Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Plenković je loš premijer, no u momentu kad ga i Crkva službeno ruši jedino razumno je biti na njegovoj strani

Crkva nam je, kroz Miklenićev uvodnik u Glasu Koncila, službeno potvrdila da se pridružila ostalim skupinama u pokušaju rušenja premijera

Plenkovića se ruši zato da bi se u Hrvatskoj uspostavila ultrakonzervativna, ustaškonostalgičarska, kvazikatolička vlast, koja bi našu zemlju povukla bar 23 godine unatrag. Da ne bismo postali Vučićeva Srbija, dakle najgora država u Europi iza Putinove Rusije i Erdoganove Turske, jednaka Orbanovoj Mađarskoj, danas, nažalost, moramo podržavati čak i jednog Andreja Plenkovića. Kao zadnju liniju obrane zadnjih ostataka građanske Hrvatske

Kao što redoviti čitatelji ove kolumne znaju, ne mislimo da je Andrej Plenković dobar premijer. Andrej Plenković održao se na vlasti kupnjom saborskih zastupnika, poput zatvorom ucijenjenog bivšeg SDP-ovca Tomislava Sauche. Plenković je, dakle, ozakonio političku korupciju kao načelo vladanja državom. Drugo, Plenkovićeva Vlada provodi prilično ridikuloznu poreznu politiku, koja je dovela do toga da u Hrvatskoj više gotovo nitko ne želi raditi, jer su plaće koje poslodavci mogu isplatiti premale, da bi bile konkurentne susjednim članicama, a da ne govorimo o uspješnijim državama Europske unije.

Treće, Plenković se, naravno i nažalost, nije mogao dostatno suprotstaviti radikalizaciji dijela političke i javne scene, pa tako na državnoj televiziji dolazi do kontinuiranog povijesnog revizionizma u onim najosjetljivijim temama, što dugoročno kompromitira Hrvatsku, ne samo kao trenutnu državnu upravu, nego baš kao naciju. Četvrto, zbog istih razloga, neizbježnog kompromisa s radikalnom desnicom u HDZ-u, osuđeni ratni zločinci završavaju, eto, u toplicama ili na državnim proslavama. Peto, puno je naznaka da bi se Vladino rješavanje slučaja Agrokor srednjoročno moglo pretvoriti u stanoviti debakl; istodobno sasvim je jasno da je Vlada vrlo često lagala o tijeku operacije spašavanja Agrokora.

Usprkos svemu tome, što govori o lošoj dosadašnjoj Plenkovićevoj ulozi na mjestu predsjednika Vlade, svatko razuman u hrvatskom javnom i političkom životu u ovom trenutku treba stati na stranu Andreja Plenkovića. Naprosto zato što su Plenkovića počeli progoniti isti oni igrači i iste one društvene i političke grupe, koje su uspjele svrgnuti Josipovića i Milanovića, i to s potpuno istom retorikom, motivima i krajnjim ciljem. Čak je i struktura napada ista.

Miklenićev uvodnik u Glasu Koncila

Naime, čim je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava odlučio organizirati prosvjede protiv Vlade, zbog nerješavanja ratnih zločina u tom gradu, Crkva se odmah jasno deklarirala, proglasivši Plenkovićevu Vladu odgovornom za nerješavanje ratnih zločina. Time je Crkva, kroz uvodnik u Glasu Koncila (dopustimo malo privatnosti; pokojni don Živko Kustić okreće se u grobu zbog onoga što već godinama radi i piše njegov nasljednik Ivan Miklenić, uz blagoslov većine biskupa); time je, dakle, Crkva potvrdila kako je njeno glavno poslanje, do dolaska Zorana Milanovića na vlast pa sve do danas, smjenjivanje i postavljanje određenih političkih opcija.

Podsjetimo, u vrijeme Milanovićeva dolaska na vlast Crkva se decidirano, kroz još jedan Miklenićev uvodnik, odredila kao politička organizacija koja će napuniti u ono doba navodno ispražnjeni oporbeni prostor. Danas, pak, Crkva osuđuje Plenkovićevu Vladu na najosjetljivijem mogućem pitanju za HDZ, nerješavanju srpskih ratnih zločina, i to baš u herojskom gradu. Što ne znači ništa drugo, nego poziv na Plenkovićevu smjenu upućen desnim glasačima (oni drugi već dugo ne čitaju Glas Koncila).

Šest skupina udruženo u pokušaju rušenja

I tako su se u pokušaju rušenja Andreja Plenkovića, udružili sljedeći protagonisti hrvatske javne scene. Prvo, desne frakcije HDZ-a, nadahnute ostavštinom Gojka Šuška. Drugo, otvoreni ustaški nostalgičari u formalnoj politici, poput Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih (koju je sam Plenković doveo u Sabor). Treće, zakleti filoustaše, poput urednika i suradnika marginalnih radikalnih medija, drugorazrednih so called intelektualaca, zatim pripadnika raznih organizacija koje žele osporiti Jasenovac ne zbog stvarnog broja žrtava u Jasenovcu (jer se u Jasenovcu ionako ne radi o broju žrtava, već o činjenici da je zločinačka država s rasnim zakonima otvarala koncentracijske logore za pripadnike drugih nacionalnosti i svoje političke protivnike), nego zato da bi rehabilitirali NDH.

Četvrto, katoličke društvene udruge, koje naprosto žele ultrakonzervativno društvo, u kojem se zabranjuje pobačaj, gdje se ne radi nedjeljom i u kojem su stranci, osobito drukčije boje kože i druge vjere, apriorni neprijatelji. Peto, svi mrzitelji Srba, kojih nije malo, s obzirom na ratne strahote koje nisu zaboravljene. Šesto, svi oni koji više manje uspješno ekonomski parazitiraju na raznim strukturama izraslim poslije Domovinskog rata, od HVIDRE nadalje.

Ovih šest glavnih društvenih grupa, koje žele srušiti Andreja Plenkovića, za njega koriste posve isti jezik kojim su označavali Zorana Milanovića. Tri glavne fraze u tom jeziku jesu: nacionalni izdajnik, Jugoslaven/jugokomunist i bruxelleski poslušnik.
Milanovića od tih fraza nije spasila činjenica da je on sam žešći hrvatski nacionalist (ali onaj od nacionalista koji nikad ni ne pokušava osporiti sva moguća prava bilo kojem drugom narodu, a osobito ne Srbima), kao što Plenkovića od tih kvalifikacija ne spašava činjenica da je čovjek predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, stožerne nacionalne stranke.

Zadnja linija obrane zadnjih ostataka građanske Hrvatske

Cilj sadašnje akcije protiv Andreja Plenkovića posve je jednak cilju rušenja Zorana Milanovića. Plenkovića se ruši zato da bi se u Hrvatskoj uspostavila ultrakonzervativna, ustaškonostalgičarska, kvazikatolička vlast, koja bi našu zemlju povukla bar 23 godine unatrag. Kažemo 23 godine, zato što se u rujnu 1995. godine, neposredno poslije Oluje, činilo da u Hrvatskoj nema opozicije te da je radikalni nacionalizam zauvijek zavladao našom zemljom.

Srećom, na parlamentarnim i lokalnim izborima održanim u studenom iste godine, građani republike Hrvatske pokazali su da misle drukčije pa je HDZ usprkos briljantnoj vojnoj pobjedi, izgubio vlast u Zagrebu, kao i u brojnim drugim dijelovima zemlje.
Jedino što građani Republike Hrvatske danas ne smiju dopustiti jest povratak u 1995. godinu.

Ili u 2016. kad je zahvaljujući neriješenim izbornim rezultatima i uobičajeno ridikuloznim postupcima Mosta, na vlast došla kleronacionalistička Vlada Tomislava Karamarka (formalni je premijer bio stanoviti Tihomir Orešković, koji nije sudjelovao u samom izbornom procesu), koja je Hrvatsku mogla pretvoriti u Vučićevu Srbiju, da nije na vrijeme srušena. Da ne bismo postali Vučićeva Srbija, dakle najgora država u Europi iza Putinove Rusije i Erdoganove Turske, jednaka Orbanovoj Mađarskoj, danas, nažalost, moramo podržavati čak i jednog Andreja Plenkovića. Kao zadnju liniju obrane zadnjih ostataka građanske Hrvatske.

Ivan Violić
Telegram autor
216 članaka Više o autoru