Nekad je nužno odabrati stranu

Polemika: Potučeni SDP ne pomaže HDZ-u. Dapače, mogao bi se otvoriti bitno veći prostor za desniju opciju

Naizgled paradoksalno, ali i slabljenje SDP-a moglo bi utjecati na to da HDZ počne gubiti podršku

FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Naizgled paradoksalno, ali i slabljenje SDP-a moglo bi utjecati na to da HDZ počne gubiti podršku. Naime, dvije velike hrvatske stranke često djeluju na principu spojenih posuda, jer je na mnoštvu izbora glavni motiv za njihove glasače bio taj da “oni drugi” ne dođu na vlast. I što sad da motivira poštenog, tradicionalnog birača desnice da još jednom začepi nos i glasa za centristički HDZ, a ne za neku čvršću, desniju opciju, kad, eto, “jugokomunistički” SDP sve uvjerljivije odlazi kvragu?

Negativni rekordi koje SDP obara u anketama i posljednji događaji u toj stranci nagnali su dvojicu kolega s Telegrama na analize budućnosti Hrvatske bez SDP-a.

Zaključci su pomalo apokaliptični – dok se u tekstu koji potpisuje Ivan Violić tvrdi da će, nestane li SDP-a, HDZ vladati narednih 20-ak godina, u drugom, koji je napisao Đivo Đurović, kaže se kako će sadašnji lijevi birači početi glasati za – HDZ.

Srećom za budućnost hrvatskog pluralizma i simpatizere lijevog centra, ni jedan ni drugi zaključak ne čine se baš pretjerano točnim.

Balkanski okrajak

Prvo, bilo kakva predviđanja na tako golemoj vremenskoj skali od dvadesetak godina teško da mogu biti precizna – osim kao stilska figura.

U stvarnosti, u 20 godina se mogu roditi, srušiti i nestati lideri, stanke, države, društvena uređenja… Pogotovo u dinamičnoj i neizvjesnoj političkoj eri u kojoj se nalazi cijela zapadna demokracija, pa tako i ovaj naš balkanski okrajak. U nizu europskih zemalja fatalno slabe ili nestaju cijele tradicionalne stranke (istina, češće lijeve, nego desne) i pojavljuju se novi pokreti, stranke, ili, što je riječ koja je očito hit dana na domaćoj sceni – političke platforme, koje nude za birače očito dosta uvjerljivu alternativu postojećim, okoštalim strukturama moći.

Tako da možda najzanimljivije pitanje o tome što čeka hrvatsku politiku u narednih dvadesetak godina nije ono hoće li na vlasti biti i kakav HDZ (ili možda SDP, koliko god to u ovom trenutku imalo prizvuke lošeg SF-a), nego hoće li HDZ i SDP tada uopće postojati i tko će zauzeti njihovo mjesto.

Samouništavanje i druge priče

Nadalje, priča o povijesno dugačkom produžetku dominacije HDZ-a ima u sebi ugrađena dva politička zaleđa (ofsajda) koja je teško preskočiti. HDZ je, naime, stranka koju podupire manje od trećine hrvatskih birača (zadnja prosječna anketna brojka je 27,5 posto). Je li to baš brojka koja garantira dominaciju?

Drugo, nije uputno posve zanemariti HDZ-ovu kobnu sklonost ka samouništavanju – Franjo Tuđman je, naime, pobijedio – u ratu! – 1995. godine, a njegova stranka samo pet godina kasnije na izborima nije imala ni najamanje šanse. Ivo Sanader je zbrisao na polovici drugog mandata, nakon čega se otvorio tornado istražnih i sudskih postupaka koji su zaprijetili nestankom stranke. HDZ je, podsjetimo, u svibnju 2012. godine imao niži rejting od onog kojeg sad ima Bernardićev SDP – da, Bernardićev! – samo da bi tri i po godine kasnije uspio u suradnji s Mostom osvojiti vlast. No, kreativno financiranje, preskupa cestogradnja i slične akrobacije dovele su HDZ 2011. godine do uvjerljivog izbornog poraza – iako je za mandata Jadranke Kosor Hrvatska potpisala sporazum o ulasku u Europsku uniju.

Naposlijetku, priča oko Agrokora i Borga i nepregledna paučina laži u koju se oko svega uplela vlast na čelu s Andrejom Plenkovićem bi u pristojnijim državama već izazvala izvanredne izbore, a i u Hrvatskoj otprije šest-sedam godina bi ozbiljno zaljuljala vlast (kriteriji i društveni standardi su, poetske li nepravde, značajno opali nakon ulaska u Europsku uniju). Kako Plenkovićeva Vlada još nije ni na sredini mandata, nije uputno sumnjati u to da bi moglo biti još materijala samoozljeđujećeg tipa.

Spojene posude

Naizgled paradoksalno, ali i slabljenje SDP-a moglo bi utjecati na to da HDZ počne gubiti podršku. Naime, dvije velike hrvatske stranke često djeluju na principu spojenih posuda, jer je na mnoštvu izbora glavni motiv za njihove glasače bio taj da “oni drugi” ne dođu na vlast.

I što sad da motivira poštenog, tradicionalnog birača desnice da još jednom začepi nos i glasa za centristički HDZ kad “jugokomunistički” SDP sve uvjerljivije odlazi kvragu?

Slabljenje SDP-a, ukratko, moglo bi oslabiti i HDZ, odnosno, otvoriti mnogo veći politički prostor nekoj drugoj, desnijoj političkoj opciji. Tko sumnja u to slobodno nek se prisjeti kako je, dok je HDZ bio relativno slab, odjednom izrastao Orah i kako je pred izgledni nadolazak ultradesnog lustratora Karamarka Orah uvenuo, a Milanovićev SDP naglo nabujao do neriješenog rezultata na izborima 2015. godine.

Koalicija svima, a ne samo njima

Naposlijetku, glavni argument za tezu da HDZ neće dominirati narednih desetljeća i da birači ljevice neće početi glasati za stranku Andreja Plenkovića se zove – koalicija. Stvar je elementarne političke (i matematičke) pismenosti da nekoliko sadašnjih i budućih stranaka (lista, platformi, whatever) ljevice i lijevog centra zaključe da svaka sa svojih 5-10 posto neće ugroziti pobjedu HDZ-a. Poput, recimo, sedam vrlo raznorodnih stranaka (od SDP-a do Paraginog HSP-a) koje su u Zagrebu 1995. godine pobijedile tada još itekako moćni HDZ. Ukratko, koalicije su prilično jednostavan model kojim nekoliko manjih stranaka može ugroziti jednu dominantniju, tako da ni SDP-ov pad u nebitnost jednoznamenkaste potpore ne bi značio nestanak lijeve opcije i opozicije u Hrvatskoj.

Na kraju, valja reda radi napomenuti i još jednu, u ovom trenutku prilično luckastu mogućnost – da se SDP transformira, iznjedri moderno i artikulirano vodstvo i sam samcat ugrozi primat HDZ-a.

Okej, okej, rekao sam da je luckasto…