Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Pobjegli smo iz Sirije i tri godine spavali po šatorima. Danas u Karlovcu imamo dobar život

Velika priča o obitelji Alaskar i svemu što su prošli od bijega iz Sirije, do Karlovca u kojem su izgradili novi dom

Pobjegli smo iz Sirije i tri godine spavali po šatorima. Danas u Karlovcu imamo dobar život

Velika priča o obitelji Alaskar i svemu što su prošli od bijega iz Sirije, do Karlovca u kojem su izgradili novi dom

FOTO: Vjekoslav Skledar

Sjećam se da mi je prvi tjedan nakon odlaska iz Sirije bio najteži. Treba vremena da se prilagodiš i prihvatiš da si tu gdje jesi. Bilo mi je najugodnije kad bih spavao, kad ne bih bio svjestan situacije. Dok spavaš imaš osjećaj da si u svojem stanu, ali kad otvoriš oči i umjesto stropa ugledaš šatorsko krilo, ponovno ne vjeruješ da ti se to dogodilo. Da si izgubio sve.

Ovo je priča o obitelji Alaskar iz Sirije kojoj je Hrvatska kroz europski program preseljenja ponudila azil. Prije nekoliko mjeseci preselili su se iz Turske, prvo u prihvatilište za migrante u Kutini, a odnedavno su postali stanovnici Karlovca. O tome što su sve prošli kroz sedam godina otkako su napustili svoj dom te kako su se ovdje snašli, ispričao je tata, 45-godišnji Mohamad Alaskar.


Da, ja sam izbjeglica iz Sirije, a u Hrvatsku sam došao preko europskog programa preseljenja. Prije nekoliko mjeseci doselio sam sa suprugom Sherin, majkom Fawazom i četvoricom sinova. Najprije smo živjeli u prihvatilištu za migrante u Kutini gdje smo čekali papire za azil, a prije mjesec i pol smo u Karlovcu dobili smještaj. Dečki su krenuli u školu, a supruga Sherin i ja počeli smo intenzivno učiti hrvatski kako bismo se što prije uključili u svakodnevni život i kako bih ja što brže našao posao.

Trenutno mi je najvažnije da djeca osjećaju sigurnost jer je nisu imala u Siriji. Za vrijeme bombardiranja doživljavali su velike stresove, a kada je jedan od sinova počeo nekontrolirano mokriti, shvatili smo da je krajnje vrijeme da se maknemo iz zemlje. Pobjegli smo u Tursku. Živjeli smo tamo nekoliko godina, a kada su nam ponudili azil u Hrvatskoj, objeručke smo ga prihvatili. Ljudi su nas ovdje primili s osmijehom, škola je izašla u susret djeci, a moja bolesna majka dobila je zdravstvenu njegu. I to je nama ogromno.

Mohamad Alaskar s mamom Fawazom, suprugom Sherin i njihova četiri sina Vjekoslav Skledar

Živjeli smo u Damasku. Imali smo svoju kuću, auto i poslove

Kroz sedam godina u izbjeglištvu i za vrijeme rata djeca nisu imala prilike ići redovno u školu tako da Ahmad, iako mu je 15 godina, ide u sedmi razred, Kemal je 12-godišnjak i ide u četvrti razred, a najmlađi Haleb ima dvije godine i doma je s nama. Kasem je najstariji sin. Nedavno je navršio 18 godina i na jesen će pokušati upisati frizersku srednju školu ovdje u Karlovcu. Oduvijek je imao želju postati frizer, a pričao je o tome još kao klinac u vrijeme dok smo živjeli u Damasku gdje smo imali svoj frizerski salon.

Nisam osobno radio u tom frizerskom salonu. Bio sam vlasnik i imao sam zaposlenog frizera. U sklopu naše kuće imali smo prazan lokal, pa smo došli na ideju da otvorimo salon. Nazvali smo ga po Kasemu koji je u to vrijeme imao nepune dvije godine. Inače sam radio u Ministarstvu poljoprivrede, u službi za čuvanje i skladištenje hrane i povrća. Preko dana sam skladištio robu u hladnjače, a nakon posla u ministarstvu odlazio sam u Samsung gdje sam honorarno servisirao klime. Godinama sam radio dva posla, pa smo uspijevali živjeti pristojno.

Inače, rođen sam u Damasku 1975. godine. Imao sam dvanaestero braće i sestara. Tih sedamdesetih svi smo živjeli u malenom stanu, ali je obitelj kasnije kupila zemljište u Tadamonu, drugom dijelu Damaska. Postepeno smo gradili kuću. Najprije smo izgradili prizemnicu, a kad smo skupili nešto novca, izgradili smo prvi, drugi i treći kat. Na kraju je to bila zgrada od četiri kata i tri lokala u prizemlju. Svi smo tamo živjeli. Imali smo zapravo jedan lijep i miran život. Nikada nismo imali za razbacivanje, ali imali smo za sve što nam je bilo potrebno. U međuvremenu su se četiri sestre udale i otišle živjeti s muževima, dva brata su se razboljela i umrla, a u kući nas je ostalo sedmero braće s obiteljima i naši roditelji.

Kemal uz svoje prijatelje iz četvrtog razreda Vjekoslav Skledar

Nema više mojeg doma. Sve je sravnjeno sa zemljom

Problemi u Siriji počeli su prije devet godina, a krajem 2011. postalo je opasno i u Damasku. Svjedočili smo svakodnevnom bombardiranju i detonacijama. Djeca su bila malena i živjeli smo u konstantnom strahu. Vrlo brzo je u našem kvartu postalo neizdržljivo. Kako mi je otac bio nepokretan, a majka bolesna iselili smo iz naše kuće i otišli u mirniji dio Damaska. Za dva mjeseca susjedi su nam javili da je naša zgrada srušena do temelja, a nekoliko mjeseci nakon toga i cijeli Tadamon je bio sravnjen sa zemljom. Ostali smo bez doma. Nemiri su se počeli širiti po cijelom Damasku i mi smo odlučili otići u rodni grad mojeg oca, šestotinjak kilometara od glavnog grada.

Živjeli smo tamo nešto manje od godinu dana. U tom periodu nisam ništa radio jer situacija nije bila dobra, a i mnogo sam se brinuo za oca koji je doživio moždani i srčani udar. Bio je jako loše. Jedan je period proveo i u bolnici. Situacija u bolnicama s obzirom na stanje i nije bila toliko loša jer je taj grad tada bio van kontrole sirijske vlade. U međuvremenu moj je otac umro, a situacija je i u tom gradu eskalirala. Krenuli su nemiri i ponovno smo bili izloženi opasnosti. Odlučili smo po treći put otići. Ovaj put zaputili smo se u Tursku koja je u to vrijeme otvorila granice sa Sirijom.

Jedna od migrantica iz Sirije na dodatnim satovima hrvatkog koji se održavaju nakon završetka nastave Vjekoslav Skledar

Budio sam se u šatoru i nisam mogao vjerovati gdje sam

More ljudi slijevalo se tih dana prema Turskoj. Kada smo prešli granicu, uputili su nas u pet kilometara udaljeni kamp u kojem je živjelo 70 tisuća Sirijaca. I svi su bili smješteni u šatorima. Tu su bili ljudi koji su, kao i mi, ostali bez novca i nisu si mogli priuštiti živjeti negdje u najmu. Ti šatori bili su nam jedino rješenje. A život tamo? Nema ga. Ne može se to nazvati životom. Bilo je jako teško, ali olakšavali smo si međusobno. Dočekali su nas tamo prijatelji i poznanici s kojima smo dijelili život i prije rata. Jedni drugima smo bili podrška i to je ono što te izvlači u najtežim trenucima.

Sjećam se da mi je prvi tjedan bilo najteže. Treba vremena da se prilagodiš i prihvatiš da si tu gdje jesi. Bilo mi je najugodnije kad bih spavao i kad ne bih bio svjestan situacije. Dok spavaš imaš osjećaj da si u svojem stanu, ali kad otvoriš oči i umjesto stropa ugledaš šatorsko krilo ponovno ne vjeruješ da ti se to dogodilo. Ne vjeruješ da si ostao bez krova nad glavom, bez posla, bez svojeg mikro svijeta koji si godinama gradio. Čak mislim da nisam to mogao prihvatiti prvih godinu dana. Nisam htio vjerovati, bilo je to kao nekakav ružan san, ali s vremenom nemaš što i pomiriš se s tim. Nadao sam se da ću se brzo vratiti u Siriju i nisam ni pomislilo da ću za sedam godina još uvijek biti u izbjeglištvu.

Ahmad, 15-godišnjak, u svom razredu Vjekoslav Skledar

Ljeto u kampu katkad je bilo nepodnošljivo

Zime u kampu bile su podnošljive jer se temperature u tom pograničnom gradu nisu spuštale ispod nule. U šatoru smo imali električne radijatore pa smo se mogli brzo zagrijati. Najgore je bilo ljeti. Temperature su se penjale skoro do pedeset stupnjeva i hladili su nas samo ventilatori. Problem je nastupio kada smo ostajali bez struje što je znalo trajati i po šest, sedam sati. Ljudi su se topili od vrućine, a najteže je bilo starcima i djeci. Sjećam se obitelji s malim bebama, umatali su djecu u mokre ručnike kako ne bi doživjela toplotni udar.

Ljeti bismo se zbog vrućine budili rano ujutro. Svaki dan je bio isti. Ne radiš ništa. Doslovce cijeli dan sjediš ili ležiš u šatoru. Jedina akcija bila je odlazak u obližnji dućan i kupovanje hrane s bonovima koje smo dobili od Crvenog polumjeseca. Iako se navikneš na to stanje, upadneš u nekakvu letargiju koje nisi ni svjestan.

Dobra stvar je bila što su se okupili sirijski učitelji i u velikom šatoru održavala se nastava za djecu. Nekoliko puta tjedno imali smo i učenje turskog jezika. Uspio sam ga naučiti za godinu dana, a djeca naravno mnogo brže. Nije mi ga bilo lagano naučiti. Postoji velika razlika između turskog i arapskog, ali dobro je što ta dva jezika imaju oko dvije tisuće zajedničkih riječi i bilo ga je lakše učiti od hrvatskog.

Nakon tri godine izvukli smo se iz kampa

Zdravlje moje majke u kampu se pogoršalo i nije mogla hodati do wc-a koji je bio udaljen pedesetak metara od šatora, pa smo dobili pomoć od turske vlasti i Crvenog polumjeseca. Nakon tri godine u kampu preselili su nas u grad Izmit, a kasnije i u Istanbul gdje su nam osigurali maleni stan. Ubrzo sam našao posao kao prodavač u jednom dućanu, a kratko vrijeme prije toga radio sam u servisu za klime, ali mi je stradala kičma, pa nisam to više mogao raditi.

Život izvan kampa bio je lakši, djeca su krenula u tursku školu i nekako smo ponovo počeli živjeti. Međutim, prije godinu i pol prijavio sam se preko UNHCR-a u europski program preseljenja jer Turska ne daje azil. Kada sam se prijavio, nisam znao gdje ćemo biti preseljeni. Nakon pet mjeseci od prijave, nazvali su me i rekli da ćemo biti preseljeni, ali i dalje nismo znali gdje. Tek su nam na drugom intervjuu rekli da su nas pozvali Hrvati i da ćemo ovdje dobiti azil. Bio sam presretan.

Čuo sam za Hrvatsku još 80-ih jer sam imao četvero rođaka koji su u Zagrebu studirali medicinu, ali nijedan od njih danas ne živi ovdje. Jedan je u Njemačkoj, dvoje u Siriji, a jedan radi u Saudijskoj Arabiji. Sjećam se da je dosta Sirijaca odlazilo u tadašnju Jugoslaviju na studij. Pratio sam i nogomet, tako da sam od devedesetih za Hrvatsku često čuo i preko nogometnih svjetskih prvenstava.

Prihvaćeni smo unatoč razlikama

Nikad prije nisam bio u Europi. Nisam ni znao što očekivati, ali kad smo došli iznenadio sam se. Možda sam već spomenuo da su nas ljudi primili s osmijehom i to puno znači kad si u izbjeglištvu. Svjestan sam da izgledamo drugačije od ostalih. Na cesti smo prepoznatljivi. Odmah se vidi da smo stranci, ali nismo zbog toga imali loše iskustvo. Osjetili smo dobrodošlicu. Evo, čak i kad idemo u supermarket ljudi znaju da smo mi iz Sirije, znaju da smo u programu preseljenja i uvijek su iznimno srdačni. I ovom bih se prilikom želio zahvaliti ljudima u Karlovcu, Isusovačkoj službi za izbjeglice (JRS) koja nam mnogo pomaže u integraciji u društvo te Admiru iz karlovačke Islamske zajednice. On nam je isto mnogo toga olakšao otkako smo ovdje.

I sa susjedima imamo već nekakav odnos. Upoznali smo ih još prvi dan. Zamolio sam prevoditelja da im kuca na vrata i da nas predstavi. Htio sam da im objasni da ćemo živjeti u istoj zgradi. Svi su nas super primili, a sa susjedima preko puta popijemo i kavu. Počeli smo se međusobno posjećivati, a sporazumijevamo se preko Google Translatea, mimikom ili preko djece. Ona nešto više razumiju hrvatski, pa uskoče. Svjestan sam da će nam svima trebati još neko vrijeme da savladamo jezik, ali radimo na tome.

Kemal pred pločom u svojoj školi u Karlovcu Vjekoslav Skledar

Vjerujem da ću ovdje naći posao

Jezik je bitan djeci i zbog obrazovanja, a obrazovanje mi je visoko na ljestvici prioriteta. Jedan od glavnih razloga zašto sam se prijavio u program preseljenja bio je da nam djeca konačno uđu u školski sustav i da se počnu ponovno obrazovati jer imaju ogromne rupe u znanju. U tom velikom šatoru u kampu imali su improviziranu nastavu, ali nije to bila prava škola. Tek će ovdje dobiti kvalitetno obrazovanje i zato sam u školi predložio da razdvoje sirijsku djecu po razredima kako bi što prije naučila jezik što je ključno za razumijevanje gradiva.

Nadam se da ću naći posao i prije nego do kraja svladam jezik. U sklopu programa preseljenja i kao azilant stekao sam uvjete za privremenu financijsku pomoć od države i pravo na stan i plaćene režije. Na to imamo pravo još godinu i pol i ne razmišljam uopće o tome da za to vrijeme neću uspjeti naći posao. Uvjeren sam da ću uskoro početi raditi i da ću biti sposoban sam skrbiti za obitelj. Ne razmišljam da će biti drugačije. Svidio nam se Karlovac tako da se nadam da ću posao naći ovdje. Evo neki dan je jedan Sirijac iz programa preseljenja dobio posao kao krojač, a još uvijek ne govori dobro jezik. Ljudi se snalaze. Ja bih mogao raditi i kao vozač jer posjedujem vozačku dozvolu. I servisiranje klima dolazi u obzir, ali zbog problema s kičmom ne smijem se previše fizički naprezati.

Stalno gledam snimku svojeg kvarta na YouTubeu

Vjekoslav Skledar

Volio bih da mi je obitelj bliže. Čujem se s njima svaki dan. Tri brata ostala su u Damasku, dvoje je u Njemačkoj, tri sestre su u različitim dijelovima Sirije, a jedna je u Libanonu. Iz Sirije mi javljaju da se situacija malo popravila. Na početku je bombardiranje bilo svakodnevno, sada se to, kažu, prorijedilo. Situacija je i dalje teška. Brat mi je prije dvije godine izašao iz zatvora. Bio je politički zatvorenik i razbolio se tamo. U zatvor je ušao zdrav, a nakon četiri mjeseca izašao je bolestan tako da se ne može maknuti iz zemlje. I jedna od sestara pokušava otići, ali ne može jer ima bolesnog sina koji ne bi izdržao put.

Često me uhvati nostalgija. Mislim da to nikada ne prolazi. Našao sam snimku svojeg kvarta na YouTubeu i stalno gledam taj video. Gledam taj svoj razrušeni kvart na snimci, te razrušene zgrade. Gledam kako tamo više nema ljudi. Sada je to grad duhova. Teško mi je reći gdje je bila moja kuća jer je sve postalo neprepoznatljivo. Ali nekako kada to gledam, bude mi lakše jer si zamišljam kako je to nekada izgledalo. Nemam ni jednu fotku ni snimku tog svojeg naselja prije rata, pa onda pustim taj tužni video i prepustim se lijepim uspomenama. I dalje sam siguran da ćemo se jednoga dana vratiti. I vratio bih se tamo na ništa i krenuo iz nule, samo da znam da su mi žena i djeca na sigurnom.


Nakon razgovora s Mohamedom posjetili smo i njegove sinove Kemala i Ahmada u osnovnoj školi ‘Braća Seljan’. Snimili smo ih na nastavi, porazgovarali s učenicima i njihovim učiteljima da vidimo kako su se snašli nakon nekoliko tjedana u toj školi. Iako još uvijek ne poznaju jezik i pismo dovoljno da bi mogli normalno komunicirati i pratiti nastavu djeca iz razreda objeručke su ih prihvatila, a profesori se trude na sve moguće načine komunicirati s njima. Razgovaraju, kažu, mimikom, gestama i Google prevoditeljem.

Video je pripremila Barbara Ravbar