Nakon što je uspio tek drugi put u čitavom dosadašnjem mandatu demonstrirati novopronađenu odlučnost te praktički dovesti Istanbulsku konvenciju korak do ratifikacije u Saboru, koja sada izgleda kao posljednja formalnost, Andrej Plenković zapravo više nema izbora. Neovisno o tome slaže li se s ovim zaključkom ili ga još nije osvijestio. Štoviše, ako je suditi po inzistiranju na Glunčiću kao ključnom čovjeku kurikularne reforme ili po skandaloznom novom prijedlogu Obiteljskog zakona, premijer Plenković izgleda kao netko tko još uvijek vjeruje u kompromis s vrhom Katoličke crkve i klerikalnim organizacijama. Što je dosta začuđujuće, jer se premijer doima kao netko tko makar bazično razumije politiku i društvene odnose.
Ovdje čak i nije toliko bitna uloga HNS-a, koji doista mora kod Glunčića staviti veto, želi li održati makar minimum poštovanja u javnosti, iako je ista ta javnost dosta skeptična prema mogućnosti da će se taj nepokolebljivi stav ukazati. Od samog HNS-a premijeru može biti problematičnija ministrica Divjak, kod koje se razina vjerodostojnosti čini nešto veća, nego unutar stranke koja ju je predložila na tu funkciju, pa bi njeno najavljeno povlačenje s mjesta ministrice, čak i neovisno o stavu HNS-a, moglo dovesti do ozbiljnog političkog potresa.
Plenković ništa nije naučio iz Milanovićeve sudbine
No, sve se ove dileme odigravaju na sporednom terenu dnevnopolitičkih odnosa i održavanja aktualne interesne većine u Saboru. Na jednak način premijeru može biti nebitno to što se čitava lijeva, liberalna i građanska javnost zgraža nad ovakvim potezima njegove Vlade, jer na nju ionako ne može računati na sljedećim izborima. Prava politička bitka vodi se zapravo na desnoj strani političkog spektra i jedini način da je Plenković dobije je u tome da prema Katoličkoj crkvi i njezinim zahtjevima za klerikalizacijom društva bude nepopustljiv.
Zapravo je prilično teško za povjerovati kako Plenković nije ništa naučio iz sudbine Zorana Milanovića, posebno jer su lekcije bile vrlo jednostavne. Prva je da je s crkvom i radikalnom desnicom kompromis nemoguć, jer oni uvijek traže sve i ne dobiju li baš sve što traže, proglase te za neprijatelja i izdajnika, a druga da, kad si već označen kao politički protivnik i elementarna nepogoda od strane tih krugova, nema nikakvog načina da se takav stav i odnos promijene.
Posebno u situaciji u kojoj je, upravo zahvaljujući, konstantnom nezamjeranju i pokušajima postizanja kompromisa, ta klerikalna i nacionalistička revolucija toliko ojačala da nema namjeru tek tako pokleknuti pred neodlučnim protivnikom na čelu Vlade. Zato se postavlja pitanje zbog čega u momentu u kojem je klerikalizam doživio prvi ozbiljan poraz, s realnim fijaskom zagrebačkog prosvjeda i faktičkim usvajanjem konvencije, Plenković pokazuje slabost pa mu ministar zdravstva najavljuje da će konzultirati crkvu po pitanju zakona o pobačaju, on inzistira na Glunčiću, a ministrica Murganić objavljuje prijedlog novog Obiteljskog zakona u kojem diskriminira nevjenčane parove?
Nikome nije jasno što Plenković misli postići
Pri čemu je Kujundžić bio najzabavniji s ovom idejom konzultiranja Crkve. Kao da postoji itko tko ne zna kakav je njihov stav po tom pitanju i to već stoljećima, pa ih treba konzultirati. Što pak Andrej Plenković misli postići s ovim kalkulacijama, uopće nije jasno. Ako misli davanjem ustupaka otupiti oštricu napada na sebe, onda zaista ima problema s percepcijom stvarnosti. Isto vrijedi i za ideju da bi se Katolička crkva i desnica mogle u jednom času zaustaviti kad im se ispuni određeni broj zahtjeva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čak i ako se nada da će ovim taktičkim zaokretima kupiti vrijeme za konsolidaciju vlastite moći u stranci, i tu se vara, s obzirom da su pozicije već davno zauzete. Drugim riječima, što prije shvati da mu je ovo biti ili ne biti vlastite političke budućnosti u HDZ-u, prije će se morati odlučiti na jedino što može napraviti da bi zaista počeo konzumirati vlast, a to su odustajanje od Glunčića, konačna provedba reforme obrazovanja i smjena ministrice Murganić. Svaki drugi scenarij dugoročno ga vodi u poraz.
Plenković je sad prisiljen ići na sve ili ništa jer s Crkvom i radikalima naprosto nema kompromisa
Zašto premijer mora odustati od Glunčića, smijeniti Murganić i provesti reformu obrazovanja
Što prije Andrej Plenković shvati da mu je ovo biti ili ne biti vlastite političke budućnosti u HDZ-u, prije će se morati odlučiti na jedino što može napraviti da bi zaista počeo konzumirati vlast, a to su odustajanje od Glunčića, konačna provedba reforme obrazovanja i smjena ministrice Murganić. Svaki drugi scenarij dugoročno ga vodi u poraz
Nakon što je uspio tek drugi put u čitavom dosadašnjem mandatu demonstrirati novopronađenu odlučnost te praktički dovesti Istanbulsku konvenciju korak do ratifikacije u Saboru, koja sada izgleda kao posljednja formalnost, Andrej Plenković zapravo više nema izbora. Neovisno o tome slaže li se s ovim zaključkom ili ga još nije osvijestio. Štoviše, ako je suditi po inzistiranju na Glunčiću kao ključnom čovjeku kurikularne reforme ili po skandaloznom novom prijedlogu Obiteljskog zakona, premijer Plenković izgleda kao netko tko još uvijek vjeruje u kompromis s vrhom Katoličke crkve i klerikalnim organizacijama. Što je dosta začuđujuće, jer se premijer doima kao netko tko makar bazično razumije politiku i društvene odnose.
Ovdje čak i nije toliko bitna uloga HNS-a, koji doista mora kod Glunčića staviti veto, želi li održati makar minimum poštovanja u javnosti, iako je ista ta javnost dosta skeptična prema mogućnosti da će se taj nepokolebljivi stav ukazati. Od samog HNS-a premijeru može biti problematičnija ministrica Divjak, kod koje se razina vjerodostojnosti čini nešto veća, nego unutar stranke koja ju je predložila na tu funkciju, pa bi njeno najavljeno povlačenje s mjesta ministrice, čak i neovisno o stavu HNS-a, moglo dovesti do ozbiljnog političkog potresa.
Plenković ništa nije naučio iz Milanovićeve sudbine
No, sve se ove dileme odigravaju na sporednom terenu dnevnopolitičkih odnosa i održavanja aktualne interesne većine u Saboru. Na jednak način premijeru može biti nebitno to što se čitava lijeva, liberalna i građanska javnost zgraža nad ovakvim potezima njegove Vlade, jer na nju ionako ne može računati na sljedećim izborima. Prava politička bitka vodi se zapravo na desnoj strani političkog spektra i jedini način da je Plenković dobije je u tome da prema Katoličkoj crkvi i njezinim zahtjevima za klerikalizacijom društva bude nepopustljiv.
Zapravo je prilično teško za povjerovati kako Plenković nije ništa naučio iz sudbine Zorana Milanovića, posebno jer su lekcije bile vrlo jednostavne. Prva je da je s crkvom i radikalnom desnicom kompromis nemoguć, jer oni uvijek traže sve i ne dobiju li baš sve što traže, proglase te za neprijatelja i izdajnika, a druga da, kad si već označen kao politički protivnik i elementarna nepogoda od strane tih krugova, nema nikakvog načina da se takav stav i odnos promijene.
Posebno u situaciji u kojoj je, upravo zahvaljujući, konstantnom nezamjeranju i pokušajima postizanja kompromisa, ta klerikalna i nacionalistička revolucija toliko ojačala da nema namjeru tek tako pokleknuti pred neodlučnim protivnikom na čelu Vlade. Zato se postavlja pitanje zbog čega u momentu u kojem je klerikalizam doživio prvi ozbiljan poraz, s realnim fijaskom zagrebačkog prosvjeda i faktičkim usvajanjem konvencije, Plenković pokazuje slabost pa mu ministar zdravstva najavljuje da će konzultirati crkvu po pitanju zakona o pobačaju, on inzistira na Glunčiću, a ministrica Murganić objavljuje prijedlog novog Obiteljskog zakona u kojem diskriminira nevjenčane parove?
Nikome nije jasno što Plenković misli postići
Pri čemu je Kujundžić bio najzabavniji s ovom idejom konzultiranja Crkve. Kao da postoji itko tko ne zna kakav je njihov stav po tom pitanju i to već stoljećima, pa ih treba konzultirati. Što pak Andrej Plenković misli postići s ovim kalkulacijama, uopće nije jasno. Ako misli davanjem ustupaka otupiti oštricu napada na sebe, onda zaista ima problema s percepcijom stvarnosti. Isto vrijedi i za ideju da bi se Katolička crkva i desnica mogle u jednom času zaustaviti kad im se ispuni određeni broj zahtjeva.
Čak i ako se nada da će ovim taktičkim zaokretima kupiti vrijeme za konsolidaciju vlastite moći u stranci, i tu se vara, s obzirom da su pozicije već davno zauzete. Drugim riječima, što prije shvati da mu je ovo biti ili ne biti vlastite političke budućnosti u HDZ-u, prije će se morati odlučiti na jedino što može napraviti da bi zaista počeo konzumirati vlast, a to su odustajanje od Glunčića, konačna provedba reforme obrazovanja i smjena ministrice Murganić. Svaki drugi scenarij dugoročno ga vodi u poraz.