Premda zeleni u prikrajku čekaju priliku da preuzmu odgovornost za provedbu europskih politika koje su još davno oblikovane u skladu s njihovim koncepcijama, malo je vjerojatno da bi se oni mogli suglasiti s kompromisom koji su postigli CDU i CSU. Zeleni se, kako je poznato, zauzimaju za europsku politiku prema izbjeglicama koja bi bila znatno popustljivija od one kancelarkine iz 2015. godine, a upravo je ta politika bila povod za napetosti između kancelarke i njezine bavarske sestrinske stranke. K tome, ako bi SPD izašao iz vlade, glasovi zelenih ne bi bili dostatni za većinu u Bundestagu.
Merkel je u istim problemima kao i nakon izbora
U tom slučaju kancelarka bi uz zelene, koji se deklariraju kao lijevi liberali, morala pozvati i FDP, desne liberale koji su opet zastupljeni u parlamentu, da se pridruže radi stvaranja nove koalicije. No, ta stranka koja se predstavlja kao zastupnik građana s višom razinom prihoda sklona je smanjivanju državne intervencije u gospodarstvo i smanjivanju poreza što čini nemogućom koalicijsku suradnju ne samo sa socijaldemokratima, nego i sa zelenima. Uglavnom, čini se da je kancelarka danas suočena s identičnom zadaćom rješavanja kvadrature političkog kruga s kakvom se suočila neposredno nakon izbora kad je antieuropska Alternativa za Njemačku pomrsila račune i kršćanskim demokratima i socijaldemokratima.
Demantiravši očekivanja političkih analitičara da će se, po uzoru na desničarske stranke koje su dotad ostvarivale samo trenutne izborne uspjehe na lokalnim razinama, raspasti zbog frakcijskih borbi, AfD je u međuvremenu ojačala i prijeti pobjedom na parlamentarnim izborima u Bavarskoj. Moguće posljedice njihove pobjede bile bi pogubne za legitimitet vladajuće koalicije u Berlinu. Njihova pobjeda u Bavarskoj isto bi tako dodatno diskreditirala Njemačku u ulozi političkog lidera EU.
Austriji je problematičan sporazum Merkel i njenog ministra
Da bi se spasila EU i onemogućila njezina daljnja dezintegracija, Europsko vijeće je zapravo poništilo odluku Europske komisije o obvezujućim kvotama izbjeglica koje pojedine članice moraju primiti i suglasilo se o uspostavi kontrolnih centara za privremeni smještaj izbjeglica na teritoriju onih zemalja članica koje na dobrovoljnoj osnovi odluče da će osnovati takve centre. Na tome je zasnovan kompromis kancelarke Merkel s njezinim pobunjenim ministrom Seehoferom. Taj sporazum predviđa onemogućavanje ulaska u Njemačku onim tražiteljima azila koji su prethodno registrirani u nekoj drugoj europskoj zemlji i stvaranje tranzitnog centra na granici radi njihove brže deportacije.
Pritom nije jasno određeno hoće li takav tranzitni centar biti uspostavljen samo u Njemačkoj ili s obje strane austrijsko-njemačke granice. Uočivši opasnost da se sve one osobe koje ne ispunjavaju kriterije za dobivanje političkog azila u Njemačkoj naprosto vrate u Austriju i da tako Austrija postane svojevrsni izbjeglički hot spot, austrijski kancelar Kurtz izjavio je da će njegova vlada poduzeti korake za sprečavanje negativnih posljedica za Austriju ako sporazum Merkel-Seehofer postane službeno stajalište njemačke vlade. Nije potrebno biti osobito mudar da bi se predvidjelo da će se Austrija prema Sloveniji i Italiji postaviti onako kako se Njemačka postavlja prema njoj. U konačnici, vrlo je vjerojatno da će se kao posljedica zaključaka Europskog vijeća sračunatih na spašavanje EU pojaviti daljnja erozija europskih pravila i načela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Europska unija pokušava spasiti kancelarku Merkel
Tako je to kad se politika svodi samo na spašavanje osoba i institucija za koje nije sasvim sigurno da birači u njima vide jamstvo ostvarivanja svojih interesa i očekivanja. EU pokušava spasiti kancelarku Merkel jer je njezin opstanak na vlasti preduvjet daljnjeg funkcioniranja EU. Pritom kao da je zanemareno temeljno načelo da bi o političkoj sudbini kancelarke Merkel, ako se ispostavi da je Jamajka koalicija danas jednako nemoguća kao što je bila nemoguća 2017. godine, trebali odlučivati birači ne samo u Bavarskoj, nego u cijeloj Njemačkoj. Isto bi se tako o sudbini EU i o njezinom institucionalnom ustroju trebali izjasniti njezini građani.
Ne treba zaboraviti da je prvi udarac protiv mogućeg višeg stupnja integracije EU zadan u Francuskoj 2005. godine kad su se francuski birači izjasnili protiv usvajanja europskog Ustava. Ubrzo nakon toga slijedili su ih Nizozemci. Lisabonskim sporazumom, koji je neka vrsta lošeg nadomjestka za pravi Ustav, stvorena je neodrživa instutucionalna konstrukcija. Europska komisija koja bi trebala biti europska vlada nije prava vlada, a Europski parlament nije pravi parlament.
Važnije od Europske komisije i od Europskog parlamenta je Europsko vijeće koje čine šefovi vlada ili država, a njime predsjeda činovnik koji nema nikakav izborni legitimitet i nikakvu stvarnu moć i odgovornost, ali zato ima plaću kakvu bi trebao imati predsjednik Europe kad bi ona postojala kao jedinstvena država i kad bi on bio odgovoran za njezino funkcioniranje. Toj pomalo karikaturalnoj institucionalnoj shemi treba dodati rotirajuće Predsjedništvo EU koje svakih šest mjeseci preuzima druga članica. Ta institucija jedva da ima ikakav drugi smisao osim izlike za dodatno zapošljavanje diplomatskog kadra radi organiziranja političko-turističkih ekskurzija članica i članova pojedinih tijela EU u dotičnu državu tijekom njezina predsjedništva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na što bi se, zapravo, mogla svesti Europska unija
Tome treba dodati činjenicu da Europska komisija ima diplomatsko predstavništvo u svakoj od država članica, kao što svaka članica ima predstavništvo pri Europskoj komisiji u Bruxellesu. Isto tako svaka zemlja članica EU ima diplomatsko predstavništvo u svakoj članici. Kad bi stanovnici novih država članica znali da europski povjerenici i bezbrojni direktori uprava, savjetnici i načelnici, za koje nikad nisu ni čuli, kao i njihovi zastupnici u Europskom parlamentu, koji su im jednako nepoznati kao europski birokrati, imaju plaće više desetaka puta veće od prosječne plaće u njihovoj zemlji, s pravom bi se zapitali da li EU treba baš tako izgledati.
Za političke elite novih država članica EU se svodi na proračun iz kojega nastoje izvući više nego što u njega uplaćuju. Političke elite starih članica, zbunjene činjenicom da se raspada euroatlantsko partnerstvo i da u proširenoj EU ipak ne može sve biti samo onako kako one žele, pozivaju se na Europu kao ne neki apstraktni viši razlog zbog kojega bi birači trebali više vjerovati njima nego novim zvijezdama lijevog ili desnog populizma. EU čije postojanje je opravdano samo sa stajališta interesa europskog činovništva i političara, a u kojoj ne postoji ni jedinstveno tržište ni zajednički prostor slobode kretanja ljudi, novca i roba doista nema smisla.
Potrebna je široka rasprava o Europskoj uniji
Da bi se izbjegla situacija u kojoj se EU svodi na mehanizam kojim europski birokrati i isluženi političari u zemljama članicama jedni druge spašavaju i održavaju na položajima, potrebno je pokrenuti široku političku raspravu o tome kakva bi EU trebala biti da bi se mogla uspostaviti kao subjekt međunarodnih odnosa i uspješno se nadmetati u globalnoj areni. Građanima bi trebalo ponuditi novi europski Ustav koji predviđa predsjednika EU, dvodomni europski parlament i europsku vladu s jasno definiranim izvršnim ovlastima i odgovornošću prema Europskom parlamentu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da bi se mogla artikulirati jedna europska vanjska i sigurnosna politika kao i jedinstvena monetarna te sudska vlast, jasno je da bi se države članice trebale odreći većeg dijela svog suvereniteta nego u sadašnjem europskom kvaziustavnopravnom aranžmanu. Svi argumenti za i protiv takvih ili drukčijih ponuđenih rješenja trebali bi biti konfrontirani u slobodnoj javnoj raspravi u svim državama članicama. Države u kojima građani na referendumu glasuju za takva rješenja mogle bi biti konstitutivne jedinice nove EU.
Ako se nalazimo u situaciji da se spašava EU, onda bi nam trebali biti važno ne samo da EU opstane, nego i to kakva EU zaslužuje i opravdava svoj opstanak. Javnu raspravu o budućnosti EU treba pokrenuti dok još postoje mogućnosti za to da odluka o položaju EU u globaliziranom svijetu ovisi i o opredjeljenju njezinih građana. Ako se s tim odlučivanjem zakasni, EU će se postupno dezintegrirati, a o sudbini Europe u sve većoj mjeri će odlučivati igrači koji su izvan dosega demokratske volje građana europskih država.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pokušava li EU, preko Angele Merkel, zapravo spasiti samu sebe
Zašto je opstanak Angele Merkel preduvjet daljnjeg funkcioniranja EU
Da bi se izbjegla situacija u kojoj se EU svodi na mehanizam kojim europski birokrati i isluženi političari u zemljama članicama jedni druge spašavaju i održavaju na položajima, potrebno je pokrenuti široku političku raspravu o tome kakva bi EU trebala biti da bi se mogla uspostaviti kao subjekt međunarodnih odnosa i uspješno se nadmetati u globalnoj areni. Građanima bi trebalo ponuditi novi europski Ustav koji predviđa predsjednika EU, dvodomni europski parlament i europsku vladu s jasno definiranim izvršnim ovlastima i odgovornošću prema Europskom parlamentu
Vlada kancelarke Angele Merkel samo je privremeno spašena. Nakon kompromisa između CDU i CSU kancelarka treba održati razgovor i s nesestrinskim koalicijskim partnerom SPD. Za socijaldemokrate neprihvatljiva je ideja o stvaranju prihvatnih centara za migrante što je ključni dio sporazuma Merkel i njezinog pobunjenog ministra unutrašnjih poslova Seehofera. Zasad nema potvrde o tome da je i kompromis sa scijaldemokratima na pomolu.
Premda zeleni u prikrajku čekaju priliku da preuzmu odgovornost za provedbu europskih politika koje su još davno oblikovane u skladu s njihovim koncepcijama, malo je vjerojatno da bi se oni mogli suglasiti s kompromisom koji su postigli CDU i CSU. Zeleni se, kako je poznato, zauzimaju za europsku politiku prema izbjeglicama koja bi bila znatno popustljivija od one kancelarkine iz 2015. godine, a upravo je ta politika bila povod za napetosti između kancelarke i njezine bavarske sestrinske stranke. K tome, ako bi SPD izašao iz vlade, glasovi zelenih ne bi bili dostatni za većinu u Bundestagu.
Merkel je u istim problemima kao i nakon izbora
U tom slučaju kancelarka bi uz zelene, koji se deklariraju kao lijevi liberali, morala pozvati i FDP, desne liberale koji su opet zastupljeni u parlamentu, da se pridruže radi stvaranja nove koalicije. No, ta stranka koja se predstavlja kao zastupnik građana s višom razinom prihoda sklona je smanjivanju državne intervencije u gospodarstvo i smanjivanju poreza što čini nemogućom koalicijsku suradnju ne samo sa socijaldemokratima, nego i sa zelenima. Uglavnom, čini se da je kancelarka danas suočena s identičnom zadaćom rješavanja kvadrature političkog kruga s kakvom se suočila neposredno nakon izbora kad je antieuropska Alternativa za Njemačku pomrsila račune i kršćanskim demokratima i socijaldemokratima.
Demantiravši očekivanja političkih analitičara da će se, po uzoru na desničarske stranke koje su dotad ostvarivale samo trenutne izborne uspjehe na lokalnim razinama, raspasti zbog frakcijskih borbi, AfD je u međuvremenu ojačala i prijeti pobjedom na parlamentarnim izborima u Bavarskoj. Moguće posljedice njihove pobjede bile bi pogubne za legitimitet vladajuće koalicije u Berlinu. Njihova pobjeda u Bavarskoj isto bi tako dodatno diskreditirala Njemačku u ulozi političkog lidera EU.
Austriji je problematičan sporazum Merkel i njenog ministra
Da bi se spasila EU i onemogućila njezina daljnja dezintegracija, Europsko vijeće je zapravo poništilo odluku Europske komisije o obvezujućim kvotama izbjeglica koje pojedine članice moraju primiti i suglasilo se o uspostavi kontrolnih centara za privremeni smještaj izbjeglica na teritoriju onih zemalja članica koje na dobrovoljnoj osnovi odluče da će osnovati takve centre. Na tome je zasnovan kompromis kancelarke Merkel s njezinim pobunjenim ministrom Seehoferom. Taj sporazum predviđa onemogućavanje ulaska u Njemačku onim tražiteljima azila koji su prethodno registrirani u nekoj drugoj europskoj zemlji i stvaranje tranzitnog centra na granici radi njihove brže deportacije.
Pritom nije jasno određeno hoće li takav tranzitni centar biti uspostavljen samo u Njemačkoj ili s obje strane austrijsko-njemačke granice. Uočivši opasnost da se sve one osobe koje ne ispunjavaju kriterije za dobivanje političkog azila u Njemačkoj naprosto vrate u Austriju i da tako Austrija postane svojevrsni izbjeglički hot spot, austrijski kancelar Kurtz izjavio je da će njegova vlada poduzeti korake za sprečavanje negativnih posljedica za Austriju ako sporazum Merkel-Seehofer postane službeno stajalište njemačke vlade. Nije potrebno biti osobito mudar da bi se predvidjelo da će se Austrija prema Sloveniji i Italiji postaviti onako kako se Njemačka postavlja prema njoj. U konačnici, vrlo je vjerojatno da će se kao posljedica zaključaka Europskog vijeća sračunatih na spašavanje EU pojaviti daljnja erozija europskih pravila i načela.
Europska unija pokušava spasiti kancelarku Merkel
Tako je to kad se politika svodi samo na spašavanje osoba i institucija za koje nije sasvim sigurno da birači u njima vide jamstvo ostvarivanja svojih interesa i očekivanja. EU pokušava spasiti kancelarku Merkel jer je njezin opstanak na vlasti preduvjet daljnjeg funkcioniranja EU. Pritom kao da je zanemareno temeljno načelo da bi o političkoj sudbini kancelarke Merkel, ako se ispostavi da je Jamajka koalicija danas jednako nemoguća kao što je bila nemoguća 2017. godine, trebali odlučivati birači ne samo u Bavarskoj, nego u cijeloj Njemačkoj. Isto bi se tako o sudbini EU i o njezinom institucionalnom ustroju trebali izjasniti njezini građani.
Ne treba zaboraviti da je prvi udarac protiv mogućeg višeg stupnja integracije EU zadan u Francuskoj 2005. godine kad su se francuski birači izjasnili protiv usvajanja europskog Ustava. Ubrzo nakon toga slijedili su ih Nizozemci. Lisabonskim sporazumom, koji je neka vrsta lošeg nadomjestka za pravi Ustav, stvorena je neodrživa instutucionalna konstrukcija. Europska komisija koja bi trebala biti europska vlada nije prava vlada, a Europski parlament nije pravi parlament.
Važnije od Europske komisije i od Europskog parlamenta je Europsko vijeće koje čine šefovi vlada ili država, a njime predsjeda činovnik koji nema nikakav izborni legitimitet i nikakvu stvarnu moć i odgovornost, ali zato ima plaću kakvu bi trebao imati predsjednik Europe kad bi ona postojala kao jedinstvena država i kad bi on bio odgovoran za njezino funkcioniranje. Toj pomalo karikaturalnoj institucionalnoj shemi treba dodati rotirajuće Predsjedništvo EU koje svakih šest mjeseci preuzima druga članica. Ta institucija jedva da ima ikakav drugi smisao osim izlike za dodatno zapošljavanje diplomatskog kadra radi organiziranja političko-turističkih ekskurzija članica i članova pojedinih tijela EU u dotičnu državu tijekom njezina predsjedništva.
Na što bi se, zapravo, mogla svesti Europska unija
Tome treba dodati činjenicu da Europska komisija ima diplomatsko predstavništvo u svakoj od država članica, kao što svaka članica ima predstavništvo pri Europskoj komisiji u Bruxellesu. Isto tako svaka zemlja članica EU ima diplomatsko predstavništvo u svakoj članici. Kad bi stanovnici novih država članica znali da europski povjerenici i bezbrojni direktori uprava, savjetnici i načelnici, za koje nikad nisu ni čuli, kao i njihovi zastupnici u Europskom parlamentu, koji su im jednako nepoznati kao europski birokrati, imaju plaće više desetaka puta veće od prosječne plaće u njihovoj zemlji, s pravom bi se zapitali da li EU treba baš tako izgledati.
Za političke elite novih država članica EU se svodi na proračun iz kojega nastoje izvući više nego što u njega uplaćuju. Političke elite starih članica, zbunjene činjenicom da se raspada euroatlantsko partnerstvo i da u proširenoj EU ipak ne može sve biti samo onako kako one žele, pozivaju se na Europu kao ne neki apstraktni viši razlog zbog kojega bi birači trebali više vjerovati njima nego novim zvijezdama lijevog ili desnog populizma. EU čije postojanje je opravdano samo sa stajališta interesa europskog činovništva i političara, a u kojoj ne postoji ni jedinstveno tržište ni zajednički prostor slobode kretanja ljudi, novca i roba doista nema smisla.
Potrebna je široka rasprava o Europskoj uniji
Da bi se izbjegla situacija u kojoj se EU svodi na mehanizam kojim europski birokrati i isluženi političari u zemljama članicama jedni druge spašavaju i održavaju na položajima, potrebno je pokrenuti široku političku raspravu o tome kakva bi EU trebala biti da bi se mogla uspostaviti kao subjekt međunarodnih odnosa i uspješno se nadmetati u globalnoj areni. Građanima bi trebalo ponuditi novi europski Ustav koji predviđa predsjednika EU, dvodomni europski parlament i europsku vladu s jasno definiranim izvršnim ovlastima i odgovornošću prema Europskom parlamentu.
Da bi se mogla artikulirati jedna europska vanjska i sigurnosna politika kao i jedinstvena monetarna te sudska vlast, jasno je da bi se države članice trebale odreći većeg dijela svog suvereniteta nego u sadašnjem europskom kvaziustavnopravnom aranžmanu. Svi argumenti za i protiv takvih ili drukčijih ponuđenih rješenja trebali bi biti konfrontirani u slobodnoj javnoj raspravi u svim državama članicama. Države u kojima građani na referendumu glasuju za takva rješenja mogle bi biti konstitutivne jedinice nove EU.
Ako se nalazimo u situaciji da se spašava EU, onda bi nam trebali biti važno ne samo da EU opstane, nego i to kakva EU zaslužuje i opravdava svoj opstanak. Javnu raspravu o budućnosti EU treba pokrenuti dok još postoje mogućnosti za to da odluka o položaju EU u globaliziranom svijetu ovisi i o opredjeljenju njezinih građana. Ako se s tim odlučivanjem zakasni, EU će se postupno dezintegrirati, a o sudbini Europe u sve većoj mjeri će odlučivati igrači koji su izvan dosega demokratske volje građana europskih država.