Malo što je na tako jasan, a opet simpatičan način izrazilo osnovno raspoloženje progresivnijeg dijela hrvatske javnosti kao tvit koji je sletio u posljednjim satima izborne nedjelje, 5. srpnja: “Četiri lezbe sjede u parku i navijaju da HDZ samostalno sastavi vladu, Hrvatska 2020., dotle smo došle”.
Kod onih čije političke simpatije nikako nisu na desnijoj strani političkog spektra upravo je činjenica da su HDZ i Andrej Plenković dobili, de facto, otvorene ruke za naredne četiri godine, izazivala olakšanje. Jer, eto, barem o Vladi neće odlučivati ekstremna desnica, niti treba strahovati od nekog novog mandata za Zlatka Hasanbegovića.
Šifra – projekti
Plenković, ide dalje taj narativ kad se maknemo iz parka u izbornoj noći, sad može provoditi politiku kojoj je svjetonazorski puno bliži, za razliku od mnogih iznuđenih poteza koje je morao vući u prvom mandatu, u koji je sletio padobranom iz Bruxellesa. Stranka koju je zatekao je bila puna kadrova zaostalih iz doba Tomislava Karamarka i svaka politička inicijativa morala je voditi računa o tome da se cijela konstrukcija ne sruši na glavu vodstvu HDZ-a i izazove kaos u stranci i zemlji.
Sad, s neupitnom saborskom većinom iz koje mu nitko neće raditi probleme i koja će se vjerojatno povremeno moći podebljati kojim prijateljskim glasom potpore (šifra – projekti), Plenković konačno može punim plućima krenuti u reformiranje zemlje i s operativnom i vještom Vladom krenuti u pozicioniranje stranke i zemlje mnogo bliže umjerenom političkom centru nego krajnjoj desnici.
Elektronski mikroskop
Možda i hoće. No, ako je suditi po onome što smo gledali u prvom mandatu, šansa da se nakon četiri godine u parku iz tvita s početka teksta konstatira kako je baš dobro da su HDZ i Plenković dobili apsolutnu vlast tolika je da ju se može promotriti samo mikroskopom. Elektronskim.
Predsjednik HDZ-a i skori mandatar nove Vlade je, naime, gotovo potpuno otvorene ruke za promjene već imao. Od ljeta 2017. godine, kad je HNS izveo Titanic zaokret i iz oporbenih klupa poskočio u vladajuće, bilo je posve neupitno da je Plenkovićeva koalicija čvršća od armiranog betona. Eventualni pad Vlade mogla je izazvati samo pobuna širokih razmjera u HDZ-u, ali mogućnost za tako nešto dok je stranka na vlasti bila je doista tek teoretske prirode.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reforma blagdana
Ukratko, Plenković već tri pune godine ima i kist i platno za crtanje reformi hrvatskog društva – od toga su dvije godine prošle bez ikakvih izbora i predizbornih distrakcija. Sve što je, međutim, bivši i budući premijer dosad “naslikao” bila je reforma državnih blagdana.
Cijelo to vrijeme su Vladu u pravilnim razmacima tresle korupcijske afere. Konzultati koji su, uz sitnu naknadicu, restrukturirali Agrokor, su pisali zakon o restrukturiranju Agrokora, ministri su se znojili objašnjavati odakle im, dovraga, imovina i zašto je nisu upisali u imovinsku karticu, a zelenu transformaciju gospodarstva provodila je Josipa Rimac s prvim suradnicama Plenkovićevih ministara.
Lošiji od Tima
Gospodarstvo je za to vrijeme raslo na pogon opće konjukture, međutim, daleko od stopa koje je bilježio ostatak članica EU iz srednje i istočne Europe, daleko čak i od stope koju je domaće gospodarstvo ostvarilo u nestabilnoj 2016. godini, kad je zemlju skoro punih deset mjeseci vodila prvo nefunkcionalna, a zatim tehnička Vlada Tihomira Oreškovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, tko zna, možda za nedostatak reformi, mršav rast gospodarskih pokazatelja i neprestane slapove korupcijskih afera i, da se ne zaboravi, spektakularnu propast posla s borbenim avionima, doista nije odgovoran predsjednik Vlade već neki desničarski crni labud kojeg se stranka konačno riješila. Čak i u tom scenariju kojem će se i u parkiću s početka priče svi već sad slatko nasmijati, u perspektivi naredne četiri godine ostaje jedan ogroman problem. Njegovo ime je Andrej Plenković.
Prezir
Predsjednik HDZ je, čak i u uvjetima kad nije imao potpunu kontrolu nad strankom, kakvu sad ima, i kad je morao dijeliti ministarska mjesta s drugim partnerima u vlasti, što sad ne mora, povremeno pokazivao zabrinjavajući prezir prema osnovnim demokratskim postulatima. Sa zadovoljstvom je prihvaćao podršku oporbenih preletača, održavao politički kupljene većine s Milanom Bandićem i u zagrebačkoj Skupšini i Saboru, lakonski odradio pressicu sa šefom DORH-a u vrijeme kad mu je Vlada visila o glasu čovjeka pod istragom te iste institucije, s omalovažanjem govorio o stanju u novinarstvu (i mnogim novinarima), te dobar dio mandata bio u sasvim otvorenom ratu s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa.
Teško je zaboraviti njegovu iskrenu šokiranost činjenicom da sama smjena Dalije Orešković nije bila dovoljna, nego da ga za, primjerice, potrebnu dokumentaciju o stranačkom putu u Finsku uporno pita i Nataša Novaković. Premijer od kojeg u naredne četiri godine dobar dio domaće političke scene očekuje iskorak prema europskim standardima u javnom životu zemlje demonstrativno je odbio neovisnom tijelu dostaviti traženu dokumentaciju, te pokrenuo sudsku ofanzivu tužbi kojima je za cilj ozbiljno kljaštrenje ovlasti Povjerenstva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vučićevski maniri
O problemima koje je Plenković imao s vlastitim autoritarnim sklonostima i težnji politikantskom profiterstvu bez obzira na cijenu može se, pak, govoriti jako dugo. Od iskorištavanja koronavirusa za politički blitzkrieg u stranci i na parlamentarnim izborima bez obzira na zdravstvene rizike preko ciničnog premlaćivanja i protjerivanja migranata na granicama i konstatnog rata Vlade s Pučkom pravobraniteljicom zbog toga, do gotovo vučićevskog prozivanja opozicije za pokušaj rušenja obrane Hrvatske od koronavirusa.
Između takvog političara i apsolutne vlasti u zemlji ovaj put, voljom birača, praktično ne stoji više nitko. Možda će, doista, Plenković – makar uz pomoć pritiska iz EU, koja je vjerojatno krajnji cilj njegove političke ambicije – u sebi otkriti istinskog reformatora i predanog demokrata. Čini se, međutim, da je pametnije poslušati drevnu narodnu poslovicu: “Vežite se, polijećemo”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković i HDZ imaju pred sobom četiri godine apsolutne vlasti. Što bi moglo poći krivo?
Loša vlada, nikakve reforme, korupcija, rat s neovisnim institucijama. A u novom mandatu Plenković još ima i nepomućenu vlast
S neupitnom saborskom većinom iz koje mu nitko neće raditi probleme i koja će se vjerojatno povremeno moći podebljati kojim prijateljskim glasom potpore (šifra - projekti), Plenković konačno može punim plućima krenuti u reformiranje zemlje i s operativnom i vještom Vladom krenuti u pozicioniranje stranke i zemlje mnogo bliže umjerenom političkom centru nego krajnjoj desnici. Može, ali - hoće li?
Malo što je na tako jasan, a opet simpatičan način izrazilo osnovno raspoloženje progresivnijeg dijela hrvatske javnosti kao tvit koji je sletio u posljednjim satima izborne nedjelje, 5. srpnja: “Četiri lezbe sjede u parku i navijaju da HDZ samostalno sastavi vladu, Hrvatska 2020., dotle smo došle”.
Kod onih čije političke simpatije nikako nisu na desnijoj strani političkog spektra upravo je činjenica da su HDZ i Andrej Plenković dobili, de facto, otvorene ruke za naredne četiri godine, izazivala olakšanje. Jer, eto, barem o Vladi neće odlučivati ekstremna desnica, niti treba strahovati od nekog novog mandata za Zlatka Hasanbegovića.
Šifra – projekti
Plenković, ide dalje taj narativ kad se maknemo iz parka u izbornoj noći, sad može provoditi politiku kojoj je svjetonazorski puno bliži, za razliku od mnogih iznuđenih poteza koje je morao vući u prvom mandatu, u koji je sletio padobranom iz Bruxellesa. Stranka koju je zatekao je bila puna kadrova zaostalih iz doba Tomislava Karamarka i svaka politička inicijativa morala je voditi računa o tome da se cijela konstrukcija ne sruši na glavu vodstvu HDZ-a i izazove kaos u stranci i zemlji.
Sad, s neupitnom saborskom većinom iz koje mu nitko neće raditi probleme i koja će se vjerojatno povremeno moći podebljati kojim prijateljskim glasom potpore (šifra – projekti), Plenković konačno može punim plućima krenuti u reformiranje zemlje i s operativnom i vještom Vladom krenuti u pozicioniranje stranke i zemlje mnogo bliže umjerenom političkom centru nego krajnjoj desnici.
Elektronski mikroskop
Možda i hoće. No, ako je suditi po onome što smo gledali u prvom mandatu, šansa da se nakon četiri godine u parku iz tvita s početka teksta konstatira kako je baš dobro da su HDZ i Plenković dobili apsolutnu vlast tolika je da ju se može promotriti samo mikroskopom. Elektronskim.
Predsjednik HDZ-a i skori mandatar nove Vlade je, naime, gotovo potpuno otvorene ruke za promjene već imao. Od ljeta 2017. godine, kad je HNS izveo Titanic zaokret i iz oporbenih klupa poskočio u vladajuće, bilo je posve neupitno da je Plenkovićeva koalicija čvršća od armiranog betona. Eventualni pad Vlade mogla je izazvati samo pobuna širokih razmjera u HDZ-u, ali mogućnost za tako nešto dok je stranka na vlasti bila je doista tek teoretske prirode.
Reforma blagdana
Ukratko, Plenković već tri pune godine ima i kist i platno za crtanje reformi hrvatskog društva – od toga su dvije godine prošle bez ikakvih izbora i predizbornih distrakcija. Sve što je, međutim, bivši i budući premijer dosad “naslikao” bila je reforma državnih blagdana.
Cijelo to vrijeme su Vladu u pravilnim razmacima tresle korupcijske afere. Konzultati koji su, uz sitnu naknadicu, restrukturirali Agrokor, su pisali zakon o restrukturiranju Agrokora, ministri su se znojili objašnjavati odakle im, dovraga, imovina i zašto je nisu upisali u imovinsku karticu, a zelenu transformaciju gospodarstva provodila je Josipa Rimac s prvim suradnicama Plenkovićevih ministara.
Lošiji od Tima
Gospodarstvo je za to vrijeme raslo na pogon opće konjukture, međutim, daleko od stopa koje je bilježio ostatak članica EU iz srednje i istočne Europe, daleko čak i od stope koju je domaće gospodarstvo ostvarilo u nestabilnoj 2016. godini, kad je zemlju skoro punih deset mjeseci vodila prvo nefunkcionalna, a zatim tehnička Vlada Tihomira Oreškovića.
No, tko zna, možda za nedostatak reformi, mršav rast gospodarskih pokazatelja i neprestane slapove korupcijskih afera i, da se ne zaboravi, spektakularnu propast posla s borbenim avionima, doista nije odgovoran predsjednik Vlade već neki desničarski crni labud kojeg se stranka konačno riješila. Čak i u tom scenariju kojem će se i u parkiću s početka priče svi već sad slatko nasmijati, u perspektivi naredne četiri godine ostaje jedan ogroman problem. Njegovo ime je Andrej Plenković.
Prezir
Predsjednik HDZ je, čak i u uvjetima kad nije imao potpunu kontrolu nad strankom, kakvu sad ima, i kad je morao dijeliti ministarska mjesta s drugim partnerima u vlasti, što sad ne mora, povremeno pokazivao zabrinjavajući prezir prema osnovnim demokratskim postulatima. Sa zadovoljstvom je prihvaćao podršku oporbenih preletača, održavao politički kupljene većine s Milanom Bandićem i u zagrebačkoj Skupšini i Saboru, lakonski odradio pressicu sa šefom DORH-a u vrijeme kad mu je Vlada visila o glasu čovjeka pod istragom te iste institucije, s omalovažanjem govorio o stanju u novinarstvu (i mnogim novinarima), te dobar dio mandata bio u sasvim otvorenom ratu s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa.
Teško je zaboraviti njegovu iskrenu šokiranost činjenicom da sama smjena Dalije Orešković nije bila dovoljna, nego da ga za, primjerice, potrebnu dokumentaciju o stranačkom putu u Finsku uporno pita i Nataša Novaković. Premijer od kojeg u naredne četiri godine dobar dio domaće političke scene očekuje iskorak prema europskim standardima u javnom životu zemlje demonstrativno je odbio neovisnom tijelu dostaviti traženu dokumentaciju, te pokrenuo sudsku ofanzivu tužbi kojima je za cilj ozbiljno kljaštrenje ovlasti Povjerenstva.
Vučićevski maniri
O problemima koje je Plenković imao s vlastitim autoritarnim sklonostima i težnji politikantskom profiterstvu bez obzira na cijenu može se, pak, govoriti jako dugo. Od iskorištavanja koronavirusa za politički blitzkrieg u stranci i na parlamentarnim izborima bez obzira na zdravstvene rizike preko ciničnog premlaćivanja i protjerivanja migranata na granicama i konstatnog rata Vlade s Pučkom pravobraniteljicom zbog toga, do gotovo vučićevskog prozivanja opozicije za pokušaj rušenja obrane Hrvatske od koronavirusa.
Između takvog političara i apsolutne vlasti u zemlji ovaj put, voljom birača, praktično ne stoji više nitko. Možda će, doista, Plenković – makar uz pomoć pritiska iz EU, koja je vjerojatno krajnji cilj njegove političke ambicije – u sebi otkriti istinskog reformatora i predanog demokrata. Čini se, međutim, da je pametnije poslušati drevnu narodnu poslovicu: “Vežite se, polijećemo”.