Andrej Plenković očito ne spava na lovorikama SDP-ovih 14,6 posto. Politička bitka, naime, nije gotova ni kad se glavni politički protivnik tako spektakularno samoubija kao SDP u posljednje dvije godine. Samo se malo promijeni centar ringa – koji je sad, što se itekako vidi u priči oko tzv. afere SMS – posred HDZ-a.

Pozicija uvjerljivo najjače pojedinačne stranke, naime, sama po sebi još ništa ne garantira, a otvara širi prostor unutarnjeg ideološkog sukoba koji lako može eskalirati u požar s nepredvidivim posljedicama.

Podjela

Plenković je svoju lekciju izgleda naučio na priči o Istanbulskoj konvenciji, koja je rezultirala malim čudom – 14 zastupnika HDZ-a glasalo je suprotno odluci stranke – i odlučan je da mu se ne ponovi svjetonazorski rat na desnici.

Stoga, Zakon o pobačaju ne samo da neće biti donesen do ustavnog roka u veljači 2019. godine, nego je prilično lako prognozirati da ga Hrvatska neće vidjeti prije 2021. godine.

Dakle, ne prije parlamentarnih izbora koji se održavaju za dvije jeseni. Ne prije nego što Plenković novom pobjedom učvrsti svoju kontrolu nad HDZ-om ili se u međuvremenu zahvali na suradnji (okej, ovdje valja makar reda radi spomenuti i mogućnost da HDZ, nekako, od nekog, izgubi izbore).

Sotonske ideologije i mali narodi

Naime, Istanbulska konvencija je predstavljala gadan sukob unutar biračkog tijela HDZ-a, sukob koji je taj korpus dosta oštro podijelio na konzervativni, ultrakatolički dio i one koji ipak nešto manje dramatično shvaćaju priče o sumnjivim ideologijama koje se žele nasilno nakalemiti na biće hrvatskog naroda.

Ista špranca se, s mnogo manje uspjeha, pokušala primijeniti na priču o Marakeškom dogovoru, a nazire se i u načelnim stavovima prema migrantima na granicama Hrvatske (samo načelnim, jer na postupanje policije na terenu niti jedna frakcija birača desnice, zapravo, nema zamjerki).

Istanbulska konvencija i tvrdi svjetonazorski sukob unutar HDZ-a koji je izazvala, međutim, su u odnosu na priču o pobačaju – zašećerena vodica. Odnos društva prema prekidu trudnoće, za razliku od nategnutih priča o zajedničkim WC-ima i inim sotonskim učincima rodne ideologije, izaziva vrlo snažne i emotivne reakcije u cijelom svijetu.

Svaki zarez, stoga, u novom Zakon o pobačaju bit će dočekan s topovskim salvama teških svjetonazorskih kalibara. Plenkoviću bi tu posebno nezgodne mogle biti objekcije desnih udruga koje su se posljednjih godina nametnule kao zaštitnice tradicionalnih kršćanskih vrednota. Ne postoji gotovo nikakva mogućnost da taj dio biračkog tijela Plenković zadovolji novim zakonom, a da on ostane u okvirima Ustava i u okviru modernih civilizacijskih normi.

Plenkoviću to ne treba

Dakle, ne postoji nikakva mogućnost da novi Zakon o pobačaju ne doživi ogromne kritike radikalne desnice koja je u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina ojačala možda i do razine najjačeg društvenog, nestranačkog pokreta. Hodovi za život i slične manifestacije mogle bi odjednom poprimiti radikalni protuvladin karakter.

Treba li to Andreju Plenkoviću u izbornoj 2019. i 2020. godini? Naravno da ne treba.

Stoga je njegovo jučerašnje podsjećanje na 25 godina koliko je trebalo Ustavnom sudu da odluči o zahtjevu za ocjenom ustavnosti postojećeg Zakona o pobačaju, te najava da bi se od Ustavnog suda moglo tražiti produljenje roka za donošenje novog zakona – najočekivanija i najlogičnija stvar na svijetu.

Kad-tad, jasno, zakon će se morati promijeniti. Ali, to možda više neće biti Plenkovićev problem. Ili će premijerova stvarna moć biti tolika da mu čak ni to neće biti problem.