Suradnja s nasljednicima velikih hrvatskih umjetnika

Odvjetnik Silvije Hraste kaže kako je ideju za otvaranje takvog prostora dobio surađujući s brojnim umjetnicima koje zastupa po pitanju autorskih prava, ali i nakon iscrpnih razgovora s Čedomirom Komljenovićem. Inače, Komljenović je počeo kao fotograf kultnog magazina Start, a nakon preseljenja u London i Milano postao je marketinški stručnjak te promotor najvećih svjetskih brendova. Osmislio je i važan festival umjetnosti Art Masters u St. Moritzu u Švicarskoj te je jedan od utemeljitelja nagrade Laureus koja se svake godine dodjeljuje najboljim sportašima svijeta. Godinama je bio specijalni savjetnik predsjednika uprave Mercedesa Jürgena E. Schremppa, a još uvijek je najbliži suradnik vlasnika Richemonta, Johanna Ruperta.

Hraste kaže kako je godinama zastupao Dušana Džamonju, s kojim je s vremenom postao prijatelj, te Bracu Dimitrijevića, Borisa Bućana, Vladimira Dodiga Trokuta…. “Zaključio sam kako bi bilo korisno kad bih umjetnicima koje zastupam i s kojima surađujem ponudio prostor u kojemu bi mogli izlagati. Čedomiru Komljenoviću ta se ideja također svidjela pa je predložio da tu predstavljamo proizvode velikih svjetskih brendova i umjetnika s kojima je on godinama surađivao.

Konzultirao sam se sa sinom Duška Džamonje Fedorom, sinom Ede Murtića, Markom te sinom Vladimira Dodiga, Mislavom s kojima surađujem i s kojima je odmah dogovorena suradnja. Komljenović me upoznao s Marlene Taschen, kćeri velikog izdavača Benedikta Taschena te s uglednim svjetskim arhitektom Hanijem Rashidom. Oni su, zahvaljujući Čedi, odmah pristali na suradnju. Ohrabren, krenuo sam u definitivnu realizaciju tog projekta. Naprosto sam želio povezati svoj posao s umjetnošću te stvoriti brend koji će pomoći u promociji umjetnika”.

Dva kata svoje kuće pretvorio je u galeriju

Silvije Hraste s vremenom je, naime, postao i ozbiljan kolekcionar. Među ostalim posjeduje bogati opus Vladimira Dodiga Trokuta te respektabilnu zbirku radova Dušana Džamonje. Hraste se povezao s brojnim umjetnicima preko svog odvjetničkog društva Hraste & Partneri, koje se, uz širok dijapazon usluga iz svih pravnih područja, posebno specijaliziralo za zaštitu autorskih prava te prava intelektualnog vlasništva. Hraste je također osnovao neprofitnu udrugu za zaštitu prava koja se, uz zaštitu umjetnika, zalaže za njihov bolji društveni status te da se kupnja umjetničkih djela prizna kao porezni rashod. S Čedomirom Komljenovićem Hraste se upoznao na Svjetskoj izložbi u Milanu 2015. godine. Tada je Komljenović, u prostoru na kojemu je Mercedes izlagao svoje najnovije modele, uz svaki automobil postavio po jednu skulpturu Dušana Džamonje.

Komljenović je odvjetniku tada objašnjavao kako je prava šteta što Džamonjino stvaralaštvo u svijetu nije na pravi način valorizirano te da je potrebno učiniti nešto kako bi se skrenula pozornost na vrijednost njegovih kiparskih i arhitektonskih ostvarenja. U želji da promovira stvaralaštvo Dušana Džamonje, a uz odobrenje njegova sina Fedora, likovna manifestacije Art Masters u St. Moritzu, koju je utemeljio Komljenović, izdala je monografiju Četiri genija. U njoj su predstavljeni dizajner Ferrarija Flavio Manzoni, jedan od najvećih svjetskih arhitekata Hani Rashid, dirigent svjetskog glasa Valerij Gergijev te kipar Dušan Džamonja. Sponzori te monografije bili su Richemont grupa te famozni svjetski brand Cartier što je jamčilo prezentaciju na svjetskoj razini.

“Vrlo brzo sam se sprijateljio s Komljenovićem, a on me, kao prijatelja i savjetnika, uključio i u većinu svojih poslova. Došao sam u priliku surađivati s njegovim odvjetnicima i partnerima u inozemstvu što je doista velika čast jer kao odvjetnik iz male zemlje mogu sudjelovati u velikim međunarodnim poslovima. Kroz druženja smo došli na ideju da napravimo galeriju u kojoj bismo izložili radove Džamonje, Murtića i drugih hrvatskih umjetnika koji su povezani s mojim odvjetničkim društvom te svjetskih brendova s kojima surađuje Komljenović. Premda je bio dosta sumnjičav u pogledu mogućnosti realizacije tog projekta jer je razočaran načinom poslovanja i rada u Hrvatskoj, problem smo riješili tako da sam dva kata svoje kuće na Ribnjaku 40, u kojoj su moje kancelarije, pretvorio u galeriju”.

Kako je došlo do suradnje s čuvenom kućom Taschen

Ubrzo su Hraste i Komljenović osnovali tvrtku Symbol Quorum d.o.o. te započeli s realizacijom ideje, a arhitekt Marko Murtić prilagodio je prostor za predstavljanje umjetničkih djela i brendova. “Čedo Komljenović odavno ima posebne odnose s obitelji Benedikta Taschena pa smo s njegovom kćerkom Marlene dogovorili ekskluzivno pravo predstavljanja te online prodaju čitavog njihovog asortimana ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim zemljama u okruženju. Krajnji nam je cilj otvoriti distributivni centar za ovaj dio Europe te započeti s prodajom u vlastitim prostorima. Ta suradnja s kućom Taschen iznimno je važna jer našim umjetnicima pruža priliku da im ta svjetska kuća izda monografiju.

Za početak, u našim ćemo prostorima predstaviti neke od najvrednijih Taschenovih izdanja, među ostalim, monografiju o filmu Rocky i Sylvesteru Stalloneu te knjigu o Ferrariju. Također ćemo izložiti i knjige iz privatne kolekcije Čede Komljenovića, budući da je na njegovu inicijativu Taschen napravio velike monografije o manekenki Naomi Campbell, fotografu Helmutu Newtonu te automobilima Ferrari.”

Izdavački pothvat Benedikta Taschena svakako je jedno od poslovnih čuda u svijetu. Sa samo 19 godina otvorio je trgovinu stripova u Kölnu u Njemačkoj, a 1984. pozajmljenim novcem od tetke kupio je na sajmu u SAD-u, za jedan dolar po komadu, 40.000 ostataka monografije velikog belgijskog slikara Renea Magrittea na engleskom. U roku od dva mjeseca prodao je sve knjige po cijeni od 9,95 njemačkih maraka i tako zaradio prvi novac. Ohrabren tim uspjehom, objavio je luksuznu monografiju o fotografkinji Annie Leibovitz koja je odmah rasprodana. Krajem 1990-ih Taschen je izdao “najveću knjigu 20. stoljeća” SUMO, a potom i najuspješniji naslov tvrtke u posljednjih deset godina GOAT – Greatest of All Time, u počast Muhammedu Aliju. U njoj je objavljeno gotovo 800 stranica arhivskih i originalnih fotografija, grafičkih radova i članaka i eseja.

Pripremaju i Montijev korner, s Komljenovićevim opusom

Kompanija Taschen ima više od 250 zaposlenika u uredima u Berlinu, Kölnu, Hong Kongu, Londonu, Los Angelesu, Madridu, Parizu i Tokiju te izdaje knjige na više od dvanaest jezika. Taschen je postao i veliki sakupljač umjetnina pa ga je ARTnews ubrojio među 200 najboljih svjetskih kolekcionara. Njegovo se bogatstvo procjenjuje na stotine milijuna dolara, a sve ih je zaradio isključivo izdavanjem i prodajom knjiga.

Primjerice, knjiga o fotografkinji Annie Leibovitz stoji danas 5.000 dolara, o fotografu Davidu Baileyu 10.000 dolara, o likovnom umjetniku Jeffu Koonsu 12.000 dolara, o Rolling Stonesima 8.000 dolara, o Sylvesteru Stalloneu i njegovom filmu Rocky 5.000 dolara, dok je knjiga o tibetanskim muralima dosegla cijenu od 25.000 dolara. Monografija o Muhammadu Aliju može se kupiti za 2.500 dolara, knjiga o fotografu Helmuthu Newtonu za 15.000 dolara, dok se monografija o bugarsko-marokanskom umjetničkom paru Christo i Jeanne-Claude prodaje za 30.000 dolara. U Zagrebu će prvi puta biti predstavljena monografija o Ferrariju čija se vrijednost procjenjuje na 25.000 dolara.

Na pitanje kakvu suradnju očekuje sa stranim brendovima i autorima, Silvije Hraste navodi primjer egipatsko-američkog arhitekta Hanija Rashida. “S njim ćemo surađivati u segmentu arhitekture. On je naš ugovorni partner, planiramo izložbu njegovih radova, a poslovna ideja je da segment autorskih prava i genijalne arhitektonske ideje, kao i umjetnička djela Dušana Džamonje, implementiramo u projekte Hani Rashida”. Hraste ističe kako očekuje da će suradnja s najpoznatijim svjetskim brendovima omogućiti da djela naših umjetnika postanu dio raznih luksuznih proizvoda, primjerice, nakita, suvenira…

Prisjeća se kako je uspio nagovoriti Komljenovića da u suterenu zgrade na Ribnjaku 40 urede prostor koji će se zvati Montijev kutak ili korner. “Tu ćemo izložiti njegov bogati autorski opus. Već nam je poslao puno materijala, predmeta, fotografija, naslovnica najvećih svjetskih časopisa, knjiga, brošura, portreta brojnih poznatih ličnosti iz svijeta filma, automobilizma, politike, biznisa… Čedin opus je nevjerojatan i zacijelo će taj postav pomoći da se napokon shvati što je sve radio i napravio u svijetu biznisa. Kod čovjeka tog kalibra posebno me impresioniralo to što je uspio ostvariti prisne odnose s najvećim svjetskim ličnostima i poslovnim ljudima, ali i s bezbroj običnih ljudi, od čuvara parkirališta i radnika na benzinskim crpkama do njegovih susjeda seljaka u San Nazzaro Sessia i konobara.”

Monografija o Džamonji za Bijenale arhitekture u Veneciji

Čedomir Komljenović iznio je svoju viziju kako bi se njihov projekt trebao razvijati. “Ideja je da s jedne strane svijetu predstavimo umjetnike iz Hrvatske i cijele regije koji imaju goleme potencijale, ali u inozemstvu nisu dovoljno afirmirani te da u Zagrebu izložimo radove najpoznatijih likovnih imena današnjice. U prvoj fazi u galeriji će biti izložena izdanja kuće Taschen, u drugoj fazi želimo s Fedorom Džamonjom osnovati fondaciju koju bi poduprli Flavio Manzoni, Hani Rashid te dirigent Valerij Gergijev. Želimo napraviti monografiju o Džamonji koja bi sljedeće godine bila predstavljena na Bijenalu arhitekture u Veneciji”. Što se pak tiče njegovih osobnih planova Čedomir Komljenović kaže da se više ne namjerava baviti luksuznim brendovima već da će početi izdavati specijalizirane knjige i časopise.

Ljubav spram likovne umjetnosti Hraste je stekao družeći se i surađujući s brojnim slikarima i kiparima kao odvjetnik. Kad je 1989. otvorio samostalni odvjetnički ured, Ante Marković, tadašnji predsjednik vlade bivše Jugoslavije, započeo je s reformama. Kako su se nazirale velike političke promjene, a počela su se otvarati i prva privatna poduzeća, većina njegovih klijenata dolazila je iz redova potencijalnih poduzetnika. Od završetka studija prava Silvije Hraste radio je u odvjetničkoj kancelariji svog oca, koji je ostvario veliku pravosudnu karijeru. Uz njegovu pomoć Silvije se upoznao s ekonomskom problematikom i brojnim uglednim ljudima. Nakon raspada Jugoslavije, s obzirom na to da je nestao Savezni ured za patente i registraciju tvrtki, sve domaće i svjetske kompanije morale su se preregistrirati u svakoj novonastaloj državi.

Razvijanje poslova ranih devedesetih

Tako je u postupku preregistracije stečenih i prijavljenih prava u svakoj novoj državi bilo otvoreno između 3.000 do 6.000 predmeta koliko ih je bilo u Saveznom uredu, dakle, ukupno oko 30.000 predmeta. Osim preregistracije morala su se iznova u svakoj državi zaštiti prava industrijskog vlasništva. Kako je Hraste već od ranije bio u toj problematici, a nakon smrti oca 1992. preuzeo je i njegovu kancelariju, nastavio je surađivao s odvjetničkom kancelarijom Srđe Popovića u Beogradu, koja je tada bila najveća u bivšoj državi.

Popovićev ured zastupao je većinu velikih stranih kompanija pa su Hraste i on 1993. osnovali tvrtku Tane Patents, koja se bavila zaštitom intelektualnog vlasništva u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Sloveniji, Makedoniji, Kosovu, Crnoj Gori, Albaniji. Zadaća Tane bila je suradnja sa svim specijaliziranim državnim zavodima za zaštitu intelektualnog vlasništva te održavati i prenositi ta prava, prijavljivati nova, plaćati državne pristojbe, davati licence te kad dođe do povrede prava zatražiti njihovu zaštitu kroz upravni ili sudski postupak.

Kako su se u Jugoslaviji objavljivale Playboy fotografije

“Kancelarije u Zagrebu i Beogradu bile su u suštini patentni zastupnici, koje su u drugim državama osnivali svoje podružnice, koje su vodili mlađi domaći stručnjaci. Njima smo dali naše znanje i na tisuće klijenata, a oni su bili naši podizvođači radova”. Silvije Hraste početkom devedesetih zastupao je gotovo sve strane tvrtke koje su pokušavale zaštititi sve vrste svog vlasništva. “Razina svijesti o poštivanju prava vlasništva bila je tada vrlo niska. Nije se poštivalo čak ni vlasništvo stana, pa se olako ulazilo u tuđe nekretnine, a u takvoj situaciji bilo je nemoguće štititi nešto neopipljivo kao što su autorska prava. Politika velikih svjetskih kompanija nije bila utjerivanje novca, već su tražili od onih koji su zlorabili njihovo intelektualno vlasništvo da prekinu s takvom praksom.”

Najpoznatiji slučaj dogodio se nakon što su u nekim medijima objavljene fotografije glumice Brigitte Nielsen iz američkog Playboya bez njihove suglasnosti. “To je tada bio svojevrstan standard i uobičajeno pa me Playboy angažirao kako bih uvjerio medije s prostora bivše Jugoslavije da ne mogu koristiti njihove fotografije i materijale. Nakon brojnih sastanaka i pregovora svi su mediji potpisali dokument da to više neće raditi te su preuzeli obvezu objaviti kako su prekršili autorska prava Playboya. Potom smo u svim zemljama bivše Jugoslavije kupovali novine i časopise kontrolirajući poštuju li postignuti sporazum. Ideja Playboya nije bila naplatiti odštetu već afirmirati svijest o tomu da se ne smije koristiti tuđi rad.“

Gospođa iz Zagreba koja je silno htjela da joj se butik zove Chanel

Hraste je ispričao kako je veliko iskustvo stekao surađujući s hrvatskim iseljenikom Antom Maglicom, poduzetnikom i izumiteljem čuvene baterije Maglite zahvaljujući kojoj je stvorio veliki poslovni imperij u SAD-u. Njegove lampe koristila je američka vojska i policija, ali kako nije imao dovoljno novca, nije zaštitio svoje patente u svijetu, nego samo u SAD-u. To su iskoristili Kinezi koji su počeli masovno proizvoditi lažne Magličine lampe te ih distribuirati po svijetu tako da su ih kupovale čak i Njemačke željeznice.

Premda ta prava nisu bila zakonski zaštićena u Europi, Maglica je uspio, koristeći autorsko pravo na trodimenzionalni žig, autorstvo i pravo na dizajn, dokazati da je posrijedi nepošteno tržišno natjecanje. “Na temelju sudske odluke prisilili smo distributere da prekinu s kupovinom Magličinih lampi iz Kine”, kaže. Na kraju je Maglica, koji je imao veliku mašineriju u Njemačkoj, javno uništio sve kineske lažne lampe što je bila dodatna promocija njegovih proizvoda. Maglica je nažalost bezuspješno pokušavao preseliti veliki distributivni centar iz Frankfurta na rodni Zlarin, no u nas za to nije bilo nikakvog interesa ni sluha jer se svi boje jakih pojedinaca.”

Jedan od najpoznatijih sporova Hraste je početkom devedesetih vodio protiv poduzetnice koja je u Zagrebu svom salonu dala ime Chanel. Kako nije pristala promijeniti ime slučaj je završio na sudu koji je presudio u korist francuskog modnog branda. No, najviše posla Hraste je imao s farmaceutskim kompanijama. Farmaceutski gigant Pfizer dao mu je punomoć za vođenje većine predmeta na području bivše Jugoslavije. “U to doba farmaceutska industrija bivše države bila je ozloglašena zbog nepoštivanja vlasničkih i intelektualnih prava. Naime, u bivšoj državi zakon je omogućavao da domaće farmaceutske tvrtke kopiraju tuđe lijekove, daju im novo ime i onda ih izvoze u Rusiju i ostale bivše komunističke države. Bili su to poslovi vrijedni stotine milijuna dolara pa je trebalo dosta vremena da se takva praksa iskorijeni.”