Nekad je nužno odabrati stranu

Plenković je odabirom svojih kandidata na izborima zapravo priznao da nije transformirao HDZ u uljuđenu stranku

Što nam o Plenkoviću i HDZ-u govori činjenica da će članovi stranke na izborima birati između Penave i Medveda?

Andrej Plenković umjesto da ponudi program stvarne transformacije stranke, prihvaća ponuđeno natjecanje u što ljepšem recitiranju fraza o odanosti liku i djelu Franje Tuđmana, u nadmetanju u suverenističkim fatamorganama te u dokazivanju nepatvorenoga domoljublja. Za provedbu takvoga političkog programa morao se osloniti na Tomu Medveda i Zdravku Bušić

HDZ će održati izbore za predsjednika, zamjenika predsjednika i potpredsjednike stranke 15. ožujka. Sve osim nadmoćne pobjede Andreja Plenkovića nad Mirom Kovačem i još ponekim kandidatom za predsjednika stranke bilo bi golemo iznenađenje. Ali rezultat izbornoga sraza između vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave i ministra branitelja Tome Medveda za mjesto zamjenika predsjednika HDZ-a nije lako predvidjeti.

Iako je prvi kandidat član trijumvirata Kovač-Stier-Penava, koji želi preuzeti vođenje stranke, a Tomo Medved je pouzdanik Andreja Plenkovića, ni uz pomoć mikroskopa nije moguće među njima pronaći neke političke razlike. Mogao je Penava biti i Plenkovićev kandidat za zamjenika predsjednika, kao što se i Medved mogao udružiti s Mirom Kovačem i Davorom Ivom Stierom protiv Plenkovića, a da nitko ne bi primijetio neku ideološku razliku u odnosu na sadašnju kompoziciju kandidatura.

Ništa od transformacije HDZ-a

Andrej Plenković je iz istih razloga zbog kojih je odabrao Tomu Medveda izabrao i Zdravku Bušić kao kandidatkinju za jedno od četiri potpredsjednička mjesta. Gospođa Bušić bi zajedno s ostalim Plenkovićevim kandidatima, Olegom Butkovićem, Ivanom Anušićem i Brankom Bačićem, trebala pokušati pobijediti Davora Ivu Stiera, Milijana Brkića, Tomislava Tolušića i vjerojatno još nekoga tko Andreju Plenkoviću nije po volji.

Samim odabirom svojih kandidata za vodeća mjesta u stranci Andrej Plenković priznao je kako od njegove transformacije HDZ-a nije bilo ničega. Prije četiri godine došao je na čelo raspojasane nacionalističko-klijentističke organizacije obećavši da će je pretvoriti u uljuđenu i pristojnu demokršćansku stranku desnoga centra. Kako se političke stranke mogu mijenjati i reformirati samo nakon političkih poraza, a ne i za vrijeme obnašanja vlasti ta takozvana transformacija nije nikada ni započela.

Nadmetanje suverenističkim fatamorganama

Zbog toga na ovim stranačkim izborima njegovi oponenti traže podršku članstva nudeći samo još više nacionalizma i klerikalizma, a Andrej Plenković umjesto da ponudi program stvarne transformacije stranke, prihvaća ponuđeno natjecanje u što ljepšem recitiranju fraza o odanosti liku i djelu Franje Tuđmana, u nadmetanju u suverenističkim fatamorganama te u dokazivanju nepatvorenoga domoljublja.

Za provedbu takvoga političkog programa mogli su mu poslužiti i kandidati poput Mire Kovača, Ivana Penave, Davora Ive Stiera i Milijana Brkića. Ali kako su oni već od prije bili zauzeti njegovim rušenjem morao se osloniti na Tomu Medveda i Zdravku Bušić, sve u nadi da ne previše zahtjevno stranačko članstvo neće ni primijetiti neku bitnu razliku. Nedavno me jedan od njegovih prikrivenih oponenata uvjeravao kako Miro Kovač ima veći koalicijski kapacitet od Andreja Plenkovića jer Plenković, za razliku od Kovača, neće moći napraviti sporazum o podjeli vlasti s onima „desno od HDZ-a“.

Matematika temeljena na formuli 1+1=3

Budući da se ta matematika bazira na formuli 1+1=3 nije potrebno posebno objašnjavati kako isti birači ne mogu glasati i za Kovač-Penava-Stier-Brkićev HDZ, ako su već glasali za teško ostvarivu uniju radikalnih nacionalističko-klerikalnih opcija. A kada bi kojim slučajem i neki hrvatski mokro sanjani AFD došao u poziciju sudjelovanja u vlasti, postoje određeni, kako bi to rekao Franjo Tuđman, međunarodni čimbenici koji bi takvo koaliranje jednostavno onemogućili.

Andrej Plenković vjerojatno neće moći progurati samo sebi odane partijske kadrove u novo stranačko vodstvo, ali to neće, kako neki misle, umanjiti njegove cezarske ovlasti i navike, već će samo formalizirati stranačke frakcije pred podjelu karata za naredne parlamentarne, a možda i lokalne izbore.

Izbori u HDZ-u i širenje pandemije koronavirusa

Kako god bilo, HDZ-ove frakcije i dalje se nadmeću političkim porukama iz druge polovine devetnaestoga stoljeća i dalje nudeći koncept države-nacije smještene u kolijevku koju će svojim nježnim rukama zibati HDZ i Crkva. Potpuno protivno toj ideologiji jučerašnji inauguracijski govor Zorana Milanovića simbolički je označio povratak Republike građanima i potvrdu njene pripadnosti stoljeću u kojem živimo. Nije ni Andreju Plenkoviću lako, i on bi htio biti moderan i suvremen poput novoga predsjednika Republike te pripadati samo dobu europskih kohezijskih fondova i baviti se epidemijom koronavirusa, ali većina njegovoga stranačkog članstva nažalost ima neke druge prioritete.

Zbog toga će polovinom ožujka članovi HDZ-a i morati birati između Ivana Penave i Tome Medveda, odnosno Zdravke Bušić i Davora Ive Stiera. Ako se u isto vrijeme postojeća epidemija koronavirusa, sukladno prognozama nekoliko vodećih svjetskih eksperata, ipak razvije u pandemiju Andreju Plenkoviću neće biti od pomoći ni izbor svih po njemu pažljivo odabranih odličnika.

Zaustavljen život u Kini

Kinesko vodstvo drži trenutno u nekoj vrsti prometne blokade, ograničenja kretanja ili najstrože karantene i izolacije 780 milijuna stanovnika. Istovremeno su lokalne vlasti dale dozvolu za ponovni početak rada stotinama tisuća kompanija, od kojih većina ne može započeti s radom jer se dio njihovih zaposlenika, radnika-migranata iz ruralnih područja, zbog tih istih ograničenja kretanja ne može vratiti u gradove u kojima žive i rade ili kompanije nemaju dovoljan broj zaštitnih maski i ostale zaštitne opreme te zbog toga ne ispunjavaju uvjete za početak rada.

Sama odluka o povratku na radna mjesta stotina milijuna ljudi više je nego rizična jer omogućuje dodatno razbuktavanje epidemije od koje je do utorka navečer prema službenim podacima oboljelo više od 75.000 osoba, a umrle su više od 2.000.

Koliko god kineski podaci o broju oboljelih i umrlih bili daleko od stvarnoga broja, epidemija koronavirusa ionako je gotovo u potpunosti zaustavila život u zemlji u kojoj živi petina svjetskoga stanovništva. U epicentru epidemije, pokrajini Hubei i njenome glavnom gradu Wuhanu, zdravstveni se sustav raspao još polovinom siječnja, a karantena i zajedničko zatvaranje u stanove i kuće svih članova jedne obitelji ili čak i susjeda samo zbog jednog oboljelog ukućana, bila je pogubna pogreška koja je bitno povećala ne samo ukupan broj oboljelih, nego i umrlih.

Nepoznati razmjeri grube represije

To je naravno dovelo i do protesta, uglavnom putem društvenih mreža, a onda je u strogo kontroliranoj zemlji gdje veliki brat stalno nadzire objave svojih građana uslijedila i gruba represija čiji su stvarni razmjeri zasad nepoznati. Epidemija sigurno neće prestati zbog represije ili prikrivanja stvarnoga stanja, a za provedbu pravilne karantene i izolacije oboljelih u epidemiji takvih razmjera Kina, kao ni druge zemlje, nema ni uvjeta ni kapaciteta.

To je bilo najbolje vidljivo u cijelom nizu pogrešnih odluka vezanih uz sudbinu 3600 putnika i članova posade na brodu Diamond Princess u japanskoj luci Yokohama. Umjesto da odmah po uplovljavanju broda u luku 4. veljače, kada na brodu nije bilo još nijednog evidentiranog slučaja zaraze, organiziraju iskrcavanje svih putnika i njihovo prebacivanje u karantenu, japanske vlasti odlučile su se za provedbu karantene na samome brodu. To je do danas rezultiralo pravom katastrofom sa 624 oboljela putnika i člana posade te naknadnim prebacivanjem preostalih putnika u karantene u njihovim matičnim državama.

Je li globalna pandemija neizbježna?

Koliko su kineski podaci o broju oboljelih nerealni pokazuje i usporedba broja slučajeva u pojedinim provincijama s njihovim brojem na brodu Diamond Princess. Od 32 kineske pokrajine samo njih sedam ima službeno veći broj slučajeva koronavirusa, a pokrajina Shandong sa sto milijuna stanovnika ima manji broj slučajeva od broda Diamond Princess, a dvostruko manje slučajeva imaju i Peking i Šangaj, koji imaju 21 odnosno 24 milijuna stanovnika.

U narednim danima i tjednima hrvatske zdravstvene vlasti kao i vlasti u drugim državama trebale bi nadasve pažljivo i detaljno pratiti razvoj lokalnih epidemija koronavirusa u Singapuru, Japanu i Hong Kongu. Za razliku od kineske netransparentnosti i prikrivanja podataka Singapur predstavlja „zlatni standard“ u borbi protiv epidemija te s trenutnim 81 slučajem i eksponencijalnim dnevnim porastom može biti pokazatelj je li globalna pandemija stvarno neizbježna. Isto se može kazati i za Japan koji ima 74 slučaja, ali je već u stadiju da ne može naći poveznice između pojedinih novih slučajeva i prije formiranih klastera.

Vlada Andreja Plenkovića nikada nije dala naslutiti da ima bilo kakav plan „B“ za ovu godinu. Bojim se da u žaru unutarstranačke predizborne borbe za izradu toga plana nema sada ni koncentracije ni vremena. Budući da smo prisiljeni pričekati hoće li zamjenikom Andreja Plenkovića postati Ivan Penava ili Tomo Medved moramo se nadati da će i COVID-19 barem malo usporiti svoje napredovanje.