Kako je Chirac u to vrijeme bio francuski predsjednik, obavljao je tu dužnost od 1995. do 2007., a šoferova sjećanja “Vingt-cinq Ans Avec Lui” (“Mojih dvadeset i pet godina s njim”) nisu oskudijevala u pikantnim detaljima iz privatnog života njegovog poslodavca, knjiga je prodajom vrlo brzo nadmašila Tourlierovu. Javnost se zabavljala pojedinostima poput one iz sjedišta RPR-a, stranke koju je Chirac vodio od 1977. do 1995. Prema navodima Lemonda žensko osoblje koje je radilo u sjedištu stranke imalo je nepodijeljeno mišljenje o sposobnostima svog stranačkog predsjednika: “Chirac? Treba mu samo tri minute uključivši i tuširanje.”
Sve je krenulo od Zdravka Mamića
USKOK je u srijedu poslijepodne pokrenuo istragu protiv Blaža Curića, jednog od vozača ministra poljoprivrede i potpredsjednika Vlade Tomislava Tolušića. Curić je uhićen jer je osumnjičen da je dojavio Franji Vargi kako se nad njim provode istražne mjere te je od njega tražio da uništi sve kompromitirajuće materijale iz afere lažiranih SMS-ova. Nakon uhićenja zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić priznao je novinarima da je Curić njegov kum, prijatelj i suborac.
Cijela ta ridikulozna afera započela je pompoznom prezentacijom lažnih SMS-ova na konferenciji za medije Zdravka Mamića dva dana uoči presude osječkog Županijskog suda početkom lipnja ove godine. Mamić je predstavio navodnu korespondenciju između tadašnjeg državnog glavnog odvjetnika Dinka Cvitana i neimenovanog suca Županijskog suda u Osijeku u kojoj Cvitan pritišće suca. Za izradu te lažne korespondencije osumnjičen je bivši policajac Franjo Varga.
Ili je Curić radio u fušu ili je Plenković dobio asa na desetku
Kako je vozač jednog ministra uopće mogao saznati da se nad Vargom provode istražne mjere, a među ostalim prisluškuje i telefon, saznat ćemo u narednim danima ili tjednima. Kao i zbog čega je odlučio, prema navodima medija, nazvati Vargu kako bi ga upozorio da sve kompromitirajuće materijale mora uništiti. Informacije o istražnim radnjama nisu smjeli imati ni njegov ministar Tomislav Tolušić niti kum Milijan Brkić. Znači, ili je vozač Blaž Curić radio u fušu za neke druge nalogodavce i poslodavce ili je Andrej Plenković dobio asa na desetku te slijedi odstrel viđenijih prvaka protivnog stranačkog klana.
Bez obzira na konačan rasplet ovog krimića zapanjuje niska razina elementarne pismenosti glavnih aktera. Sama ideja o korištenju prijepisa lažnih SMS-ova ukazuje da naručitelji nisu proveli ni vlastitu “digitalizaciju” te izvršitelji takvim naručiteljima mogu skupo uvaljivati komične uratke kao dokaz vlastite informatičke genijalnosti. Nazvati osumnjičenog koji je prisluškivan kako bi ga se obavijestilo da je prisluškivan i zatražiti od njega da uništi sve dokaze spada u antologiju ljudske gluposti. Jer čak ni osumnjičeni Varga nije povjerovao u vjerodostojnost tog poziva te je, kako piše Jutarnji list, umjesto da krene u uništavanje dokaza, nastavio s proučavanjem uputa i montažom novog jacuzzija sve do trenutka svog uhićenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska je već 25 godina zarobljena država
Ova afera još jednom pokazuje kako je Hrvatska već četvrt stoljeća, uz sporadične vremenske prekide, zarobljena država. Prosperitet pojedinca determiniran je pripadnošću partiji i nekom od njenih klanova, a osobna odanost i bespogovorna lojalnost lokalnom šerifu ili kumu klana osnovni je preduvjet za penjanje po njegovoj hranidbenoj piramidi. Zbog toga šoferi hrvatskih ministara ne pišu, poput francuskih, svoje memoare već postaju njihovi savjetnici i kadrovici. Nakon inicijacije samo osobna ambicija i socijalna inteligencija presuđuju na kojem će sjedištu vladine limuzine netko sjediti.
Hrvatska je zemlja neslućenih mogućnosti u kojoj samo neambiciozni šoferi i tjelohranitelji ostaju i dalje šoferi i tjelohranitelji. Jer u zemlji u kojoj ministri koriste osobne ili službene email adrese “ovisno o signalu”, u kojoj šef financija jednog grada šalje pare na inozemni račun nakon što je zaprimio lažni nalog gradonačelnika, u kojoj potpredsjednik Sabora nema vremena telefonski razgovarati s premijerom o aferi u koju je barem posredno umješan jer “vodi predizbornu kampanju u susjednoj državi”, u kojoj bivši i sadašnji klanovi vladajuće stranke sve svoje unutrašnje ratove vode koristeći policijsko-sigurnosni aparat, u kojoj je za karijeru i posao najvažnije biti kum, prijatelj i suborac, poraz i nestanak jednog klana neće promijeniti ništa bitno.
Za većinu birača, Curić i Varga nisu napravili ništa loše
Klijentelizam i svekolika korupcija ugrađeni su u same temelje političkog modela prilagođenog tadašnjim i sadašnjim potrebama partije i njene vrhuške. Andrej Plenković može se, nakon svih njegovih grešaka u koracima, relativno lako riješiti Milijana Brkića, ali to neće promijeniti HDZ. Za većinu članova stranke i njenih vjernih birača Blaž Curić i Franjo Varga nisu učinili ništa loše. Jer oni su “naši” i samo su radili za “naše”, a “našima” treba dozvoliti da čine i najveće gadarije i podlosti ako to čine za našu stvar. Cosa nostra. Jer ako neće naši onda će njihovi, a to je u ovim krajevima sa stoljetnom tradicijom kampanilizma uvijek bio najveći krimen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog toga naši ministri mogu pozdravljati “naše” osuđene ratne zločince, zbog toga “naši” osuđeni ratni zločinci mogu služiti zatvorske kazne u toplicama i zbog toga možemo “naše” vojnike poginule na pogrešnoj strani povijesti u borbi protiv osnova današnje državnosti pokapati uz državne počasti. I zbog toga se Blaž Curić ne mora poput Pierra Tourliera i Jeana Lemonda mučiti s pisanjem knjiga o zgodama i nezgodama svojih šefova.
Plenković će se možda riješiti Brkića, ali neće promijeniti HDZ. Klijentelizam im je naprosto ugrađen u temelje
Kako je jedan običan ministrov vozač mogao znati da se nad nekim provode istražne mjere?
Hrvatska je zemlja neslućenih mogućnosti u kojoj samo neambiciozni šoferi i tjelohranitelji ostaju i dalje šoferi i tjelohranitelji. Jer u zemlji u kojoj ministri koriste osobne ili službene email adrese "ovisno o signalu", u kojoj šef financija jednog grada šalje pare na inozemni račun nakon što je zaprimio lažni nalog gradonačelnika, u kojoj potpredsjednik Sabora nema vremena telefonski razgovarati s premijerom o aferi u koju je barem posredno umješan jer "vodi predizbornu kampanju u susjednoj državi", u kojoj bivši i sadašnji klanovi vladajuće stranke sve svoje unutrašnje ratove vode koristeći policijsko-sigurnosni aparat, u kojoj je za karijeru i posao najvažnije biti kum, prijatelj i suborac, poraz i nestanak jednog klana neće promijeniti ništa bitno.
Pierre Tourlier bio je osobni vozač Francoisa Mitteranda od 1974. do 1994. Mitterand je bio francuski predsjednik od 1981. do 1995., umro je 1996. od raka prostate, a Tourlier je četiri godine kasnije objavio bestseler “Conduite à gauche – Mémoires du chauffeur de François Mitterrand” u kojem je u detalje opisao vrlo kompliciran i zahtjevan privatni život najdugotrajnijeg francuskog predsjednika. Godinu dana kasnije izašli su memoari Jean-Claude Lemonda, osobnog vozača Jacquesa Chiraca.
Kako je Chirac u to vrijeme bio francuski predsjednik, obavljao je tu dužnost od 1995. do 2007., a šoferova sjećanja “Vingt-cinq Ans Avec Lui” (“Mojih dvadeset i pet godina s njim”) nisu oskudijevala u pikantnim detaljima iz privatnog života njegovog poslodavca, knjiga je prodajom vrlo brzo nadmašila Tourlierovu. Javnost se zabavljala pojedinostima poput one iz sjedišta RPR-a, stranke koju je Chirac vodio od 1977. do 1995. Prema navodima Lemonda žensko osoblje koje je radilo u sjedištu stranke imalo je nepodijeljeno mišljenje o sposobnostima svog stranačkog predsjednika: “Chirac? Treba mu samo tri minute uključivši i tuširanje.”
Sve je krenulo od Zdravka Mamića
USKOK je u srijedu poslijepodne pokrenuo istragu protiv Blaža Curića, jednog od vozača ministra poljoprivrede i potpredsjednika Vlade Tomislava Tolušića. Curić je uhićen jer je osumnjičen da je dojavio Franji Vargi kako se nad njim provode istražne mjere te je od njega tražio da uništi sve kompromitirajuće materijale iz afere lažiranih SMS-ova. Nakon uhićenja zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić priznao je novinarima da je Curić njegov kum, prijatelj i suborac.
Cijela ta ridikulozna afera započela je pompoznom prezentacijom lažnih SMS-ova na konferenciji za medije Zdravka Mamića dva dana uoči presude osječkog Županijskog suda početkom lipnja ove godine. Mamić je predstavio navodnu korespondenciju između tadašnjeg državnog glavnog odvjetnika Dinka Cvitana i neimenovanog suca Županijskog suda u Osijeku u kojoj Cvitan pritišće suca. Za izradu te lažne korespondencije osumnjičen je bivši policajac Franjo Varga.
Ili je Curić radio u fušu ili je Plenković dobio asa na desetku
Kako je vozač jednog ministra uopće mogao saznati da se nad Vargom provode istražne mjere, a među ostalim prisluškuje i telefon, saznat ćemo u narednim danima ili tjednima. Kao i zbog čega je odlučio, prema navodima medija, nazvati Vargu kako bi ga upozorio da sve kompromitirajuće materijale mora uništiti. Informacije o istražnim radnjama nisu smjeli imati ni njegov ministar Tomislav Tolušić niti kum Milijan Brkić. Znači, ili je vozač Blaž Curić radio u fušu za neke druge nalogodavce i poslodavce ili je Andrej Plenković dobio asa na desetku te slijedi odstrel viđenijih prvaka protivnog stranačkog klana.
Bez obzira na konačan rasplet ovog krimića zapanjuje niska razina elementarne pismenosti glavnih aktera. Sama ideja o korištenju prijepisa lažnih SMS-ova ukazuje da naručitelji nisu proveli ni vlastitu “digitalizaciju” te izvršitelji takvim naručiteljima mogu skupo uvaljivati komične uratke kao dokaz vlastite informatičke genijalnosti. Nazvati osumnjičenog koji je prisluškivan kako bi ga se obavijestilo da je prisluškivan i zatražiti od njega da uništi sve dokaze spada u antologiju ljudske gluposti. Jer čak ni osumnjičeni Varga nije povjerovao u vjerodostojnost tog poziva te je, kako piše Jutarnji list, umjesto da krene u uništavanje dokaza, nastavio s proučavanjem uputa i montažom novog jacuzzija sve do trenutka svog uhićenja.
Hrvatska je već 25 godina zarobljena država
Ova afera još jednom pokazuje kako je Hrvatska već četvrt stoljeća, uz sporadične vremenske prekide, zarobljena država. Prosperitet pojedinca determiniran je pripadnošću partiji i nekom od njenih klanova, a osobna odanost i bespogovorna lojalnost lokalnom šerifu ili kumu klana osnovni je preduvjet za penjanje po njegovoj hranidbenoj piramidi. Zbog toga šoferi hrvatskih ministara ne pišu, poput francuskih, svoje memoare već postaju njihovi savjetnici i kadrovici. Nakon inicijacije samo osobna ambicija i socijalna inteligencija presuđuju na kojem će sjedištu vladine limuzine netko sjediti.
Hrvatska je zemlja neslućenih mogućnosti u kojoj samo neambiciozni šoferi i tjelohranitelji ostaju i dalje šoferi i tjelohranitelji. Jer u zemlji u kojoj ministri koriste osobne ili službene email adrese “ovisno o signalu”, u kojoj šef financija jednog grada šalje pare na inozemni račun nakon što je zaprimio lažni nalog gradonačelnika, u kojoj potpredsjednik Sabora nema vremena telefonski razgovarati s premijerom o aferi u koju je barem posredno umješan jer “vodi predizbornu kampanju u susjednoj državi”, u kojoj bivši i sadašnji klanovi vladajuće stranke sve svoje unutrašnje ratove vode koristeći policijsko-sigurnosni aparat, u kojoj je za karijeru i posao najvažnije biti kum, prijatelj i suborac, poraz i nestanak jednog klana neće promijeniti ništa bitno.
Za većinu birača, Curić i Varga nisu napravili ništa loše
Klijentelizam i svekolika korupcija ugrađeni su u same temelje političkog modela prilagođenog tadašnjim i sadašnjim potrebama partije i njene vrhuške. Andrej Plenković može se, nakon svih njegovih grešaka u koracima, relativno lako riješiti Milijana Brkića, ali to neće promijeniti HDZ. Za većinu članova stranke i njenih vjernih birača Blaž Curić i Franjo Varga nisu učinili ništa loše. Jer oni su “naši” i samo su radili za “naše”, a “našima” treba dozvoliti da čine i najveće gadarije i podlosti ako to čine za našu stvar. Cosa nostra. Jer ako neće naši onda će njihovi, a to je u ovim krajevima sa stoljetnom tradicijom kampanilizma uvijek bio najveći krimen.
Zbog toga naši ministri mogu pozdravljati “naše” osuđene ratne zločince, zbog toga “naši” osuđeni ratni zločinci mogu služiti zatvorske kazne u toplicama i zbog toga možemo “naše” vojnike poginule na pogrešnoj strani povijesti u borbi protiv osnova današnje državnosti pokapati uz državne počasti. I zbog toga se Blaž Curić ne mora poput Pierra Tourliera i Jeana Lemonda mučiti s pisanjem knjiga o zgodama i nezgodama svojih šefova.