TELEGRAM: Vi ste tvrdili isto što i Eurostat, da porezna reforma nije donijela rasterećenje. Kako ste to zaključili?

ZGOMBIĆ: Nisam stigao pogledati Eurostat, a svoju sam računicu ljetos izveo iz materijala koji se nalaze na stranicama Ministarstva financija. Razina porezne presije očitava se iz podatka o udjelu ukupne sume poreznih prihoda države u BDP-u. A kod nas je prvim krugom Vladine porezne reforme, koji je na snagu stupio s početkom 2017., udio poreza u BDP-u porastao za oko 120 milijuna kuna u odnosu na 2106. BDP je 2017. godine rastao po stopi od 4,07 posto, a porezni prihodi za 4,88 posto, dakle više od BDP-a. Onda je lani, 2018. došlo do malog smanjenja udjela ukupnih poreznih prihoda u BDP-u, za nekih 110 milijuna kuna. Podatke za ovu godinu još nemamo. No, kad se zbroje cifre za 2017. i 2018. nikakvog rasterećenja, nema. Naprotiv, u jeku porezne reforme, presija se čak nešto povećala.

TELEGRAM: No ministar Marić je doista smanjio neke porezne stope. Pa zašto se to ne vidi na ukupnom poreznom opterećenju, nego, naprotiv, vidimo da je suma poreza porasla?

ZGOMBIĆ: Ne vidi se jer je jednima nešto dao, a drugima je nešto uzeo i u globalu su se stvari poravnale. Na primjer, reformom iz 2017. su ukinute sve porezne olakšice u sustavu poreza na dobit i poreza na dohodak. Tih 6,6 milijardi kuna rasterećenja kojima se Vlada hvalila, nadoknađeno je, a očito i premašeno na drugim stavkama. Ali ta se računica javnosti ne pokazuje.

TELEGRAM: Može li se uopće reformom nazvati ovaj trogodišnji niz intervencija u porezni sustav?

ZGOMBIĆ: Ne. Reforma je neki jaki zahvat u porezni sustav u bilo kojem pravcu. Ove promjene to nisu, riječ je samo o manjim prijenosima poreznog tereta s jedne strane na drugu. Svaka vlada ima potrebu inovirati porezni sustav i svoje intervencije pretenciozno naziva poreznim reformama, ali ni jedna do sada nije doista provela poreznu reformu. Jedina koju smo do sada imali bila je ona iz 1994. godine. Sve ovo poslije toga nije ništa osim kompliciranja života poreznim obveznicima. Naposljetku, a to tvrdim već jako dugo, nije moguća porezna reforma bez reforme državnih rashoda. Ako su vam rashodi zadani ili ih ne želite mijenjati, prostor za poreznu reformu jednak je nuli.

TELEGRAM: Kakva porezne reforma je potrebna i je li uopće potrebna?

ZGOMBIĆ: Naravno da jest. Ali o njoj možemo razgovarati tek kad se reformira rashodna strana proračuna. To znači da je ključna stvar najprije bitno srezati troškove države. Ne možete provesti nikakvu reformu ako želite da državni aparat i dalje troši koliko troši, a do sada to nijedna politička garnitura nije htjela dirati. Ni ova se vlada nije bavila rashodima i tako – uz manja prelijevanja – sve opet ostaje po starom. Jedan dio razloga zbog koji izostaju reforme na strani rashoda jest i dugogodišnja negativna kolaboracija između naših vlada i sindikata. A da ne govorimo o tome koliko je naš porezni sustav glomazan, zbrkan i nečitak, kako se svaki čas mijenja i kako imate brojne situacije gdje su podzakonski akti u suprotnosti s temeljnim propisom. I sami porezni savjetnici imaju poteškoća u ažurnom praćenju svih promjena poreznih propisa. To također guši gospodarstvo.

TELEGRAM: Pozivate na rezanje rashoda, ali proračun za 2020. opet je porastao, država troši sve više i više. Računa se da će od poreza i ostaloga ubrati 141 milijardu. U odnosu na deset godina ranije, apetit se povećao za 28,8 milijardi.

ZGOMBIĆ: Ja sam neke stvari predlagao kad sam bio u povjerenstvu za poreznu reformu i vodio skupinu za porez na dobit. Ali teško je išta na tom planu postići ako nema interesa da se smanje rashodi.

TELEGRAM: No naše vlasti, još od ministra financija Šukera, tvrde da nemaju puno manevarskog prostora jer da su troškovi državne blagajne velikim dijelom zadani. Moraju se podmiriti mirovine, plaće, zdravstvo pa se troškovi, navodno ne daju bitno smanjivati?

ZGOMBIĆ: To nije točno. Da su se naše vlade na nekoliko mjeseci zakopale u državni proračun zaista s namjerom da reformiraju rashode, moje je duboko uvjerenje da bi se našlo barem deset milijardi kuna rashoda od kojih nema ama baš nikakve javne koristi. Hrvatska, recimo, ima barem 50, a možda i sto tisuća prekobrojnih u državnoj administraciji, javnim službama i državnim poduzećima. Svaka stranka zapošljava na državnim plaćama svoje ljude u svojim mandatima, a onda ih više nikad ne možete otpustiti zbog kolektivnih ugovora. Tako je stvoren ovaj skupi pogon, a pritom jezivo neefikasan. Kad neki vlasnik OPG-a treba pet berača jabuka, on sigurno neće zaposliti dva da sjede pokraj voćnjaka i ne rade ništa. A naše vlade, ponašaju tako da oni u svom OPG-u koji se zove država uz pet berača jabuka zaposle još pet da sjede uz voćnjak i ne rade ništa. Sada imamo tu veliku svađu oko povećanja plaća prosvjeti za 200 milijuna kuna. Apsolutno bespredmetno kad se tolike milijarde bacaju u vjetar.

TELEGRAM: Kad je Vlada nedavno proglasila da ukida neke nepotrebne državne agencije i urede, sve je zaposlene samo prekomandirala u druga državna tijela.

ZGOMBIĆ: Uvijek je isto. Kad smo 2013. ušli u EU, carinici prema Mađarskoj više nisu imali posla. Dakle, toliko je ljudi trebalo biti otpušteno. Ali nije nitko. Svi su preraspoređeni na neke poslove koji do tada uopće nisu ni postojali. Je li netko u administraciji dobio otkaz kad se 1. lipnja 2016. omogućilo da se izvaci iz matičnih knjiga dobiju online? Nije. Svaki put kad nešto digitalizirate, imate viškove. Zato i digitalizirate da budete efikasniji. Ali kod nas te racionalizacije nema. I povrh toga još imamo to enormno političko zapošljavanje. U doba najgore krize, od 2008. do 2013., kad je barem 100.000 radnika u privatnom sektoru ostalo bez posla, u državnoj upravi zaposleno je 11.000 ljudi. Tako je višak ljudi na državnim plaćama porastao na barem 60.000. Neka im je plaća samo 8.000 bruto, to vam je pet milijardi kuna godišnje. U deset godina to je 50 milijardi. A lako je zamisliti što se sve može s 50 milijardi.

TELEGRAM: Gdje bi se još dalo uštedjeti osim na višku zaposlenih?

ZGOMBIĆ: Ima toga koliko hoćete. U zdravstvu treba potpuno centralizirati javnu nabavu na razini RH, od sanitetskog materijala, injekcija i opreme, do WC papira. I neka se nitko ne ruga s tim WC papirom jer na toliki pogon nije svejedno plaćate li kolut jednu kunu ili 80 lipa. A da ne govorimo o svemu ostalome. Ako naručujete 10.000 umjetnih kukova, cijena je sasvim sigurno drukčija nego ako naručujete sto.

TELEGRAM: Ali onda se smanjuje mogućnost za korupciju. Što još?

ZGOMBIĆ: Novac se suludo razbacuje na svim stranama. Imao sam nekog posla u jednom našem manjem mjestu i tamo vidim da u gradskom knjigovodstvu imaju tridesetak zaposlenih. Kako ja poznajem poslove u knjigovodstvu, bilo mi je jasno da ih ne treba više od dvoje ili troje. Ali njih je trideset. I sad, trošak nisu samo njihove plaće, nego i struja, grijanje, hlađenje, kompjuteri, telefoni itd. A tako je u većini tih nebrojenih općina, gradova i županija.

Mi smo jako, jako skupi. Evo vam primjer Iloka u Hrvatskoj i Bačke Palanke koja je odmah s druge strane Dunava u Srbiji. Pa zašto bi, pobogu, netko investirao u Iloku kad su mu uvjeti u Bačkoj Palanci puno bolji? I sad tu sliku prenesimo na cijelu državu. Hajde preskočimo primjer Srbije. Ali pogledajte Sloveniju. Njihov BDP je samo petnaestak posto niži od našega, a s pola manje stanovnika. Slovenija stvori 340 milijardi kuna, a Hrvatska 380. Tu nešto ne štima, je li tako?

TELEGRAM: Na visoke poreze opet upozorava i udruga poslodavaca.

ZGOMBIĆ: To je u redu, ali mislim da bi HUP trebao kreirati svoje stavove puno šire od poreza. Naravno da je veći porez u odnosu na okruženje destimulativan za investitore. Međutim, za biznis je ključan problem što je Hrvatska potpuno uništila svoje pravosuđe. Imamo mnoštvo propisa i mnoštvo sudaca, a pravosuđe nam je katastrofalno. Pravna sigurnost: nula. Ako kopiramo porez na nekretnine iz Njemačke, hajde da kopiramo i njihovu pravnu sigurnost? Pa zašto bi netko ovdje ulagao da bi se onda na našim sudovima bavio nekim svojim sporom 10 ili 15 godina i to s potpunom neizvjesnošću što će od toga na kraju biti. Lijepo zvuči što smo na ljestvici Doing Business porasli za sedam mjesta, ali po efikasnosti pravosuđa smo na mjestu 122. A onda naš ministar pravosuđa kaže kako on nema pojma zašto je to tako.

TELEGRAM: Često se iz vlasti čuje opaska da su kritike zapravo pretjerane jer je Hrvatska u kontekstu EU negdje u sredini po poreznom opterećenju.

ZGOMBIĆ: Da, ali to je samo jedna strana priče. Glavno je pitanje kako se i gdje koriste porezni prihodi. Ja bih sada pristao plaćati 40 posto poreza da su mi javne usluge dostupne, brze i kvalitetne. Ali naša je administracija ispod svakog nivoa. Estonci, recimo, mogu otvoriti firmu za 3 sata. Kod nas je po Doing Businessu 19 dana, a u Srbiji 6,5 dana. A centralizacija je poseban problem. Od 100 kuna poreza država ubire 90 kuna, pet posto ide u Zagreb, a preostalih pet posto u sve ostale jedinice lokalne samouprave. Gospodin Miletić iz IDS-a tražio je svojedobno da se lokalnim jedinicama da 25 posto od PDV-a, ali se nitko na to nije ni osvrnuo. Ja se slažem s tim prijedlogom.

TELEGRAM: Slijedi četvrta etapa porezne reforme, Vlada opet tvrdi da će smanjiti poreze za 3,75 milijardi kuna. Kako su došli do toga?

ZGOMBIĆ: To nisu objasnili. Ali svakako nije normalno da imamo četiri kruga porezne reforme i da se ljudi četiri godine moraju prilagođavati poreznim promjenama koje su ne samo stresne za sve, nego su i vrlo, vrlo skupe.