Početkom kolovoza 1992. održani su parlamentarni izbori po Zakonu o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, koji je izglasan u travnju iste godine. Autori Zakona dizajnirali su izborni model koji je trebao HDZ-u omogućiti osvajanje dvotrećinske većine u tadašnjem Zastupničkom domu Sabora. Polovica zastupnika birala se putem državne liste primjenom D’Hontdtove metode raspodjele glasova uz izborni prag od 3%. Tako je HDZ uspio sa 44,68 % glasova osvojiti 51,67% saborskih mandata.
Budući da se druga polovica zastupnika birala u 60 izbornih jedinica po jednokružnom većinskom modelu tu je približno isti postotak osvojenih glasova omogućio HDZ-u osvajanje čak 90% saborskih mandata. HDZ je tako zahvaljujući dobro izabranom izbornom modelu osvojio 85 od 120 mogućih saborskih mandata ili zastrašujućih 71%, iako je za vladajući pokret glasalo svega 44% onih koji su izašli na izbore. Kako su prema tadašnjem Zakonu predstavnici manjina ulazili u Sabor i s izbornih lista pojedinih stranaka ili koalicija, a HDZ takve na svojoj listi nije želio imati, njegovih 85 zastupnika na kraju ipak nije bilo dovoljno za dvotrećinsku većinu u Zastupničkom domu Sabora.
Konstituirajuća sjednica Sabora održana je nekoliko tjedana kasnije. Vladimir Šeks, veliki meštar svih HDZ-ovih izbornih inženjeringa, ušao je u dvoranu na „opozicijska“ vrata kako bi mogao glasno izreći jednu od svojih pošalica: „Oporba je tako snažna da je moramo čuvati kao kap na dlanu.“ Šeks se naravno nije ni referirao na činjenicu da je ta slabašna oporba, lijeva i desna, dobila 350 tisuća izbornih glasova više od njegove partije, nego samo na krajnji rezultat po njemu pažljivo dizajniranih, a za HDZ više nego uspješnih, izbornih pravila. Za njega i njegovog stranačkog šefa i državnog poglavara parlamentarna oporba je ionako bila samo neizbježna gnjavaža.
Posljedice pogrešno odabranog izbornog modela
Dvije godine ranije SKH-SDP, Savez komunista Hrvatske-Stranka demokratskih promjena, projektirao je izborni model za prve višestranačke izbore u svibnju 1990. vodeći se procjenom kako mu većinski dvokružni izborni model donosi komotnu parlamentarnu većinu. Ta mudra odluka dovela je do potpunog izbornog trijumfa HDZ-a koji je u Društveno-političkom vijeću Sabora SR Hrvatske, najvažnijem od tri doma tadašnjeg Sabora, s 1,2 milijuna glasova osvojio 55 mandata, a sve ostale stranke i koalicije s 1,78 milijuna glasova podrške samo 25 mandata. SKH-SDP dobio je nešto malo više od jednog milijuna glasova i 20 mandata.
Znači, sva ostala parlamentarna opozicija bila je brojčano potpuno beznačajna zahvaljujući pogrešno odabranom izbornom modelu te su Franjo Tuđman i vrhuška HDZ-a mogli nesmetano provoditi sve svoje zamisli iako su na izborima osvojili nešto manje od 42% glasova. HDZ je u naredne dvije ratne godine uspio dogurati do prije spomenutih 44,68% izborne podrške, ali u bitno izmijenjenom biračkom tijelu u kojem više nije bilo nekoliko stotina tisuća Srba koji su živjeli na okupiranim hrvatskim teritorijima. Taj rezultat uspio je ponoviti još samo na izborima u listopadu 1995.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Podjela koja je trebala rezultirati snažnom oporbom
Nakon četvrt stoljeća hrvatskog prakticiranja parlamentarne demokracije Andrej Plenković ili neki od njegovih klonova u prilici su da ponove riječi u međuvremenu umirovljenog HDZ-ovog izbornog stratega iz 1992. Hrvatsko biračko tijelo podijeljeno je na tri približno jednaka dijela, prvi koji će uvijek glasati za HDZ, drugi koji to nikada neće učiniti i treći koji ne izlazi na izbore. Ali bez obzira na tu jasnu društvenu podjelu koja bi trebala rezultirati i snažnom opozicijom bilo kojoj vlasti, HDZ je opet u prilici da sam, bez ikakvog kontrolnog mehanizma parlamentarne oporbe, baš kao i na početku devedesetih, donosi sve odluke bitne za budućnost građana ove zemlje. Tada je glavni razlog za kreiranje i stasanje autoritarnog sustava bio izborni model koji je gotovo sve saborske mandate dao relativnom izbornom pobjedniku. Danas tog razloga nema jer vladajući raspolažu jedva sklepanom parlamentarnom većinom. Nemoć današnje oporbe nije rezultat njene matematičke inferiornosti, nego zanatske nesposobnosti vodećeg ešalona SDP-a da razriješi krizu katastrofalnog upravljanja vlastitom strankom.
Andrej Plenković dobio je na poklon vrijeme bez formalne i organizirane oporbe. Budući da je za njega demokracija puko nadmetanje i borba za glasove između suprotstavljenih političkih grupacija, izostanak oporbenog pandana dao mu je dodatna krila za let u pogrešnom smjeru. Jednom je to lijepo objasnio novinaru televizije N1 Hrvoju Krešiću: „Izađite na izbore i pobijedite.“ To što Krešić nema u opisu svoga radnog mjesta izborno natjecanje nego postavljanje pitanja nije omelo premijera u naopakom definiranju uloga. Umjesto da nedostatak kvalificiranog opozicijskog lidera kompenzira ležernijim i opuštenijim odnosom s onim dijelom javnosti koji mu nije sklon, Andrej Plenković odabrao je pozu nepogrešivog prosvijećenog vladara koji se mora boriti s nerazumijevanjem svojih nezahvalnih podanika.
Složenija i zahtjevnija pozicija opozicije dolaskom Plenkovića
SDP je na izborima 1992. dobio 5,52% glasova i osvojio tri zastupnička mandata bez zastupnika iz redova manjina. Druge stranke centra i ljevice koje su tada bile u opoziciji HDZ-u zajedno su osvojile 31,8% glasova. SDP je krajem devedesetih preuzeo vodeću ulogu u tom političkom prostoru, ponajviše zbog toga što se uspio javnosti predstaviti kao jedini pravi antipod HDZ-a. Kapitalizacija te pozicije bila je umjetno produžena kad je najveća stranka spašavajući se od korupcijskog debakla opet počela javno brojiti krvna zrnca i viriti u tuđe krevete. Dolazak Plenkovića na čelo HDZ-a nije promijenio ćud i biračko tijelo te stranke, ali je učinio poziciju opozicije, bar na početku njegove vladavine, složenijom i zahtjevnijom. Nakon dvije godine vladavine Plenković nije pomaknuo HDZ prema centru niti je stranku pokušao očistiti od klijentelizma i korupcije, tih uz nacionalizam najvažnijih sastavnica i poveznica stranačkog članstva i biračkog tijela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moguća marginalizacija SDP-a ne otvara njegov politički prostor HDZ-u, a i nije realno da najveća politička stranka uopće pokaže apetit za birače koje njeno vlastito članstvo smatra političkim jugoslavenima i komunjarama. Tko će sve popuniti politički prostor koji će SDP ostaviti praznim znat ćemo uskoro. Ako i ne bude prijevremenih parlamentarnih izbora oni za Europski parlament već su u svibnju naredne godine te kandidata sigurno neće nedostajati. Najviše šansi imat će oni za koje su ključne sastavnice i poveznice HDZ-a ujedno i njegov najveći krimen.
Polemika: Ne može HDZ rasturiti na propasti SDP-a, oni ni nakon oslobođenja Knina ’95. nisu prešli 46 %
Fižulić se pridružuje Telegramovoj polemici o tome što će se dogoditi kada SDP propadne do kraja
Dolazak Plenkovića na čelo HDZ-a nije promijenio ćud i biračko tijelo te stranke, ali je učinio poziciju opozicije, bar na početku njegove vladavine, složenijom i zahtjevnijom. Moguća marginalizacija SDP-a ne otvara njegov politički prostor HDZ-u, a i nije realno da najveća politička stranka uopće pokaže apetit za birače koje njeno vlastito članstvo smatra političkim jugoslavenima i komunjarama. Tko će sve popuniti politički prostor koji će SDP ostaviti praznim znat ćemo uskoro
Telegramovi autori ovih dana živo raspravljaju što će se dogoditi na političkoj sceni nakon ponora SDP-a. Nakon Ivana Violića, Đive Đurovića i Jasmina Klarića, polemici se pridružio Goranko Fižulić.
Početkom kolovoza 1992. održani su parlamentarni izbori po Zakonu o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, koji je izglasan u travnju iste godine. Autori Zakona dizajnirali su izborni model koji je trebao HDZ-u omogućiti osvajanje dvotrećinske većine u tadašnjem Zastupničkom domu Sabora. Polovica zastupnika birala se putem državne liste primjenom D’Hontdtove metode raspodjele glasova uz izborni prag od 3%. Tako je HDZ uspio sa 44,68 % glasova osvojiti 51,67% saborskih mandata.
Budući da se druga polovica zastupnika birala u 60 izbornih jedinica po jednokružnom većinskom modelu tu je približno isti postotak osvojenih glasova omogućio HDZ-u osvajanje čak 90% saborskih mandata. HDZ je tako zahvaljujući dobro izabranom izbornom modelu osvojio 85 od 120 mogućih saborskih mandata ili zastrašujućih 71%, iako je za vladajući pokret glasalo svega 44% onih koji su izašli na izbore. Kako su prema tadašnjem Zakonu predstavnici manjina ulazili u Sabor i s izbornih lista pojedinih stranaka ili koalicija, a HDZ takve na svojoj listi nije želio imati, njegovih 85 zastupnika na kraju ipak nije bilo dovoljno za dvotrećinsku većinu u Zastupničkom domu Sabora.
Konstituirajuća sjednica Sabora održana je nekoliko tjedana kasnije. Vladimir Šeks, veliki meštar svih HDZ-ovih izbornih inženjeringa, ušao je u dvoranu na „opozicijska“ vrata kako bi mogao glasno izreći jednu od svojih pošalica: „Oporba je tako snažna da je moramo čuvati kao kap na dlanu.“ Šeks se naravno nije ni referirao na činjenicu da je ta slabašna oporba, lijeva i desna, dobila 350 tisuća izbornih glasova više od njegove partije, nego samo na krajnji rezultat po njemu pažljivo dizajniranih, a za HDZ više nego uspješnih, izbornih pravila. Za njega i njegovog stranačkog šefa i državnog poglavara parlamentarna oporba je ionako bila samo neizbježna gnjavaža.
Posljedice pogrešno odabranog izbornog modela
Dvije godine ranije SKH-SDP, Savez komunista Hrvatske-Stranka demokratskih promjena, projektirao je izborni model za prve višestranačke izbore u svibnju 1990. vodeći se procjenom kako mu većinski dvokružni izborni model donosi komotnu parlamentarnu većinu. Ta mudra odluka dovela je do potpunog izbornog trijumfa HDZ-a koji je u Društveno-političkom vijeću Sabora SR Hrvatske, najvažnijem od tri doma tadašnjeg Sabora, s 1,2 milijuna glasova osvojio 55 mandata, a sve ostale stranke i koalicije s 1,78 milijuna glasova podrške samo 25 mandata. SKH-SDP dobio je nešto malo više od jednog milijuna glasova i 20 mandata.
Znači, sva ostala parlamentarna opozicija bila je brojčano potpuno beznačajna zahvaljujući pogrešno odabranom izbornom modelu te su Franjo Tuđman i vrhuška HDZ-a mogli nesmetano provoditi sve svoje zamisli iako su na izborima osvojili nešto manje od 42% glasova. HDZ je u naredne dvije ratne godine uspio dogurati do prije spomenutih 44,68% izborne podrške, ali u bitno izmijenjenom biračkom tijelu u kojem više nije bilo nekoliko stotina tisuća Srba koji su živjeli na okupiranim hrvatskim teritorijima. Taj rezultat uspio je ponoviti još samo na izborima u listopadu 1995.
Podjela koja je trebala rezultirati snažnom oporbom
Nakon četvrt stoljeća hrvatskog prakticiranja parlamentarne demokracije Andrej Plenković ili neki od njegovih klonova u prilici su da ponove riječi u međuvremenu umirovljenog HDZ-ovog izbornog stratega iz 1992. Hrvatsko biračko tijelo podijeljeno je na tri približno jednaka dijela, prvi koji će uvijek glasati za HDZ, drugi koji to nikada neće učiniti i treći koji ne izlazi na izbore. Ali bez obzira na tu jasnu društvenu podjelu koja bi trebala rezultirati i snažnom opozicijom bilo kojoj vlasti, HDZ je opet u prilici da sam, bez ikakvog kontrolnog mehanizma parlamentarne oporbe, baš kao i na početku devedesetih, donosi sve odluke bitne za budućnost građana ove zemlje. Tada je glavni razlog za kreiranje i stasanje autoritarnog sustava bio izborni model koji je gotovo sve saborske mandate dao relativnom izbornom pobjedniku. Danas tog razloga nema jer vladajući raspolažu jedva sklepanom parlamentarnom većinom. Nemoć današnje oporbe nije rezultat njene matematičke inferiornosti, nego zanatske nesposobnosti vodećeg ešalona SDP-a da razriješi krizu katastrofalnog upravljanja vlastitom strankom.
Andrej Plenković dobio je na poklon vrijeme bez formalne i organizirane oporbe. Budući da je za njega demokracija puko nadmetanje i borba za glasove između suprotstavljenih političkih grupacija, izostanak oporbenog pandana dao mu je dodatna krila za let u pogrešnom smjeru. Jednom je to lijepo objasnio novinaru televizije N1 Hrvoju Krešiću: „Izađite na izbore i pobijedite.“ To što Krešić nema u opisu svoga radnog mjesta izborno natjecanje nego postavljanje pitanja nije omelo premijera u naopakom definiranju uloga. Umjesto da nedostatak kvalificiranog opozicijskog lidera kompenzira ležernijim i opuštenijim odnosom s onim dijelom javnosti koji mu nije sklon, Andrej Plenković odabrao je pozu nepogrešivog prosvijećenog vladara koji se mora boriti s nerazumijevanjem svojih nezahvalnih podanika.
Složenija i zahtjevnija pozicija opozicije dolaskom Plenkovića
SDP je na izborima 1992. dobio 5,52% glasova i osvojio tri zastupnička mandata bez zastupnika iz redova manjina. Druge stranke centra i ljevice koje su tada bile u opoziciji HDZ-u zajedno su osvojile 31,8% glasova. SDP je krajem devedesetih preuzeo vodeću ulogu u tom političkom prostoru, ponajviše zbog toga što se uspio javnosti predstaviti kao jedini pravi antipod HDZ-a. Kapitalizacija te pozicije bila je umjetno produžena kad je najveća stranka spašavajući se od korupcijskog debakla opet počela javno brojiti krvna zrnca i viriti u tuđe krevete. Dolazak Plenkovića na čelo HDZ-a nije promijenio ćud i biračko tijelo te stranke, ali je učinio poziciju opozicije, bar na početku njegove vladavine, složenijom i zahtjevnijom. Nakon dvije godine vladavine Plenković nije pomaknuo HDZ prema centru niti je stranku pokušao očistiti od klijentelizma i korupcije, tih uz nacionalizam najvažnijih sastavnica i poveznica stranačkog članstva i biračkog tijela.
Moguća marginalizacija SDP-a ne otvara njegov politički prostor HDZ-u, a i nije realno da najveća politička stranka uopće pokaže apetit za birače koje njeno vlastito članstvo smatra političkim jugoslavenima i komunjarama. Tko će sve popuniti politički prostor koji će SDP ostaviti praznim znat ćemo uskoro. Ako i ne bude prijevremenih parlamentarnih izbora oni za Europski parlament već su u svibnju naredne godine te kandidata sigurno neće nedostajati. Najviše šansi imat će oni za koje su ključne sastavnice i poveznice HDZ-a ujedno i njegov najveći krimen.