Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Povratak građanskog Splita: Krajem travnja glasat će se o obnovi Bajamontijeve fontane

Osim toga što je predstavljala spomenik vodi, Bajamontijeva fontana je ujedno predstavljala i logičan arhitektonski završetak šireg projekta izgradnje Prokurativa i Bajamontijeve palače, nudeći vertikalu prema moru naspram tih spomenutih zgrada.

Iako se još od 1990. godine u Splitu periodički pokreću rasprave o povratku tzv. Bajamontijeve fontane na Rivu, do toga još uvijek nije došlo. Ponajprije iz razloga što gotovo nitko ne želi javno imenovati razloge zbog kojih se njena obnova koči i opstruira.

To naravno vrijedi za one koji o tome odlučuju i čiji se neizrečeni razlozi nisu odmaknuli od onih zbog kojih je i srušena. Nastala kao spomenik konačnom dovođenju pitke vode u grad, na inicijativu dvadesetogodišnjeg splitskog gradonačelnika Antonija Bajamontija, ali i uz masovnu podršku golemog dijela građanstva i kasnije narodnjačke općine, fontana je doista predstavljala integrativni simbol jednog doba.

Logičan arhitektonski završetak šireg projekta

Iako se za nju, zbog njegova ključnog doprinosa, do danas ustalio naziv Bajamontuša, činjenica je da se na početku tim imenom nazivala pitka voda koja je tim putem stigla u grad.

Predstavljala je logičan završetak izgradnje Prokurativa i palače Dešković
Predstavljala je logičan završetak izgradnje Prokurativa i palače Dešković

Osim toga što je predstavljala spomenik vodi, Bajamontijeva fontana je ujedno predstavljala i logičan arhitektonski završetak šireg projekta izgradnje Prokurativa i Bajamontijeve palače, nudeći vertikalu prema moru naspram tih spomenutih zgrada.

Donaciju za igradnju uplatilo 3000 građana

O razini entuzijazma kojom su tadašnji Splićani pomogli njenu izgradnju, svjedoči podatak da je donaciju za to uplatilo 3000 građana, od ukupno 14.500 stanovnika. Fontani je na kraju presudila politika.

Imajući u vidu da je bila neodvojivo povezana s Bajamontijevom baštinom, što joj u svjetlu previranja oko političkog raspleta jadranskog pitanja po okončanju Prvog svjetskog rata svakako nije bila preporuka, fontana se još od ranih dvadesetih godina našla na udaru splitskih orjunaša.

Uloga Ivana Meštorovića

Promatrajući je kao simbol talijanaškog Splita, uz formalnu optužbu kako liktorski svežanj na njenu vrhu predstavlja simbol fašizma, što nije moglo biti dalje od istine, s obzirom na to da je podignuta znatno prije nastanka fašističkog pokreta, jugoslavenski nacionalisti imali su je na piku, želeći je potpuno ukloniti i na njeno mjesto postaviti spomenik kralju Aleksandru.

Trebalo bi se zahvaliti tom čovjeku koji je prašnjavo selo učinio gradom

U čemu je jednu od nezaobilaznih uloga imao i Ivan Meštrović. Ono što se svih tih godina putem ideološke kampanje pripremalo, konačno je i ostvareno po oslobođenju grada.

Fontana srušena bez obrazloženja

Tako je ponajprije još potkraj 1944. s nje otučen liktorski svežanj, da bi 1947. bila temeljito srušena, bez ikakva obrazloženja i formalne odluke. Zahvaljujući takvoj konspiraciji, koja je bila logična s obzirom na njenu simboličku ulogu, ni do danas nije posve jasno tko je bio ključni nalogodavac njena rušenja, nakon kojeg je ostalo tek nekoliko sačuvanih izvornih dijelova koji su danas većinom u Muzeju grada Splita.

Ono što pak ostaje više nego jasno je to da je Bajamontijevu fontanu zajedničkim snagama srušio hrvatski i jugoslavenski nacionalizam, što je predstavljalo osvetnički čin prema činjenici talijanske okupacije grada, ali i simboličnu i tragičnu poruku preostalim autohtonim Talijanima da im u Splitu nije mjesto.

Fontana je srušena 1947. godine
Fontana je srušena 1947. godine

Šutnja o pitanju fontane potrajala je sve do snimanja serije Velo misto 1980. godine, kada je na isto mjesto postavljena njena vjerna replika. Njeno novo pojavljivanje na Rivi izazvalo je opće odobravanje, zahvaljujući čemu su se brojni građani slikali pokraj spomenute makete.

Pokretanje pitanja vraćanja fontane

Imajući u vidu da je fontana ostala na istom mjestu i nakon završetka snimanja, ne treba čuditi da je u organizaciji komunističke omladine nakon nekog vremena prolivena znatnim količinama crne boje, što je dovelo do njena uklanjanja.

No duh je već bio pušten iz boce i nije ga bilo moguće vratiti nazad. Turistička zajednica grada je 1987. godine pokrenula pitanje njena povratka, što je osnaženo nastojanjem novog predsjednika Skupštine općine Split, Gorana Pavlova iz 1990. godine da ovoj inicijativi pruži podršku.

Nikad provedena odluka o povratku fontane

Takva nastojanja nisu naišla na potpuno odobravanje, s obzirom na to da se iste godine oglasio Književni krug s prijedlogom da se na tom mjestu podigne spomenik nekom od hrvatskih velikana. Unatoč svemu, Gradsko vijeće je na čelu s dr. Antom Tukićem i uz podršku Društva prijatelja kulturne baštine, 6. travnja 1995. godine donijelo odluku o povratku
izvorne Bajamontijeve fontane, što do danas nije provedeno.

Stara fotografija radnika pred Bajamontušom
Stara fotografija radnika pred Bajamontušom

Deset godina nakon toga, u prosincu 2005. godine, Zeleni Dalmacije predložili su postavljanje neke modernističke fontane na njenu mjestu, što je isto naznačeno i u prijedlogu arhitekata koji su projektirali novi izgled Rive iz 2007. godine.

Prije nekoliko godina, slikar Zvonimir Mihanović je sudjelovao u izradi autentične makete, koja je kao izložba otvorena na Rivi, također u organizaciji Društva prijatelja kulturne baštine. Općenito govoreći, danas kad se iznova, i to putem peticije pokrenute na Facebooku, a koja je skupila više od 2500 potpisa, iznova aktualiziralo pitanje Fontane, Split se nije odmaknuo od starih prijepora.

Razlozi neprovođenja odluke

Odbacimo li one primjedbe koje su najčešće spominjane kao razlozi za nemogućnost njena povratka, a odnose se na nedostatak dokumentacije, što je u više navrata demantirano, suočit ćemo se s nekoliko istih početnih pozicija.

S jedne strane postoji cijeli niz građana, koji iz raznoraznih, ponajprije simbolično-nostalgičnih razloga čežnje za nekadašnjim građanskim Splitom žele njen povratak. S druge pak strane, stoji činjenica da se nitko iz konzervatorskih službi, uključivši aktualnog pročelnika Bužančića nije jasno izjasnio o ovom pitanju.

Ne libim se reći da sam zagovornik obnove stare fontane

Ideji o potrebi nove i modernističke fontane skloni su arhitekti i umjetnici okrenuti suvremenosti, kojima sentimentalni razlozi ne predstavljaju ništa. No upravo tim razlozima vođeni su ljudi iz Društva prijatelja kulturne baštine koji ovo pitanje doživljavaju kao pitanje elementarnog poštovanja nekadašnjeg Splita.

Jurica Pavičić o fontani

Teško se u svemu tome probija stav koji govori o moralnim razlozima njena povratka, tj. upravo onim istim razlozima zbog kojih je i uklonjena. Te razloge je u našem razgovoru najbolje formulirao Jurica Pavičić, rekavši:

“Ja sam zagovornik obnove Bajamontuše. Dva su razloga za to. Prvi je ambijentalni: riječ je o fontani koja je sastavni i neodvojivi dio arhitektonskog sklopa koji čine Prokurative i palača Dešković, te kao takva zaokružuje taj prostor koji je najbolji komad historicizma u srednjoj Dalmaciji.

Drugi je razlog politički. Bajamontuša je ostracirana politički, i to zato što ju je začeo autonomaš. Ona je maknuta zato da se na udarnom urbanom prostoru ne bi nalazio komad arhitekture koji se ne uklapa u čistunsku, etnički čistohrvatsku viziju povijesti Splita.

Komunistima smetala iz istog razloga kao i danas

To je razlog zašto je ’47 smetala komunistima, to je razlog zašto danas smeta nacionalistima. Ja povijest Splita i Dalmacije vidim kao hibridnu, multietničku i kulturološki pluralnu, a Bajamontuša je arhitektonski amblem te pluralnosti.

Pronađeni crteži Monumentalne fontane splitskog arhitekte Milorada Družeića vrlo su značajni po pitanju mjesta na kojem se nalazila fontana
Pronađeni crteži Monumentalne fontane splitskog arhitekte Milorada Družeića vrlo su značajni po pitanju mjesta na kojem se nalazila fontana

Zato se ne libim reći da sam ja zagovornik njene obnove iz ideoloških razloga. U priči oko Bajamontuše me ne ljuti to što je veliki dio struke ili “struke” ne želi. Ljuti me licemjerje. Ljuti me što ne žele poput mene priznati da su razlozi zašto su protiv ideološki, nego fabriciraju pseudostručne razloge poput nedostatne dokumentacije, neprihvatljivosti faksimila i slično.

Pritom te argumente iznose isti konzervatorski ajatolasi koji godinama prave od srednje Dalmacije ruglo izmišljenim kvazifaksimilima, poput Krista na stupu u Trogiru ili južnog pročelja splitske biskupove palače. Kad je Bajamontuša posrijedi, tzv. “struka” već dva desetljeća vrijeđa našu inteligenciju.”

Vrijedan spomenik

Mira Ljubić-Lorger, višegodišnja predsjednica ugasle Dalmatinske akcije i autorica zapažene knjige o tom razdoblju ‘Autonomaši, orjunaši, preporoditelji’ ima pak nešto nijansiraniji stav od Pavičićevog:

“Fontana je, čini se, uistinu napravljena u nekom zlosretnom znaku jer je trajan povod sporenja kako za svog kratkog trajanja, tako i danas. Svojedobno su je osobito oštro napadali orjunaši, da bi raspravu privremeno prekinuli komunisti, srušivši je i to ne ‘na mah’, nego pune dvije godine nakon rata.

Bajamontijeva fontana
Bajamontijeva fontana

Ne posve ideološki jedinstvena suvremena grupa predlagatelja obnove tvrdi da je fontana u svom vremenu bila vrijedan spomenik te ju čak nastoji rastaviti od Bajamontijeva imena (budući da ju je otvorio narodnjak Bulat).

Simbol građanske Dalmacije

Protivnici obnove, uglavnom desničari, služe se kako ‘umjetničkim’, tako i političkim. Tako je Luka Podrug svojedobno predložio je da se umjesto ‘okupatorske’ kade sagradi veliki spomenik Franji Tuđmanu. Nije sirotan ni znao da je time zapravo obnovio stari prijedlog svojih civilizacijskih blizanaca orjunaša.

Fontana je, dakle, simbol građanske Dalmacije, zatim simbol Dalmacije koja se ne može podvesti pod posve osobito nacionalno shvaćanje ovdašnjih neofašista te su je, stoga, odlučili sasvim isključiti iz te svoje izmaštane nacionalne mitologije.

Osobno smatram da Split doista u svoju memoriju valja pokušati uključiti tu građansku tradiciju te se na primjeren način zahvaliti Bajamontiju za pretvaranje Splita iz prašnjavog sela u moderan grad.

Šutnja po pitanju fontane trajala je sve do snimanja serije Velo misto 1980., kada je na isto mjesto postavljena replika
Šutnja po pitanju fontane trajala je sve do snimanja serije Velo misto 1980., kada je na isto mjesto postavljena replika

Još bi mi važnije bilo obnoviti sasvim zapostavljeno sjećanje na tolerantni, prema specifičnostima Dalmacije osjetljivi dio narodnjaka poput Mihe Klaića i Stjepana Ivićevića, za što za sada nema nikakvih naznaka. A najvažnije bi mi bilo uklanjanje odnosno spremanje u ropotarnicu povijesti jednog drugog spomenika, spomenika pokušaju da se posve zatre i zaboravi Dalmacija, onog s vrha Rive.”.

Prilika za novo promišljanje

Miranda Veljačić, arhitektica novije generacije, pak dijeli stav da je svaka nova intervencija u prostoru, pa makar i na “staroj” lokaciji prilika za novo promišljanje, kako značenjsko tako i oblikovno.

“Osobno, lako mogu zamisliti prostor vode na toj lokaciji, prilagođen djeci, starijima, sa sjenama za odmor, igru i hlađenje uz vodu, teško mogu zamisliti vraćanje replike gdje ne postoje nikakvi ili minimalni tragovi u prostoru. Ne znači da sam protiv toga, no tu metodu smatram primjerenijom za, recimo, obnovu šibenske katedrale.”

Zahtjev za izgradnjom replike

Trenutačna situacija je sljedeća. Društvo prijatelja kulturne baštine je još 2012. godine uputilo Povjerenstvu za ulice, trgove i spomenike prijedlog da se umjesto nove fontane, na istom mjestu podigne izvorna replika one koja je iz ideoloških razloga srušena 1947. godine te da simbolizira slobodu i pomirenje svih građana Splita.

U Komisiji i dalje postoji većina sklona obnovi fontane

Nakon što za vrijeme Kerumove vlasti ova točka nije stavljena na dnevni red, tek nakon godinu dana Baldasarove uprave formirano je novo povjerenstvo, koje je unatoč činjenici da je imalo potrebno većinu za ovu odluku odlučilo u prvom navratu ne staviti ovu točku na dnevni red.

Obnova fontane favorizirana opcija

Zahvaljujući takvoj odluci nekoliko je ljudi odlučilo napustiti Komisiju, u kojoj i dalje postoji većina sklona obnovi fontane. Priliku za novu odluku Komisija će imati 19. travnja, nakon čega bi odluku trebalo potvrditi Gradsko vijeće pa Konzervatorska služba.

Imajući u vidu sve navedeno, teško je za očekivati kako će se bez velikih prijepora današnji Split odužiti za moralnu štetu koja je u njegovo ime počinjena 1947. godine.


Ovaj tekst objavljen je 9. travnja u tiskanom izdanju Telegrama

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
173 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program