Sve što se ovih dana događalo oko obilježavanja 25. godišnjice Oluje, i što će se do kraja mjeseca dešavati u povodu komemoriranja srpskih žrtava hrvatskih ratnih zločinaca u Gruborima i Varivodama, strahovito je važno za početak uspostave normalnih hrvatsko srpskih odnosa u našoj zemlji.
Institucionalna srpska politika u Hrvatskoj vratila se u Hrvatsku
Andrej Plenković i Zoran Milanović upravo stvaraju novu paradigmu hrvatske regionalne politike. Predsjednik i premijer, koji se u vrijeme kad im je dosadno svađaju otprilike jednakom uvjerljivošću kao Sheldon i Leonard u Teoriji velikog praska (jedino je teško reći tko je od njih dvojice veći Sheldon), počeli su, prvi put u povijesti neovisne Hrvatske, ali i u povijesti ratova na području bivše Jugoslavije, rješavati srpsko pitanje u Hrvatskoj tako što su to pitanje izolirali.
Dolaskom potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u Knin (ovdje treba primijetiti ne samo činjenicu da je neki ljudožder u hrvatskoj uniformi ubio Miloševićevu baku, nego i da je Miloševićev otac bio pripadnik Hrvatske vojske); dolaskom Borisa Miloševića u Knin institucionalna srpska politika u Hrvatskoj vratila se u Hrvatsku. Ona nema gotovo više ništa sa Srbijom.
Vučić više ne može patronizirati Srbe u RH
Srbi u Hrvatskoj odlučili su, i to na Dan pobjede, da sve svoje probleme rješavaju u Hrvatskoj, što je strateški važno zbog čitavog niza razloga. Govoreći o regionalnoj politici, taj je potez značajan zato što je Beograd ostao bez posla kad je riječ o srpskom pitanju u Hrvatskoj.
Sama činjenica da su Milorad Pupovac i Boris Milošević odlučili sva važna pitanja hrvatskih Srba ostaviti unutar granica Republike Hrvatske, učinila je Aleksandra Vučića i sve druge, bezbrojne zagovornike velikosrpske politike u Beogradu, potpuno suvišnima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Aleksandar Vučić više ne može patronizirati Srbe u Hrvatskoj, niti se u međunarodnim krugovima može žaliti na položaj Srba u Hrvatskoj, jer su posao oko svog položaja u Hrvatskoj, hrvatski Srbi napokon i formalno uzeli u svoje ruke. Vučić utoliko više nije relevantan regionalni političar, nego posvemašnji outsider.
Razumljiva nervoza nevažnog Vučića
Jedina dva područja izvan Srbije, oko kojih Vučić sad može reći pokoju relevantnu rečenicu, jesu Republika Srpska, koja se, međutim, ne može pripojiti Srbiji jer bi to izazvalo raspad BIH, što nitko ne želi dopustiti, i Kosovo gdje je Vučić pred evidentnom kapitulacijom.
Poslije ovogodišnje proslave Oluje Aleksandar Vučić postao je, regionalno i europski gledajući, uglavnom nitko i ništa, pa stoga ne čude njegove iznimno nervozne reakcije na obilježavanje Oluje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novi jezik međunacionalne politike
Drugo, svojim govorima u Kninu, kao i svojim odlascima u Grubore i Varivode, Milanović i Plenković promovirali su novi jezik međunacionalne politike na prostorima bivše Jugoslavije. Radi se o jeziku tolerancije, uključivosti i empatije za tuđe žrtve, koje, definitivno, moramo tretirati kao naše, osobito kad je riječ o državnom prostoru Republike Hrvatske.
Posve precizno rečeno: svaki ubijeni srpski civil jednako je vrijedan kao i svaki ubijeni hrvatski civil. Svi su oni bili državljani Republike Hrvatske, i tu ne smije postojati nikakva razlike.
Jasno je, naravno,da se ta ravnopravnost u tragičnim smrtima, mora pretvoriti u praktičnu ravnopravnost u svakodnevnom životu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politički i civilizacijski lider ovog dijela Europe
Svojim su jasnim porukama Milanović i Plenković dramatično promijenili zajedljiv, zloban i poluratni, nacionalistički jezik svih drugih političkih elita na prostorima gdje se prije četvrt stoljeća vodio uistinu opaki rat. Utoliko su Angela Merkel i Emmanuel Macron ovogodišnjom proslavom Oluje vjerojatno jednako zadovoljni, kao i svi razumni hrvatski građani. Ovogodišnja je proslava Oluje trijumf poželjnih europskih političkih i društvenih vrijednosti.
Hrvatska se u kolovozu 2020. godine nametnula, prvi put poslije dugo vremena, kao politički i civilizacijski lider ovog dijela Europe. U populističkoj, nacionalističkoj i sve više rasističkoj Europi, hrvatski se politički vrh postavio visoko iznad standarda koje smo od njih očekivali.
Plenković ne smije dopustiti povratak protusrpske retorike
Zato slobodno možemo reći da Plenkovićev i Milanovićev srpski zaokret ima jednaku povijesnu važnost baš kao i kopernikanski obrat u hrvatskoj politici, što su ga Ivica Račan i Dražen Budiša bili izveli 3. siječnja 2000. godine. Uz jednu iznimno važnu napomenu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prije samo pet godina ondašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko povremeno se viđao s Aleksandrom Vučićem, koristeći, istodobno, srpsko pitanje u Hrvatskoj kao povod za izazivanje endehazijske nostalgije, povijesnog revizionizma i najbrutalnije međunacionalne mržnje.
Andrej Plenković, koji je odgovoran za hrvatsku desnicu, mora paziti, iz dana u dan, da nacionalistička, protusrpska retorika, više nikad ne postane dio mainstreama hrvatskog javnog života. Ta je opasnost nažalost latentna. Mnogi od onih koji danas podržavaju Plenkovića, svojedobno su podržavali Karamarkov proustaški HDZ.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković, Milanović i Srbi u Hrvatskoj Vučića su učinili - nevažnim
Upravo se stvara nova paradigma hrvatske regionalne politike
Aleksandar Vučić više ne može patronizirati Srbe u Hrvatskoj, niti se u međunarodnim krugovima može žaliti na položaj Srba u Hrvatskoj, jer su posao oko svog položaja u Hrvatskoj, hrvatski Srbi napokon i formalno uzeli u svoje ruke. Vučić utoliko više nije relevantan regionalni političar, nego posvemašnji outsider
Sve što se ovih dana događalo oko obilježavanja 25. godišnjice Oluje, i što će se do kraja mjeseca dešavati u povodu komemoriranja srpskih žrtava hrvatskih ratnih zločinaca u Gruborima i Varivodama, strahovito je važno za početak uspostave normalnih hrvatsko srpskih odnosa u našoj zemlji.
No, govori Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića u Kninu na Dan pobjede, dolazak Borisa Miloševića u Knin, te odlasci predsjednika Republike u Grubore i predsjednika Vlade u Varivode, mjesta gdje su se dogodili strašni zločini nad srpskim civilima; svi su ti događaji još značajniji na međunarodnom planu.
Institucionalna srpska politika u Hrvatskoj vratila se u Hrvatsku
Andrej Plenković i Zoran Milanović upravo stvaraju novu paradigmu hrvatske regionalne politike. Predsjednik i premijer, koji se u vrijeme kad im je dosadno svađaju otprilike jednakom uvjerljivošću kao Sheldon i Leonard u Teoriji velikog praska (jedino je teško reći tko je od njih dvojice veći Sheldon), počeli su, prvi put u povijesti neovisne Hrvatske, ali i u povijesti ratova na području bivše Jugoslavije, rješavati srpsko pitanje u Hrvatskoj tako što su to pitanje izolirali.
Dolaskom potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u Knin (ovdje treba primijetiti ne samo činjenicu da je neki ljudožder u hrvatskoj uniformi ubio Miloševićevu baku, nego i da je Miloševićev otac bio pripadnik Hrvatske vojske); dolaskom Borisa Miloševića u Knin institucionalna srpska politika u Hrvatskoj vratila se u Hrvatsku. Ona nema gotovo više ništa sa Srbijom.
Vučić više ne može patronizirati Srbe u RH
Srbi u Hrvatskoj odlučili su, i to na Dan pobjede, da sve svoje probleme rješavaju u Hrvatskoj, što je strateški važno zbog čitavog niza razloga. Govoreći o regionalnoj politici, taj je potez značajan zato što je Beograd ostao bez posla kad je riječ o srpskom pitanju u Hrvatskoj.
Sama činjenica da su Milorad Pupovac i Boris Milošević odlučili sva važna pitanja hrvatskih Srba ostaviti unutar granica Republike Hrvatske, učinila je Aleksandra Vučića i sve druge, bezbrojne zagovornike velikosrpske politike u Beogradu, potpuno suvišnima.
Aleksandar Vučić više ne može patronizirati Srbe u Hrvatskoj, niti se u međunarodnim krugovima može žaliti na položaj Srba u Hrvatskoj, jer su posao oko svog položaja u Hrvatskoj, hrvatski Srbi napokon i formalno uzeli u svoje ruke. Vučić utoliko više nije relevantan regionalni političar, nego posvemašnji outsider.
Razumljiva nervoza nevažnog Vučića
Jedina dva područja izvan Srbije, oko kojih Vučić sad može reći pokoju relevantnu rečenicu, jesu Republika Srpska, koja se, međutim, ne može pripojiti Srbiji jer bi to izazvalo raspad BIH, što nitko ne želi dopustiti, i Kosovo gdje je Vučić pred evidentnom kapitulacijom.
Poslije ovogodišnje proslave Oluje Aleksandar Vučić postao je, regionalno i europski gledajući, uglavnom nitko i ništa, pa stoga ne čude njegove iznimno nervozne reakcije na obilježavanje Oluje.
Novi jezik međunacionalne politike
Drugo, svojim govorima u Kninu, kao i svojim odlascima u Grubore i Varivode, Milanović i Plenković promovirali su novi jezik međunacionalne politike na prostorima bivše Jugoslavije. Radi se o jeziku tolerancije, uključivosti i empatije za tuđe žrtve, koje, definitivno, moramo tretirati kao naše, osobito kad je riječ o državnom prostoru Republike Hrvatske.
Posve precizno rečeno: svaki ubijeni srpski civil jednako je vrijedan kao i svaki ubijeni hrvatski civil. Svi su oni bili državljani Republike Hrvatske, i tu ne smije postojati nikakva razlike.
Jasno je, naravno,da se ta ravnopravnost u tragičnim smrtima, mora pretvoriti u praktičnu ravnopravnost u svakodnevnom životu.
Politički i civilizacijski lider ovog dijela Europe
Svojim su jasnim porukama Milanović i Plenković dramatično promijenili zajedljiv, zloban i poluratni, nacionalistički jezik svih drugih političkih elita na prostorima gdje se prije četvrt stoljeća vodio uistinu opaki rat. Utoliko su Angela Merkel i Emmanuel Macron ovogodišnjom proslavom Oluje vjerojatno jednako zadovoljni, kao i svi razumni hrvatski građani. Ovogodišnja je proslava Oluje trijumf poželjnih europskih političkih i društvenih vrijednosti.
Hrvatska se u kolovozu 2020. godine nametnula, prvi put poslije dugo vremena, kao politički i civilizacijski lider ovog dijela Europe. U populističkoj, nacionalističkoj i sve više rasističkoj Europi, hrvatski se politički vrh postavio visoko iznad standarda koje smo od njih očekivali.
Plenković ne smije dopustiti povratak protusrpske retorike
Zato slobodno možemo reći da Plenkovićev i Milanovićev srpski zaokret ima jednaku povijesnu važnost baš kao i kopernikanski obrat u hrvatskoj politici, što su ga Ivica Račan i Dražen Budiša bili izveli 3. siječnja 2000. godine. Uz jednu iznimno važnu napomenu.
Prije samo pet godina ondašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko povremeno se viđao s Aleksandrom Vučićem, koristeći, istodobno, srpsko pitanje u Hrvatskoj kao povod za izazivanje endehazijske nostalgije, povijesnog revizionizma i najbrutalnije međunacionalne mržnje.
Andrej Plenković, koji je odgovoran za hrvatsku desnicu, mora paziti, iz dana u dan, da nacionalistička, protusrpska retorika, više nikad ne postane dio mainstreama hrvatskog javnog života. Ta je opasnost nažalost latentna. Mnogi od onih koji danas podržavaju Plenkovića, svojedobno su podržavali Karamarkov proustaški HDZ.