Nekad je nužno odabrati stranu

Posljednji intervju Renate Horvat, supruge i vjerne suputnice velikog moreplovca Jože

Neposredno prije nego što je preminula, Renata Horvat prepričala je svoj život Telegramovom suradniku. Razgovarali su o brodovima kojima su ona i Joža uspjeli dvaput oploviti svijet, davnom upoznavanju i bijegu u partizane, gubitku oba sina koji su poginuli iste godine, Jožinom odnosu s Krležom te izolaciji

U stacionaru jednog zagrebačkog doma za stare i nemoćne u noći na nedjelju 7. veljače 2016. u 98. godini umrla je Renata Horvat. Bila je prva žena s ovih prostora koja je oplovila svijet, nekada je bila prva iz Jugoslavije, danas je prva Hrvatica koja je to učinila i već po tome je zaslužila da uđe u povijest svjetskih putnika i svjetskih putovanja.

Ali nešto zbog osobnih sklonosti, nešto zbog društvenih raspodjela slavu je pobrao samo njezin kapetan. O poznatom književniku, putopiscu i moreplovcu Joži Horvatu mnogo se pisalo i pričalo. Snimali su se i dokumentarci i pisale knjige. Dao je i bezbroj intervjua za sve medije – od novina i radija do filma i televizije. Rijetko se spomenulo da je u svim lukama u koje je pristajao i na svim egzotičnim otocima koja je posjetio bila i Renata. A i Renata Horvat je izbjegavala javnost. Nikada u životu nije dala intervju, a i novinari se baš nisu zanimali da im ispriča je li ljepše na otoku Bora Bora ili Pago Pago. Zašto i da pričaju s kormilarom kad je kapetan razgovorljiv.

Kada je kapetan Joža Horvat otplovio na svoje posljednje putovanje, na i inače povučenu Renatu posve se zaboravilo. A i ona se posve povukla od javnosti, što je uvijek i željela. Nakon dugih “putovanja”, pregovaranja i uvjeravanja ipak mi je, neposredno prije smrti, pristala ispričati svoju životnu odiseju, svoju veliku avanturu i svoju veliku životnu dramu, dostojnu grčkih tragedija. Ali nikad ne pretjerujući s riječima.

Fina zagrebačka obitelj

HORVAT: Rođena sam u Zagrebu, u Đorđićevoj ulici 19, 15. lipnja 1918. To je još bila Austro-Ugarska Monarhija, ja sam podanik cara Franje Josipa. Bila sam jedinica, moja mama nije poslije mene imala više djece. Ona se zvala Marija Jakovac, iz Gorskog kotara, no rođena je s druge strane Kupe, u Sloveniji. U jednom mlinu, bilo ih je devetero djece. Moj djed, njezin otac, poslije je kupio kuću s ove strane Kupe, u Brodu na Kupi, ali više nije imao mlin nego gostionicu koja je bila i svratište i dućan. K njima su dolazili lovci i ribiči iz Zagreba. Moj tata Koloman Jesensky bio je lovac i ribič i s prijateljima je dolazio na Kupu i u to svratište. Tako je upoznao moju mamu.

Obitelj Jesensky
Obitelj Jesensky

Jesensky su podrijetlom iz Slovačke, a ima ih i u Mađarskoj. Ima jedan mađarski ministar, zvao se Geza Jesensky. Očevi roditelji su živjeli u Varaždinu, tata je bio trinaesto dijete. Kao mladić je došao u Zagreb, tu je učio za trgovačkog šegrta te se zaposlio u jednoj velikoj trgovačkoj firmi Thaller i Kerschbaumer, u Ilici 12 su bili. Tamo je naučio zanat i poslije otvorio svoju trgovinu u Jurišićevoj 1. Tata je imao i veliki posjed i lovište kod Vrapča, tam je nekad bilo selo, a danas je gradska četvrt Špansko.

Svake nedjelje je s prijateljima išel tamo u lov na zečeve i fazane, donio bi kući po 30 fazana pa ih je poslije prodaval nekom trgovcu Vajdi iz Čakovca koji je to eksportiral u Mađarsku i Austriju. Mama je također radila u dućanu, a ja sam trebala nastaviti posao pa su me poslali u trgovačku školu. Kada sam je završila, išla sam u Beč da naučim jezik pa sam mu vodila korespondenciju i knjigovodstvo.

Tata je želio sina, a kako je imao samo kćer, mene, htio je samo da me dobro uda i da zet nastavi posao. A ja sam si mislila: da, ako se ikada udam, moj muž ne sme biti ni lovac ni trgovac.

Bilo je i drugih foliranata

TELEGRAM: Kao djevojka Renata Jesensky nije nikada išla na more, više je voljela planine i skijanje. Zimi je odlazila na Jahorinu, vikendom je obvezno bilo Samoborsko gorje. Najljepše joj je bilo na Kupi u Gorskom kotaru kod bake ili na Risnjaku. Atlantik i Tihi ocean nisu joj bili ni na kraj pameti.

HORVAT: Godine 1936. upoznala sam Jožu Horvata, imala sam tada 18. Bilo je ljeto i išla sam u posjet sestrični Agnezi koja je bila učiteljica u malom selu Poljana Gornja kod Varaždinskih Toplica. Agneza je s roditeljima došla u Jugoslaviju iz Amerike, gdje joj je živjela obitelj. Otac se vratio u Ameriku, a majka je s petero djece ostala tu i Agneza je postala učiteljica. A u tom selu, Poljani Gornjoj, u istoj školi učitelj je bio Valent Horvat kojem je u posjet došao njegov mlađi brat Joža Horvat. I tamo smo se mi upoznali, Joža je tada imao 21 godinu.

Franjo Tuđman i Joža Horvat 1945. godine
Franjo Tuđman i Joža Horvat 1945. godine

Kad smo se vratili u Zagreb počeli smo se povremeno sastajati, udvarao mi se, ali mi smo bili dva svijeta. Ja sam bila iz trgovačke, građanske obitelji, a Joža je bio ilegalac, ljevičar i komunist koji se borio baš protiv takvih. Mi smo bili klasni neprijatelji, moji su se bojali komunista koji bi, kad bi došli na vlast, prvo tati uzeli dućan.

Živjeli smo u vili na Medveščaku, a Joža je s braćom, sestrama, roditeljima i jednom kravom živio u jednoj skromnoj kućici na Vrbiku kraj Save. Nisam se nikad bavila politikom, politika me nije zanimala. Nisam ni znala da je Joža u partiji, a ni on me nije pokušavao pridobiti na tu stranu. Ja sam išla u kazalište, on se skrivao po gradu, bio je i u zatvoru. Hodali smo punih pet godina, a tata nije znao za njega. Mama je nešto sumnjala, jer bi Joža ponekad došao u naš dućan tobože kao mušterija.

Nije to bilo neko veliko hodanje, bilo je i drugih hofiranata, ali tek kad je Joža otišao u partizane shvatila sam koliko mi on znači pa sam uskoro i ja, buržujka, otišla u šumu. Mislila sam, makar i poginem, idem. Ne bih si mogla oprostiti da ga još jedanput ne vidim. A i on je iz partizana poslao pismo u kojem je pisalo: “Ili dođi, ili me zaboravi!”. Osim toga, kad je ovdje na vlast došao Pavelić, vidjela sam kakve su to zvijeri, kako su ljude proganjali. I moj tata je bio protiv Pavelića, on je bio radićevac.

TELEGRAM: Jednoga dana, bila je 1943. godina, netom poslije obiteljskog ručka u vili na Medveščaku, Renata Jesensky, koja tada ima 25 godina, otišla je u svoju sobu, odjenula planinarsko odijelo i gojzerice, stavila ranac na leđa i otišla u partizane. Roditeljima je ispod jastuka ostavila cedulju da je ne traže, da ima momka kojeg voli i da je otišla za njim.

HORVAT: Došla sam na Kalnik, noću sam stigla, i već sam tu prvu noć spavala na slami. U prostoriji je ležalo još pet, šest partizana, žena nije bilo. Od onda pa do kraja moje partizanije spavala sam stalno u odijelu i gojzericama.

U partizanima je vladao strogi moral. Partizani nisu smjeli spavati sa ženom, to je bilo kažnjivo, nisu se smjeli napiti, jer je i to bilo kažnjivo. I onda je štab odreda zaključio da se Joža i ja moramo vjenčati. Sastao se štab, postrojen je odred i jedan član štaba, informativni oficir, objavio je da sam ja od sada Horvatova životna suputnica koja će ga pratiti. Kao vjenčani dar dobila sam pištolj.

Kako je rodila u partizanima

TELEGRAM: Renata Jesensky, sada Horvat, postala je pisar u štabu, posvuda je nosila osam kilograma tešku, zarobljenu Remington pisaću mašinu na kojoj je pisala razne proglase, zapovijedi i obavijesti. To je tako trajalo nekoliko mjeseci dok se netko nije pobunio da muž i žena ne mogu biti u istom odredu pa je Renata preseljena u bataljonsku jedinicu kao običan borac, a Joža je kao komesar Kalničkog odreda poslan u Moslavinu.

HORVAT: Ne bi taj partizanski pokret nastao da ustaše nisu tako surovo nastupile. Sjećam se jedne starice na Kalniku koja nas je pustila u svoj sjenik, a kojoj su ustaše ubile sina samo zato jer je bio Srbin. Sjećam se i jednog mlinara, imućnog, koji je imao mlin na Kalniku, koji je s drugim muškima bježao u šumu kad bi ustaše dolazile, a kad se vratio kući našao je zaklane i ženu i majku. Ustaše, kad nisu našle onoga koga su tražile, onda bi zaklale familiju. Zato je i toliko ljudi ustalo protiv njih.

Sastao se štab, postrojen je odred i jedan član štaba, informativni oficir, objavio je da sam ja od sada Horvatova životna suputnica koja će ga pratiti. Kao vjenčani dar dobila sam pištolj

TELEGRAM: Kada je došla zima Renata više nije mogla ostati u partizanima, bila je već u sedmom mjesecu trudnoće kada je odlučila vratiti se u Zagreb. Puna 4 dana u studenome 1943. pješačila je poljskim stazama, izbjegavajući ceste, bez ikakve karte, od Čazme do Zagreba, po kiši i snijegu, po poljima i livadama, krijući se po sjenicima i spavajući po štagljevima. Mitnicu u Zagrebu prešla je s puricom pod rukom, koju je nabavila u jednom selu blizu grada, glumeći seosku švercerku. Vidjevši trudnu ženu s puricom u ruci stražar ju je propustio i nekoliko sati kasnije, već je bila noć, našla se na Vrbiku kod Jožinih roditelja, kod kojih se smjestila dok jednoga dana nije došla njezina majka i odvela je kući na Medveščak.

Otac nije ništa pitao, iako je preko Jožine sestre saznao da se njegova kći udala za partizanskog komesara Horvata. Kada je Renata mjesec dana kasnije rodila sina Radovana Miću, otac je proširio priču da joj je muž neki talijanski oficir kojeg je upoznala kod bake u Gorskom kotaru i tako je do kraja rata živjela u stalnom strahu s roditeljima i sinčićem u Zagrebu.

Godine 1945. Joža Horvat se vratio iz partizana u Zagreb i obitelj se prvi put našla zajedno. Preselili su se u stan na Slavujevac 14. Otac ih je samo jednom posjetio i više se nisu vidjeli. Stari Koloman Jesensky umro je sljedeće, 1946. godine. Oporukom je sve što posjeduje ostavio supruzi, a kćeri jedinici Renati, kućnoj pomoćnici i jednoj prodavačici u dućanu svakoj po 10.000 dinara.

Trateći vrijeme u Parizu

HORVAT: Živjeli smo jako skromno, svi su onda skromno živjeli. Joža je dobio posao u Nakladnom zavodu Hrvatske, a bio je izabran i za narodnog poslanika. Ali tada su se počele događati neke nepravilnosti i devijacije i Joža je na to htio ukazati humorom. Htio je snimiti film, pisao je Đilasu i poslao mu scenarij. Đilas ga je podržao i dao mu odobrenje da snimi film “Ciguli Miguli” te poručio da što se političke strane tiče nema nikakvih primjedaba, a što se tiče filmske, umjetničke to neka razgovara s filmskim radnicima.

Kada je 1952. godine film bio gotov održana je premijera u Domu Armije za jedan odabrani krug onih koji su u to vrijeme bili važni u partiji i na vlasti. Ja sam ga vidjela i meni je to sjajan film, na humorističan je način prikazan naš ondašnji život kakav je bio. Veliki protivnik filma bio je Vladimir Bakarić, koji je govorio da se Joža Horvat izruguje narodnoj vlasti! To ga je koštalo da je dobio po glavi, bio je razriješen svih dužnosti, čak je proglašen neprijateljem države.

Renata Horvat
Renata Horvat

Film je završio u bunkeru, a Joža Horvat je poslan u Pariz da “proučava kulturne institucije Francuske”. Ja sam ostala u Zagrebu sa dvoje djece i da bih imala od čega živjeti iznajmljivala sam stan.

TELEGRAM: U Parizu je Joža trateći vrijeme jednom posjetio neki sajam nautike i divio se brodovima i jedrilicama izloženim na sajmu. Baš mu je tamo prvi put pala na pamet ideja da i on sagradi nekakav brod i od kopnenog žabara iz Međimurja postane morski lav.

HORVAT: Kad se vratio iz Pariza 1955. prodala sam gradilište na Tuškancu, malo je i mama pomogla, a Joža je imao honorare od svojih djela pa smo tako sagradili naš prvi brod, ‘Skitnicu’. Plovili smo Jadranom osam godina, uzeli bismo neplaćeni dopust. Onda sam radila u Školskoj knjizi, po dva mjeseca smo plovili s djecom. ‘Skitnica’ je bio slab brod, stalno je prokišnjavao, loše je bio napravljen, nije nam odgovarao pa smo ga prodali i sagradili novi. Dali smo mu ime ‘Besa’, što je albanska riječ za čvrsto zadanu riječ, nepogaženu riječ.

Prvo je poginuo Mićo, dok je išao po vizu da nam može u posjet na Kanare, a onda i Marko, od aneurizme koju sam trebala predvidjeti

Bilo nas je četvero, Joža, sin Marko, inženjer Žika Pavlović, prema čijim je nacrtima ‘Besa’ napravljena, i ja. Dali smo oglas u novine da tražimo petog člana, a to je bio Vlado Hrlić. Žika je sa sobom nosio sve svoje dokumente i samo je razmišljao kako će se negdje iskrcati i ostati, da se ne vraća u Jugoslaviju. To je planirao od početka, a to je i napravio. U Panami se oženio jednom domaćom crnicom kako bi dobio državljanstvo i tamo nas je ostavio.

Godine 1965. krenuli smo s ‘Besom’ na naš prvi put oko svijeta. Joža je bio dobar kapetan, profesionalno pažljiv u vođenju broda, nije bio strog, ali nikad nije imao mira, uvijek mu je neki crv kopao. Krenuli smo iz Boke Kotorske i plovili do 1967. godine. Detalje putovanja bi vam mnogo bolje od mene Joža ispričao i ne znam zašto uopće to mene ispitujete i što će vam to?

Obitelj Horvat
Obitelj Horvat

TELEGRAM: Sljedećih pet godina Joža i Renata Horvat živjeli su u Zagrebu i pripremali se za sljedeće putovanje. Sin Marko, koji je s njima oplovio svijet, htio se upisati na Višu pomorsku školu u Rijeci, ali je odbijen s obrazloženjem da “nema dovoljno sati plovidbe”.

Na Tahitiju su ljudi krasni

HORVAT: Marko je posebno inzistirao da ponovno krenemo na oceane. Govorio je da ne može živjeti u gradu, na asfaltu, rekao je da će otići na Kanarske otoke i tamo se ukrcati na neki jedrenjak i s njime otploviti. Ja sam se toga najviše bojala, da svaki dan strahujem gdje je on sada i kako mu je. Onda smo odlučili sagraditi novi brod i ponovno krenuti na put. Bit će to brod ‘Modra lasta’ koji je bio veći i komotniji od ‘Bese’, bio je dug 17 metara, ‘Besa’ 15 metara, imao je tri kabine za spavanje, mali prostor za kupaonicu.

Godine 1973. isplovili smo iz Splita. Na brodu smo bili Joža i ja, sin Marko i njegov prijatelj Boris Radovan, onda student arhitekture i onaj glumac Joja Antolić. Sin Mićo je ostao tu, on je već radio. Plan nam je bio da idemo preko Atlantika, pa na Panamu, zatim dole na Čile odakle bismo se vratili na Tahiti i neko vrijeme bili na tom području. To su prekrasni otoci i prekrasni ljudi. Tamo su nas jako srdačno dočekivali, bili su sretni da ih je posjetio neki veći jedrenjak. Novac smo imali od stana u Zagrebu koji smo iznajmili njemačkom informacijskom birou.

TELEGRAM: To drugo putovanje obilježile su dvije velike tragedije. Renata i Joža Horvat izgubili su oba sina.

HORVAT: Čovjeku nakon toga preostaje ili da se ubije ili da to nekako prihvati, trećeg nema. I Joža i ja smo se jako promijenili nakon toga, i psihički i fizički.

Joža Horvat 1966. godine
Joža Horvat 1966. godine

Mićo nas je htio posjetiti na Kanarskim otocima i išao je u Beograd izvaditi vizu. Tamo je s rođakinjom i njezinim društvom proveo noć u zabavi i vjerojatno išao kasno spavati. Ujutro je žurio natrag u Zagreb, mislim da ga je kod Nove Gradiške uhvatio san za volanom, izletio je s ceste. Našli su ga u polju te ga odvezli u bolnicu. Drugi dan je helikopterom prebačen u Zagreb i tu je preminuo. Prekinuli smo putovanje, vratili se kući i pokopali Miću.

Nakon nekog vremena nastavili smo put s Markom. On je završio ronilačku školu na otoku Badiji kod Korčule, imao je atest profesionalnog ronioca. Od jednog udarca u glavu imao je hematom, često se tužio da ga boli glava, ali mi tome nismo pridavali neku veću pažnju. To je moja vječna krivnja, što to nisam ozbiljno shvatila. Bili smo već doplovili do Venezuele i Marko je zaronio kako bi oslobodio mrežu s grebena. Tu je stradao. Poslije su na obdukciji u Venezueli ustanovili da mu je krenuo taj ugrušak u glavi i da nije ni bio svjestan što se događa.

Bacanje vijenca za Marka

TELEGRAM: Kad su se nakon tog tragičnog putovanja vratili kući, Joža i Renata vjerovali su da je njihov put završen. ‘Modru lastu’ darovali su srednjoj pomorskoj školi u Lošinju, ali škola je uopće nije koristila nego su je opljačkali do temelja, skinuli i odnijeli s broda sve što se moglo skinuti. Nakon dvije godine Joža im je brod oduzeo i darovao ga mornarici u Tivtu. Kad je izbio rat ‘Modra lasta’ je ostala u Crnoj Gori.

HORVAT: Neki brodovi su građeni pod sretnom zvijezdom, a neki pod nesretnom. ‘Modra lasta’ je bio brod pod nesretnom zvijezdom, toliko nesreća nam je donio na putu, teških okolnosti, teških sudbina. I tako je i završio. Poslije pogibije naša oba sina, nismo znali što bismo. Ploviti više nismo htjeli, u Zagrebu nam je bilo teško živjeti, teško nam je bilo gledati praznu kuću, pa smo otišli u Gorski kotar i tamo se skrasili u jednom selu za koje nitko nikada nije čuo. Bili smo daleko od civilizacije i ja sam u vrtu imala sve ono glavno što nam je trebalo. U tom selu smo živjeli gotovo dvadeset godina, planinarili smo, hodali okolo.

Marko Horvat, mlađi Jožin i Renatin sin, stradao je prilikom ronjenja
Marko Horvat, mlađi Jožin i Renatin sin, stradao je prilikom ronjenja

TELEGRAM: Joža i Renata Horvat živjeli su u tom selu u Gorskom kotaru, ali na more nisu zaboravili. Neki vjeruju da tom zovu vjetra i valova još od Odiseja niti jedan čovjek nije odolio. Tako su se i oni povremeno vraćali velikoj vodi. Već dvije godine kasnije bili su na novom brodu.

HORVAT: U Engleskoj smo kupili jedan stari, rabljeni brod od deset metara i dali mu ime ‘Marko’. Trebali smo ga nekako dovesti do Jadrana i odlučili smo da iz Engleske pređemo kanal La Manche i onda ne morskim putem nego rijekama i kanalima preko Francuske, najprije Seinom do Pariza pa dalje Rhonom do Marseillea i Mediterana i u Jadran.

Godine 1983. Joža je s tim brodom krenuo za Venezuelu da na desetogodišnjicu Markove pogibije baci vijenac u more. Išao je s dva prijatelja, Kostom i Marijem, koji je često plovio s nama. Ja nisam htjela ići. Što se dogodilo na putu među njima, ne znam. Joža mi se često javljao iz svih luka kako mu je teško. Razišli su se u Maroku, kod Agadira. Joža se vratio avionom u Zagreb, nije više imao snage, a ova dvojica su vraćali brod, ali su došli samo do Malage i javili da će na avion. Onda smo Joža i ja otišli na Malagu po brod da ga vratimo u Jadran.

Na tom putu Joža je skoro stradao. Stigli smo do Balearskih otoka, bilo je veliko nevrijeme, uhvatila nas je grda lyonska bura. To je strašan vjetar, ni na velikim brodovima se onda ne jedri, samo se bljuje. Joža je htio učvrstiti neke konope, ali ga je jedan val “pobrao” na palubi. Na svu sreću bio je vezan inače bi ga odnijelo more, pao je na leđa, mislio je da je slomio kičmu. To su bili tako veliki valovi da ja nisam mogla doći do kormila, jer je Mario cijelu prethodnu noć bio za kormilom i kad je zaspao kao da se onesvijestio, nije ga se moglo probuditi.

Mi smo cijelu noć plovili bez kormilara, ludo smo se naginjali, voda je ulazila na sve otvore, u brodu je sve plivalo, valovi su nas prelijevali, Joža je stenjao od bolova, Mario je ležao nepomičan, a ja sam pokušavala izbacivati vodu iz broda. Čudo je bilo da smo ostali živi. Ja sam cijelu noć zazivala: “Marko, dođi za kormilo, spasi nas!”. Vjerujem da je neko čudo držalo kormilo tu noć. Kad smo došli u Cagliari na Sardiniji, otišla sam u jednu cvjećarnicu, naručila lijepi vijenac i bacila ga u more na desetogodišnjicu pogibije našeg Marka.

Na 'Besi', brodu kojim su prvi put oplovili svijet, s delegacijom u kojoj su bili Tito i Jovanka Broz
Na ‘Besi’, brodu kojim su prvi put oplovili svijet, s delegacijom u kojoj su bili Tito i Jovanka Broz

TELEGRAM: Kada sam je pitao je li pročitala sve knjige Jože Horvata, gospođa Renata se iznenadila: “Pa ja sam mu bila glavna tipkačica, poslije kad je pisao ‘Besu’ otišao je u Lepoglavu kod svog prijatelja Piščevića, koji je bio upravitelj zatvora, da se odvoji od društva i ljudi i tamo je u miru pisao i nadopunjavao svoj dnevnik, proširivao je i nadopisivao one svoje reportaže koje je slao VUS-u za vrijeme putovanja. Bio je posve izoliran, u dvorištu je bilo pet, šest šarplaninaca kojima je mogao prići samo jedan zatvorenik koji ih je hranio i s kojim se Joža također sprijateljio. I nitko drugi.

Bliski odnos s Krležom

TELEGRAM: Tako je u Lepoglavi nastala ‘Besa’. Jedna od tema koja se u razgovoru s gospođom Renatom nije mogla zaobići kada se pričalo o njezinu suprugu, moreplovcu i književniku Joži Horvatu bio je i odnos Jože i Miroslava Krleže. Bili su dugo suradnici, zajedno su pokrenuli list Republika, jedno su vrijeme radili u istoj zgradi na Strossmayerovu trgu.

Krleža je bio direktor Leksikografskog zavoda, a Joža tajnik Matice hrvatske. Bilo je poznato kako je Joža Horvat teško iskritizirao Krležu u Topuskom na Kongresu kulturnih radnika 1944. godine zato što nije došao u partizane. Pitao sam gospođu Renatu je li mu Krleža, koji je inače bio poznato zlopamtilo, to zamjerio.

HORVAT: Nikada nisu o tome razgovarali, koliko ja znam Topusko nisu nikada spominjali. Krleža je u vrijeme rata već bio u godinama, iako je Nazor, koji je imao puno više godina, otišao u partizane. To je bio strašan udarac za ustaše i ustaški pokret jer je Nazor bio poznati hrvatski pisac, sinonim hrvatstva sa svojim pjesmama, pričama i legendama, to je sve govorilo o nekom velikom hrvatstvu. Krleža je tu u Zagrebu imao svog zaštitnika, doktora Vranešića. Krleža se spasio, ali Vranešića nije mogao spasiti.

Do 90. godine Renata je vozila auto, vozački je ispit položila još početkom pedesetih, bila je vjerna jednom modelu – skromnom Renaultu četvorci, zvanom mali div, koji se potkraj već raspadao i više je bio za muzej nego za cestu. I u 97. godini Renata je još bila dobrog zdravlja. Svaki još uvijek živ njezin vršnjak pozavidio bi joj i na sluhu i na vidu i na držanju, pamet i sjećanje da ne spominjemo. Dok netko teško pamti imena ulica u vlastitom gradu, gospođa Renata bez zamuckivanja je nabrajala razna egzotična mjesta koja je posjetila.

Renata i Joža Horvat 2011. godine
Renata i Joža Horvat 2011. godine PIXSELL

Završavajući razgovor s ovom nesvakidašnjom, hrabrom i skromnom ženom, velikom svjetskom putnicom, koja je uvijek izbjegavala slavu, popularnost ili ne daj bože glamour, koja je uvijek više voljela svoj jedrenjak i svoj vrt nego svjetla pozornice, upitali smo je na kraju što je važno u životu?

“Važno je da je čovjek zadovoljan, da živi kak mu paše, ako može, da radi ono što zna i da živi slobodno svoj život, a najvažnija je čista savjest i miran san.” Renata Horvat pokopana je na Mirogoju u srijedu, 10. veljače 2016. u obiteljskoj grobnici zajedno sa suprugom Jožom i sinovima Markom i Mićom. Posada ‘Bese’ i ‘Modre laste’ otplovila je tako na svoje posljednje putovanje.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 13. veljače 2016.