Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Plenković i Pavić, ničim izazvani, uvalili su se u priču oko mirovinske reforme; sva 3 moguća raspleta donose im debakl

Svi zamislivi scenariji raspleta oko mirovinske reforme i sindikalnog referenduma Vladi i HDZ-u donose politički debakl

Politička šteta je već počinjena. U tjednima u kojima je trajala kampanja za europske izbore sindikati su prikupili preko 700 tisuća potpisa za referendum, što i sam vrh HDZ-a navodi kao jedan od uzroka povijesno najlošijeg izbornog rezultata te stranke. Gotovo da snagu stiha ima činjenica da je upravo taj najlošiji rezultat ojačao onu desnu stranačku oporbu zbog koje su Plenković i kompanija u listopadu potpuno previdjeli problem koji im je stizao punom brzinom sa sindikalne strane. No, to je tek početak. Početak štete.

Ono što frapira je da nisu bili ničim izazvani. Andrej Plenković i resorni ministar Marko Pavić nisu bili pod nikakvim pritiskom, nikakvom hitnjom, uredbom ili direktivom, nisu bili ničim izazvani da uvale vlastitu Vladu u priču oko mirovinske reforme koja se upravo pretvara u punokrvni politički kaos.

Hrvati su trebali u mirovinu sa 67 godina starosti od 2038. godine, po propisima koje je donijela još Vlada Zorana Milanovića. Sindikati nisu bili sretni, od sreće baš nije skakala ni Europska komisija, ali nije bilo pobune. A onda su Pavić i Plenković odlučili napraviti “ljepšu i stariju” mirovinsku reformu, pojačati penalizaciju ranijeg odlaska u penziju i skratiti rok s kojim će se početi primjenjivati rad do 67. na 2033. godinu.

Fokus na desnicu

Pritom su sve sindikalne prigovore savršeno ignorirali. Štoviše, kad se lanjskog listopada održao prosvjed zbog mirovinske reforme na Europskom trgu u Zagrebu, Plenković i ekipa su bili fokusirani na prosvjed u Vukovaru zbog, kako su tvrdili organizatori, neprocesuiranja zločina iz rata. Vrh HDZ-a bio je uvjeren da se radi o udaru stranačke desnice – s kojom sukob traje i ovih dana obnovljenom žestinom – a nekakve sindikaliste tad nisu imali namjeru prinositi vlastitoj pozornosti.

Politička šteta je već počinjena. U tjednima u kojima je trajala kampanja za europske izbore sindikati su prikupili preko 700 tisuća potpisa za referendum, što i sam vrh HDZ-a navodi kao jedan od uzroka povijesno najlošijeg izbornog rezultata te stranke. Gotovo da snagu stiha ima činjenica da je upravo taj najlošiji rezultat ojačao onu desnu stranačku oporbu zbog koje su Plenković i kompanija u listopadu potpuno previdjeli problem koji im je stizao punom brzinom sa sindikalne strane. No, to je tek početak. Početak štete.

Nema, naime, niti jednog jedinog načina da Plenković i HDZ iz ove priče ne iziđu kao gubitnici. Svi mogući raspleti sudbine mirovinske reforme i sindikalnog referenduma o njoj nose punu vreću političkih minusa na Trg žrtava fašizma i to usred produženog predizbornog razdoblja od narednih godinu i pol dana u kojima će Hrvatska birati novog predsjednika/cu i novi sastav parlamenta. Ovo su mogući scenariji raspleta.

1. Vlada prihvaća sve sindikalne zahtjeve i referendum se neće održati

Mada se sindikalisti danas zaklinju u to da što god Vlada napravila referenduma mora biti, to jednostavno nije točno. Ako Vlada prihvati sve zahtjeve iz referendumskog pitanja, dakle, da se u mirovinu može sa 65, da se značajno umanji penalizacija ranijeg odlaska u mirovinu i olabave još neke odredbe mirovinske reforme – referenduma neće biti.

Ustavni sud je, naime, još 2010. godine donio odluku o tome da nema referenduma ako se uklone pretpostavke za njegovo održavanje. U konkretnom slučaju, Vlada je prije devet godina pod – opet – pritiskom potpisa za sindikalni referendum odustala od Zakona o radu. Iako su sindikati ustrajali na referendumskom izjašnjavanju, Ustavni sud je donio odluku koja bi bila primjer i za ovaj slučaj.

No, usvajanje svih sindikalnih zahtjeva bio bi golemi politički poraz Vlade i osobni poraz Andreja Plenkovića. Bilo bi to potpuno povlačenje, a premijer je dosad žestoko izbjegavao i minimalne uzmake. Evo, i danas Plenković priča o tome kako je mirovinska reforma, zapravo, fenomenalna za umirovljenike, što ukazuje na to koliko je mala mogućnost da baci ručnik u ring.

Problem je samo što je ovaj scenarij potpune kapitulacije oko mirovinske reforme onaj koji bi za Vladu i premijera značio najmanju političku štetu. Već bi se nekako, možda, mogla progutati priča o tome da je, eto, “Vlada poslušala narod”, pogotovo ako bi se sve odvilo jako brzo, kako bi do jeseni 2020. godine i parlamentarnih izbora sve već prekrili ruzmarin, snjegovi i šaš.

2. Plenković ne popušta i ide se na referendum

U ovom scenariju, negdje na jesen ili zimu ove godine – dakle, lako moguće pred same predsjedničke izbore (KGK likes this), odluku o mirovinskoj reformi Vlada daje u ruke – narodu. Broj potpisa se ovaj put ne može nikako osporiti i referendum je jedan od mogućih ishoda. Referendum koji prati kampanja u kojoj sindikati i oporba tjednima ponavljaju priču o Vladi koja tlači svoje građane željom da rade “do smrti”, bombardiraju javnost podacima o povlaštenim mirovinama, prosjeku godina života u Hrvatskoj i EU i sličnima.

S obzirom na broj potpisa na sindikalnoj inicijativi, teško je i zamisliti referendumsko izjašnjavanje koje ne bi donijelo potpuni opoziv Plenkovićeve reforme. Bio bi to, uz potpunu kapitulaciju na tom frontu (koja je dio i prvog scenarija) i gadan referendumski, dakle politički poraz, koji ne bi baš dobro sjeo ionako rezultatima europskih izbora ozbiljno uzdrmanom premijeru. O tome kakav bi to bio uvod u godinu najvažnijih, parlamentarnih izbora ne treba ni pričati.

3. Plenković ne popušta, a Ustavni sud referendum proglašava neustavnim

Ide li se na ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja, a to je danas dao naznačiti šef saborskog kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić, jedna je mogućnost da Ustavni sud referendumu digne palac gore. Tu se onda vraćamo na prethodni scenarij. Moguće je, međutim, da Ustavni sud, opet negdje baš u vrijeme kampanje za predsjedničke izbore, ocijeni da je pitanje neustavno i time stavi točku i na priču o mirovinskoj reformi i sindikalnom referendumu.

Naizgled bi Plenković i HDZ u takvom raspletu dobili sve što su htjeli, ali teško je više pogriješiti kad je u pitanju politika nego prebrzo zaključivati. Naime, zabrana Ustavnog suda koja bi zaustavila inicijativu “67 je previše” bi sama od sebe već krenula snimati spotove i pisati predizborne slogane oporbe. Ljevica, desnica, centar, populisti – svi bi nagrnuli na tu, slabu točku vladajuće stranke i pretvorili je u jednu od glavnih točaka napada na osvajanje vlasti.

Pritom je prilično nevjerojatno da bi sindikati tek slegnuli ramenima i odustali od akcija kojima bi udarali na mirovinsku reformu protiv koje su već okupili 700 tisuća građana. Problem bi se, dakle, s Ustavnog suda i političkih foruma mogao preseliti i na ulice, što je baš ono što svaka vlast u izbornoj godini pod svaku cijenu želi – izbjeći.

Pitanje o elementarnoj političkoj sposobnosti

Svaka od realno zamislivih opcija raspleta priče o mirovinskoj reformi i sindikalnom referendumu donosi, dakle, značajnu političku štetu za aktualnu vlast u vrlo osjetljivom vremenu predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Štetu koja ni u kom slučaju nije morala nastati – niti je itko tjerao Vladu na postrožavanje uvjeta odlaska u mirovinu, niti im je itko zabranio da u procesu donošenja izmjena zakona ozbiljno shvate sindikalne zahtjeve i s njima uđu u pregovore koje im danas – prekasno – nude na sve strane.

Ono što postavlja uznemirujuće pitanje o elementarnoj političkoj sposobnosti Andreja Plenkovića i njegove Vlade je činjenica da im to nije – prvi put. Lani su se, baš negdje u ovo vrijeme, također zapleli u referendume. Tanak broj potpisa za “Narod odlučuje” i “Istinu o Istanbulskoj”, tek nešto iznad zakonskog limita, dao je za zaključiti da možda broj važećih potpisa nije dovoljan za raspisivanje referenduma. Bazična politička logika nalagala je da se potpisi moraju provjeriti brzo i transparentno. Trebala su im, međutim, više od četiri mjeseca, a “transparentnost” procesa na istu je stranu stavila čak GONG i ekipu Željke Markić.

Naravno, i u kampanji za europske izbore, održane pola godine nakon toga, pričalo se o Vladi koja je “narodu ukrala referendum”. Novi slogani su, očito, već u nastajanju, a Plenković, Pavić i ostali se više iz rupe koju su sami sebi – ničim izazvani! – iskopali ne mogu iskobeljati bez novih rana na političkom tijelu zasad još uvijek najjače stranke u Hrvatskoj.

Jasmin Klarić
Telegram autor
73 članka Više o autoru
Više s weba