‘Odmah sam znao’

Radovich nas uvjerava kako se dobro sjeća svog prvog dana na NBC-u, točnije osjećaja koji se pojavio kada je shvatio što bi zapravo trebao raditi. “Odmah prvi dan shvatio sam da mi je to wow. Primili su me na praksu na koju sam trebao dolaziti jednom ili dva puta tjedno, a ja sam dolazio svaki dan, nisu me se mogli riješiti, bio sam poput namještaja – uvijek tamo jer sam znao da mi je to prilika”, priča Radovich koji je svojom upornošću odmah zaradio radno mjesto, a nakon nekog vremena prešao je na CBS i kako nam kaže, nikada u životu nije bio bez posla, odnosno nikada ga nije morao tražiti.

“Na toj praksi shvatio sam da je to profesija za mene, odmah prvi dan sam znao. Sve mi je bilo jasno. Do tada sam bio izgubljen, nisam znao što ću i taj prvi dan sam rekao sam sebi: ‘To je to, ja sam rođen za ovo!’. Uvijek sam bio kreativan, dobro sam crtao i slikao, nisam bio najbolji učenik, ali uvijek sam imao taj kreativni gen, a uz to sam uvijek bio i sportaš, a taj posao bio je spoj tog dvoje”, kaže Radovich i naglašava da je svjestan koliko je imao sreće jer da mu prijatelj tog dana nije spomenuo NBC “tko zna gdje bi bio danas”.

Iako bi se moglo činiti kao floskula, Radovich zaista radi svoj posao iz snova pa kada smo ga pitali da se prisjeti nekih neuspjeha koji su ga najjače uzdrmali, čovjek nam je jednostavno odgovorio da ih nije bilo. “Bilo je nekakvih zapreka, ali ne možeš naučiti voziti bicikl bez da prvo padneš nekoliko puta. Naravno, u početku sam imao nekih uradaka koje mi se zaista ne sviđaju, ali meni se ni sada ne sviđa ništa što radim, ne gledam ništa što napravim jer sve što vidim su stvari koje bih promijenio, ali zapravo nije bilo velikih neuspjeha, samo mnogo malih iz kojih sam učio”, kaže nam.

Prvi Emmy se pamti

Tijekom godina, kako je Pete napredovao, postao je ključna figura u najgledanijem sportskom spektaklu u SAD-u, Super Bowlu, a osim toga radio je i za ’60 minutes’, te ima vlastitu tjednu emisiju ‘Inside the NFL’. Sve to donijelo mu je nevjerojatnih 37 Emmyja, što je impresivno i za pojam SAD-a, a pogotovo za Hrvatsku. S reklamom za prošlogodišnji Super Bowl osvojio je i pet Lavova iz Cannesa i sada ih ima više nego cijela naša regija.

Od svih tih nagrada, ipak, najbolje se sjeća onog prvog Emmyja: “Bilo je to prvi put da sam imao taj osjećaj u životu, govorio sam na pozornici, ali dok sam govorio, sjećam se da sam razgovarao sam sa sobom: ‘Ne mogu vjerovati da se to događa’. Dok sam razmišljao ‘wow, ovo je nevjerojatno’, riječi su mi i dalje izlazile iz usta, ali ne znam što sam govorio jer uopće nisam razmišljao o tome”, prisjeća se Radovich pa zastaje, prilično emotivno, prije nego nastavlja priču.

“Razmišljao sam o tome kako nikad nisam mislio da će mi se to dogoditi. Bilo je nestvarno. Imao sam nekoliko nadrealnih trenutaka u svom životu, intervjuirao sam Baracka Obamu dok je bio predsjednik, nisam mogao vjerovati da intervjuiram predsjednika. Bilo je nekoliko trenutaka za koje nikada nisam ni pomislio da će mi se dogoditi, a prvi Emmy bio je jedan od njih. Osjećao sam se kao da sam tamo, a zapravo nisam bio tamo, bio je to baš wow moment”, kaže sjetno pa dodaje kroz smijeh: “Sada sam već navikao malo.”

Super Bowl s Malkovichem i Belichickom

Super Bowl 2018. bio je zapravo u znaku trojice uspješnih ljudi porijeklom iz naše regije. Pete Radovich radio je kao producent na reklami za Super Bowl, u njoj je angažirao Johna Malkovicha, a na jednoj strani terena bila je momčad New England Patriotsa koje trenira Bill Belichick, također američki Hrvat.

“Belichicka znam već dugo i upoznali smo se jednom prilikom kada mu je, prije sedam godina, trebao brod u Hrvatskoj. Tada su ga spojili sa mnom jer svi u američkom sportu znaju da sam Amerikanac s hrvatskim korijenima i da znam ljude u Hrvatskoj. Spojio sam ga tada s Dinom Rađom i otada smo prijatelji”, kaže nam Radovich pa se kratko osvrće na Malkovicha i veli kako je s njim bilo super raditi, ali da njihovo porijeklo Amerikancima nije baš bitno.

“To što smo sva trojica imali neki dio Super Bowla, to je super, ali nitko u Americi ne zna da zapravo vučemo korijene iz ovog kraja. Nama je to, pak, bilo sjajno jer smo sva trojica rođeni u Americi, ali ipak nas nešto vuče prema Hrvatskoj”, govori Radovich.

Što sadrži dobra Super Bowl reklama

Više od same utakmice, gledane su reklame u pauzama Super Bowla, a upravo to je Radovicheva specijalnost. Ipak, zastao je kada smo ga pitali kako izgleda dobra reklama. “Zanimljivo pitanje, nisam o tome nikada razmišljao”, kaže nam dok sabire svoje dugogodišnje iskustvo u smisleni odgovor. “Mora biti uzbudljiva, mora biti velika i sve mora biti ekstra. Kada produciram samo slijedim svoje instinkte. Reklame su svake godine potpuno nove i imaju najveći budžet, tako da su očekivanja ogromna. Obično u reklami imam neku veliku zvijezdu ili više njih i gledatelji moraju imati osjećaj da je u pitanju ogromna produkcija. Za Super Bowl ne igram na kartu emocija već na onu uzbudljivu. Ljudi to očekuju”, ističe.

Ali odakle svake godine jednaka inspiracija? “Uvijek sam najstroži sam prema sebi i nikada nisam zadovoljan i mislim da je to zapravo ključno za ovo što sada radim i za sve nagrade koje sam osvojio. Čak i reklamu s Malkovichem koju sam radio 2018., s kojom sam osvojio 6 Emmyja, 5 kanskih Lavova, gledam sada i samo vidim greške. To me motivira, kao i kada mi netko kaže da ne mogu bolje od toga.”

Čak i najboljima, među kojima Radovich stvarno jest, ne ide sve po planu pogotovo kada se radi o tako velikim projektima poput Super Bowl reklama, ali on nas uvjerava da mu to nikada nije bio problem: “Uvijek imam plan B i uvijek sam spreman. Još uvijek mi se nije dogodilo da je nešto toliko pošlo po zlu da nisam mogao nastaviti s projektom jer uvijek imam plan B, a i ako on propadne tu je plan C. Uvijek sam spreman, uvijek očekujem da se nešto može dogoditi pa uvijek imam rezervni plan tako da se ne bojim takvih scenarija.”

‘Najteže mi je opravdati reputaciju’

Radovich je s godinama postao prepoznatljivo lice u svijetu sportske televizije, ali nije lako biti zvijezda, čak ni ako si iza kamere: “Najveći izazov mi je opravdati tu reputaciju koju sam dosad izgradio. Ne gledam na druge nego na sebe i uvijek želim biti bolji i teško je. Kreativna sam osoba i ne želim stalno raditi isto. Prvo – ljudi će vidjeti ako napravim istu stvar nekoliko puta, drugo – meni je to dosadno, nije uzbudljivo”, govori nam prije nego što mu pogled pobjegne kroz golemi prozor dok razmišlja o pitanju.

“Najveći izazov je pronaći novu stvar, stvar koju još nisam učinio. Što više radite ovaj posao to vam manje novih stvari preostaje i to je izazovnije. S jedne strane posao je lakši jer imam više iskustva i znam što radim, a s druge strane je teži jer mi preostaje sve manje novih stvari za napraviti, a ne želim se ponavljati. To je daleko najveći izazov u mojoj karijeri”, kaže nam.

Bez obzira na to, Radovich nema apsolutno ništa protiv konkurencije, iako mu i ona ‘otima’ nove ideje, ako ih se sjeti prije njega. “Želim da svi budu dobri, želim konkurenciju, želim vidjeti da se nešto radi na digitalnim platformama, čak i na tradicionalnim platformama za što ću reći ‘da sam barem ja to napravio’ i da me motivira da radim bolje. Očito je da je konkurencije sve više, svi rade više i iz moje perspektive, što se bolje radi to bolje za sve. Pozdravljam konkurenciju, što je više platformi, što više ljudi, to bolje”, kaže.

‘Sport je jedina sigurna rubrika’

S obzirom na bitnu ulogu koju Radovich drži, jednostavno smo ga morali pitati o prihodima Super Bowla, koji su ove godine bili pet do šest posto niži od onih 2018. godine, prilično se uozbiljio prije nego što nam je odgovorio, a još je i naglasio kako on zapravo brojke ne prati jer nisu njegovo područje, a i ne zanimaju ga jer je on kreativac.

“U svakoj statistici ima odstupanja, u Americi, kao i u cijelom svijetu, sport je najsigurnija rubrika na televiziji jer je jedina stvar koju morate gledati uživo. Sve ostalo možete gledati kasnije, možete snimiti, možete prilagoditi svom rasporedu, ali sa sportom je najbolji dojam uživo. Sukladno tome, Super Bowl će uvijek biti, vjerojatno dok sam živ, sportski događaj broj jedan. Milijun više ili manje ne znači previše, još uvijek je to najgledaniji sportski događaj, bez obzira na to jesu li mu prihodi pali za određeni postotak ili narasli, još uvijek je to približno jednak iznos. Dok svi ostali sadržaji na televiziji padaju, sport raste i uvijek ima publiku”, kaže nam.

Radovicha ne brine ni to što gledatelji sve više sele na digitalne platforme, jer kako kaže, sve su to oči: “Rejting Super Bowla i dalje je luđački dobar. Sport ne bilježi pad jer kada gledamo koliko je ljudi gledalo Super Bowl, računamo i one koji gledaju putem televizora i one koji streamaju i kako god okrenete to je gledanost. Iz moje perspektive sve je isto, ja sam producent i ja produciram kako znam za publiku i ništa mi ne znači gleda li netko to što produciram na laptopu, mobitelu ili televiziji. Produkcija uvijek mora biti ista, mora biti kvalitetna i mora biti vrhunska, tako da meni zaista nije bitno kako ljudi gledaju. Radio samo ovo puno prije interneta, ali moja filozofija nije se promijenila, i dalje se radi o storytellingu, odnosno ljudima treba dati ono što žele, a mislim da trenutno ne žele ništa drugačije od ovog što radimo.”

Nevjerojatno vezan za Hrvatsku

Poslovi na televiziji nisu jedino čime se Radovich bavi, režirao je i nekoliko dokumentaraca, naravno, o sportu, od kojih je najbolje prošao onaj o američkom sportu. Ipak, njemu je najdraži onaj o hrvatskoj košarci, zapravo, košarci s područja bivše Jugoslavije, ‘Something In The Water’.

“To mi je bilo super jer se snimalo u Zadru, Šibeniku i Zagrebu te po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Otkad znam za sebe pratim ovdašnji sport, gledao sam Petrovića, Kukoča, Divca i Rađu… Košarku pratim i dalje, košarka mi je omiljeni sport. Sve sam to uspio spojiti, košarka, Hrvatska, regija i ovo što radim i to je gledalo više milijuna ljudi na Facebook Watchu. Kada se tako nešto radi na CBS-u to gleda i po 40 milijuna ljudi, a na Facebooku je gledalo oko 4 milijuna. Ipak, komentari su bili samo pozitivni. Super mi je bilo jer sam uspio spojiti sve što volim”, govori nam Pete, koji sada već ima određeni status koji mu dozvoljava da sam postavi uvjete pod kojima želi snimati.

“Već prije početka snimanja rekao sam da će prvi kadar biti Zadar, a zadnji Šibenik, jer mama mi je iz Zadra, a tata iz Šibenika. U dokumentarcu se svejedno govorilo o regiji i Srbiji, Bosni i Sloveniji, sve je to bilo u filmu, ali morali smo krenuti iz Zadra i završiti sa Šibenikom. Baš mi je bilo drago da smo to i uspjeli jer to je bio moj osobni projekt”, ponosno nam prepričava Radovich, ističući da je premijera bila u Sarajevu.

‘Hrvatski mentalitet puno mi je pomogao’

Iako rođen u New Yorku, Pete je iz prve ruke od roditelja mogao vidjeti što je to hrvatski mentalitet, a uspješno ga je kombinirao s onim američkim, što je, pak, bila dobitna kombinacija za njegovu karijeru: “Mislim da mi je taj hrvatski mentalitet dosta pomogao u poslu. Naši ljudi su dosta čvrsti i plemeniti. Iskreni su pa sam i ja takav. Uvijek ljudima kažem da budu oprezni kada traže moje mišljenje jer će dobiti istinu. Osim toga, znam se opustiti i znam uživati, ali u Americi je to rijetko i svi jure 100 na sat 24 sata dnevno. Ja jurim 100 na sat samo kada treba, a kada ne, onda sam nula i mislim da je to ona dalmatinska strana.”

Za razliku od tipičnog Amerikanca, Pete zna kada je vrijeme za odmor i to iskorištava: “Odgovara mi što mi imamo sezone NFL-a pa sada tri mjeseca nemamo puno posla. Mogao bih svaki dan ići u ured, ali ne moram, a drugi idu i to je uobičajeno u Americi. Kad mogu uživati, odmah se isključim i mogu iskreno reći da mi je to pomoglo jer mogu često doći ovdje i biti s ljudima koje volim.”

S obzirom na to da poznaje Amerikance i Hrvate, Radovich može dosta dobro istaknuti najveće razlike između dva naroda. “Ljudi u Hrvatskoj nađu vrijeme za kavu i znam da se svi zezaju da su stalno na kavi, ali to nešto znači. Sada sam u Zagrebu tjedan dana i normalno mi je s ljudima otići na kavu, dok u Americi moraš unaprijed zakazati vrijeme za kavu s nekime. Ljudi se ne vide koliko bi trebali i to je najveća razlika između Amerike i Hrvatske, oni se ne znaju družiti na pravi način, po mom mišljenju.”

‘Nikada neću zaboraviti srebro iz Rusije’

Pitanje o Svjetskom prvenstvu u Rusiji i osvojenom srebru jednostavno je bilo neizbježno, a Radovichevo lice naprosto se ozarilo na spomen toga. “Bio sam u Zadru kada smo pobijedili Engleze 11. srpnja, evo znam točno i datum, to mi je kao navijaču bio najbolji trenutak u životu. Iako na kraju nismo osvojili zlato, to mi je jedan od najljepših perioda života”, govori nam uzbuđeno i dodaje:

“Kada pratite neki klub to su profesionalci i prvo igraju za lovu, a tek onda za tim. Kod reprezentacija je to već druga priča. Amerikanci osvoje neko zlato svako malo i to ništa ne znači, nije čudo kada osvoje nešto. Ovo što su Vatreni uspjeli mi je bio daleko najdraži osjećaj. Nikada to neću zaboraviti, točno znam gdje sam bio i s kime. Bilo je nezaboravno.”

Naravno, napraviti dokumentarac o povijesnom uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije na popisu je Peteovih želja i uvjerava nas da ne postoji bolja osoba od njega za to. No, postoji i još nešto zasad nije napravio, ali uvjeren je da će uspjeti: “Holivudski film. Već su me počeli tražiti i za to, ali još uvijek nisam spreman. Ipak, siguran sam da ću uskoro raditi i na takvom projektu”, zaključuje Pete naš razgovor dok popravlja sako i frizuru kako bi bio spreman za foto objektiv našeg fotografa.