju hrvatski jezik, mi moramo naučiti njihov jezik. Znanost zna, samo se trebamo konzultirati, nije teško.
Dio ljudi s pravom je bijesan na (brojne) vlasnike koji i dalje drže pse na lancu.

Međutim, gnjev treba zatomiti, koliko god to bilo teško, i krenuti s edukacijom. Bit će to dug i trnovit put, ljudi se teško rješavaju svojih starih navika, ali stvari se moraju mijenjati.
Osobno, ne znam Medin život. Ne sumnjam da ga njegov gazda jako voli, u to nimalo ne sumnjam. Ali u njihovoj priči očito vlada veliko neznanje. On svog psa jako voli i jako ne pozna. Da ga pozna, i da uopće razumije svijest i potrebu životinje, nikada ga ne bi stavio na lanac. Pogledajte fotografije Mede, on je zarobljen s onim izrazom lica koje žudi za istrčavanjem i smislenom igrom. On je veliki pas, traži prostor i vrijeme.

I, zaista, što ćemo sad?

Istina, to je obaveza, međutim, svatko od nas kad uzima psa toga mora biti svjestan. Ukoliko čovjek zna da se neće moći adekvatno posvetiti psu, bolje je odabrati pasminu i jedinku koja će po svojoj prirodi tražiti manje kretanja. Osim što je velik, Medo je, kad je bio osuđen za lavež, bio jako mlad pas. Tim više je trebao osmišljeni program svog odrastanja. Dnevno sat vremena slobodnog kretanja i pola sata dresurnih igara – 15 minuta ujutro, 15 predvečer.
Ako je Medo to dobivao, a i dalje je bjesomučno lajao, može biti da je to zahtjevniji pas koji traži još angažmana. U tom slučaju vlasnik se konzultira s educiranim instruktorima, upiše psa na dodatne radionice; primjerice, traženje predmeta, takozvani „nose work“, umori psa više nego da je trčao dva sata bez prestanka.

I utaži mu njegove nagone; spava umoran i sretan ko beba. Svi znalci će vam to reći. I da, pas želi i mora imati svoje mjesto u kući, a kad se pravilno istrčao i pravilno odradio svoje aktivnosti, pas uglavnom miruje i drijema. Ne smeta, paše mu mir. Zalaje tek ako čuje nešto, i to jednom, dvaput. Čim gazda šušne, pas koji je pravilno tretiran, ušuti. To znamo i mi amateri. Ponavljam, ne poznam Medin život, ali sve upućuje da je tu dosta grešaka. Vlasniku od srca želim da mu netko pomogne da se educira, da otkrije nove osobine svog psa i da oboje puno više uživaju. To bi bio sjajni preokret.

Mediji danas s oduševljenjem prenose kako je, novom presudom. Medo konačno slobodan. Iz vrtne kućice vraća se u dvorište. Nažalost, čini se da postoji mogućnost da Medo baš i nije slobodan. Jer, kad pogledam fotografije, dođe mi da postavim pitanje: vraća li se to Medo na lanac? A sada, kad je prošlo nekoliko godina od početka ovog slučaja, dođe mi da postavim još jedno pitanje: gospodo, znate li da je u međuvremenu donesen novi zakon i da je lanac nezakonit? I da je Medi to agonija, tiha, lagana smrt? I što ćemo sad?