Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Praznik na dan pada Vukovara? Prva stvar koju će neka nova vlast, jednom, trebati ukinuti

Postoji li logično objašnjenje zašto bi blagdan postao dan pada Vukovara, a ne njegovog povratka Hrvatskoj?

Bez straha od Drugih, HDZ i slični gube birački zamah. Bez straha od Drugih nestaje potreba da se birači lišeni potrebe za postavljanjem suvišnih pitanja trpaju u zajedničku, obrambenu formaciju. Zato je taj strah, zapravo, jedna od glavnih tekovina svih ratova devedesetih i zato na nju valja neprestano podsjećati, stalno držati prst na crvenom alarmu prijeteće nacionalne ugroze, pa ako treba i nelogičnim, neukusnim i ciničnim praznikom.

Bio je sedamnaesti dan kolovoza 1990. godine. U sjevernom predgrađu Benkovca, preko ceste koja je bila jedna od veza kontinentalnog i obalnog dijela Hrvatske, lokalni Srbi postavili su prve barikade. Tako je počela tzv. balvan revolucija, odnosno pobuna dijela Srba u Hrvatskoj koja je bila uvod u rat kasnije nazvan domovinskim. Pa eto, nitko se još nije sjetio da 17. kolovoza u Hrvatskoj bude barem spomen dan, ako ne već i punokrvni državni praznik s pripadajućim neradnim danom.

Zato se aktualna vlast danas, 24 godine nakon završetka rata, sjetila predložiti da najužasniji dan rata postane državni praznik. Da se tako, neradnim danom, valjda i prigodnim roštiljem i druženjem s obitelji i prijateljima, obilježi dan kad je pao Vukovar i kad su u tom gradu kulminirali ratni zločini nad Hrvatima.

Panika i Vučić

Da, velika je panika, HDZ je prošao loše na europskim izborima, prednost predsjednice Republike u anketama se sve upadljivije smanjuje, a stranka se iznutra i izvana trese poput pruta zaboravljenog na vjetru. Pa se igra na potvrđeno isplativu kartu – da se iz žrtve jednog ubijanog grada izvuče još malo rutinske političke koristi.

Ovaj put su, međutim, brutalno prijeđene sve granice dobrog ukusa. Ovaj put Andrej Plenković povlači potez koji je gotovo jednako sumanut kao da se ubuduće u Hrvatskoj obilježava 17. kolovoza ili kao da Aleksandar Vučić 5. kolovoza proglasi neradnim danom u Srbiji i sjećanjem na sve srpske žrtve u ratovima devedesetih. No, kako je isisavanje političke srčike iz kostiju žrtava rata prokletim protokom vremena sve zahtjevniji posao, ne valja unaprijed odbaciti ni slično bizarne buduće zaplete…

Duboko nepoštivanje žrtve

Praznik na dan pada Vukovara nije samo nelogičan, ili neukusan. On je i znak dubokog nepoštivanja žrtve tog grada, koja se lapidarno koristi kao marketinški ulog za (još jednu) političku kampanju, kao i krajnje ravnodušnosti prema njegovoj budućnosti. Radi se o želji da se Vukovar pretvori u trajni nadgrobni spomenik, pod kojim bi se, u obredno redovitim razmacima, simbolički polagala prisega vjernosti naciji, državi i, nemojmo se lagati, Stranci.

Priča o Vukovaru, međutim, koliko god vas lagali, nije samo priča o ratnom porazu i strašnim zločinima koji su uslijedili. Hrvatska je taj rat, kojeg je bitka za Vukovar bila integralni dio, na kraju dobila. I to ne samo slavljenim 5. kolovozom 1995. godine. U Vukovaru je pobjeda ostvarena 15. siječnja 1998. godine, kad je završena mirna reintegracija hrvatskog istoka. Kako, pobogu, vladajućima kad već predizborno tumbaju po blagdanima, nije palo na pamet taj dan proglasiti praznikom? Taj 15. siječnja, kad nije bilo žrtava, leševa i ratnih zločina? Kad je Hrvatska, definitivno i konačno, pobijedila u ratu?

Strah od Drugih

Problem je što se s 15. siječnjem gubi mitski neprijatelj. Ako nema ledenog podsjećanja na zlo koje je tog studenog prije 27 godina orgijalo u Vukovaru, već se slavi početak makar pokušaja suživota, gubi se glavno pogonsko gorivo skoro svih desnijih stranaka na prostorima bivše zajedničke zemlje – strah. Bez straha od Drugih, HDZ i slični gube birački zamah. Bez straha od Drugih nestaje potreba da se birači lišeni potrebe za postavljanjem suvišnih pitanja trpaju u zajedničku, obrambenu formaciju. Zato je taj strah, zapravo, jedna od glavnih tekovina svih ratova devedesetih i zato na nju valja neprestano podsjećati, stalno držati prst na crvenom alarmu prijeteće nacionalne ugroze, pa ako treba i nelogičnim, neukusnim i ciničnim praznikom.

Od kraja rata su, međutim, prošle 24 godine. Prije 21 godine završena je mirna reintegracija. Nekako je valjda sazrelo vrijeme i da oporba u Hrvatskoj kaže da je dosta straha, onog od optužbi vladajućih za tobožnji nedostatak patriotizma. I da, kad je Vukovar u pitanju, prije svega obeća jednu jedinu stvar – ukidanje praznika koji živi grad reducira na trajni memorijalni centar – odmah, prvi dan nakon konstituiranja novog Sabora.

Jasmin Klarić
Telegram autor
161 članak Više o autoru
Više s weba