Nekad je nužno odabrati stranu

Polemika na Telegramu: Ivo Josipović piše zašto se ne slaže s kolegicom oko presude Za dom spremni

Bivši predsjednik odgovara cijenjenoj odvjetnici Vesni Alaburić

07.08.2017., Blatnica - Humanitari koncert pod nazivom "Blatnicke note dobrote" i okupljanje glazbenika i prijatelja u rodnom mjestu pjevaca Mate Bulica.  Marko Perkovic Thompson. Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL
FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

Može li aktualni predmet ZDS završiti pred Ustavnim sudom? Teoretski, ispravno kaže Alaburić, vjerojatno podrazumijevajući, samo teoretski. Jer oslobođeni Thompson nema, ni razloga, ni  pravnog interesa podnositi ustavnu tužbu protiv oslobađajuće presude. Međutim, bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti kako bi postupio Ustavni sud da ustavnu tužbu protiv presude podnesu, recimo, Židovska općina ili Srpsko narodno vijeće kao predstavnici kolektiviteta ili neki pripadnik židovske ili srpske zajednice zbog povrede članka 39. Ustava zbog raspirivanja mržnje čije su žrtve omogućene sudskom odlukom u predmetu Perković.

Bivši predsjednik Ivo Josipović odgovara cijenjenoj odvjetnici Vesni Alaburić koja je u ponedjeljak na Telegramu objasnila zašto smatra da nisu u pravu oni koji napadaju posljednju odluku Visokog prekršajnog suda o pokliču „Za dom spremni!“ u pjesmi Marka Perkovića Thompsona „Bojna Čavoglave“.


Pravni, ne politički argumenti

Politička i ideološka bitka o ustaškom pozdravu, sve popularnijem Za dom spremni (dalje: ZDS), preselila je i na teren prava. Povod je već „slavno“ pravno shvaćanje Sjednice svih sudaca Visokog prekršajnog suda (dalje: VPS), u medijima nazvano „odluka“. Naravno da je zamjetno kako se navedeno pravno shvaćanje koje je podržalo oslobađajuću presudu za izvikivanje ustaškog pozdrava ZDS u okviru izvedbe pjesme Bojna Čavoglave od mnogih novinara, političara, profesora prava ili drugih pravnika (odvjetnika, sudaca,…..) vrednovano na način koji se lako može povezati s njihovim političkim uvjerenjima.

Da, i ja imam političko uvjerenje, kao i svi suci koji su donosili pravno shvaćanje, odvjetnici, novinari… Moje je vjerojatno većini čitatelja poznato, ali radi transparentnosti ga ponavljam: ustaštvo je zločinački pokret koji je Hrvatskoj donio mnogo zla, a simboli, uključivši i pozdrav ZDS, kako vrlo jasno kaže i Ustavni sud, su suprotni Ustavu, odnosno vrednotama na kojima se temelji.

Ali, zaista je moguće raspravu o presudi o prekršajnoj odgovornosti zbog izvikivanja ZDS voditi u pravnim kategorijama, zanemarujući ideologije i politike kojima smo bliski. Zato ću se ovdje voditi isključivo pravnim argumentima, kako su to, uostalom, činili i suci VPS, odvjetnica Alaburić, a i neki drugi sudionici rasprave, posebice profesori prava, vrlo ugledni pravni znanstvenici, Zlata Đurđević, Alan Uzelac, Đorđe Gardašević, Sanja Barić, npr.

Etiketiranje kritičara pravnog shvaćanja VPS

U dosadašnjoj pravnoj raspravi profesori prava (barem oni koji su se javili) bili su izraziti protivnici pravnog shvaćanja VPS, VPS se žestoko branio, a pravnim mu je argumentima u Telegramu sekundirala ugledna odvjetnica Vesna Alaburić. Ali, prije pravne argumentacije, moram reći kako je dosadašnja rasprava ipak već dala jedan dobar rezultat. Naime, Udruga hrvatskih sudaca je, reagirajući na profesore, političare i novinare koji su kritizirali VPS, izašla s priopćenjem nedostojnim javnog prostora, posebno od strane časnih sudaca.

Etiketirala je kritičare pravnog shvaćanja VPS izrazima i sintagmama kao „profesori opće prakse“, „oni koji nisu pročitali priopćenje za javnost VPS“, „da ne poznaju odredbe zakona“, ili da im izjave priliče „kafanskim razgovorima“. Nitko od relevantnih kritičara VPS, posebno ne profesori, nisu izašli iz pravničke argumentacije, a i da jesu sucima zaista ne priliči ovakav vokabular.

Zašto su se našli pozvanim koristiti ga ima svoje duboke društvene razloge, ali to izlazi iz okvira ove rasprave. Ono što je dobro jest to da je to nedostojno priopćenje Udruge „potonulo“ na njihovoj web stranici i da je u prvi plan stavljeno novo, vrlo umjereno i gotovo šturim, s malo ikakvih argumenata ali, što je važno, pristojnim priopćenjem. Da li to znači i nastavak rasprave stručnim, a ne ad hominem argumentima, tek treba vidjeti.

Je li Ustavni sud, u čije dobre namjere Alaburić ne sumnja, istrčao prerano na teren?

Kaže Alaburić, kritizirajući izjavu predsjednika Ustavnog suda Šeparovića kako pozdrav ZDS, pa ni bilo što slične naravi, ne može biti neustavno i da Ustavni sud uopće i nema nadležnost odlučivati o ustavnosti ili neustavnosti pozdrava ZDS, već da može samo odlučivati o suglasnosti propisa s Ustavom ili postupajući po ustavnoj tužbi odlučivati o tome jesu li državna tijela povrijedila nečija ustavna prava i slobode. Prigovara i preuranjenosti izjašnjavanja Ustavnog suda (predsjednika) jer da je predmet sub judice i da predmet može doći (teoretski) pred Ustavni sud.

Ovakvo razumijevanje stanovišta Ustavnog suda o ZDS nije ispravno. Da, točno je što je Alaburić rekla o nadležnosti Ustavnog suda. Ali, u okviru odlučivanja u dosadašnjim konkretnim predmetima (Šimunić, Miljak) Ustavni sud je zauzeo pravno mišljenje o naravi ZDS i ustvrdio da je on protivan temeljnim ustavnim vrednotama, pa je, slobodnijim izražavanjem, označen kao „protuustavan“.

Šeparović je takvo pravno stanovište Ustavnog suda izrekao korektno, ne referirajući se na konkretni predmet, upravo suprotno sjednici svih sudaca VPSa. VPS je, vidjet ćemo kasnije, zapravo, umjesto pravnog mišljenja, ili kako Zakon kaže, pravnog shvaćanja koje bi trebalo biti općenite naravi, de facto sudila u konkretnom slučaju, maskirajući i činjenična i pravna utvrđenja konkretnog slučaja u formu pravnog shvaćanja.

Deklaratorna presuda

Slično, kao Šeparović, postupio je i sudac Vrhovnog suda Mrčela koji je na HTV-u u emisiji Nedjeljom u dva iznio svoje pravno stanovište kako je ZDS „za njega prekršaj“. Da, prekršajni predmeti (svi, pa i konkretni) mogu se povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti pojaviti pred Vrhovnim sudom. Je li Mrčela sebe tom izjavom diskvalificirao od odlučivanja? Naravno da nije, jer se nije referirao na konkretni predmet, jer je iznio općenit pravni stav.

Usporedbe radi, to je isto kao da je izjavio da je nanošenje teške tjelesne ozljede kazneno djelo. Bi li zato bio nepodoban suditi u konkretnim predmetima teške tjelesne ozljede? Naravno da ne bi. Hoće li aktualni ZDS doći pred Vrhovni sud, ne znamo. Osobno, smatram da bi Glavna državna odvjetnica trebala podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravomoćne presude Marku Perkoviću Thompsonu (ne, kako ispravno ističe Alaburić, protiv pravnog shvaćanja VPS jer to po zakonu nije moguće).

Posebno, bilo bi važno da predmet dođe pred Vrhovni sud zbog njegove ustavne uloge u ujednačavanju sudske prakse, bez obzira na to što Vrhovni sud povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne bi mogao promijeniti presudu Thompsonu, ali bi mogao, kao najviši sud u državi, svojom odlukom (tzv. deklaratorna presuda) i njenim obrazloženjem usmjeriti buduću sudsku praksu.

Što u slučaju ustavne tužbe Židovske općine?

Ali, vratimo se Ustavnom sudu. Može li aktualni predmet ZDS završiti pred Ustavnim sudom? Teoretski, ispravno kaže Alaburić, vjerojatno podrazumijevajući, samo teoretski. Jer oslobođeni Thompson nema, ni razloga, ni pravnog interesa podnositi ustavnu tužbu protiv oslobađajuće presude.

Međutim, bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti kako bi postupio Ustavni sud da ustavnu tužbu protiv presude podnesu, recimo, Židovska općina ili Srpsko narodno vijeće kao predstavnici kolektiviteta ili neki pripadnik židovske ili srpske zajednice zbog povrede članka 39. Ustava zbog raspirivanja mržnje čije su žrtve omogućene sudskom odlukom u predmetu Perković. Zaista ne mogu predvidjeti kakvo bi stanovište o dopustivosti takve ustavne tužbe zauzeo Ustavni sud. U komparativnom pravu bi se moglo naći uporište za uzimanje u razmatranje takve tužbe.

Nadalje, Alaburić ističe kako to što Ustavni sud ZDS smatra neustavnim, nikako ne znači da je njegovo korištenje u svim slučajevima prekršaj. Da, korištenje ZDS je u svim slučajevima prekršaj, osim u onim slučajevima koji, po prirodi stvari, nisu ni implicite veličanje ustaštva.

Stanovište Ustavnog suda jasan je putokaz

Primjerice, to su znanstveni radovi o hrvatskoj povijesti ili filmovi koji se odnose na II. svjetski rat u kojima se, naravno, javljaju i ZDS i heil Hitler i druga nacistička simbolika, ali, bez namjere direktnog ili indirektnog veličanja Hitlera, nacizma ili ustaštva. Ili, ne bi bio kriva osoba koja bi izvikivala ustaški pozdrav u stanju neubrojivosti.

Uostalom, za sve one koji o načinu tretmana nacističkih i fašističkih simbola imaju kakvih dilema, dobro je pogledati njemačku i austrijsku praksu pa će razumjeti što to znači da ZDS treba bezuvjetno kažnjavati kad se koristi u javnom prostoru i koje su to iznimke koje postoje „po prirodi stvari“ jer su namjera i namjena korištenja takva da možemo reći kako nema protupravnosti. Izvikivanje ZDS u okviru popularne pjesme na način koji domovinski rat i obranu zemlje povezuje sa ZDS i time s ustaštvom, smatram, zasigurno ne spada u tu kategoriju. Ako ni za što drugo, ono zato što ZDS stavlja u pozitivan kontekst Domovinskog rata i time ga kontaminira povijesnim teretom koji nosi.

Konačno, možda najvažnije, stanovište Ustavnog suda o ustaštvu i ZDS, jasan je putokaz sudovima a i drugim državnim tijelima kako treba tumačiti pravo, pa i Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira ili Kazneni zakon u kontekstu primjene na ZDS i druge simbole ustaštva. S tog aspekta, podsjećanje predsjednika Ustavnog suda na pravno stanovište toga suda o ZDS ima velik značaj i, ne samo da nije nepoželjno ili preuranjeno, već je dobrodošlo kao jasna uputa za tumačenje i primjenu zakona.

Je li VPS donoseći pravno shvaćanje o ZDS prekršio zakon?

Kažu profesori, da, prekršio je zakon, kažu suci i Alaburić, ne, sve je bilo po zakonu. U čemu je problem, u čemu je razlika u promišljanju. Siguran sam, svi uključeni u raspravu poznaju članke 38-40. Zakona o sudovima. Ali, barem u ovom slučaju, neki ga razumiju ispravno, drugi ne. Smatram, profesori su u pravu.

Naime spor se može sažeti u pitanje da li se sjednica svih sudaca VPS, sukladno članku 40. Zakona o sudovima, ograničila na načelno pravno shvaćanje, ili se referirala na konkretni predmet ulazeći i u činjenični aspekt predmeta, de facto sudeći, a ne dajući pravno shvaćanje.

Naravno, nije uvijek lako razgraničiti pravna i činjenična pitanja zbog međusobne povezanosti. Ali, ovdje su stvari prilično jasne. Evo par citata iz priopćenja VPS iz kojih je potpuno razvidno da se sjednica svih sudaca referirala na određeni predmet duboko zalazeći i u činjenična utvrđenja, prelazeći time granicu koju je pravnom mišljenju sjednice svih sudaca dao Zakon.

Ustavno i konvencijsko načelo zakonitosti

Kao prvo, već u uvodu svojih razmatranja VPS navodi da mu je zadaća utvrditi „može li se postupanje okrivljenika, kako je u optužnom prijedlogu činjenično opisano podvesti pod pravni opis prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira(….)“ Dakle, suci sjednice svih sudaca VPS sami naglašavaju da će se referirati na konkretan slučaj, ne davati neko opće pravno stanovište.

Drugo, sjednica svih sudaca VPS si je stavila u zadaću utvrditi „jesu li važeći propisi bili dovoljno jasni i predvidivi za konkretnog okrivljenika?“

Već samo ispunjenje ovih zadaća, stavljenih u kontekst načela zakonitosti, prelazi okvir i dosege pravnog shvaćanja jer nje općenite naravi i jer se izričito, po samom priopćenju VPS odnosi na konkretan slučaj. Zapravo, zadaća koju si je postavila sjednica svih sudaca VPS, ne samo da ide u činjenična pitanja konkretnog slučaja, već se približava i odlučivanju kako to čine Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava.

Tome u prilog ide i teza VPS kako je, zapravo, članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira opisom prekršaja narušeno ustavno i konvencijsko načelo zakonitosti. Lijepo je da se sjednica svih sudaca VPS bavi takvim zanimljivim i važnim pitanjima, ali, za tako što, naprosto nema zakonsku ovlast. To je vrlo važna tema koju ću raspraviti kasnije.

Tri teze Visokog prekršajnog suda

Uz ovako samopostavljene zadaće, slijedi niz činjeničnih utvrđenja, potpuno neprimjerenih zakonom određenoj svrsi i naravi pravnog shvaćanja sjednice svih sudaca VPS. Tako sjednica utvrđuje i iskazuje u citiranom priopćenju:

– Iznosi utvrđenje o motivima izvedbe pjesme Bojna Čavoglave u slučaju konkretnog koncerta i navodi kako je motiv bio u funkciji afirmacije Domovinsko rata, dakle utvrđuje činjenicu o psihičkom odnosu počinitelja i djela;

– Iznosi tvrdnju kako su posjetitelji koncerta (opet konkretni slučaj!) dolazeći na koncert mogli očekivati izvođenje te pjesme s pokličem ZDS, pa da zato nije bilo uznemirenja javnosti. Pri tome, VPS zaboravlja da javnost koja je mogla biti uznemirena nisu samo posjetitelji koncerta, već i svi oni koji su o događaju bili informirani putem radija, TV, novina, interneta ili na drugi način. Kao da slučaja Miljak i Šimunić nije bilo. Ignorira i općeprihvaćeno pravno poimanje definicije javnosti kao određenog događaja kao onaj događaj kojem načelno može nazočiti svaka osoba.

– U detalje se upušta u činjenice te ih vrednuje, iako su, zapravo neke pravno irelevantne. Primjerice, činjenica da je sporna pjesma registrirana kod ZAMP-a koji za autora temeljem nje naplaćuje naknadu, ili da je riječ o autorskom djelu, potpuno su irelevantne. Prijava neke skladbe ZAMP-u ne govori ništa o njenoj naravi, da li potiče mržnju, da li slavi NDH ili što drugo. ZAMP se takvim ocjenama i procjenama ne bavi već pruža određeni servis za bilo kojeg autora za bilo koje djelo. To što je sporna skladba autorsko djelo, također ne ekskulpira pjevača koji na javnom mjestu izvikuje ustaški pozdrav ZDS. I knjiga Mein Kampf Adolfa Hitlera je također autorsko djelo. To što je neka duhovna tvorevina (ovdje skladba) autorsko djelo ne utječe na odgovornost zbog sadržaja autorskog djela.

Prekoračili ovlast donošenja pravnog mišljenja

Ova posljednja teza VPS, kako okupljeni skup nije bio uznemiren jer da su svi zapravo dolaskom na koncert očekivali i pristali na pjesmu koja sadrži poklič ZDS, reducirajući javnost samo na nazočne (suprotno odlukama u predmetima Miljak i Šimunić), posebno je intrigantna. Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li VPS zauzeo isto stanovište da su se, recimo, negdje okupili kakvi Šešeljevci i pjevali četničke pjesme uz nazočnost medija, kamera i interneta. Bi li i tada VPS zaključio da nema prekršaja jer da nazočni nisu bili uznemireni tim pjesmama i da su ih baš željeli čuti!?

Ovi navodi iz samog priopćenja VPS su jasan dokaz da je sjednica svih sudaca prekoračila ovlast donošenja pravnog mišljenja i da se upustila u činjenična pitanja konkretnog slučaja.

Je li povrijeđeno načelo zakonitosti?

VPS je pri zauzimanju svog pravnog mišljenja preispitivao i to da li je članak 5. stavak 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira formuliran dovoljno određeno i da li se njime krši Ustavno i međunarodno konvencijsko pravo (Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima). Zaista, je li formulacija „tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj (…..)“ pravno neodređena i da i zaista, kako implicira VPS krši načelo zakonitosti jer da počinitelj djela (Thompson) nije mogao predvidjeti da je djelo koje čini kažnjivo?

U svojoj argumentaciji, VPS se poziva i na praksu Europskog suda za ljudska prava, na žalost, na način koji je prečest u sudskoj, pa i ustavnosudskoj praksi a sastoji se u pozivanju na određene odluke tog međunarodnog sudišta pri čemu se iskrivljava pravo značenje odluke, ili se pak poziva na odluku koja, zapravo, nema previše veze s meritumom. Začudo, Alaburić je pohvalila ovaj svojevrsni blef u argumentaciji VPS.

Problemi u informiranosti VPS

Prvo, tvrditi da Marko Perković Thompson, nakon što su mu zbog izvikivanja ustaškog pozdrava širom Europe, pa i u Hrvatskoj, bili otkazivani koncerti, nakon što se u medijima nad tim činom zgražao ozbiljan broj osoba, nakon što je Ustavni sud ustvrdio da je poklič suprotan temeljnim ustavnim vrednotama, te nakon što su široko poznati predmeti Šimunić i Miljak, nije mogao predvidjeti da je njegovo djelo kažnjivo kao prekršaj, ako ne ukazuje na izvanpravne razloge takve tvrdnje, ukazuje na probleme u informiranosti VPS. Zar zaista suci nisu upoznati s ovim okolnostima? Ili ih, možda, smatraju irelevantnima?

Drugo, u pozivanju na odluke Europskog suda za ljudska prava, VPS se poziva na odluke koje su rubno relevantne za konkretni predmet i ocjenu eventualnog kršenja načela zakonitosti u konkretnom slučaju (ako se već, protivno Zakonu bavi tim konkretnim predmetom),

Međutim, u priopćenju VPS nema riječi o ključnim predmetima onima Sugg i Dobbs protiv Švedske koji izričito daju odgovor na pitanje je li relativno široka formulacija kažnjivog djela (poput članka 5. Stavak 1. Zakon o prekršajima protiv javnog rada i mira) prihvatljiva s aspekta načela zakonitosti i pod kojim uvjetima.

Detaljnija bi analiza toga predmeta pokazala da ni slučajno načelo zakonitosti nije narušeno, posebno ne s aspekta predvidivosti pravne pozicije okrivljenika. Inače, sama drugostupanjska presuda spominje te predmete, ali, reducira sadržaj na način koji modificira smisao cijele presude i stavlja je u funkciju zaključka koji iz nje ne proizlazi. Detaljnu analizu ove problematike, ostavljam za znanstveni/stručni rad koji pripremam na ovu temu.

Konačno, u nečemu se slažem sa VPS i Alaburić

VPS i Alaburić kažu da zakonom treba riješiti pitanje prekršajne, dodao bih i kaznene, odgovornosti za korištenje nacističkih, naravno, i ustaških simbola: pjesama, pozdrava, promidžbe, i drugog ponašanja kojim se veliča, relativizira ili propagira ustaštvo. Ali, ne zato što možda zaista prastari, u mnogome i anakroni Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, star sada već preko 40 godina, u članku 5. stavak 1. krši načelo zakonitosti. Treba ga mijenjati iz puno pravnih razloga, a i iz važnog kriminalno-političkog razloga.

U vrijeme povijesnog revizionizma koji udara i na osnovne vrednote ustavnog poretka i rasta ustašofilije, zaista nije primjereno da se veličanje ustaštva, pa i pozdravom ZDS inkriminira u istom zakonu i s istim ili sličnim sankcijama s bukom pijanaca, bludničenjem, raspačavanjem porno fotografija, drskim ponašanjem ili sličnim djelima raznorodne naravi koje Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira sankcionira u svojim odredbama.

Riječ je, šire gledano, o društveno puno opasnijem ponašanju od navedenih, ponašanju koje, u konačnici, prijeti demokraciji, ljudskim pravima i europskim vrijednostima. Zato, ne samo da treba osuvremeniti prastari Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, već ustašku propagandu i djelovanje treba sankcionirati posebnim zakonom, puno detaljnije i sa strožim sankcijama. Ako ništa, zato da onima koji ne mogu, ne žele ili ne znaju ustašku promidžbu prepoznati kao kažnjivo djelo jasno otvori oči i onemogući „juristeraj“ kojim se ustašofilija ekskulpira, na štetu i sramotu cijelog hrvatskog društva.