Nekad je nužno odabrati stranu

Plenković i HDZ imaju pred sobom četiri godine apsolutne vlasti. Što bi moglo poći krivo?

Loša vlada, nikakve reforme, korupcija, rat s neovisnim institucijama. A u novom mandatu Plenković još ima i nepomućenu vlast

04.03.2019., Zagreb - U hotelu Esplanade odrzana je konferencija "Hrvatska kakvu trebamo - dvije godine poslije" u organizaciji Vecernjeg lista. Premijer Andrej Plenkovic. 
Photo: Josip Regovic/PIXSELL
FOTO: Josip Regovic/PIXSELL

S neupitnom saborskom većinom iz koje mu nitko neće raditi probleme i koja će se vjerojatno povremeno moći podebljati kojim prijateljskim glasom potpore (šifra - projekti), Plenković konačno može punim plućima krenuti u reformiranje zemlje i s operativnom i vještom Vladom krenuti u pozicioniranje stranke i zemlje mnogo bliže umjerenom političkom centru nego krajnjoj desnici. Može, ali - hoće li?

Malo što je na tako jasan, a opet simpatičan način izrazilo osnovno raspoloženje progresivnijeg dijela hrvatske javnosti kao tvit koji je sletio u posljednjim satima izborne nedjelje, 5. srpnja: “Četiri lezbe sjede u parku i navijaju da HDZ samostalno sastavi vladu, Hrvatska 2020., dotle smo došle”.

Kod onih čije političke simpatije nikako nisu na desnijoj strani političkog spektra upravo je činjenica da su HDZ i Andrej Plenković dobili, de facto, otvorene ruke za naredne četiri godine, izazivala olakšanje. Jer, eto, barem o Vladi neće odlučivati ekstremna desnica, niti treba strahovati od nekog novog mandata za Zlatka Hasanbegovića.

Šifra – projekti

Plenković, ide dalje taj narativ kad se maknemo iz parka u izbornoj noći, sad može provoditi politiku kojoj je svjetonazorski puno bliži, za razliku od mnogih iznuđenih poteza koje je morao vući u prvom mandatu, u koji je sletio padobranom iz Bruxellesa. Stranka koju je zatekao je bila puna kadrova zaostalih iz doba Tomislava Karamarka i svaka politička inicijativa morala je voditi računa o tome da se cijela konstrukcija ne sruši na glavu vodstvu HDZ-a i izazove kaos u stranci i zemlji.

Sad, s neupitnom saborskom većinom iz koje mu nitko neće raditi probleme i koja će se vjerojatno povremeno moći podebljati kojim prijateljskim glasom potpore (šifra – projekti), Plenković konačno može punim plućima krenuti u reformiranje zemlje i s operativnom i vještom Vladom krenuti u pozicioniranje stranke i zemlje mnogo bliže umjerenom političkom centru nego krajnjoj desnici.

Elektronski mikroskop

Možda i hoće. No, ako je suditi po onome što smo gledali u prvom mandatu, šansa da se nakon četiri godine u parku iz tvita s početka teksta konstatira kako je baš dobro da su HDZ i Plenković dobili apsolutnu vlast tolika je da ju se može promotriti samo mikroskopom. Elektronskim.

Predsjednik HDZ-a i skori mandatar nove Vlade je, naime, gotovo potpuno otvorene ruke za promjene već imao. Od ljeta 2017. godine, kad je HNS izveo Titanic zaokret i iz oporbenih klupa poskočio u vladajuće, bilo je posve neupitno da je Plenkovićeva koalicija čvršća od armiranog betona. Eventualni pad Vlade mogla je izazvati samo pobuna širokih razmjera u HDZ-u, ali mogućnost za tako nešto dok je stranka na vlasti bila je doista tek teoretske prirode.

Reforma blagdana

Ukratko, Plenković već tri pune godine ima i kist i platno za crtanje reformi hrvatskog društva – od toga su dvije godine prošle bez ikakvih izbora i predizbornih distrakcija. Sve što je, međutim, bivši i budući premijer dosad “naslikao” bila je reforma državnih blagdana.

Cijelo to vrijeme su Vladu u pravilnim razmacima tresle korupcijske afere. Konzultati koji su, uz sitnu naknadicu, restrukturirali Agrokor, su pisali zakon o restrukturiranju Agrokora, ministri su se znojili objašnjavati odakle im, dovraga, imovina i zašto je nisu upisali u imovinsku karticu, a zelenu transformaciju gospodarstva provodila je Josipa Rimac s prvim suradnicama Plenkovićevih ministara.

Lošiji od Tima

Gospodarstvo je za to vrijeme raslo na pogon opće konjukture, međutim, daleko od stopa koje je bilježio ostatak članica EU iz srednje i istočne Europe, daleko čak i od stope koju je domaće gospodarstvo ostvarilo u nestabilnoj 2016. godini, kad je zemlju skoro punih deset mjeseci vodila prvo nefunkcionalna, a zatim tehnička Vlada Tihomira Oreškovića.

No, tko zna, možda za nedostatak reformi, mršav rast gospodarskih pokazatelja i neprestane slapove korupcijskih afera i, da se ne zaboravi, spektakularnu propast posla s borbenim avionima, doista nije odgovoran predsjednik Vlade već neki desničarski crni labud kojeg se stranka konačno riješila. Čak i u tom scenariju kojem će se i u parkiću s početka priče svi već sad slatko nasmijati, u perspektivi naredne četiri godine ostaje jedan ogroman problem. Njegovo ime je Andrej Plenković.

Prezir

Predsjednik HDZ je, čak i u uvjetima kad nije imao potpunu kontrolu nad strankom, kakvu sad ima, i kad je morao dijeliti ministarska mjesta s drugim partnerima u vlasti, što sad ne mora, povremeno pokazivao zabrinjavajući prezir prema osnovnim demokratskim postulatima. Sa zadovoljstvom je prihvaćao podršku oporbenih preletača, održavao politički kupljene većine s Milanom Bandićem i u zagrebačkoj Skupšini i Saboru, lakonski odradio pressicu sa šefom DORH-a u vrijeme kad mu je Vlada visila o glasu čovjeka pod istragom te iste institucije, s omalovažanjem govorio o stanju u novinarstvu (i mnogim novinarima), te dobar dio mandata bio u sasvim otvorenom ratu s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa.

Teško je zaboraviti njegovu iskrenu šokiranost činjenicom da sama smjena Dalije Orešković nije bila dovoljna, nego da ga za, primjerice, potrebnu dokumentaciju o stranačkom putu u Finsku uporno pita i Nataša Novaković. Premijer od kojeg u naredne četiri godine dobar dio domaće političke scene očekuje iskorak prema europskim standardima u javnom životu zemlje demonstrativno je odbio neovisnom tijelu dostaviti traženu dokumentaciju, te pokrenuo sudsku ofanzivu tužbi kojima je za cilj ozbiljno kljaštrenje ovlasti Povjerenstva.

Vučićevski maniri

O problemima koje je Plenković imao s vlastitim autoritarnim sklonostima i težnji politikantskom profiterstvu bez obzira na cijenu može se, pak, govoriti jako dugo. Od iskorištavanja koronavirusa za politički blitzkrieg u stranci i na parlamentarnim izborima bez obzira na zdravstvene rizike preko ciničnog premlaćivanja i protjerivanja migranata na granicama i konstatnog rata Vlade s Pučkom pravobraniteljicom zbog toga, do gotovo vučićevskog prozivanja opozicije za pokušaj rušenja obrane Hrvatske od koronavirusa.

Između takvog političara i apsolutne vlasti u zemlji ovaj put, voljom birača, praktično ne stoji više nitko. Možda će, doista, Plenković – makar uz pomoć pritiska iz EU, koja je vjerojatno krajnji cilj njegove političke ambicije – u sebi otkriti istinskog reformatora i predanog demokrata. Čini se, međutim, da je pametnije poslušati drevnu narodnu poslovicu: “Vežite se, polijećemo”.