Jednako kao što su za ovu priču posve nebitne rasprave o tome je li Čolaković bio istinski sljedbenik ustaškog režima i ideologije ili tek karijerni oportunist kakvih ovdje imamo u izobilju. U isti rang spada i rasprava o tome je li on bio dobar književnik ili nije. To može biti važno pitanje u književnim raspravama, ali ovdje je otprilike relevantno, koliko i ona famozna izmotavanja da su ulice imenovane po Mili Budaku književniku, a ne po Mili Budaku ustaškom ministru. Riječ je naravno o istoj osobi.
Zanimljivo je kako se ista rasprava na temu Čolakovića vodila u Sarajevu još 2015. godine, kada je jedan od prijedloga na Skupštini Kantona Sarajevo bio da se osnovna škola u Hadžićima nazove po njemu. Argumentacija zagovaratelja i protivnika je bila otprilike ista, pri čemu su na posve jednak način zagovaratelji lažno tvrdili da bi školu imenovali zbog njegovog književnog rada, a ne zbog cijelog simboličkog paketa koji Čolaković sa sobom nosi.
Ideološko premapiranje grada
Da je riječ samo o piscu, čitav niz drugih bi prije njega zasluživao dobiti takvu počast. Uzmimo samo Đermana Ćiću Senjanovića, koji jeste bio fetivi Splićanin, ali je, osim što se rodio u Splitu, prvih 12 godina života proveo u Zagrebu, jednako kao i kompletan studij i o samom gradu je dosta pisao. Posebno stoga što je Čolaković za života bio zanemariv broj godina vezan za Zagreb. Dakle, ukoliko mu se ne odaje počast kao piscu bitno obilježenim Zagrebom ili obratno, opet dolazimo na isto. Honorira ga se na nacionalnoj razini, parkom u glavnom gradu, što je opet politička poruka.
Sve to nas dovodi do najbitnijeg. Enver Čolaković, živeći u ratnom Sarajevu i kasnije u ratnom Zagrebu, ni na jedan način nije mogao ne znati kako zapravo izgleda stvarnost ustaške države. Nije mogao ne biti informiran o strašnoj tzv. Luburićevoj kući-mučilištu u Sarajevu, o progonima Srba, o strijeljanju kolega pisaca u Kerestincu, Price, Cesarca, Adžije, Keršovanija i ostalih. Pored toga Čolaković evidentno nije bio glup čovjek i moralo mu je biti savršeno jasno da je riječ o kolaboracionističkoj nacističkoj državi, s istom takvom ideologijom krvi i tla. Znajući sve to on je pristao primati državne počasti i biti javni službenik jedne takve zemlje.
To konkretno znači da je bio čovjek bez ikakvih moralnih skrupula i svakako nije netko koga bi trebalo honorirati počastima i nuditi ga kao bilo kakvog uzora društvu i novim naraštajima. Oni koji su predložili i izglasali ovo, kao i oni koji će to tek napraviti, na čelu s ključnim čovjekom koji omogućuje ovakvo ideološko premapiranje grada, a riječ je naravno o Milanu Bandiću, uostalom sve ovo jako dobro znaju. I ne imenuju park po Čolakoviću unatoč tome, nego baš zbog toga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravo pitanje nije je li Enver Čolaković bio ustaša ili ne, nego čime zaslužuje park u centru Zagreba
Park kod Martićeve nazvat će po čovjeku koji se super uklapa u Hasanbegovićev narativ i ideološko premapiranje grada
Jednako kao što su za ovu priču posve nebitne rasprave o tome je li Čolaković bio istinski sljedbenik ustaškog režima i ideologije ili tek karijerni oportunist kakvih ovdje imamo u izobilju. U isti rang spada i rasprava o tome je li on bio dobar književnik ili nije. To može biti važno pitanje u književnim raspravama, ali ovdje je otprilike relevantno, koliko i ona famozna izmotavanja da su ulice imenovane po Mili Budaku književniku, a ne po Mili Budaku ustaškom ministru. Riječ je naravno o istoj osobi.
Da se ne lažemo, zagrebačke gradske vlasti namjeravaju imenovati jedan park po Enveru Čolakoviću isključivo zbog toga što se on po porijeklu i političkom te etičkom izboru da prihvati biti dužnosnik ustaške države, savršeno uklapa u narativ kojega bi Zlatko Hasanbegović želio izgraditi o integrirajućem hrvatsko-bošnjačkom hrvatstvu, s pozadinom u pravaško-ustaškoj ideologiji. Svako drugo objašnjenje ove odluke ne može biti uvjerljivo pa je najbolje da ga oni koji to predlažu i ne nude.
Jednako kao što su za ovu priču posve nebitne rasprave o tome je li Čolaković bio istinski sljedbenik ustaškog režima i ideologije ili tek karijerni oportunist kakvih ovdje imamo u izobilju. U isti rang spada i rasprava o tome je li on bio dobar književnik ili nije. To može biti važno pitanje u književnim raspravama, ali ovdje je otprilike relevantno, koliko i ona famozna izmotavanja da su ulice imenovane po Mili Budaku književniku, a ne po Mili Budaku ustaškom ministru. Riječ je naravno o istoj osobi.
Zanimljivo je kako se ista rasprava na temu Čolakovića vodila u Sarajevu još 2015. godine, kada je jedan od prijedloga na Skupštini Kantona Sarajevo bio da se osnovna škola u Hadžićima nazove po njemu. Argumentacija zagovaratelja i protivnika je bila otprilike ista, pri čemu su na posve jednak način zagovaratelji lažno tvrdili da bi školu imenovali zbog njegovog književnog rada, a ne zbog cijelog simboličkog paketa koji Čolaković sa sobom nosi.
Ideološko premapiranje grada
Da je riječ samo o piscu, čitav niz drugih bi prije njega zasluživao dobiti takvu počast. Uzmimo samo Đermana Ćiću Senjanovića, koji jeste bio fetivi Splićanin, ali je, osim što se rodio u Splitu, prvih 12 godina života proveo u Zagrebu, jednako kao i kompletan studij i o samom gradu je dosta pisao. Posebno stoga što je Čolaković za života bio zanemariv broj godina vezan za Zagreb. Dakle, ukoliko mu se ne odaje počast kao piscu bitno obilježenim Zagrebom ili obratno, opet dolazimo na isto. Honorira ga se na nacionalnoj razini, parkom u glavnom gradu, što je opet politička poruka.
Sve to nas dovodi do najbitnijeg. Enver Čolaković, živeći u ratnom Sarajevu i kasnije u ratnom Zagrebu, ni na jedan način nije mogao ne znati kako zapravo izgleda stvarnost ustaške države. Nije mogao ne biti informiran o strašnoj tzv. Luburićevoj kući-mučilištu u Sarajevu, o progonima Srba, o strijeljanju kolega pisaca u Kerestincu, Price, Cesarca, Adžije, Keršovanija i ostalih. Pored toga Čolaković evidentno nije bio glup čovjek i moralo mu je biti savršeno jasno da je riječ o kolaboracionističkoj nacističkoj državi, s istom takvom ideologijom krvi i tla. Znajući sve to on je pristao primati državne počasti i biti javni službenik jedne takve zemlje.
To konkretno znači da je bio čovjek bez ikakvih moralnih skrupula i svakako nije netko koga bi trebalo honorirati počastima i nuditi ga kao bilo kakvog uzora društvu i novim naraštajima. Oni koji su predložili i izglasali ovo, kao i oni koji će to tek napraviti, na čelu s ključnim čovjekom koji omogućuje ovakvo ideološko premapiranje grada, a riječ je naravno o Milanu Bandiću, uostalom sve ovo jako dobro znaju. I ne imenuju park po Čolakoviću unatoč tome, nego baš zbog toga.