Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Povučeni odvjetnik predstavlja fascinantnu kolekciju koju je potiho skupljao godinama. Ovo mu je prvi istup

U Modernoj galeriji otvara se izložba slika iz Kallay Collection među kojima je i praktički neprocjenjiva Crna zastava Ljube Babića

Prije nekoliko godina, kad je prodana, svi su grozničavo pokušavali saznati tko je kupio Crnu zastavu, antologijsko djelo Ljube Babića. Spominjali su se mnogi, no brzo se saznalo da ju nije kupio nitko od poznatih kolekcionara, već jedan odvjetnik. Koji pritom jest kolekcionar, ali prilično povučen. Sada Marko Kallay napokon izlazi u javnost sa svojom nevjerojatno vrijednom kolekcijom koju stvara godinama, otkako je prije dvadesetak godina, još kao odvjetnički vježbenik, u antikvarijatu u Gajevoj kupio svoju prvu sliku. Osim Crne zastave, večeras će u Modernoj galeriji biti izloženo više od 150 čuvenih djela iz razdoblja hrvatske moderne, međunarodne avangardne i suvremene umjetnosti

Kad se prije nekoliko godina proširio glas da je slika Crna zastava Ljube Babića, praktički neprocjenjive muzejske vrijednosti, promijenila vlasnika, grozničavo se pokušalo saznati tko je novi vlasnik. Spominjala su se brojna imena, ali ubrzo se pokazalo da ju nije kupio niti jedan poznati kolekcionar. Kasnije se pročulo da ju je kupio jedan odvjetnik, navodno plativši između 140 i 200 tisuća eura, pa su mnogi zaključili da ju je nabavio na račun kupca koji je želio ostati anoniman. Ta misterija vladala je sve do danas, kada će Crna zastava biti predstavljena javnosti na otvorenju izložbe Kallay Collection u Modernoj galeriji u Zagrebu. To je dvostruka senzacija: ne samo zato što je napokon otkriven identitet vlasnika, nego i zbog činjenice da su vlasnici do sad široj javnosti potpuno nepoznati kolekcionari, odvjetnik Marko Kallay, njegova supruga Iva i njihovo dvoje djece,

Crna zastava nastala je 1916. i to djelo na najbolji način predstavlja stvaralaštvo Ljube Babića, jednog od najvećih hrvatskih slikara. Prvi vlasnik Zastave bio je Julije Benešić, profesor, enciklopedist, leksikograf, pjesnik, intendant HNK u Zagrebu, prevoditelj… Potom je slika došla u posjed Natka Katičića, doktora prava, redovitog profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu, predavača na više inozemnih pravnih instituta, fakulteta i akademija. Nakon te dvojice hrvatskih uglednika, vlasnik Zastave postao je slikar, akademik, sveučilišni profesora i autor brojnih značajnih knjiga Josip Vaništa, koji je bio i Babićev student. I na kraju, nakon što je bila kod Benešića, Katičića i Vanište, dakle najvećih imena naše kulture, ušla je u kolekciju obitelji Kallay što je, dakako, veliko priznanje za te mlade ljubitelje umjetnosti.

Naime, da bi privolio Vaništu da mu proda Zastavu, Marko Kallay morao je proći dugo razdoblje svojevrsnog testiranja. Akademik Vaništa koji najbolje zna povijesnu vrijednost Babićeva djela, želio se uvjeriti da je mladi odvjetnik zaista osoba kojoj se može povjeriti na čuvanje tako značajno umjetničko ostvarenje. Za razgovora uoči otvorenja izložbe, Marko Kallay objasnio je kako je ponosan što mu je profesor Vaništa poklonio toliko povjerenje. “Iznimno sam počašćen da je Crna zastava udomljena baš kod mene: velika je privilegija da je jedno takvo djelo postalo dio moje obiteljske svakodnevice. Kad govorim o udomljenju tada doslovce citiram riječi gospodina Vanište. Želim vjerovati da je odluka bivšeg vlasnika povezana s činjenicom da naša kolekcija nije bila poznata te njegovim osjećajem da ću se znati brinuti o toj slici”, priča.

Kallay snimljen nekoliko sati prije izložbe Vjekoslav Skledar

‘Krenulo je kad sam kao vježbenik kupio prvu sliku u antikvarijatu’

Obitelj Kallay dogovorila je s Modernom galerijom da će joj posuditi Crnu zastavu na godinu dana, s mogućnošću produženja ugovora. “Ponosan sam što imam takvo djelo, ali bit će mi drago ustupiti ga na neko vrijeme Modernoj galeriji i našoj kulturnoj javnosti. Što je neko djelo značajnije, to je veća obveza učiniti ga dostupnim javnosti. Na taj način ujedno promoviramo našu umjetničku baštinu”, kaže. Premda još nikad nije javno govorio o svojoj kolekciji, Marko Kallay iznimno je zahvalan sugovornik. Govori koncizno i precizno, ne gubi se u nepotrebnim detaljima. Rođeni je Zagrepčanin, tijekom osnovne i srednje škole učio je grčki i latinski, pa je namjeravao studirati klasičnu filologiji i arheologiju. Zanimalo ga je, naime, sve što je vezano uz stari Rim i Grčku. No, na sugestiju oca kako je ipak pametnije izabrati nešto lukrativnije, što će osigurati sigurniju i udobniju egzistenciju obitelji, Marko Kallay odlučio se upisati na Pravni fakultet. Za studija često je putovao svijetom na razne stipendije, a kako je bio dobar student, nakon što je diplomirao, ponudili su mu da ostane raditi na fakultetu. No, kako se procedura prijema odužila, završio je u jednom dobrom odvjetničkom uredu koje se bavilo trgovačkim pravom. Tamo je ostao šest godina, a zahvalan je svojoj tadašnjoj principalki, a kasnije i partnerici, što mu je dala potrebnu slobodu djelovanja.

S jednim kolegom odlučio se 2006. osamostaliti i osnovati vlastiti ured koji se također specijalizirao za trgovačko pravo. U tom dijelu razgovora, Marko Kallay postaje vrlo oprezan: ni u jednom trenutku ne želi prekršiti odvjetnički kodeks koji zabranjuje samoreklamiranje. Zbog toga nije želio otkriti ni imena svojih partnera ni ureda. Za razliku od krivičara, odvjetnici specijalizirani za trgovačko pravo rijetko su javne osobe, no za očekivati je da će Kallay sada, zbog svog hobija, ipak postati predmet javnog interesa. Kallay objašnjava kako je bavljenje kolekcionarstvom logičan nastavak njegove dugogodišnje strasti skupljanja plakata. Od 12. godine kupovao je plakate, mnoge je uramio od svog džeparca i oni su stajali na zidovima njegove dječačke sobe. Skupio je zanimljivu kolekciju, pa je, otkriva, bilo samo pitanje vremena kad će skupiti dovoljno novca da počne kupovati konkretnija umjetnička djela.

Ljubo Babić, Crna zastava, 1916.

“Oduvijek me zanimala umjetnost, od najranije mladosti volio sam ići u galerije i muzeje. Kad sam još kao odvjetnički vježbenik ugledao u antikvarijatu u Gajevoj ulici malu sliku Jedna zima Mihovila Krušlina, odlučio sam je pod svaku cijenu kupiti. Slika na sreću dugo nije prodana, tako da sam imao dovoljno vremena skupiti novac za kupnju. Bio sam beskrajno sretan kad sam je mogao ponijeti kući, osjećao sam se kao da sam kupio nekog vrijednog francuskog impresionista. Ta mi je slika i danas jako draga, premda više nije u moj kolekciji jer je njeno mjesto zauzeo jedan drugi Krušlinov rad. Tada, 1999., nisam bio svjestan da sam kupnjom te slike krenuo na putovanje kojemu nema kraja”, priča Kallay.

Nevjerojatno uzbudljiva prva aukcija u životu

Kallay potječu iz Mađarske, bogatiji dio obitelji ostao je u 17. stoljeću u Mađarskoj, dok su, priča Marko, oni manje sretni i imućni, doselili u ove krajeve. Majka Višnja Kallay bila je arhitektica, a otac dr. Nikola Kallay, kemičar, akademik, znanstvenik, redoviti profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu koji se usavršavao u SAD-u . “Tata je napisao obiteljsku genologiju u dva ili tri toma od po 500 stranica. Napravio je epohalno djelo, na razini dvostrukog doktorata iz povijesti. Kad sam počeo skupljati umjetnine, tata je bio malo sumnjičav i vjerojatno se pitao kad ću od svega toga odustati.”

Nitko iz obitelji nije se prije Marka bavio kolekcionarstvom, osim što su mu preci, posebice baka, skupljali namještaj. Zbog toga je kao dijete i mladić uživao u dva obiteljska prostora: jedno je kurija u Zagorju, u Grančarima kraj Zlatar Bistrice, a drugo je bio veliki bakin stan u Draškovićevoj. Premda nerado govori o tome koje su mu slike najdraže, jer je to, objašnjava, “kao da se morate odlučiti koje vam je dijete draže”, ipak se tijekom razgovora može prepoznati do kojih mu je umjetnina posebno stalo. Neke preferira jer je teško došao do njih, a neke su mu prirasle srcu naprosto zato što mu se sviđaju. Svojim najvećim kolekcionarskim trofejima drži Crnu zastavu Ljube Babića, Triptih Julija Knifera H.D.TV TRI V, Pijanci II Ignjata Joba te rijetku sliku Emanuela Vidovića.

Kallay ispred Vaništine Crne linije (lijevo) i Kniferove H.d. Tü tri v (desno) Vjekoslav Skledar

“Da bi se kupila vrijedna slika često nije dovoljno imati samo novac, morate imati sreće naći se na pravom mjestu u trenutku kad netko odluči prodati sliku”, kaže. Tako je bilo s do sada manje poznatom slikom Emanuela Vidovića koju je kupio na svojoj prvoj aukciji u Stuttgartu. “Cijela operacija bila je krajnje neizvjesna. Ni aukcijska kuća koja je taj rad ponudila na prodaju, nije znala odrediti njenu vrijednost. Sretna je okolnost bila da sam došao dan ranije, pa sam se mogao detaljno upoznati sa slikom i na vrijeme shvatiti o kakvom se vrijednom djelu radi. Zbog toga sam bio odlučan da idem do kraja, što je ujedno bilo strašno opasno jer sam bio toliko opčinjen slikom da sam bio spreman prijeći sve granice svojih financijskih mogućnosti. Imao sam osjećaj da će mi kod licitiranja samo nebo biti granica. Nadmetanje za sliku bilo je prepuno uzbuđenja i adrenalina, i zapravo bi moglo poslužiti kao sjajan predložak za dobar triler”, prisjeća se.

‘Kako sam Modernoj galeriji i MSU-u oteo dva remek djela’

U katalogu izložbe Igor Zidić, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, vrhunski poznavatelj hrvatske moderne umjetnosti koji je bio svojedobno ravnatelj Moderne galerije, zapisao je kako je “desetljećima u nas neviđena velika pejzažno-vedutistička slika Emanuela Vidovića (1870-1953) – jedna od inačica motiva Stare crkve u Chioggi. Prepoznajemo je kao još jedno djelo iznimne snage u kojemu se pasionantno miješaju opservacija stvarnosnog predloška i moć slikarske vizije… Pojedini dijelovi slike doslovce žare, a te se vatrene zone suptilno dodiruju s onim hladnijim – npr. tirkiznim (svijetloplavozelenim) – razdjelnim pojasevima (područjima)… Kraj bizarnoga kontrasta kolorističkih i tonskih partija, koji čine da u jednoj slici imamo dvije slike, Vidović se potvrdio kao majstor iznimno velikog osjećajnog i tehničkog kapaciteta.”

Pijanci II Ignjata Joba jedno je od Kallayjevih najdražih djela

Slične muke Kallay je prolazio dok je pokušavao kupiti sliku Pijanci II Ignjata Joba. Trebalo je jako puno vremena, strpljenja i upornosti jer je posrijedi bila peterostruka kombinacija, koja je uključivala kupnju i razmjenu slika s više kolekcionara. “Ta mi je slika iznimno draga jer je Job na sjajan način prikazao blaženo stanje dvojice muškaraca, što mu je bila podloga s jedne strane za kreativnost, a s druge dala mu je mogućnost da opiše kako čovjek može pobjeći od svakodnevnih problema.” i Linija Josipa Vanište ušla je u kolekciju na krajnje neobičan način. Nju je Vaništa posudio Muzeju suvremene umjetnosti gdje je dugo bila izložena, a cijelo to vrijeme Kallay je nagovarao Vaništu da mu je proda.

Kallay je uspio nagovoriti Vaništu da mu proda Crnu liniju

“Tako sam Modernoj galeriji oteo Crnu zastavu, remek-djelo moderne, a Muzeju suvremene umjetnosti Liniju, dva vrhunska rada značajnog suvremenog autora. A zapravo nikome nisam ništa oduzeo: iskoristio sam priliku što muzeji nisu mogli platiti odgovarajuću cijenu, pa sam to učinio ja. Jednom sam Vaništu isplatio kao vlasnika slike, a drugi puta kao autora.” Kallayeva kolekcija pridonijet će boljem poznavanju hrvatske likovne umjetnosti s kraja 19., tijekom i početkom 20. stoljeća. Kao i neke druge, tako i Kallayeva kolekcija otkriva neka dosad manje nepoznata djela čime obogaćuje našu kulturnu baštinu.

‘Ne odustajem, spreman sam ići iznad vlastitih mogućnosti’

Na pitanje je li najteže kupovati slike od nasljednika koji su sentimentalno vezani uz neku umjetninu, Kallay je odgovorio niječno. “Najteže je nabaviti slike od aktivnih kolekcionara: oni se teško odvajaju od umjetnina jer se odnose prema njima kao spram članova obitelji. Dakako, nasljednici često imaju sentimentalan odnos pa se i oni nerado odvajaju od dijelova kolekcije, no tu važnu ulogu imaju posrednici koji me štite od negativnih emocija nasljednika i na neki način mi pružaju zaštitu.” Kallay se slaže da je danas sve teže pronaći neki nepoznati ili manje poznati rad. “Internet je napravio pravu revoluciju i u potpunosti je promijenio način kako se otkrivaju vrijedne umjetnine i kako se njima trži. Vlasnici su danas puno osvješteniji, obrazovaniji i svjesniji vrijednosti ili potencijalne vrijednosti umjetnina koje posjeduju nego li su bili prije.”

‘Kad sam još kao odvjetnički vježbenik ugledao u antikvarijatu u Gajevoj malu sliku Jedna zima Mihovila Krušlina, morao sam je kupiti. Slika srećom dugo nije prodana, pa sam imao vremena skupiti novac’ Vjekoslav Skledar

Kallay o svojoj kolekcionarskoj strasti govori vrlo ležerno i opušteno. Kolekcionarstvo mu je dakako iznimno važno, ali na prvom mu je mjestu uvijek obitelj: to je razlog zašto uvijek spominje suprugu Ivu i njihovo dvoje djece kao ravnopravne vlasnike kolekcije. Važan mu je, dakako, njegov odvjetnički ured, ali i funkcija predsjednika Mačevalačkog saveza Hrvatske. “Ne bih htio mistificirati oko svog kolekcionarstva. Bio sam svjestan od prvog trenutka da ću morati uskladiti sve svoje aktivnosti i obveze ako se želim baviti skupljanjem slika. Nikada ne bih mogao biti kolekcionar da nemam svoj odvjetnički ured i da ne radim. Kolekcionarstvo je preskup hobi da bi se njime netko mogao baviti bez ozbiljnih prihoda. To je razlog zašto mi ujutro nije teško rano ustati i krenuti obavljati odvjetničke poslove.

Nekim kolegama zavidim na agresivnosti i nametljivosti koje im omogućuje da budu uspješni, drugima zavidim na financijskim sredstvima. Moja je pak osnovna karakteristika da sam vrlo uporan, da ne odustajem lako, da sam često spreman ići preko vlastitih financijskih mogućnosti. Te moje karakteristike vrlo su važne jer su mi omogućile da dođem do umjetnina koje mi ne bi bile dostupne s obzirom na moje financijske mogućnosti.”

‘Znao sam kupiti neka djela koja su objektivno bili promašaji’

Kallay je po pričama svojih kolega iznimno uspješan odvjetnik pa je bilo za očekivati kako će te svoje vještine iskoristiti pri gradnji svoje kolekcije. Međutim, priznaje da je iznimno uspješan samo kad brani interese svojih klijenata, ali da je, kad je o njemu osobno riječ, slab pregovarač i trgovac. “Kad želim nabaviti neku umjetninu koja mi se sviđa, koja mi je važna, onda znam izgubiti svaku kontrolu, što mi se nikada ne događa kada radim kao odvjetnik za druge.” Dodaje da svakoj odluci o kupnji prethodi dugo promišljanje, brojni razgovori, dugotrajno proučavanje literature vezane za autora i razdoblje u kojem je stvarao. Unatoč tome bilo je, po njegovu priznanju, krivih ili djelomice pogrešnih odluka.

“Često sam odbijao sam sebi priznati da sam pogriješio. No, to je put koji prolazi većina kolekcionara. I danas učim, jer je umjetnost nepregledno more u kojem si ne mogu utvarati da baš sve znam. Svakom pročitanom knjigom ili razgovorom shvaćam koliko malo znam. Znao sam kupiti neka djela koja su objektivno bili promašaji, bilo da sam ih preplatio ili nabavio sliku koja mi se kasnije nije uklapala u kolekciju. Tijekom kolekcioniranja razvijao sam vlastiti ukus i odnos spram umjetnosti, pa sam vremenom shvatio da nekoj slici u mojoj kolekciji više nije mjesto. Dok sam ju kupovao to nisam znao. Na početku sam bio ograničen financijskim sredstvima, a kasnije sam pokušao kolekciju pročistiti od nekih autora i djela koja mi se više nisu ni estetski ni umjetnički uklapala u moju viziju kolekcije. Imao sam također situacija, kojih se nerado sjećam, kad sam mogao nešto kupiti da sam brže reagirao ili ponudio veću cijenu. Ali, i to su neizbježne greške na kojima se uči. Presudni trenutak dogodio se bio kad sam prelomio u sebi da mogu razmišljati o kupovini najatraktivnijih slika na hrvatskom tržištu. Paralelno s tim saznanjem izgradio sam i vlastiti princip pristupa nabavci slika.”

Na tvrdnje kako u nas nema pravog tržišta umjetnina, kako nema kriterija po kojima se određuju vrijednost umjetnina, kako nema kritike koja bi stručno procjenjivala neka ostvarenja, kako se sve više galerija zatvara jer više nema kupaca, Kallay odgovara da se ne slaže s tim ocjenama. “Moje iskustvo govori da tržište ipak postoji, da funkcionira, no drugo je pitanje njegove kvalitete. Isto tako na tržištu se dobro znaju vrijednosti pojedinih djela i autora, a kritike o nepostojanju ili nedjelovanju tržišta dolaze od onih koji bi htjeli da neke slike vrijede više nego li je njihova trenutna cijena na tržištu. A što se tiče galerija, i u svijetu je trend da se galerije gase jer više nemaju onu funkciju koju su imale prije. Naprosto, galerije gube bitku s internetom, pa nije ni čudno da je njihova budućnost neizvjesna i upitna. Po meni je puno veći problem što je jedan krug ljudi prestao kupovati slike, a nove generacije koje stižu i koje su platežno sposobne, nemaju razvijenu svijest za kupovanje umjetnina. Ne razumiju da se slike ne kupuju samo da bi se uredio neki prostor, nego i zato što to predstavlja kvalitetnu investiciju, ali i nastojanje da se očuva kulturni identitet vlastite nacije. Dolazi do smjene generacija, kako na strani galerista i kolekcionara tako i na strani kupaca koji promišljaju umjetnost na drugačiji način nego do sada.”

Zašto je ipak izložbu u Modernoj galeriji odlučio podijeliti u dva dijela

Kallay se žali kako puno bitnih stvari u nas ne idu baš na ruku kolekcioniranju, od porezne politike do sustava školovanja. Žao mu je i ne razumije kad vidi prazne zidove u velebnim zgradama: zna da možda u tim modernim zdanjima nema mjesta za barokne slikare, ali postoji umjetnost koja odgovara i koja pristaje u takve prostore.
U Kallayevoj kolekciji, u kojoj su djela Medovića, Kovačevića, Auera, Račića, Steinera, Gecana, Trepeša, Varlaja, Becića, Kulmera, Mujadžića, Plančića, Uzelca, Motike, Glihe, Stančića, Murtića, Kristla, Picelja, Srneca, Ivančića, Price, Gattina, Bućana, Demura, Damjanovića, po ocjeni Igora Zidića, dvije su slike kameni međaši: To je H.D.TV TRI V, triptih Julija Knifera te Linija Josipa Vanište.

U izvrsnom predgovoru kataloga izložbe povjesničar umjetnosti Igor Zidić govori o tome kako su te dvije slike otvorile pitanje smisla Kallayeva kolekcioniranja, ali i njegova odnosa spram suvremene umjetnosti. Kupnja ta dva djela, kaže Zidić, označila je početak nabavke djela suvremenih umjetnika, a njegova kolekcija počela je angažiranije, aktivnije pa i agresivnije pratiti suvremenu umjetnost. Nakon toga Kallayeva zbirka obogaćena je postupno djelima avangarde četrdesetih i pedesetih godina, Motika, EXAT 51, Gorgone…. Zbog toga je Kallayeva kolekcija prerasla u dva djela: prvi dio obuhvaća liniju koja kreće s Babićevom Crnom zastavom i nastavlja se na druge umjetnike moderne do 60-ih godina prošlog stoljeća, a drugi dio obuhvaća radove avangarde, počevši od časopisa Zenit iz 20-ih godina prošlog stoljeća, preko umjetnika avangarde, neoavangarde i novih umjetničkih praksi na prostoru naše regije, a i drugih istočnoeuropskih zemalja.

Časopis Zenit, br. 17-18, 1922. godina

Prvi ili hrvatski dio zbirke analizirao je Igor Zidić, a avangardu i Gorgonu predstavio je ugledan povjesničar umjetnosti Jerko Denegri. Inozemnim autorima i djelima tekst je posvetila povjesničarka umjetnosti Ivana Janković. Kallay kaže kako je bilo dvojbi da možda kolekciju prikaže na dvije odvojene izložbe. “No, činilo mi se da je zanimljivije prikazati kolekciju odjednom, na što su me ponukale analize i razgovori s Ješom Denegrijem koji promišlja umjetnost na ovim prostorima kao dvije, čvrste zasebne linije. Sretan sam što sam na jednom mjestu mogao oživotvoriti te njegove ideje. Zbog koncepcije prostora Moderne galerije mogao sam kolekciju prikazati u dva povezana prostora: na lijevoj strani su djela moderne i njeno nasljeđe, a na desnoj avangarda i njeno nasljeđe, s tim da u toj podjeli nema nikakvih ideoloških primisli”. Zahvaljujući toj odluci posjetitelji će na jednom mjestu moći vidjeti dva umjetnička svijeta: jednom kojemu je važna tehnika slikanja, znanje, stručnost, likovno obrazovanje i drugom potpuno drugačijem, kojemu ništa od toga nije bitno, jer je jedino važna ideologija.

‘Dopuštam da sam griješio u svemu onomu što sam do sada birao’

Jerko Denegri, likovni kritičar i povjesničar umjetnosti koji je doktorirao na temu Umjetnost konstruktivnog pristupa: EXAT 51 i Nove tendencije, koji je bio kustos Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, kustos za izložbe Jugoslavije na pariškim i venecijanskom bijenalima te je predavao povijest suvremene umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u katalogu za izložbu, među ostalim, je zapisao: “U hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća moguće je pratiti više zasebnih i jednako značajnih problemskih smjerova utemeljenih na vrlo vrijednim pojedinačnim umjetničkim opusima, pri čemu jedan od takvih smjerova i onaj što se dade okupiti pod pojmovima u povijesno-umjetničkoj znanosti obilježenim formacijama avangarde u međuratnom i neoavangarde u poslijeratnom razdoblju. Upravo pod tim pojmovima i formacijama čini se da bi opravdano bilo okupiti umjetničke pojave što sežu, okvirno, od početka dvadesetih do kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a čine ih tijek kontinuiteta od zenitizma i dadaizma, preko skupina EXAT 51 i Gorgona, fenomena radikalnog enformela i priloga domaćih sudionika međunarodnih izložbi Nove tendencije, priređenih u Zagrebu između 1961. i 1973., sve do konceptualnih i postobjektnih ‘novih umjetničkih praksi'”.

Gledajući sa strane čini se da je lakše skupljati djela moderne jer su tu vrijednosni kriteriji već utvrđeni, ta su umjetnička ostvarenja već etablirana, dok je post moderna umjetnost tek na putu da bude valorizirana. Za kupnju radova konceptualnih umjetnika nema čvrstih putokaza, pa kolekcionari te vrste umjetnosti zapravo moraju sami uspostavljati kriterije vrednovanja te umjetnosti koja je odraz političkih i društvenih zbivanja od 1920. do pada Berlinskog zida. A to nosi sa sobom dakako i velike rizike.
No na temelju onoga što je izloženo u Modernoj galeriji može se reći da je Kallay dešifrirao i stvorio vlastiti kod po kojemu skuplja radove suvremene umjetnosti. Taj kod, među ostalim, znači da što je neki rad radikalniji, to mu je prihvatljiviji i zanimljiviji.

‘Za našu malu kulturu bitno je da bude otvorena i da se pravilno pozicionira jer će u protivnom ostati izolirana, autarhična i osuđena na propast’ Vjekoslav Skledar

“Kad sam kupovao djela moderne jedan od ključnih kriterija bio je da mi se slika sviđa. Taj odnos pokazao se vrlo važnim jer sam zahvaljujući njemu ipak napravio kolekciju koja je drugačije estetike od većine ostalih, premda znam da za mnoge ta moja estetika nije shvatljiva. Kad je pak riječ o konceptualnoj umjetnosti onda je pristup potpuno različit. I tu sam razvio kriterije koji su različiti od drugih kolekcionara. Da bi netko mogao smisleno kupovati i graditi kolekciju konceptualne umjetnosti valja puno toga naučiti, pročitati, razumjeti, shvatiti da bi onda u smislu tih saznanja mogao u nekom radu pronaći neku virtualnu ljepotu. U tom dijelu konceptualne umjetnosti nije najvažnije samo je li vam se nešto sviđa ili ne, nego se prije svega radi o tome shvaćate li značaj nekog djela u povijesnom, vremenskom, društvenom i socijalnom kontekstu. Pri tomu alati i znanja koje sam stekao i naučio iz moderne, nerijetko otežavaju ili ne koriste pri odabiru djela post moderne. Tu je pitanje estetskih kriterija u drugom planu.

Moja valorizacija konceptualne umjetnosti s naših i susjednih prostora, izraz je mojih današnjih unutarnjih saznanja. Možda će se te ocjene vremenom mijenjati, biti drugačije, ali kao što je kolekcija moderne, tako je i post moderna dio moje zbirke, rezultat mojih promišljanja i osobnog pristupa umjetnosti. Post moderna je, s obzirom na mjesto, vrijeme i ljude koji su je stvarali, vrlo iskrena umjetnost. Ona se bavi univerzalnim vrijednostima, promišljava univerzalne probleme i pokušava pronaći univerzalne odgovore. I zbog toga će biti uvijek aktualna i zanimljiva. Dopuštam da sam griješio u svemu onomu što sam do sada radio, no vrijeme će pokazati jesu li to bile pogrešne odluke ili nisu. Veseli me da tim procesima nema kraja.”

Zašto je ipak na kraju sa svojim slikama odlučio izaći iz anonimnosti

Uočljivo je da Kallay ni u moderni, a kamoli u posto moderni, ne robuje šablonama. I po tomu se razlikuje od drugih kolekcionara. Njemu nije samo bitno da se dokopa nekog remek djela, nego mu je jednako važno staviti ga u odgovarajući povijesni kontekst. Zahvaljujući tome Kallay svojom kolekcijom mijenja do sada uvriježena stajališta i ocjene, zasnovane na klasičnom promatranju i analizi umjetnosti. Na pitanje zašto je dio izložbenog prostora posvetio radovima suvremenih umjetnika iz Mađarske, Češke, Poljske, Slovačke, Kallay odgovara da mu je želja da to bude prozor u svijet. “Za našu malu kulturu bitno je da bude otvorena i da se pravilno pozicionira jer će u protivnom ostati izolirana, autarhična i osuđena na propast. Skupljanjem djela konceptualne umjetnosti želio sam širiti obzore, kontekstualizirati do sada kanoniziranu umjetnost i procjenjivati vrijednost djela po svjetskim kriterijima. Taj dio zbirke osim prozora u svijet, ujedno je i odskočna daska za revalorizaciju onoga što je do sada smatrano klasičnom umjetnosti. To nam onda pomaže da shvatimo gdje smo i kad bili, i zašto smo uopće bili tamo.”

Nije mali broj likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti u nas koji smatraju da djela suvremene umjetnosti neće preživjeti ispit vremena te da će vrlo brzo pasti u zaborav. Stoga ne čudi da ta vrsta umjetnosti u nas nije izborila pravo mjesto, a na nju se podsjetimo tek kad neki od naših suvremenih umjetnika, dobije priznanje u inozemstvu. “To je posljedica naše zatvorenosti te konzervativnosti koja prevladava u društvu. Svi oni koji zastupaju takva stajališta i koji dominiraju u nas na umjetničkoj sceni, boje se vanjskih utjecaja jer oni mijenjaju paradigme koje sada omogućavaju određenim društvenim skupinama i pojedincima da žive na račun drugih. Po mom skromnom sudu naša suvremena umjetnost nikad nije kaskala za svijetom, ona je ravnopravno korespondirala s onim što se zbivalo u našem okružju. Bila je iznimno aktualna u doba kad se javljala i predstavljala je čvrstu poveznicu sa svijetom. Bila je to jedna od rijetkih situacija kad smo bili ravnopravni sa svjetskim trendovima te vrlo internacionalni. Stoga želim da se naša suvremena umjetnost valorizira tako da joj se pomogne da se ukomponira u svjetske tokove na muzejskoj razini. Kad neko djelo uđe u taj prostor tada ga više nitko neće moći osporiti, onda će dosegnuti vrijednost koju takvi radovi imaju na zapadu”.

Kallay je na kraju razgovora kazao kako mu nije bilo teško donijeti odluku da izađe iz anonimnosti te da svoju kolekciju pokaže u javnosti. “Želim si utvarati da u onomu što će biti prikazano na izložbi, postoji jasan dokaz da moju kolekciju povezuje nit koja potvrđuje da se radi o kvalitetnim i dobrim radovima koji su značajni za samog autora, ali i za razdoblje u kojemu je nastalo. U kolekciji zasigurno ima djela koja su po svojim karakteristikama značajna više za mene i moje subjektivne kriterije, premda se neki s njima vjerojatno neće složiti. Ova izložba prilika je da kritički sagledam što sam do sada uradio i skupio, te da donesem odluke kako dalje, da dobijem odgovore gdje će me sve to odvesti. Vidjet ćemo što će iz svega toga izaći. Nisam se dvoumio oko toga hoću li svoja djela predstaviti javnosti. Mi koji imamo sreću da u svojim kolekcijama imamo vrijedna djela naše kulturne baštine, imamo obavezu čuvati ih, ali i učiniti dostupnima javnosti”.

Gospodina Kallayja i njegovu Crnu zastavu snimio je Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar

Mladen Pleše
Novinar
479 članaka Više o autoru
Više s weba