Ako je, međutim, “zakon razum lišen strasti“, ili bi to trebao biti, onda bi pravnici u raspravama o zakonima ipak trebali koristiti prije svega pravne argumente i pozivati se na pravna načela. To dakako, mogu činiti i strasno i kreativno imajući, ipak, uvijek na umu da u pravnom kontekstu kreativnost nije isto što (apsolutna) “pjesnička sloboda“.
Obrana vladavine prava
Zato odmah moram naglasiti da odbijam i samu pomisao da su Josipović i svi koji “strasno” kritiziraju VPS zaštitnici jednakopravnosti ljudi bez obzira na rasu, naciju, vjeru ili drugo obilježje, a da su suci koji su spornu odluku donijeli ili oni koji je smatraju zakonitom i pravilnom ustašofili ili rasisti bilo koje provenijencije.
Da bude sasvim jasno: ja u ovom slučaju ne branim ni Thompsona ni ZDS, već branim vladavinu prava, sa svim što taj koncept podrazumijeva, a posebice pravno načelo zakonitosti/legalnosti kao najbitniju sastavnicu tog koncepta. Što pak ja mislim o ZDS i rasizmu može se vidjeti iz mojih ranije objavljenih tekstova na ovom portalu: “Vesna Alaburić jednostavno objašnjava zašto treba zakonom zabraniti ZDS i sve rasizme. Pa da napokon krenemo dalje” i “Ogavni grafiti ‘zakolji Srbina’ na SDSS-ovim plakatima poticanje su na genocid. Vesna Alaburić objašnjava zašto“. Josipović iznosi nekoliko ključnih teza koje zavrjeđuju pravni komentar.
Temeljna razlika
Temeljna razlika između Josipovićevog i mojeg stajališta odnosi se na pitanje značaja i značenja pravnog načela zakonitosti u kontekstu vladavine prava i zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Dok Josipović to pitanje u ovome specifičnom kontekstu ne smatra osobito relevantnim, a pogotovo ne presudnim, za mene je to “pitanje svih pitanja”.
Da ponovim, pravno načelo zakonitosti, između ostalog, imperativno nalaže da pravna norma, kao osnova za ograničavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda građana i/ili bilo kakvo kažnjavanje, mora biti dostatno precizna kako bi bila predvidiva u svojoj primjeni i kako bi joj građani mogli prilagoditi svoje ponašanje. Radi se o načelu koje obvezuje zakonodavca koji usvaja normu i sve sudove koji je primjenjuju, uključujući i Ustavni sud.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Apsolutno ljudsko pravo
Štoviše, u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima načelo da “nema kazne bez zakona” postulirano je kao posebno ljudsko pravo (čl. 7), koje čak i u slučaju neposredne ugroženosti opstanka države ne može biti derogirano (čl. 15). Tako je to propisano i hrvatskim Ustavom (sukladno čl. 16., pravo na pravnu određenost kažnjivih djela i kazni ne može se ograničiti čak ni u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države).
Radi se, dakle, o apsolutnom ljudskom pravu, u rangu prava na život, te zabrane ropstva, mučenja i nehumanog postupanja. Moje uporno inzistiranje na dosljednom poštivanju tog načela inzistiranje je, dakle, na poštivanju ljudskih prava i sloboda. Svih ljudi, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, svjetonazor.
Precizirana norma za kažnjavanje ZDS-a?
Josipović smatra da je članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj …“) dostatno precizna norma za kažnjavanje ZDS i tvrdi da je „korištenje ZDS u svim slučajevima prekršaj, osim u onim slučajevima koji, po prirodi stvari, nisu ni implicite veličanje ustaštva“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da je doista tako ne bismo već 30 godina raspravljali o ZDS. Niti bi se, primjerice, Vijeće za suočavanje s prošlošću bavilo pitanjem načina sankcioniranja ZDS. Niti bi postojala potreba za usklađivanjem sudske prakse. Ja, međutim, tvrdim (što se i empirijski može lako dokazati) da u hrvatskom pravnom sustavu ne postoji zakon koji ustaše i njihovu simboliku izrijekom spominje, niti postoji zakon koji bi beziznimno, u svim situacijama korištenje ZDS definirao kao prekršaj. A ne postoji ni zakon koji bi definirao situacije koje bi iznimno isključivale protupravnost korištenja tog pozdrava.
Kako do sankcioniranja?
Članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira neutralan je u odnosu na sadržaj/značenje poruka i sukladno načelu zakonitosti ne smije se arbitrarno koristiti za obračunavanje s politički, svjetonazorski ili vjerski nepoželjnim ili neprihvatljivim idejama. Za kažnjavanje po toj odredbi bitno je, naime, “remećenje javnog reda i mira“, a ne sadržaj/poruka pjesme, slike, crteža ili simbola. Glasno pjevanje na ulici grada u gluho doba noći prekršaj je protiv javnog reda i mira bez obzira na to o kojoj se pjesmi radi.
Ako se želi sankcionirati svako korištenje ZDS, onda se to mora precizno propisati zakonom ili zakonima, striktno poštujući pravno načelo zakonitosti. A to može učiniti samo zakonodavac, odnosno Hrvatski sabor. To ne može naložiti ili činiti Ustavni sud, a ni redovni sudovi, ako pravilno primjenjuju zakon poštujući načelo zakonitosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Licemjerno je napadati suce
U kojoj mjeri takve zakonske norme moraju biti dostatno precizne zorno pokazuju zakonodavstva drugih demokratskih zemalja, osobito Njemačke i Austrije, koje spominje i Josipović, previđajući kako upravo ti primjeri pobijaju njegovu tezu o dostatnoj preciznosti hrvatskih zakona za kažnjavanje svakog ZDS. Pokazuje to i relevantna praksa ESPLJ, uključujući i odluku o nedopuštenosti pritužbe u predmetu Sugg and Dobbs v. Sweden, na koju se referira Josipović, kojom je odredba švedskog kaznenog zakona kojom se sankcionira rasistički govor ocijenjena dostatno preciznom.
Zato je krajnje neprilično i licemjerno napadati suce zbog ustrajavanja na poštivanju načela zakonitosti ili zato što se njihove odluke ne uklapaju u nečiju političku ili svjetonazorsku agendu. Posebice je pogubno kad napadi dolaze iz redova saborskih zastupnika i drugih političara.
Osporavanje Thompsonove oslobađajuće presude
Josipović piše da bi bilo zanimljivo vidjeti postupanje Ustavnog suda da oslobađajuću Thompsonovu presudu ustavnom tužbom ospore Židovska općina ili Srpsko narodno vijeće ili neki pripadnik židovske ili srpske zajednice zbog povrede članka 39. Ustava (kojim se zabranjuje i kažnjivim proglašava svako pozivanje ili poticanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti), te da on ne može predvidjeti kakvo bi stanovište o dopustivosti takve ustavne tužbe zauzeo Ustavni sud.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za mene, međutim, nikakve dvojbe nema da bi takva ustavna tužba protiv ove konkretne presude trebala biti odbačena kao nedopuštena, jer te udruge i pojedinci nisu podnosili optužni prijedlog, nisu sudjelovali u postupku kao oštećenici, Thompson nije imao prilike u svojoj obrani očitovati se na njihove navode u ustavnoj tužbi, redovni sudovi nisu imali priliku odlučivati o osnovanosti navoda o povredi njihovih ustavnih prava i sloboda itd., itd.
Ukratko, bila bi to teška povreda Thompsonovog ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje. Ali je svakako moguće nešto drugo. Ovlaštene udruge i/ili pojedinci čija su prava osobnosti povrijeđena korištenjem ZDS mogli bi iskoristiti neko od sredstava pravne zaštite koja im u našem pravnom sustavu, po različitim pravnim osnovama, stoje na raspolaganju i zahtijevati od suda da utvrdi diskriminatornu narav ZDS i zabrani korištenje tog pokliča.
Suci VPS su postupali zakonito
Josipović tvrdi da su suci VPS na sjednici svih sudaca prekoračili ovlast donošenja pravnog mišljenja/shvaćanja upuštajući se u činjenična pitanja konkretnog slučaja i da su stoga postupili nezakonito. Smatram da Josipović griješi, jer se o pitanjima primjene zakona i ujednačavanju sudske prakse ne može raspravljati in abstracto, što zapravo priznaje i sam Josipović.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sintagma primjena zakona jezičko/gramatički, logički i zbiljski podrazumijeva primjenu određene pravne norme na određeni činjenični supstrat, a ujednačavanje sudske prakse se uvijek, po naravi stvari, odnosi na predmete u kojima je činjenično stanje u bitnome isto. Zato je razmatranje i usporedba činjeničnog stanja pojedinih predmeta nužna pretpostavka za pravilno zaključivanje da se radi o činjenično usporedivim okolnostima i da posljedično sudsku praksu treba ujednačiti. Suci VPS su, dakle, postupali u okviru svojih zakonskih ovlasti.
Je li priopćenje Ustavnog suda bilo preuranjeno i nepotrebno?
Josipović mi zamjera što sam uključivanje Ustavnog suda u javnu raspravu priopćenjem netom nakon odluke VPS ocijenila preuranjenom i nepotrebnom, jer da Thompsonov predmet može doći pred Ustavni sud “samo teoretski“ s obzirom da je presuda oslobađajuća. Ne radi se, međutim, samo o teoretskoj mogućnosti.
Ako, naime, Glavna državna odvjetnica podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti i Vrhovni sud utvrdi postojanje povrede zakona (u pravomoćnu oslobađajuća presudu pritom ne smije dirati), Thompson mora imati pravo takvu „deklaratornu“ odluku Vrhovnog suda osporiti ustavnom tužbom. Moja primjedba o priopćenju Ustavnog suda iznijeta je u dobroj namjeri, i sigurna sam da je tako i shvaćena. Stoga, nema nikakve potrebe da Josipović brani Ustavni sud od mene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
O priopćenju Udruge hrvatskih sudaca
Značajan dio teksta Josipović posvećuje priopćenju Udruge hrvatskih sudaca povodom napada kojima su suci VPS bili izloženi. Iako to smatram potpuno irelevantnim za našu raspravu, kao zagovornica žestoke javne rasprave o svim pitanjima od javnog interesa ne smatram to priopćenje osobito dramatičnim. Posebice u kontekstu činjenice da su napadnuti suci bili objektivno u “slabijoj polemičkoj poziciji”, jer se od njih, zbog naravi njihovog posla, očekuje suzdržanost u javnim istupima.
Ja, naime, ne smatram da su profesori prava stručniji za tumačenje i primjenu zakona od sudaca ili odvjetnika kojima je to profesija. A i valja nam imati na umu da EKLJP izričito propisuje člankom 10. stavak 2. da se sloboda izražavanja može ograničiti (zakonom) radi zaštite autoriteta sudbene vlasti, ali takva mogućnost nije propisana za političare, sveučilišne profesore, odvjetnike ili bilo koju drugu profesiju.
U čemu se slažemo?
Najzad, što potvrđuje i sam Josipović, u nečem se ipak slažemo. Da je pitanje govora mržnje, pa i u njegovoj ustaškoj varijanti (verbalnoj i neverbalnoj), potrebno zakonima “detaljnije“ urediti, propisujući naravno i određene iznimke. Realno, Josipović kao političar može tome učinkovitije pridonijeti nego ja. Ali, eto, ja ću mu u tome rado sekundirati pravnim argumentima.
Vesna Alaburić odgovara Ivi Josipoviću oko Za dom spremni. ‘Ne branim Thompsona nego vladavinu prava’
Poznata odvjetnica i profesor raspravljaju o presudi o kojoj se puno pričalo. Ovo je novi nastavak polemike
U nečem se ipak slažemo. Da je pitanje govora mržnje, pa i u njegovoj ustaškoj varijanti (verbalnoj i neverbalnoj), potrebno zakonima "detaljnije“ urediti, propisujući naravno i određene iznimke. Realno, Josipović kao političar može tome učinkovitije pridonijeti nego ja. Ali, eto, ja ću mu u tome rado sekundirati pravnim argumentima.
Moram priznati da mi je u reagiranju profesora Ive Josipovića na moj tekst o općoj sjednici sudaca Visokog prekršajnog suda u vezi sa slučajem Thompson bilo teško razlučiti političke i svjetonazorske argumente od pravnih. Slažem se s poštovanim profesorom da smo svi mi politička bića i da je ponekad teško obuzdati političke strasti u raspravama o kontroverznim političkim i svjetonazorskim pitanjima, što uporaba ustaške simbolike na javnim mjestima nesumnjivo jest.
Ako je, međutim, “zakon razum lišen strasti“, ili bi to trebao biti, onda bi pravnici u raspravama o zakonima ipak trebali koristiti prije svega pravne argumente i pozivati se na pravna načela. To dakako, mogu činiti i strasno i kreativno imajući, ipak, uvijek na umu da u pravnom kontekstu kreativnost nije isto što (apsolutna) “pjesnička sloboda“.
Obrana vladavine prava
Zato odmah moram naglasiti da odbijam i samu pomisao da su Josipović i svi koji “strasno” kritiziraju VPS zaštitnici jednakopravnosti ljudi bez obzira na rasu, naciju, vjeru ili drugo obilježje, a da su suci koji su spornu odluku donijeli ili oni koji je smatraju zakonitom i pravilnom ustašofili ili rasisti bilo koje provenijencije.
Da bude sasvim jasno: ja u ovom slučaju ne branim ni Thompsona ni ZDS, već branim vladavinu prava, sa svim što taj koncept podrazumijeva, a posebice pravno načelo zakonitosti/legalnosti kao najbitniju sastavnicu tog koncepta. Što pak ja mislim o ZDS i rasizmu može se vidjeti iz mojih ranije objavljenih tekstova na ovom portalu: “Vesna Alaburić jednostavno objašnjava zašto treba zakonom zabraniti ZDS i sve rasizme. Pa da napokon krenemo dalje” i “Ogavni grafiti ‘zakolji Srbina’ na SDSS-ovim plakatima poticanje su na genocid. Vesna Alaburić objašnjava zašto“. Josipović iznosi nekoliko ključnih teza koje zavrjeđuju pravni komentar.
Temeljna razlika
Temeljna razlika između Josipovićevog i mojeg stajališta odnosi se na pitanje značaja i značenja pravnog načela zakonitosti u kontekstu vladavine prava i zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Dok Josipović to pitanje u ovome specifičnom kontekstu ne smatra osobito relevantnim, a pogotovo ne presudnim, za mene je to “pitanje svih pitanja”.
Da ponovim, pravno načelo zakonitosti, između ostalog, imperativno nalaže da pravna norma, kao osnova za ograničavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda građana i/ili bilo kakvo kažnjavanje, mora biti dostatno precizna kako bi bila predvidiva u svojoj primjeni i kako bi joj građani mogli prilagoditi svoje ponašanje. Radi se o načelu koje obvezuje zakonodavca koji usvaja normu i sve sudove koji je primjenjuju, uključujući i Ustavni sud.
Apsolutno ljudsko pravo
Štoviše, u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima načelo da “nema kazne bez zakona” postulirano je kao posebno ljudsko pravo (čl. 7), koje čak i u slučaju neposredne ugroženosti opstanka države ne može biti derogirano (čl. 15). Tako je to propisano i hrvatskim Ustavom (sukladno čl. 16., pravo na pravnu određenost kažnjivih djela i kazni ne može se ograničiti čak ni u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države).
Radi se, dakle, o apsolutnom ljudskom pravu, u rangu prava na život, te zabrane ropstva, mučenja i nehumanog postupanja. Moje uporno inzistiranje na dosljednom poštivanju tog načela inzistiranje je, dakle, na poštivanju ljudskih prava i sloboda. Svih ljudi, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, svjetonazor.
Precizirana norma za kažnjavanje ZDS-a?
Josipović smatra da je članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj …“) dostatno precizna norma za kažnjavanje ZDS i tvrdi da je „korištenje ZDS u svim slučajevima prekršaj, osim u onim slučajevima koji, po prirodi stvari, nisu ni implicite veličanje ustaštva“.
Da je doista tako ne bismo već 30 godina raspravljali o ZDS. Niti bi se, primjerice, Vijeće za suočavanje s prošlošću bavilo pitanjem načina sankcioniranja ZDS. Niti bi postojala potreba za usklađivanjem sudske prakse. Ja, međutim, tvrdim (što se i empirijski može lako dokazati) da u hrvatskom pravnom sustavu ne postoji zakon koji ustaše i njihovu simboliku izrijekom spominje, niti postoji zakon koji bi beziznimno, u svim situacijama korištenje ZDS definirao kao prekršaj. A ne postoji ni zakon koji bi definirao situacije koje bi iznimno isključivale protupravnost korištenja tog pozdrava.
Kako do sankcioniranja?
Članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira neutralan je u odnosu na sadržaj/značenje poruka i sukladno načelu zakonitosti ne smije se arbitrarno koristiti za obračunavanje s politički, svjetonazorski ili vjerski nepoželjnim ili neprihvatljivim idejama. Za kažnjavanje po toj odredbi bitno je, naime, “remećenje javnog reda i mira“, a ne sadržaj/poruka pjesme, slike, crteža ili simbola. Glasno pjevanje na ulici grada u gluho doba noći prekršaj je protiv javnog reda i mira bez obzira na to o kojoj se pjesmi radi.
Ako se želi sankcionirati svako korištenje ZDS, onda se to mora precizno propisati zakonom ili zakonima, striktno poštujući pravno načelo zakonitosti. A to može učiniti samo zakonodavac, odnosno Hrvatski sabor. To ne može naložiti ili činiti Ustavni sud, a ni redovni sudovi, ako pravilno primjenjuju zakon poštujući načelo zakonitosti.
Licemjerno je napadati suce
U kojoj mjeri takve zakonske norme moraju biti dostatno precizne zorno pokazuju zakonodavstva drugih demokratskih zemalja, osobito Njemačke i Austrije, koje spominje i Josipović, previđajući kako upravo ti primjeri pobijaju njegovu tezu o dostatnoj preciznosti hrvatskih zakona za kažnjavanje svakog ZDS. Pokazuje to i relevantna praksa ESPLJ, uključujući i odluku o nedopuštenosti pritužbe u predmetu Sugg and Dobbs v. Sweden, na koju se referira Josipović, kojom je odredba švedskog kaznenog zakona kojom se sankcionira rasistički govor ocijenjena dostatno preciznom.
Zato je krajnje neprilično i licemjerno napadati suce zbog ustrajavanja na poštivanju načela zakonitosti ili zato što se njihove odluke ne uklapaju u nečiju političku ili svjetonazorsku agendu. Posebice je pogubno kad napadi dolaze iz redova saborskih zastupnika i drugih političara.
Osporavanje Thompsonove oslobađajuće presude
Josipović piše da bi bilo zanimljivo vidjeti postupanje Ustavnog suda da oslobađajuću Thompsonovu presudu ustavnom tužbom ospore Židovska općina ili Srpsko narodno vijeće ili neki pripadnik židovske ili srpske zajednice zbog povrede članka 39. Ustava (kojim se zabranjuje i kažnjivim proglašava svako pozivanje ili poticanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti), te da on ne može predvidjeti kakvo bi stanovište o dopustivosti takve ustavne tužbe zauzeo Ustavni sud.
Za mene, međutim, nikakve dvojbe nema da bi takva ustavna tužba protiv ove konkretne presude trebala biti odbačena kao nedopuštena, jer te udruge i pojedinci nisu podnosili optužni prijedlog, nisu sudjelovali u postupku kao oštećenici, Thompson nije imao prilike u svojoj obrani očitovati se na njihove navode u ustavnoj tužbi, redovni sudovi nisu imali priliku odlučivati o osnovanosti navoda o povredi njihovih ustavnih prava i sloboda itd., itd.
Ukratko, bila bi to teška povreda Thompsonovog ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje. Ali je svakako moguće nešto drugo. Ovlaštene udruge i/ili pojedinci čija su prava osobnosti povrijeđena korištenjem ZDS mogli bi iskoristiti neko od sredstava pravne zaštite koja im u našem pravnom sustavu, po različitim pravnim osnovama, stoje na raspolaganju i zahtijevati od suda da utvrdi diskriminatornu narav ZDS i zabrani korištenje tog pokliča.
Suci VPS su postupali zakonito
Josipović tvrdi da su suci VPS na sjednici svih sudaca prekoračili ovlast donošenja pravnog mišljenja/shvaćanja upuštajući se u činjenična pitanja konkretnog slučaja i da su stoga postupili nezakonito. Smatram da Josipović griješi, jer se o pitanjima primjene zakona i ujednačavanju sudske prakse ne može raspravljati in abstracto, što zapravo priznaje i sam Josipović.
Sintagma primjena zakona jezičko/gramatički, logički i zbiljski podrazumijeva primjenu određene pravne norme na određeni činjenični supstrat, a ujednačavanje sudske prakse se uvijek, po naravi stvari, odnosi na predmete u kojima je činjenično stanje u bitnome isto. Zato je razmatranje i usporedba činjeničnog stanja pojedinih predmeta nužna pretpostavka za pravilno zaključivanje da se radi o činjenično usporedivim okolnostima i da posljedično sudsku praksu treba ujednačiti. Suci VPS su, dakle, postupali u okviru svojih zakonskih ovlasti.
Je li priopćenje Ustavnog suda bilo preuranjeno i nepotrebno?
Josipović mi zamjera što sam uključivanje Ustavnog suda u javnu raspravu priopćenjem netom nakon odluke VPS ocijenila preuranjenom i nepotrebnom, jer da Thompsonov predmet može doći pred Ustavni sud “samo teoretski“ s obzirom da je presuda oslobađajuća. Ne radi se, međutim, samo o teoretskoj mogućnosti.
Ako, naime, Glavna državna odvjetnica podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti i Vrhovni sud utvrdi postojanje povrede zakona (u pravomoćnu oslobađajuća presudu pritom ne smije dirati), Thompson mora imati pravo takvu „deklaratornu“ odluku Vrhovnog suda osporiti ustavnom tužbom. Moja primjedba o priopćenju Ustavnog suda iznijeta je u dobroj namjeri, i sigurna sam da je tako i shvaćena. Stoga, nema nikakve potrebe da Josipović brani Ustavni sud od mene.
O priopćenju Udruge hrvatskih sudaca
Značajan dio teksta Josipović posvećuje priopćenju Udruge hrvatskih sudaca povodom napada kojima su suci VPS bili izloženi. Iako to smatram potpuno irelevantnim za našu raspravu, kao zagovornica žestoke javne rasprave o svim pitanjima od javnog interesa ne smatram to priopćenje osobito dramatičnim. Posebice u kontekstu činjenice da su napadnuti suci bili objektivno u “slabijoj polemičkoj poziciji”, jer se od njih, zbog naravi njihovog posla, očekuje suzdržanost u javnim istupima.
Ja, naime, ne smatram da su profesori prava stručniji za tumačenje i primjenu zakona od sudaca ili odvjetnika kojima je to profesija. A i valja nam imati na umu da EKLJP izričito propisuje člankom 10. stavak 2. da se sloboda izražavanja može ograničiti (zakonom) radi zaštite autoriteta sudbene vlasti, ali takva mogućnost nije propisana za političare, sveučilišne profesore, odvjetnike ili bilo koju drugu profesiju.
U čemu se slažemo?
Najzad, što potvrđuje i sam Josipović, u nečem se ipak slažemo. Da je pitanje govora mržnje, pa i u njegovoj ustaškoj varijanti (verbalnoj i neverbalnoj), potrebno zakonima “detaljnije“ urediti, propisujući naravno i određene iznimke. Realno, Josipović kao političar može tome učinkovitije pridonijeti nego ja. Ali, eto, ja ću mu u tome rado sekundirati pravnim argumentima.