Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pokret Sardina, koji se upravo događa u Italiji, vapaj je ljudi za normalnim društvom. Može li se to dogoditi kod nas?

U Rimu se okupilo 100 tisuća ljudi u znak otpora mržnji i antimigracijskoj politici Salvinijeve stranke

Baš zbog toga što je riječ o prirodnoj potrebi ljudi i impulsu da se suprotstave onome što opravdano vide kao društveni, politički pa i moralni problem, bez ikakvih drugih primisli i težnji, svjedočimo očitoj praksi koja pokazuje što bi to imao biti antifašizam današnjice

Ovih dana u Italiji se događa jedan zanimljiv fenomen, začet 14. studenoga u Bologni, kad su tisuće ljudi ispunile trg stojeći priljubljeni kao sardine u konzervi, u znak otpora protiv mržnjom natopljene retorike antimigracijske Salvinijeve Stranke Lige. Nakon točno mjesec dana, ovog vikenda, Sardine su održale veliki skup na Piazzi San Giovanni u Rimu na koji je došlo 100 tisuća ljudi. Pokret nije vezan niti za jednu političku stranku i očito predstavlja vapaj ljudi koji jednostavno ne žele živjeti u društvu prožetom fašizmom i koji su odlučili protiv toga dići glas.

Dalek je, naravno, put između ovih sve masovnijih okupljanja i stvarnog utjecaja njihovih ideja na politički život Italije, što nam puno više govori o manama parlamentarne demokracije koje se jednostavno, na bilo koji način, moraju nadići u skoroj budućnosti, ukoliko ne želimo prevlast ekstremističkog desnog populizma, kojeg samo mali korak dijeli od fašizma.

Zbog čega danas postoje antifašisti

No, baš zbog toga što je riječ o prirodnoj potrebi ljudi i impulsu da se suprotstave onome što opravdano vide kao društveni, politički pa i moralni problem, bez ikakvih drugih primisli i težnji, svjedočimo očitoj praksi koja pokazuje što bi to imao biti antifašizam današnjice.

Time smo dobili odgovor na neprestana pitanja ovdašnjih nacionalističkih kolumnista, zbog čega danas postoje antifašisti kad nema fašizma. Nitko, naravno ne zna kako će se sa Sardinama i njihovom borbom stvar ubuduće razvijati, ali nas isto tako nitko ne sprečava da postavimo pitanje je li moguće nešto tako preslikati u Hrvatsku.

Zašto bi bilo logično da se nešto slično dogodi kod nas

Naše društvo je, koliko god to oni maloprije spomenuti kolumnisti pokušavali ismijati ili vladajući političari relativizirati, duboko prožeto povijesnim revizionizmom, nastojanjima za rehabilitacijom ustaške države i simbolike, ciničnim odnosom prema antifašističkom nasljeđu, dosta raširenom netrpeljivošću prema Srbima i, također sve prisutnijom mržnjom prema izbjeglicama.

Gledajući stvari iz te perspektive, logično bi bilo za očekivati da se sličan pokret pojavi u Hrvatskoj. Tim prije što je zaista mnogim ljudima takva društvena atmosfera i tendencija da ona postane posve dominantna postala apsolutno nepodnošljiva.

Hrvatsko i talijansko društvo imaju niz sličnosti

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, valja nam se pozabaviti sličnostima i razlikama talijanskog i hrvatskog društva i njihovog povijesnog nasljeđa. Kad govorimo o sličnostima očita stvar je da su i jedna i druga pretežno mediteranske, k tome susjedne zemlje. Također su i jedna i druga imale autentičan i brutalan fašistički režim, s tom razlikom što je talijanski doista došao na vlast uz masovnu podršku, dok je hrvatski instaliran zahvaljujući njemačkoj i talijanskoj okupaciji.

Na koncu su obje zemlje imale isto tako autentičan i snažan antifašistički pokret, opet s bitnom, ovaj puta obrnutom razlikom, što je hrvatski u sklopu jugoslavenskog sam oslobodio zemlju od fašizma i formirao vlast, dok je talijanski pobijedio zahvaljujući savezničkoj vojsci. Posljedica ovih dviju činjenica jeste da i talijansko i hrvatsko društvo zapravo imaju iskustvo i građanskog rata u Drugom svjetskom ratu, što je umnogome psihološki formiralo i formira ta društva sve do danas.

No, postoje dvije ključne razlike

Dvije su razlike ključne. Jedna što je Hrvatska imala gotovo pola stoljeća socijalističke vlasti, nakon čega je u idejnom smislu na vlast došla stranka čije je glasačko tijelo bilo umnogome antagonizirano socijalističkoj ideji, dok je u Italiji prvo spriječena pobjeda komunista, nakon čega je zemlja s vremenom upala u spiralu političkog terorizma i nasilja te opće nestabilnosti političkog sustava i široko rasprostranjene korupcije.

Hrvatski politički sustav je zapravo tek u posljednje vrijeme djelomično upoznao tu vrstu nestabilnosti, dok mu je rasprostranjena korupcija postala način života, što sve skupa čini jednu noviju sličnost. Konačno, najbitnija razlika je kultura masovnih prosvjeda i štrajkova koja u Italiji, za razliku od Hrvatske jeste razvijena i ukorijenjena, međutim imajući u vidu društvena gibanja i štrajk prosvjetara, nije nemoguće da se takvo što počne razvijati i u Hrvatskoj.

Kad ovako posložimo stvari, jasno je da postoje argumenti zbog kojih bi se pojava sličnog pokreta mogla dogoditi i u Hrvatskoj, što ne znači da i hoće. Ali bi, ukoliko se stvari nastave razvijati u ovom smjeru, bila itekako potrebna i ljekovita.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
145 članaka Više o autoru
Više s weba