Plenković računa na koaliciju s ekstremnom desnicom. Pa u čemu je onda razlika između njega i Karamarka?

Plenković i njegovi suradnici ne spominju da bi, uz pomoć Škorinih mandata, svoju nedostatnu većinu mogli pretvoriti u dostatnu

Škorini aduti, Hasanbegović, Glasnović, Zekanović itd., sve je to isto društvo, ista meta, isto odstojanje. Pa po čemu se onda razlikuje navodno umjereni konzervativac Plenković od radikala Karamarka, koji je u koaliciju s HDZ-om dovukao onog Tepeša i Ćorića iz HSP-a Ante Starčević i silesiju sličnih desničarskih cirkusanata? I zašto se na izborima u HDZ-u distancirao od one druge, tvrde stranačke struje, koja razmišlja slično ili identično kao i ovi s kojima sada miješa poparu za poslije izbora?

Sada je već sasvim očito da HDZ, ako bude sreće pa završi kao relativni izborni pobjednik, planira sastaviti Vladu uz pomoć Škorine koalicije sa Suverenistima. Stranka Bože Petrova, Grmoje i Bulja u subotu je izvisila iz te kombinacije jer je HDZ zahtijevao od Škore da ne primi Most pa je Škoro morao donijeti odluku. I donio ju je. Dakle, navodni beskompromisni borac protiv HDZ-a i SDP-a, duopola i svih štetočinstava koje je pripisivao dvjema najvećim strankama – već je ugovorio šemu s HDZ-om i zajedničko formiranje vlasti.

To što je prevrnuo ploču sigurno neće zadiviti onaj dio njegovih protestnih birača s predsjedničkih izbora, ali pustimo sad to. Kao motiv za nagnuće prema ljutoj desnici koja se okupila oko Škore, Plenković i njegovi suradnici, naravno, ne spominju golu računicu da bi, uz pomoć Škorinih mandata, svoju nedostatnu većinu mogli pretvoriti u dostatnu. Umjesto toga pozivaju se na blizak i sličan svjetonazor, a to je ono što nas ovdje zanima.

Totalni vatromet

Jer, lako se prisjetiti gomile ideoloških sudara i okršaja između ideja i poteza Plenkovićevog HDZ-a koji se smatra umjereno konzervativnim te pogleda i zamisli likova s ekstremne desnice s kojima bi linija koje je nedavno odnijela premoćnu pobjedu na stranačkim izborima u HDZ-u krojila politiku u narednom mandatu. Zato smo, samo uz pomoć citata, koje su u upravnom govoru prenosili mediji, pripremili mali memento na te “bliske svjetonazore” s kojima pred biračima paradira HDZ jer zna da mora osigurati dodatne ruke ne bi li zadržao vlast.

A novi kompanjoni su ne samo Škoro, koga još ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep jer o svemu govori dosta nepovezano, nego i Blok za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića i Željka Glasnovića, Hrast Ladislava Iličića i Hrvoja Zekanovića te još dvije potpuno anonimne strančice, Hrvatska konzervativna stranka i stanovita Zelena lista.

Pridruže li im se ovih dana još i nervozni vukovarski gradonačelnik Ivan Penava te pitoreskni šef tamošnjeg HDZ-a Stevo Culej, Plenkovićeva basna o “bliskom svjetonazoru” eksplodirat će u totalnom vatrometu. Ovih godina, cijela opozicija nije, naime, uputila toliko bijesa, kritika i uvreda prema potezima HDZ-a i njegovog predsjednika koliko ovi budući HDZ-ovi “prirodni” i “logični” partneri.

Hasanbegovićev opći rat s kulturom i medijima

Moram odmah skrušeno priznati da zapravo ne znam odakle početi sa svim ovim jer materijala ima na lopate, ali ajde da tu zgodnu stvar otvorimo s Hasanbegovićem, on je kod Tima Oreškovića bio čak i ministar pa neka mu pravo prvenstva. Riječ je, kao što je poznato, o povjesničaru koji se 2015. upisao u Karamrakov HDZ. Izašao 2017. s Brunom Esih i osnovao Neovisne. A već su se 2019. posvadili pa je on osnovao Blok. Nekidan su me njegovi obožavatelji uzeli na zub jer sam greškom rekla Neovisni za Hrvatsku umjesto Blok. Ah, tako svejedno. Jer ekstremističko i osvetničko političko djelovanje gospodina Zlatka je konstantno, zvalo se ovako ili onako.

Iz fotelje ministra kulture odmah je zaratio s “nedovoljno hrvatskim” Hrvatskim audiovizualnim centrom. Raspustio je Stručno povjerenstvo za neprofitne medije. Odbio je potvrditi intendanta HNK u Rijeci. Dao se od Bandiće instalirati u Kazališno vijeće HNK u Zagrebu, a njegove glumce i redatelje nazvao je “stožerom pseudoljevičarskog aktivizma”. Zato je 2016. velika skupina kulturnih djelatnika pokrenula inicijativu za njegovu smjenu i zatražila ispisnicu iz Hrvatskog društva dramskih umjetnika optužujući vodstvo svoje udruge za kukavičku šutnju spram ministrovog općeg rata s kulturom, medijima i slobodnim mišljenjem.

Ustaše su bili “heroji, mučenici, šehidi”

Sadašnjeg premijera s kojim bi uskoro trebao ući u koaliciju i njegovu vlast više je puta posprdno nazivao “trgovačkom” te je izjavio kako je “i malom djetetu jasno” kako apsolutno ne postoji mogućnost da on sudjeluje u vladi formiranoj “na programskim načelima Andreja Plenkovića”.

Kad ga je Karamarko doveo u Banske dvore, šira je javnost saznala i za ljubav novog ministra kulture prema poraženim snagama iz doba Drugog svjetskog rata. Tehnički dokaz bilo je njegovo ime u impressumu izdanja “Nezavisna Država Hrvatska” koje je izdavao zet ustaškog poglavnika Ante Pavelića, Srećko Pšeničnik. A tvorni dokaz bili su Hasanbegovićevi članci među kojima je i onaj u kome ustaše naziva “herojima, mučenicima i šehidima”. Šehidi su, tko ne zna, žrtve.

U tekstu iz 1996. Hasanbegović, povjesničar s doktoratom Zagrebačkog sveučilišta, svrstava sebe među “štovatelje i sljedbenike” ustaša, i “autentične hrvatske nacionaliste”. Nađen je i intervju koji je dao Oslobođenju 2013. godine, a u kome je njegove hvalospjeve dobio Husein efendija Đozo, imam i vojni kapetan u nacističkoj Handžar diviziji, jedinici Hitlerovih SS-ovaca u BiH.

Antifašizam van iz Ustava

Iz bogate zbirke Plenkoviću tako “svjetonazorski bliskih” stavova Zlatka Hasanbegovića, treba izdvojiti i onaj da je hrvatski antifašizam “floskula” samim time što je bio dio antifašističkog pokreta u bivšoj državi i da mora van iz Ustava. Oslobođenje Zagreba od fašizma 8. svibnja 1945. za Hasanbegovića nije oslobođenje jer je “tog dana u Zagrebu izvješena jugoslavenska zastava”. Znamenje HOS-a, što se njega tiče, treba isticati “uvijek, u svakoj prigodi i na svakom mjestu”.

Jesu li to uvjerenja koja tako “prirodno” vežu HDZ i Blok, morat će odgovarati Plenković ako postane premijer Vlade u kojoj će mu partner biti Zlatko Hasanbegović. A kad je o riječ o ključnom argumentu za izgledno buduće povezivanje Bloka s HDZ-om – a to je navodna “podudarnost u svjetonazorima” – mora se ovdje citirati još barem ponešto iz nepresušnog dadaističkog opusa Hasanbegovićevog stranačkog sudruga, genarala Željka Glasnovića.

Majmuni, gnjide, izdajnici i mikrofon u stražnjicu

U jednom od svojih posljednjih nastupa, a svi jedan drugome sliče kao dva oka u glavi, Glasnović je, na primjer, HSS-ovcu Željku Lenartu rekao da je “majmun” i “gnjida”. Kolegama zastupnicima dovikuje da su mentalni Jugoslaveni, zombiji i izdajnici. Studente Filozofskog fakulteta nazvao je “razmaženim derištima recikliranih komunista” koje vode “skojevke neobrijanih nogu”. Predsjedniku Građanskog odbora za ljudska prava Zoranu Pusiću sasuo je da je “moralna nakaza”, a medijima da su “moralni tifusari”. Kolegi s RTL-a odgovorio je kočijaškim protupitanjem: “A kako bi bilo da ja vama zabijem mikrofon u stražnjicu”.

Na Facebooku je zatefterio da je “Jasenovac laž”. Izljevima mržnje obasiplje pojedine nevladine udruge, novinare, nacionalne manjine i homoseksualce. Englezima je poručio da su “centar tame, militantnog ateizma, sotonizma i pederluka”. Nakon inauguracije Zorana Milanovića, izvedbu himne Josipe Lisac opisao je kao “plašenje vrana”. Emisije HTV-a “Peti dan”, “Labirint” i “Nedjeljom u 2” smatra “ispovjedaonicom za crvene kmere”. Za saborskom govornicom izjavio je 2017. da bi rado strijeljao jednog suca “ali, nažalost, još ne živimo u takvoj državi”.

Počasni gost na kongresu stranke neonacista

Taj tip teškog rastrojstva teško je zamisliti i na za to neusporedivo prikladnijem mjestu, a kamoli u Saboru. No, Glasnović djeluje i na međunarodnom planu. Tako je 2018. godine bio jedan od glavnih gostiju na kongresu NPD-a, Nacionaldemokratske partije Njemačke, politički marginalne stranke neonacista koja smatra da Nijemci mogu biti samo bijelci, a sve one koji nisu etnički Nijemci treba iseliti.

Održao im je govor u kome je naglasio kako s njima dijeli zabrinutost za Europu, “vrijednosti Zapada, kršćanstvo, moralni integritet, radne navike i identitet”. Čelnik NPD-a Udo Voigt, uzvratio mu je komplimentom da jako cijeni njegov politički rad.

Ista meta, isto odstojanje

Mogla bi se u tomovima nastaviti ova priča o proklamaciji da HDZ-ova želi sastaviti vlast sa ideološki srodnim strankama – da bi se ispostavilo da je svjetonazorski srodnik Plenkovićevog HDZ-a upravo ekstremna desnica. Ima za nju građe u istupima Hrvoja Zekanovića, profesora koji nekidan Vesni Pusić u Saboru dovikuje “kuš”, zatim Ladislava Iličića te mnogih drugih osoba iz Škorinog kruga, kao i njihovih malo inteligentnijih podržavatelja sa strane poput Željke Markić.

Zekanović je, recimo, toliko “svjetonazorski” blizak Plenkoviću, čiju je stranku mnogo puta želio ocrniti pred nacionalistima nazivajući je “hrvatsko-srpskom trgovačkom koalicijom”, da je prije dvije godine suorganizirao javni prosvjed protiv Istanbulske konvencije. Na tom skupu premijeru u oči vikalo se “Pedofilija, pedofilija”.

Kao s Tepešom i Ćorićem

Ključno pitanje o “bliskosti” postavlja se i kod Marijana Pavličeka, predsjednika suverenističke konzervativne stranke i Penavinog zamjenika, koji se 2012. na svojoj svadbi dao snimiti kako pjeva “Oj, ustaše, braćo mila…” i skladbe sličnog repertoara.

Ukratko, sve je to isto društvo, ista meta, isto odstojanje. Pa po čemu se onda razlikuje navodno fini i umjereni konzervativac Plenković od zagriženog radikala Karamarka, koji je u HDZ-u i u koaliciji s HDZ-om vodio politiku s onim Tepešom i Ćorićem iz HSP-a Ante Starčević i silesijom sličnih desničarskih cirkusanata? I zašto se na nedavnim izborima u HDZ-u distancirao od one druge radikalne struje koja razmišlja isto kao i ovi s kojima sada miješa poparu za poslije izbora? Ako je zbog gole vlasti, okej. Samo neka to bude jasno kako se birači ne bi farbali svjetonazorskim pobudama.