HDZ raste, SDP pada i to je, budimo realni, jedini razlog zbog kojeg se hita prema ljetnim izborima, dok Stožer-čarolija posve ne presahne, a mračna ekonomska realnost udari po glavi stanovnika.
Prostor za kalkuliranje
Štoviše, trenutni omjer ljevice i desnice, uspon Miroslava Škore i izostanak jedinstvene fronte na ne-SDP-ovskoj ljevici (o odavno ugašenom centru da se ne priča), Plenkoviću daje prostora za kalkuliranje. Moguće je, naime, da bi novu Vladu mogao složiti sa Škorinim Domovinskom pokretom, možda će se odlučiti, ovisno o rezultatu, da saborsku većinu opet složi okupljajući manjine i čupkajući pojedine zastupnike-žetončiće s drugih lista, a može i, bude li potrebe, pokušati okupiti i voditi veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a.
S druge strane, predsjednik SDP-a Davor Bernardić ovu kampanju ne može, poput dvije posljednje, odraditi s klupe za rezerve i već je dao za pravo svima koji su se pribojavali njegovog većeg uključivanja u dnevno političke okršaje.
Bernardić ne razumije bit političke borbe u Hrvatskoj
Vrijeđanje Gordana Jandrokovića možda i nije toliko stravično iz opće perspektive, kad se zna da je odjednom tankoćutni Jandroković saborskog zastupnika Nikolu Grmoju nedavno javno nazvao smećem, ali sigurno jako smeta progresivnim biračima na koje cilja SDP.
Napad na novinare na Dan slobode medija, pak, poseban je pokazatelj koliko Bernardić vlada materijom i vremenom. A tužba protiv Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa kojom se tom tijelu žele, po recepturi Plenkovića i Tomislava Karamarka dodatno suziti ovlasti, krunski je dokaz da predsjednik SDP-a baš i ne razumije što je točno bit političke borbe u Hrvatskoj, te kako se i zašto dovraga on našao u njenom središtu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dva mjeseca
Dva su, međutim, ključna problema trenutno nešto lagodnije političke pozicije Andreja Plenkovića. Prvi je vrijeme – prednost koju u kostima sad osjeća predsjednik HDZ-a je ona sadašnja. Do izbora su, vjerojatno, još dva mjeseca.
U tom periodu sadašnja prednost HDZ-a u odnosu na SDP od 3,1 postotni bod (prosjeci dvaju najstarijih anketa, Crobarometar i CRO Demoskop) može se povećati, ali može i nestati. Mnogo uvjerljiviju prednost je, uostalom, na ljeto pred prošle parlamentarne izbore imao SDP Zorana Milanovića. Pa su je prosuli.
Ne može si pomoći
Drugi, veći problem je premijerova bahatost. Doima se kao da si Plenković, jednostavno, ne može pomoći. Jučer je tako poručio SDP-u i Miroslavu Škori kako su se, za razliku od predsjedničkih izbora, “ovaj put namjerili na malo ozbiljnijeg, spremnijeg protivnika, tako da će biti poraženi i jedni i drugi”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Okej, Plenković je najavljivao i “uvjerljivu pobjedu” HDZ-a na europskim izborima i pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim, ali rečenica koju je samouvjereno uputio protukandidatima nije problematična sama po sebi – ona je potencijalno vrlo štetna jer se pokazuje kao – simptom.
Pir na europskim izborima
Plenković je pobijedio 2016. godine kad mu je, pogotovo na početku kampanje, malo tko davao ozbiljnije šanse. Njegova stranka je u lanjske izbore dvaput ušla s pozicije favorita i oba puta doživjela teške udarce. Kolinda Grabar-Kitarović nije obranila predsjednički mandat, a pobjeda na europskim izborima bila je više nego Pirova – posve iznenađujuće isti broj mandata kao HDZ osvojio je i već prežaljeni SDP.
Za oba ta izborna fijaska dobar dio krivice snosi sam Andrej Plenković, odnosno, njegov bahat i presamouvjeren pristup izbornim utrkama. Na europskim izborima je, unatoč svim upozorenjima, biračima ponudio listu punu političkih anonimaca (uz izuzetak Dubravke Šuice). Računao je tako sigurnu pobjedu pojačati i promocijom novih, njemu odanih ljudi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pritom je napravio neoprostiv politički previd – početkom godine je bez dogovora sa sindikatima isforsirao mirovinsku reformu i dobio pred samu kampanju skupljanje potpisa za sindikalni referendum. Razgoreno svisoka odrađenom Vladinom kampanjom o ugrozama koje prijete mirovinskom sustavu, skupljanje potpisa se u hipu, osim u pobunu protiv kasnijeg odlaska u mirovinu, pretvorilo u protuvladin event. Rezultat? Na izborima je HDZ loše prošao, a Vlada je kasnije morala prihvatiti sve sindikalne zahtjeve.
Discipliniranje Pantovčaka
Na poraz Kolinde Grabar-Kitarović vjerojatno je bitno utjecala ona sama, čudesnom kampanjom koja će se vjerojatno izučavati na studijima politologije kao primjer kako se stvari – ne rade. No, utjecao je – itekako – i Andrej Plenković. S ove vremenske udaljenosti nije teško procijeniti da je Plenkovićevo inzistiranje da se predsjednica riješi suradnika koji su joj savjetovali držanje distance od Vlade bilo promašeno.
Predsjednica koja povremeno kritizira Vladu i održava makar umjetnu iskru neslaganja s nepopularnom ekipom u Banskim dvorima vjerojatno bi imala više šansi na izborima od one koja se nepovratno i konačno vezala uz Andreja Plenkovića. Glas protiv nje bio je nesumnjivo i glas protiv Vlade i to joj sigurno nije pomoglo kad se podvukla crta. No, Plenković, opet uvjeren u pobjedu, nije mogao istrpjeti ni simboličko distanciranje Pantovčaka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Pretkampanja’ na Trgu
Uz to, novi sukob sa sindikatima usred kampanje dodatno je pojačao neraspoloženje prema svakom koga se doživljavalo eksponentom vlasti – pa tako i prema Grabar-Kitarović. Mjesecima je trajalo natezanje Vlade s prosvjetnim sindikatima oko povećanja plaća, škole su zapele u štrajku, a izrazito bahati Plenkovićev stav uspio je na kraju priče natjerati na Trg bana Jelačića desetke tisuća bijesnih prosvjednika iz cijele Hrvatske – pred sam početak predsjedničke kampanje.
Vlada je i u ovom slučaju na kraju praktički priznala poraz, prihvativši većinu sindikalnih zahtjeva – što su mogli napraviti i prije početka školske godine i daleko prije početka izborne utrke.
Suptilnost i povlastice
Je li nešto iz ovih poučnih lanjskih poraza naučio predsjednik HDZ-a? Pa… sudeći po tome da je – opet – uvjeren u pobjedu, vjerojatno i nije. Štoviše, nije isključeno ni da Vlada uđe u novi klinč sa sindikatima nekoliko tjedana pred izbore, oko smanjenja plaća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Evo je danas ministar Tomislav Ćorić suptilno izjavio kako je “nestvarno očekivati da će javni sektor dobivati povlastice koje je imao”. Povlastice? Nema sumnje da će sindikati – koji su samo u posljednjih godinu dana jako skupo politički koštali Andreja Plenkovića – biti oduševljeni takvim odnosom i takvom retorikom. A do srpnja ipak ostaju još dva duga mjeseca.
Plenković je već dvaput loše prošao na izborima zbog pretjerane samouvjerenosti. Opet je pokazao da nije ništa naučio
Korona je popravila rejting Plenkovića i HDZ-a. Može li ga bahatost upropastiti?
Dva su ključna problema trenutno nešto lagodnije političke pozicije Andreja Plenkovića. Prvi je vrijeme - prednost koju u kostima sad osjeća predsjednik HDZ-a je ona sadašnja. Do izbora su, vjerojatno, još dva mjeseca. Drugi, veći problem je premijerova bahatost. Doima se kao da si Plenković, jednostavno, ne može pomoći
Andrej Plenković ima razloga za vedar pogled prema parlamentarnim izborima. Čuveni anketni trend – kojeg mnogi smatraju preciznijim pokazateljem izbornih izgleda od samih brojki potpore – je preokrenut nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u i koronavirusa.
HDZ raste, SDP pada i to je, budimo realni, jedini razlog zbog kojeg se hita prema ljetnim izborima, dok Stožer-čarolija posve ne presahne, a mračna ekonomska realnost udari po glavi stanovnika.
Prostor za kalkuliranje
Štoviše, trenutni omjer ljevice i desnice, uspon Miroslava Škore i izostanak jedinstvene fronte na ne-SDP-ovskoj ljevici (o odavno ugašenom centru da se ne priča), Plenkoviću daje prostora za kalkuliranje. Moguće je, naime, da bi novu Vladu mogao složiti sa Škorinim Domovinskom pokretom, možda će se odlučiti, ovisno o rezultatu, da saborsku većinu opet složi okupljajući manjine i čupkajući pojedine zastupnike-žetončiće s drugih lista, a može i, bude li potrebe, pokušati okupiti i voditi veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a.
S druge strane, predsjednik SDP-a Davor Bernardić ovu kampanju ne može, poput dvije posljednje, odraditi s klupe za rezerve i već je dao za pravo svima koji su se pribojavali njegovog većeg uključivanja u dnevno političke okršaje.
Bernardić ne razumije bit političke borbe u Hrvatskoj
Vrijeđanje Gordana Jandrokovića možda i nije toliko stravično iz opće perspektive, kad se zna da je odjednom tankoćutni Jandroković saborskog zastupnika Nikolu Grmoju nedavno javno nazvao smećem, ali sigurno jako smeta progresivnim biračima na koje cilja SDP.
Napad na novinare na Dan slobode medija, pak, poseban je pokazatelj koliko Bernardić vlada materijom i vremenom. A tužba protiv Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa kojom se tom tijelu žele, po recepturi Plenkovića i Tomislava Karamarka dodatno suziti ovlasti, krunski je dokaz da predsjednik SDP-a baš i ne razumije što je točno bit političke borbe u Hrvatskoj, te kako se i zašto dovraga on našao u njenom središtu.
Dva mjeseca
Dva su, međutim, ključna problema trenutno nešto lagodnije političke pozicije Andreja Plenkovića. Prvi je vrijeme – prednost koju u kostima sad osjeća predsjednik HDZ-a je ona sadašnja. Do izbora su, vjerojatno, još dva mjeseca.
U tom periodu sadašnja prednost HDZ-a u odnosu na SDP od 3,1 postotni bod (prosjeci dvaju najstarijih anketa, Crobarometar i CRO Demoskop) može se povećati, ali može i nestati. Mnogo uvjerljiviju prednost je, uostalom, na ljeto pred prošle parlamentarne izbore imao SDP Zorana Milanovića. Pa su je prosuli.
Ne može si pomoći
Drugi, veći problem je premijerova bahatost. Doima se kao da si Plenković, jednostavno, ne može pomoći. Jučer je tako poručio SDP-u i Miroslavu Škori kako su se, za razliku od predsjedničkih izbora, “ovaj put namjerili na malo ozbiljnijeg, spremnijeg protivnika, tako da će biti poraženi i jedni i drugi”.
Okej, Plenković je najavljivao i “uvjerljivu pobjedu” HDZ-a na europskim izborima i pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim, ali rečenica koju je samouvjereno uputio protukandidatima nije problematična sama po sebi – ona je potencijalno vrlo štetna jer se pokazuje kao – simptom.
Pir na europskim izborima
Plenković je pobijedio 2016. godine kad mu je, pogotovo na početku kampanje, malo tko davao ozbiljnije šanse. Njegova stranka je u lanjske izbore dvaput ušla s pozicije favorita i oba puta doživjela teške udarce. Kolinda Grabar-Kitarović nije obranila predsjednički mandat, a pobjeda na europskim izborima bila je više nego Pirova – posve iznenađujuće isti broj mandata kao HDZ osvojio je i već prežaljeni SDP.
Za oba ta izborna fijaska dobar dio krivice snosi sam Andrej Plenković, odnosno, njegov bahat i presamouvjeren pristup izbornim utrkama. Na europskim izborima je, unatoč svim upozorenjima, biračima ponudio listu punu političkih anonimaca (uz izuzetak Dubravke Šuice). Računao je tako sigurnu pobjedu pojačati i promocijom novih, njemu odanih ljudi.
Pritom je napravio neoprostiv politički previd – početkom godine je bez dogovora sa sindikatima isforsirao mirovinsku reformu i dobio pred samu kampanju skupljanje potpisa za sindikalni referendum. Razgoreno svisoka odrađenom Vladinom kampanjom o ugrozama koje prijete mirovinskom sustavu, skupljanje potpisa se u hipu, osim u pobunu protiv kasnijeg odlaska u mirovinu, pretvorilo u protuvladin event. Rezultat? Na izborima je HDZ loše prošao, a Vlada je kasnije morala prihvatiti sve sindikalne zahtjeve.
Discipliniranje Pantovčaka
Na poraz Kolinde Grabar-Kitarović vjerojatno je bitno utjecala ona sama, čudesnom kampanjom koja će se vjerojatno izučavati na studijima politologije kao primjer kako se stvari – ne rade. No, utjecao je – itekako – i Andrej Plenković. S ove vremenske udaljenosti nije teško procijeniti da je Plenkovićevo inzistiranje da se predsjednica riješi suradnika koji su joj savjetovali držanje distance od Vlade bilo promašeno.
Predsjednica koja povremeno kritizira Vladu i održava makar umjetnu iskru neslaganja s nepopularnom ekipom u Banskim dvorima vjerojatno bi imala više šansi na izborima od one koja se nepovratno i konačno vezala uz Andreja Plenkovića. Glas protiv nje bio je nesumnjivo i glas protiv Vlade i to joj sigurno nije pomoglo kad se podvukla crta. No, Plenković, opet uvjeren u pobjedu, nije mogao istrpjeti ni simboličko distanciranje Pantovčaka.
‘Pretkampanja’ na Trgu
Uz to, novi sukob sa sindikatima usred kampanje dodatno je pojačao neraspoloženje prema svakom koga se doživljavalo eksponentom vlasti – pa tako i prema Grabar-Kitarović. Mjesecima je trajalo natezanje Vlade s prosvjetnim sindikatima oko povećanja plaća, škole su zapele u štrajku, a izrazito bahati Plenkovićev stav uspio je na kraju priče natjerati na Trg bana Jelačića desetke tisuća bijesnih prosvjednika iz cijele Hrvatske – pred sam početak predsjedničke kampanje.
Vlada je i u ovom slučaju na kraju praktički priznala poraz, prihvativši većinu sindikalnih zahtjeva – što su mogli napraviti i prije početka školske godine i daleko prije početka izborne utrke.
Suptilnost i povlastice
Je li nešto iz ovih poučnih lanjskih poraza naučio predsjednik HDZ-a? Pa… sudeći po tome da je – opet – uvjeren u pobjedu, vjerojatno i nije. Štoviše, nije isključeno ni da Vlada uđe u novi klinč sa sindikatima nekoliko tjedana pred izbore, oko smanjenja plaća.
Evo je danas ministar Tomislav Ćorić suptilno izjavio kako je “nestvarno očekivati da će javni sektor dobivati povlastice koje je imao”. Povlastice? Nema sumnje da će sindikati – koji su samo u posljednjih godinu dana jako skupo politički koštali Andreja Plenkovića – biti oduševljeni takvim odnosom i takvom retorikom. A do srpnja ipak ostaju još dva duga mjeseca.