Pavle Dešpalj: 'Nemam više puno energije za druge stvari, ali dok dirigiram, još uvijek sam najjači'
Glasoviti maestro i akademik govori za Telegram nakon dulje medijske šutnje. Kaže da je još uvijek najjači. "Planiram tako i dalje, kao da nikad neću odapeti'
Tog prijepodneva stanom Pavla Dešpalja, kultnog hrvatskog dirigenta, skladatelja, akademika i počasnog šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije, koji će u lipnju napuniti 82 godine, vladala je neopisiva tišina. Što je pomalo čudno za legendarnog hrvatskog klasičnog glazbenika, ovjenčanog s dvadesetak prestižnih strukovnih nagrada, ponajviše za životno djelo, među ostalim: Milkom Trninom, Nazorom, Štolcerom Slavenskim, Orlandom, Juditom, Lovrom pl. Matačićem, Grada Zadra kao i nizom Porina, koje čuva na najvišim bijelim policama u svom radnom kabinetu, iznad klavira.
Od najranije mladosti okružen je glazbom, koju i sklada. Zavaljen u svoju omiljenu fotelju u salonu, u kojemu nema previše namještaja, ali sve odiše nekom elegancijom udobnog građanskog življenja na dobroj adresi, maestro Dešpalj poslije dulje medijske šutnje pristaje govoriti za Telegram o profesionalnom i životnom putu. Zrači nekom blagošću, govori tiho, koncentriran je, pomno osluškuje svako pitanje, rečenice su mu zaokružene, ništa ne ostaje nedorečeno.
Tek na trenutke mi je ostavljao dojam kao da nije osobito zainteresiran za ovo čeprkanje po vlastitoj prošlosti, ali već nakon nekoliko minuta probudi se u njemu neka strast, oči mu zaiskre, glas blago povisi, a misli krenu. Nema nikakvih problema s memorijom, prisjeća se s filigranskom preciznošću datuma, mjesta, ljudi s kojima se susretao…
Za vrijeme razgovora nije konzumirao ni kavu, ni cigarete, čak ni čašu vode. Ustao bi povremeno, otišao do ormara iz čijih je ladica vadio arhivske fotografije i sam nekoliko minuta uživao u njima, prisjećajući se koliko su vremešne. Činio mi se pomalo nesretnim jer u toj šumi fotografija iz nekoliko kutija nije uspio pronaći baš nijednu na kojoj pozira sam s bratom Valterom, poznatim violončelistom, ni sestrom Majom Dešpalj Begović, violinisticom i pedagoginjom, kakvih je nekoliko uokvireno na komodi.
Kao da se baš tog prijepodneva nisu same htjela ukazati maestru. Ovaj počasni građanin Daytona Beacha, profesor emeritus Tokijskog nacionalnog sveučilišta i redoviti član HAZU-a, u svoj je rokovnik upisao toga jutra: “Homovec, intervju Telegram” i bio savršeno spreman za njega, baš kao da će ubrzo potom ponovno odjenuti smoking, izaći na pozornicu i sa štapićem u ruci dirigirati orkestrom, onom svojom karakterističnom cizeliranom gestom i elegantnim stavom.
TELEGRAM: Maestro, u kakvoj ste danas kondiciji? Prije nekoliko dana imali ste koncert u Lisinskom. Imate li dovoljno snage i energije?
DEŠPALJ: Možda nemam više energije za druge stvari, ali za dirigentskim pultom sam još uvijek onaj stari.
TELEGRAM: Znači, na podiju ste najjači?
DEŠPALJ: Nije na meni da to potvrdim, ali jesam. I planiram i dalje, kao da neću nikad odapeti.
TELEGRAM: Ne razmišljate o smrti?
DEŠPALJ: Razmišljam o smrti, kako ne. Ali, nisam pod nekom psihozom. Planiram i radim, tak’ da sve i dalje bude kak’ spada.
TELEGRAM: U tome i jest ljepota življenja u vašim godinama, čovjek ne smije dići ruke sam od sebe i odustati s rečenicom – ma, moje vrijeme je prošlo.
DEŠPALJ: U pravu ste. To nema smisla. Ja uistinu jako volim svoj posao.
TELEGRAM: Što je vama glazba donijela u životu?
DEŠPALJ: Sve. Počevši od užitka, do muziciranja s braćom i obitelji, pa do oba vjenčanja. Sve to mogu zahvaliti glazbi.
TELEGRAM: Imate li danas još uvijek dovoljno vremena i koncentracije za skladanje? Svojedobno ste izjavili: “Kad dođem u ozbiljne godine, bavit ću se samo skladanjem”.
DEŠPALJ: To sam rekao? Znate, da me više vuklo skladanje, možda bih popustio s dirigiranjem. Ali, bilo je obratno. Skladanje vam je jako mukotrpan posao. Iako me i proces skladanja i sam finalni rezultat jako zadovoljava. Ali, meni je dirigiranje nekako lakše i užici su lakše dostupni.
Stalno imam glazbu u glavi, ne da mi se spavati. Zato i vijesti slušam bez tona, ništa ne želim čuti. Osobito kad, kao sada, spremam novi program
TELEGRAM: Koliko često se vraćate u Zadar, gdje ste završili glazbenu školu i gimnaziju, iako ste rođeni u Blatu na otoku Korčuli?
DEŠPALJ: Moj je otac rođen u Arbanasima kraj Zadra, i kad je Zadar potpao pod Italiju, kako je bio prohrvatski angažiran, morao ga je napustiti. Poslije Paga i Hvara, skrasio se na Korčuli, gdje je upoznao moju majku i tamo smo se rodili Maja i ja. Poslije rata omogućeno nam je da se vratimo u Zadar, gdje je rođen brat Valter. Znate, već sa četiri godine sam naučio note. Jednom je majka svirala na klaviru, a ja sam pogađao note. Kad je otac to vidio, shvatio je da imam apsolutan sluh i tako predodredio moj put. Znate, nema te sezone kad ne idem barem jednom godišnje u Zadar, gdje sam utemeljio Zadarski komorni orkestar. Prije sam odlazio i češće, pogotovo zbog Glazbenih večeri u Sv. Donatu, festivala koji sam i suosnovao početkom šezdesetih. Međutim, liječnici mi posljednjih nekoliko godina preporučuju kako mi nije pametno izlagati se velikim naporima i sve nesnosnijim ljetnim vrućinama. Toga se moram jako čuvati.
TELEGRAM: Znam da patite od visokog tlaka i dijabetesa.
DEŠPALJ: Ooo, pa to je samo jedna od mojih dijagnoza. Nađe se kod mene mnogo zdravstvenih problema. No, najviše me muče srce, bubreg i dijabetes, koji moram svakodnevno kontrolirati.
TELEGRAM: Slažete li se da u brojnim obiteljima liječnika, odvjetnika ili glazbenika, u kojima djeca nastavljaju profesiju roditelja, genetika ima važnu ulogu?
DEŠPALJ: Svakako. Ja, sasvim sigurno, od svog oca Šime, također skladatelja, vučem glavni talent. Rekli su mi da sam skakao u ritmu u košari za rublje, dok je moj otac davao poduke. A prve kompozicije sam skladao već u sedmoj godini. Njegovi geni progovaraju kroz mene, no ne mogu zanemariti ni majčinu stranu. Ona se prezivala Kalogjera, tako da su naši rođaci i poznata braća glazbenici Kalogjera. Stipica je još uvijek aktivan, a drugi, Nikica, nas je, nažalost, napustio. Dakle, glazba je u obje naše obitelji uvijek bila prisutna, ili profesionalno, ili kroz amatersko djelovanje. Moja kći Nađa predaje engleski jezik, a sin je korepetitor, ali nema velikih dirigentskih ambicija. Dobio je ime po mom ocu Šimi, no kako je rođen u Americi, nazvali smo ga Simon.
TELEGRAM: S kakvim se uspomenama prisjećate godine studiranja na Akademiji od 1952., kad ste studirali kompoziciju?
DEŠPALJ: Sjećam se da je tada Zagreb bio nevjerojatno jako svjetsko glazbeno središte u kojemu su gostovale velike ličnosti. Meni se kao studentu činilo nevjerojatno da u ovom, relativno malom, gradu imate toliku koncentraciju glazbe. Mnogo sam naučio od Friedricha Zauna, dirigenta iz Berlina, koji je po kazni poslije rata ostao u Zagrebu i vodio Simfonijski orkestar. Sjećam se povratka maestra Milana Horvata, koji je bio u Dublinu kad sam ja došao na studij. Kasnije je stigao i maestro pl. Matačić…
Sestra i ja smo sličniji. Ni ona ni ja nismo nikada bili ludi za vježbanjem. Za razliku od Valtera koji je, poput Nijemca, volio strogu disciplinu vježbanja. Volio se i producirati
TELEGRAM: Zagreb je doista tih šezdesetih godina bio europska glazbena metropola.
DEŠPALJ: Apsolutno, metropola par excellence! Tako da sam imao sreću da sam živio, studirao i radio u vrijeme kad su velikani sudjelovali u glazbenom životu Zagreba.
TELEGRAM: Kako vam danas izgleda Zagreb?
DEŠPALJ: Ovako ću vam reći. Moram priznati da su orkestri danas na višem profesionalnom nivou i izvanredni su, koliko im to menadžerstvo i financijska podloga dopušta. Akademija radi punom parom, mladi talenti izlaze svakodnevno. Nažalost, mediji su posve klasiku stavili u drugi plan. Kad se govori o koncertu, onda se govori o koncertima pop glazbe. Ti kriteriji su danas posve iskrivljeni. Nas klasičare više nitko ne vrednuje. Mi nismo više zanimljivi. Mi smo passe. Za razliku od Austrije, Njemačke, Francuske, Italije gdje se njeguje tradicija klasične glazbe i muziciranja, mi smo se dali prebrzo amerikanizirati. Danas popularnost i naklonost medija dobivaju neka druga lica. Sve je prebrzo i prepotrošno.
TELEGRAM: Kako je došlo do toga da ste baš vi osnovali Beogradski kamerni ansambl 1966. godine?
DEŠPALJ: Jedan je vojnik svirao sa mnom u Zadru, a kad se vratio u Beograd, sjetio se mojih kvaliteta i pratio moj profesionalni put. Već sam postao ovdje šef-dirigent Simfonijskog orkestra, kad me pozvao Tihomir Petrović s pitanjem bih li ja osnovao komorni orkestar u Beogradu. I godinu dana sam ga vodio, prije odlaska u Ameriku. Ostali smo u dobrim odnosima.
TELEGRAM: Kad ste posljednji put boravili u Beogradu?
DEŠPALJ: Godinu dana prije nego što je rat počeo. Ne samo da sam bio njihov šef, nego su me zvali i kasnije te mi dali titulu počasnog šefa-dirigenta. No, morao sam se zahvaliti na toj tituli i više nikad nisam otputovao u Beograd, iako su me redovito zvali.
TELEGRAM: Ključna osoba u vašem formiranju bio je profesor Stjepan Šulek. Za vas je izjavio da ste najveći talent koji je ikada susreo.
DEŠPALJ: Svakako. On je tada bio najveća ličnost od svih njih, iako se mnogi sa mnom ne bi složili. Bio je ekskluzivan čovjek, prema nekome je znao pokazivati i prgavu narav, bez dlake na jeziku je svima davao do znanja što misli. Šulek nije bio baš omiljen u široj okolini, mnogi su prema njemu gajili neprijateljstvo pa i zavist.
TELEGRAM: Kakav ste odnos imali vas dvojica?
DEŠPALJ: Ispočetka je među nama vladao sukob ličnosti. Iako sam ja bio početnik, uvijek je od mene očekivao najbolje. Bio sam poznat po tome što uvijek imam svoje stavove, nije me bilo lako slomiti. Profesor Šulek je, pak, smatrao da je jedino njegov način uvijek ispravan. Trebalo je i meni vremena da shvatim kako moram iskoristiti svaki zajednički trenutak da učim od njega. On je bio neizmjeran talent kakvog nisam sreo ni prije ni kasnije. Potom smo postali i najbolji prijatelji. U mojoj 28. godini ponudio mi je da preuzmem od njega vodstvo Komornog i Simfonijskog orkestra RTZ-a. Kao što vidite, jako se trudim da njegovo djelo i danas prezentiram. Znate, tek jednog dana kad se pojavi nova objektivna generacija ona će uistinu moći procijeniti Šulekovu veličinu.
TELEGRAM: Kako ste postali šef dirigent Simfonijskog orkestra Radio-televizije Zagreb 1962. godine?
DEŠPALJ: Počeo sam svirati violinu u Simfonijskom orkestru, a tada sam dobivao i simboličnu stipendiju iz Zadra. Naime, kako sam imao brata i sestru, moji roditelji nisu bili dovoljno bogati da bi nas mogli sve školovati u Zagrebu. Tako da sam dolaskom u Zagreb preuzeo brigu o školovanju sestre i brata. Direktor radija je tada bio Ivo Vuljević, koji je morao prijeći na intendanturu u Operu. Sjetio se mene i pozvao me da počnem dirigirati na radiju. Osim baleta, ubrzo sam počeo dirigirati i opere. Sjećam se, Rossinijev Seviljski brijač bila mi je prva opera. Tek poslije sam javno nastupio s radijskim orkestrom, to je bilo za moju diplomu 1960. godine. Pamtim i koncert na kojem je kasnije proslavljena pijanistica Dubravka Tomšić svirala klavir, bila je tada još dijete.
TELEGRAM: Kolike su sličnosti i razlike između Valtera, Maje i vas?
DEŠPALJ: Sestra i ja smo sličniji. Ni ona ni ja nismo nikada bili ludi za vježbanjem. Za razliku od Valtera koji je, poput Nijemca, volio strogu disciplinu vježbanja. Volio se i producirati. Kad god bismo u našoj kući imali goste, onda bi tata, koji je svirao violu, poželio da im svi troje sviramo. Sestra i ja smo gledali pobjeći, a Valter se sam uvijek nudio da svira gostima. Volio je biti u prvom planu. Kao violončelist je napravio sjajnu karijeru, no rano je morao prekinuti zbog bolesti. Maja, Valter i ja smo se pratili, podržavali, bili su lijepi naši zajednički koncerti…
TELEGRAM: Kakav je osjećaj kad ste svi troje na podiju?
DEŠPALJ: Divan! Naš svaki zajednički nastup bio je povratak u mirise djetinjstva. Nama je glazba oduvijek bila najprirodnija i najdraža stvar na svijetu. Nismo voljeli vježbati, ali svirati smo voljeli. I nijedan od nas nije mogao zamisliti da bi radio nešto drugo u životu.
TELEGRAM: Četrnaest godina proveli ste u Americi, od 1967. do osamdesetih. Koliko vas je to iskustvo formiralo?
DEŠPALJ: To je za mene golemo profesionalno i životno iskustvo. Otišao sam s turističkom vizom, a problemi su nastali kad sam odlučio ostati. Kad sam ovdje postao šef-dirigent, htio sam napraviti dirigentski repertoar, ali to nije bilo u mogućnosti. Onda je bila glavna zadaća Simfonijskog orkestra RTZ-a da snima domaće suvremene autore. To sam rado radio, ali nedostajao mi je standardni repertoar. Kad nisam to ovdje mogao postići, odlučio sam otići u Ameriku. Najvažniji klasični repertoar sam imao priliku dirigirati u tih 14 godina. Kad sam se vratio ovdje, bio sam već formirani dirigent, spreman preuzeti Zagrebačku filharmoniju.
TELEGRAM: Koje vam je razdoblje bilo ljepše – u New Yorku ili na Floridi?
DEŠPALJ: Svako je imalo svoje draži. Na Floridi sam imao veću odgovornost i imao više posla, kao južnjaku mi je odgovarala tamošnja klima, dok me New York više fascinirao. To je metropola u kojoj sam se osjećao kao kap vode u oceanu. Inače, tamo sam svirao u nekoliko ansambala, najpoznatiji je bio Mantovanijev ansambl. Dugo sam svirao violinu u njujorškom Rockefeller centru, to mi je dragocjeno iskustvo. U New Yorku sam bio samac. Živio sam kod rijeke Hudson, preko puta New Jerseyja. Stanovao sam kod jednog kolege, bivšeg člana njujorške Filharmonije, i čim bi zazvonio telefon u stanu, obadvojica bismo skočili jer smo čekali pozive za neki angažman.
TELEGRAM: Je li vam bilo teško financijski preživjeti tih prvih godina?
DEŠPALJ: Znate, imao sam više sreće nego pameti, tako da se za mene ipak uvijek našlo posla. U to vrijeme je u New Yorku bilo 25 tisuća nezaposlenih glazbenika, tako da je konkurencija bila golema. Trebalo je doista mnogo sreće da čovjek preživi. Kasnije sam postao šef-dirigent Simfonijskog orkestra u Orlandu i taj je angažman trajao više od deset godina.
TELEGRAM: Jeste li ostali u kontaktu s kolegama u Americi?
DEŠPALJ: Bio sam kasnije dva puta na turneji sa Zagrebačkom filharmonijom po cijeloj Americi, svirali smo u Carnegie Hallu i Kennedy centru. A sam sam gostovao svega dva puta. Nekako sam više bio koncentriran na istok, tako da sam dirigirao i u Koreji, Japanu, Hong Kongu, bio sam i u Taipeiju, no u samoj crvenoj Kini nisam bio.
TELEGRAM: A propos Japana, dirigirali ste tri godine Tokijskom filharmonijom, Tokijskim simfonijskim orkestrom, operama u Tokiju i Yokohami i predavali na Tokijskom nacionalnom sveučilištu. Jeste li ostali i u kontaktu s dirigentom Kazushijem Onom, koji je vodio Zagrebačku filharmoniju devedesetih godina?
DEŠPALJ: Jesam, kad god nam je to vrijeme dopuštalo. S njim sam bio u vrlo srdačnom kontaktu. On je u posljednje vrijeme strahovito zauzet. Kazushiju je Zagreb bio odskočna daska i nikad nije zaboravio ni vrijeme provedeno ovdje, kao ni važne ljude. Mislim da je baš on, u znak zahvalnosti, potegao veze da baš ja odem u Tokio. Naravno da Japancima preporuka nije bila dovoljna, morao sam poslati sve svoje materijale. Jako su mi se svidjeli, kao i ja njima, htjeli su da ostanem dulje, no, ipak sam se odlučio vratiti.
TELEGRAM: Jedna od prestižnih stvari u vašoj karijeri jest ponuda da postanete glazbenim ravnateljem Dubrovačkih ljetnih igara, u njegovo zlatno doba.
DEŠPALJ: Jest, to se poklopilo s pozivom da preuzmem Zagrebačku filharmoniju. Znate, moj mladenački ideal bio je postati šefom tih dviju institucija. To mi se i ostvarilo.
TELEGRAM: S obzirom na to da ste jako tih i blag sugovornik, kakav ste kao šef? Kako ste postizali autoritet?
DEŠPALJ: Kad bih sebe objektivno ocjenjivao, možda nisam dobar šef!
TELEGRAM: Zašto?
DEŠPALJ: Zato što previše volim ljude iz svog orkestra. To nije dobro. Strogoće kod mene nema, osim kad imam probu. Bio sam premekana srca. Kad god je trebalo nekom progledati kroz prste i pustiti ga s probe, izlazio sam ljudima u susret. A to nije dobro.
TELEGRAM: Surađivali ste i s najvećim hrvatskim opernim divama, poput Ruže Pospiš Baldani, ili pokojne altistice Marijane Radev. Takvih diva više nemamo.
DEŠPALJ: Da budem iskren, smatram da svako vrijeme ima svoje velikane. Treba proći vrijeme da bi i oni koji danas pjevaju dobili na značaju, ako to zaslužuju. Imao sam divnu suradnju s pokojnom prvom ženom Majdom Radić, glavnom mezzosopranisticom u Operi, pjevačicom sjajnih visina i tehnike koloratura. Od pjevača divno sam surađivao s Vladimirom Ruždjakom i Tomislavom Neralićem te sa spomenutima Ružom Pospiš Baldani i Marijanom Radev. Marijana možda nije bila među najboljim našim glasovima, ali imala je takvu glazbenu i scensku izražajnost, da je mogla dočarati sjajno bilo koju ulogu. Dok je Ruža od samog početka karijere imala prelijep glas, tako da je njezina karijera bila maestralna. Njezina karijera može se porediti poslije samo s onom Dunje Vejzović, iako su bile različite u fahu. Kasnije više nismo imali takvih svjetskih diva.
TELEGRAM: Kad ste preuzeli profesuru na zagrebačkoj Akademiji, kakav ste odnos uspjeli uspostaviti sa studentima?
DEŠPALJ: Znate, već je rad s orkestrom vrsta pedagogije, a i moj otac je bio jak pedagog. Svo troje nas braće smo vrsni pedagozi. Imao sam jako dobar i prijateljski odnos sa studentima. Ali, ipak nisam želio nastaviti pedagošku karijeru, nije mi se više dalo. Znate, kad završe Akademiju, studenti odlaze svojim putem i ja im više ne mogu pomoći. To mi je smetalo, bilo mi je bolno na neki način.
Upoznali smo se u Orlandu, ona je bila čelistica u orkestru. Tamo smo se upoznali, zaljubili, a vjenčali smo se u Kanadi, kod njene obitelji u Quebecu. Cecyl potječe iz francuskog dijela Kanade
TELEGRAM: Posjećuje li vas još uvijek Alan Bjelinski, koji je završio poslijediplomski studij u vašoj klasi?
DEŠPALJ: Vrlo često. Alan je jedan od mojih najvjernijih studenata, često svrati ili nazove. Ponosan sam kako stigne obavljati toliko različitih poslova. No, nadao sam se da će preuzeti neki veliki orkestar. Ponosan sam na još neke svoje uspješne studente, poput Tončija Bilića.
TELEGRAM: Kako ste upoznali svoju drugu suprugu Cecyl Leeson Dešpalj?
DEŠPALJ: Upoznali smo se u Orlandu, ona je bila čelistica u orkestru. Tamo smo se upoznali, zaljubili, a vjenčali smo se u Kanadi, kod njene obitelji u Quebecu. Cecyl potječe iz francuskog dijela Kanade.
TELEGRAM: Kako se socijalizirala kad je doselila s vama u Zagreb?
DEŠPALJ: Što se tiče profesionalnog života, vrlo dobro. Što se ostalih stvari tiče, manje. Moja supruga je više kućni tip. Povremeno sa mnom odlazi na koncerte ili nastupe. Imamo uski krug bliskih prijatelja.
TELEGRAM: Koliko danas pratite recentnu glazbenu produkciju? Odlazite li u kazalište, na koncerte?
DEŠPALJ: Informiram se preko svojih kolega. Posljednjih nekoliko godina gotovo da više ne izlazim navečer. To me zamara, a ne osjećam više ni potrebu za izlascima.
TELEGRAM: Začudna je tišina u vašem domu. Kakvu glazbu danas slušate za svoj gušt?
DEŠPALJ: Kod kuće čak i vijesti slušam bez tona. Ne želim ništa čuti! Znate, imam stalno glazbu u glavi. Ne da mi ni spavati noću, pogotovo kad pripremam novi program, kao sad za ljetne Glazbene večeri u Zadru. Trenutačno paralelno spremam tri programa i ta glazba mi se stalno vrti po glavi.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 2. travnja 2016.