Plenković, ukratko, cijelu političku oluju oko ideje da Vlada od operatera može dobiti podatke o lokaciji mobilnih uređaja svodi na “banalnu i pogrešnu ideju” da nekog u Vladi zanima tko s kim i što “govori na telefon”. Spominjući upozoravajuće nekoliko puta “ovu krizu” ili “ovu situaciju” u kojoj se nalazi Hrvatska i, zapravo, cijeli svijet, Plenković pokušava opravdati neprecizan i preširok zakon koji je Vlada predložila borbom protiv pandemije i kontrolom pridržavanja mjera samoizolacije.
Scenarij 1: Dramatična potkapacitiranost
Postoje tri scenarija koji mogu opisati ovako besprimjeran premijerski ispad i, naravno, niti jedan nije dobar. Prva mogućnost je da je čovjek koji vodi Vladu dramatično potkapacitiran za upravljanje u složenim uvjetima epidemiološke, ekonomske, a lako moguće i skoro socijalne “majke svih oluja”.
Nitko, naime, barem nitko ozbiljan – tko zna što prati premijer po društvenim mrežama – u priči oko mobitela i sumnjivog Vladinog zakona nije pomislio ni rekao kako Vlada želi, kako je rekao Plenković, “pratiti sve građane što rade na telefonima” i slušati tko s kim i što “govori na telefon”. Ako, dakle, čovjek koji vodi državu u megakriznim vremenima nema ni najblažeg pojma o tome što je dijelu javnosti sporno u zakonskim izmjenama koji je predložila njegova Vlada, valja se zapitati koliko je, uopće, informiran o ostalim stvarima iz svog opisa posla i na osnovu čega donosi odluke koje imaju itekakvog utjecaja na živote svih građana. Na osnovu bizarnih tračeva i prijesnih neistina poput ove da se javnost boji da bi Vlada pratila sve što se radi na mobitelima?
Scenarij 2: Tipično banaliziranje neugodnosti
Teško je, ipak, povjerovati da je premijer baš toliko izdvojen iz stvarnosti i da nema ni najosnovniju ideju o tome što se zbiva. Druga mogućnost je, dakle, da se Plenković namjerno pravi nevješt, kako bi banalizirao ono što može proizići iz zakona kakvog su predložili – nedovoljno preciznog, preširoko postavljenog, bez spominjanja čija bi se lokacija nadzirala, koliko dugo i tko bi taj nadzor – kontrolirao (klasični elementi koje preporuča EU kod zakona ovakvog tipa u izvanrednim situacijama).
Eto, dogodi se, nisu ljudi mislili ništa loše, ali izbacili su na brzinu nedorađeni zakon koji se može zloupotrijebiti, pa da ne bi morali priznavati grešku i usvajati oporbene amandmane, lakše je da premijer malo “relaksira situaciju” starim, dobrim banaliziranjem i farbanjem javnosti. A onda će Vlada nadopuniti zakon upravo onim što je tražila oporba, a Plenković kazati – pa, eto, rekao sam vam da nemamo zle namjere.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, što bi takav scenarij govorio o karakteru premijera koji će radije lagati javnosti vrijeđajući pritom njenu elementarnu inteligenciju nego da prizna da je njegova Vlada možda malo prenaglila? Uostalom, negiranje i banaliziranje je bio Plenkovićev modus operandi i kad su lani krenule javne objave o marifetlucima njegovih ministara – sve dok gospodu nije bio prisiljen smijeniti.
Scenarij 3: Dosta politiziranja!
Treća opcija je da Plenković, naravno, zna što je točno za javnost problem u praćenju lokacije mobitela i da ne misli da je Vlada tu napravila grešku. Nego da će, bude li prilike i potrebe ovakav, opasno neprecizan zakon, silom progurati kroz parlament u drugom čitanju, tvrdeći sveudilj kako vlast ne zanima što i s kim pričate na mobitel.
Ono što neće reći je da ih zanima gdje se krećete i s kim sastajete. A to već nije ni predtekst, to je već solidan ulaz u društveno uređenje koje se demokratskim može nazvati samo u gorkoj šali ili u nekoj novoj, banalizirajućoj premijerovoj monodrami. Zvuči nevjerojatno? Možda. S druge strane, već živimo u zemlji u kojoj je političar na čelu ministarstva pod kojim je policija šefu oporbe s presice popularnog Nacionalnog stožera civilne zaštite autoritativno poručio da je dosta – politiziranja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Postoje tri objašnjenja za današnju bizarnu Plenkovićevu izjavu oko praćenja lokacije mobitela. Niti jedno nije dobro
Plenković stvarno nema pojma što je sporno, ili nam jednostavno opet prodaje maglu?
Negiranje i banaliziranje je bio Plenkovićev modus operandi i kad su lani krenule javne objave o marifetlucima njegovih ministara - sve dok gospodu nije bio prisiljen smijeniti.
Nekad u budućnosti, za koji mjesec, ili nekoliko desetljeća Andrej Plenković će biti bivši predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Sve povijesne rekonstrukcije, sva valoriziranja političke ostavštine, svi politološko-književni eseji o tome kakav je Plenković bio premijer moći će se, zapravo, prikazati prilično slikovito i jezgrovito kroz njegovu današnju monodramu o mobitelima.
Plenković, ukratko, cijelu političku oluju oko ideje da Vlada od operatera može dobiti podatke o lokaciji mobilnih uređaja svodi na “banalnu i pogrešnu ideju” da nekog u Vladi zanima tko s kim i što “govori na telefon”. Spominjući upozoravajuće nekoliko puta “ovu krizu” ili “ovu situaciju” u kojoj se nalazi Hrvatska i, zapravo, cijeli svijet, Plenković pokušava opravdati neprecizan i preširok zakon koji je Vlada predložila borbom protiv pandemije i kontrolom pridržavanja mjera samoizolacije.
Scenarij 1: Dramatična potkapacitiranost
Postoje tri scenarija koji mogu opisati ovako besprimjeran premijerski ispad i, naravno, niti jedan nije dobar. Prva mogućnost je da je čovjek koji vodi Vladu dramatično potkapacitiran za upravljanje u složenim uvjetima epidemiološke, ekonomske, a lako moguće i skoro socijalne “majke svih oluja”.
Nitko, naime, barem nitko ozbiljan – tko zna što prati premijer po društvenim mrežama – u priči oko mobitela i sumnjivog Vladinog zakona nije pomislio ni rekao kako Vlada želi, kako je rekao Plenković, “pratiti sve građane što rade na telefonima” i slušati tko s kim i što “govori na telefon”. Ako, dakle, čovjek koji vodi državu u megakriznim vremenima nema ni najblažeg pojma o tome što je dijelu javnosti sporno u zakonskim izmjenama koji je predložila njegova Vlada, valja se zapitati koliko je, uopće, informiran o ostalim stvarima iz svog opisa posla i na osnovu čega donosi odluke koje imaju itekakvog utjecaja na živote svih građana. Na osnovu bizarnih tračeva i prijesnih neistina poput ove da se javnost boji da bi Vlada pratila sve što se radi na mobitelima?
Scenarij 2: Tipično banaliziranje neugodnosti
Teško je, ipak, povjerovati da je premijer baš toliko izdvojen iz stvarnosti i da nema ni najosnovniju ideju o tome što se zbiva. Druga mogućnost je, dakle, da se Plenković namjerno pravi nevješt, kako bi banalizirao ono što može proizići iz zakona kakvog su predložili – nedovoljno preciznog, preširoko postavljenog, bez spominjanja čija bi se lokacija nadzirala, koliko dugo i tko bi taj nadzor – kontrolirao (klasični elementi koje preporuča EU kod zakona ovakvog tipa u izvanrednim situacijama).
Eto, dogodi se, nisu ljudi mislili ništa loše, ali izbacili su na brzinu nedorađeni zakon koji se može zloupotrijebiti, pa da ne bi morali priznavati grešku i usvajati oporbene amandmane, lakše je da premijer malo “relaksira situaciju” starim, dobrim banaliziranjem i farbanjem javnosti. A onda će Vlada nadopuniti zakon upravo onim što je tražila oporba, a Plenković kazati – pa, eto, rekao sam vam da nemamo zle namjere.
No, što bi takav scenarij govorio o karakteru premijera koji će radije lagati javnosti vrijeđajući pritom njenu elementarnu inteligenciju nego da prizna da je njegova Vlada možda malo prenaglila? Uostalom, negiranje i banaliziranje je bio Plenkovićev modus operandi i kad su lani krenule javne objave o marifetlucima njegovih ministara – sve dok gospodu nije bio prisiljen smijeniti.
Scenarij 3: Dosta politiziranja!
Treća opcija je da Plenković, naravno, zna što je točno za javnost problem u praćenju lokacije mobitela i da ne misli da je Vlada tu napravila grešku. Nego da će, bude li prilike i potrebe ovakav, opasno neprecizan zakon, silom progurati kroz parlament u drugom čitanju, tvrdeći sveudilj kako vlast ne zanima što i s kim pričate na mobitel.
Ono što neće reći je da ih zanima gdje se krećete i s kim sastajete. A to već nije ni predtekst, to je već solidan ulaz u društveno uređenje koje se demokratskim može nazvati samo u gorkoj šali ili u nekoj novoj, banalizirajućoj premijerovoj monodrami. Zvuči nevjerojatno? Možda. S druge strane, već živimo u zemlji u kojoj je političar na čelu ministarstva pod kojim je policija šefu oporbe s presice popularnog Nacionalnog stožera civilne zaštite autoritativno poručio da je dosta – politiziranja.