Po zvuku je razlikovao vrste bombi

Kovač je rođen u Vinkovcima, a odrastao je u Županji. Obitelj je bila skromna, službenička. Otac i majka su nakon rata ostali bez posla, a osim njega, tu su bila još dva sina. Kovač kaže da mu relativna oskudica nije teško padala. Možda zbog toga što je do tada već proživio pet znatno težih, ratnih godina. „Taman sam krenuo u prvi razred kada je počeo rat. Županja je bila u specifičnom položaju, okružena sa tri strane. Ubrzo sam po zvuku naučio razlikovati pucaju li na nas s juga iz Bosne ili s istoka iz okupiranog dijela Slavonije. Mogao sam razlikovati i oružja iz kojih su nas gađali, je li u pitanju VBR, minobacač ili nešto treće. Mogao sam čak predvidjeti i koliko sekundi imam da se bacim na zemlju”, započinje Kovač svoju priču.

“Sve do 14 godine reagirao sam na glasne zvukove u prometu. To je normalno, pet sam godina sam sebe trenirao da se u takvim situacijama bacim na tlo. Svašta smo doživjeli tih dana. Sjećam se, tata je napravio improvizirano sklonište u dvorištu. U dvorištu smo imali onu rupu iz koje automehaničari popravljaju aute. Tu rupu smo ogradili vrećama pijeska i drvima, u tome smo pomagali braća i ja, i to nam je bilo sklonište. Uvijek kada bi počelo granatiranje, ako smo bili sretni da se zateknemo blizu kuće, sklanjali smo se unutra. Ma, bilo je nekih zaista jezivih situacija.

Jednom smo se moj brat Alen i ja našli vani kada su počele padati granate. Roditelji su nas uvijek učili da se u takvim situacijama sklonimo u najbližu zgradu, po mogućnosti neku sa skloništem. Kad smo shvatili što se događa, počeli smo trčati prema skloništu, u jednom trenutku Alen je naglo stao, zaustavivši i mene. Nikada to nismo radili za vrijeme napada, ali tada smo stali, i trenutak kasnije se dva metra ispred njega zabio ogroman geler. On taj geler i dan danas čuva. Da smo nastavili trčati, geler bi sigurno pogodio barem jednoga od nas”, prisjeća se Kovač.

Nije važan talent, vrijedi samo rad

„Te priče sada zvuče zanimljivo, ali mi pet godina nismo imali djetinjstvo. Znam da je bilo mjesta koja su prošla gore od Županje, i da smo na neki način imali sreće jer barem nismo okupirani, ali to je bio jedan užasan period moga života. Ako je u svemu tome bilo nečeg dobrog, to su prijatelji koje smo stekli i lekcije koje sam naučio. Neki ljudi iz Vukovara kojima su moji roditelji pomagali i danas su bliski obiteljski prijatelji. Među njima je bilo i Srba, i tada sam, usprkos ratu, shvatio da ljude ne treba dijeliti po nacionalnosti. Ti Srbi su bili žrtve kao i Hrvati, bježali su na hrvatski teritoriji, bili su lojalni novoj državi”, govori nam.

Nekoliko godina nakon završetka rata Kovača je sportska karijera odvela u Zagreb. Nogomet je počeo igrati u Županji, a tata mu je napravio program dodatnih treninga, mimo onih u klubu. „Tako je to kod nas, sve sportaše i sportske obitelji u Hrvatskoj stvorio je tata”, kaže Kovač. Kako je radio dodatno, uskoro je počeo odskakati od svih drugih. „To je nešto što želim naglasiti: rad je bitan. Nitko nije toliko talentiran da će uspjeti bez rada. Samo sam radio puno više nego svi drugi, i uskoro sam počeo upadati u selekcije Slavonije i Baranje, pa u selekcije za hrvatsku reprezentaciju, i uskoro mi je stigao poziv iz NK Zagreba. S 14 godina sam prešao u taj klub i otišao živjeti u glavni grad.”

Osjetio zakon ulice

Kovača je klub smjestio u učenički dom u Marulićevoj. „I to je bila vrijedna lekcija. Sam dođeš u dom, i tamo se nađeš okružen s 50 ili 100 drugih hahara, pa ubrzo naučiš što je to zakon ulice.” Kasno je ušao u pubertet, i uvijek je bio najsitniji u svome godištu. Nasilnici su smjesta navalili. „To se događa u svim domovima i sličnim institucijama. Prvih par noći pokušavaju vas zastrašiti na sve načine. Ako ustuknete samo jednom, možete očekivati da će vas terorizirati cijelu godinu. Nikada nisam počinjao tučnjave, ali tamo sam se morao tući. Na kraju sam u hijerarhiji tog čopora zauzeo dovoljno visoko mjesto da me nitko nije pokušavao napasti.”

U NK Zagrebu je konkurencija bila velika, a Kovač je došao iz provincije i nije imao nikoga tko bi ga gurao. Igrao je protiv Modrića i Kranjčara, prisjeća se, trudio se, ali nije imao sreće s ozljedama, a ni veze koje bi mu pomogle da postane profesionalac. „Ako niste Dražen Petrović ili Luka Modrić, svjetski talenti, teško je uspjeti bez nekoga iza sebe”, kaže. Iz Zagreba su ga slali na posudbe u niže lige, i premda se nogometom nastavio baviti do 26. godine, brzo je shvatio da bi bilo pametno nešto uložiti i na kartu obrazovanja.

„Nisam na početku lovio ocjene, još sam mislio da ću uspjeti u nogometu, ali i uz dva treninga dnevno u gimnaziji uspijevao sam prolaziti s vrlo dobrim. Razmišljao sam hoću li studirati fiziku, kineziologiju ili ekonomiju. Shvatio sam da fiziku neću moći završiti uz nogomet, sportom sam se bavio i ovako, pa je zbog toga otpala kineziologija, na kraju sam upisao Ekonomski fakultet u Zagrebu”, objašnjava Kovač.

 

U privatnom sektoru naučio što je ekonomija

Ne namjerno, intervju s Kovačem dogovorio sam na dan kada je zakazao prvu konferenciju za medije nakon objave kandidature. U početku mi se činilo da će nas presica omesti, ali kasnije sam shvatio da imam odličnu priliku promatrati kako će se novi predsjednički kandidat ponašati u stresnoj situaciji. Znao sam da nije potpuni amater, predavao je na fakultetu, ali jedna je stvar stati pred pristojne princetonske studente, a nešto je sasvim drugo izaći pred kamere i mikrofone hrvatskih medija. Tek sam kasnije doznao da je riječ o čovjeku koji je u ranim dvadesetima prodavao osiguranje po kućama. Ako je treme bilo, pred kamerama je nije pokazao. Kratko je iznio svoj program, sigurno odgovorio na jedno novinarsko pitanje, i presica je zaključena nakon 15-ak minuta, bez vidljivih ožiljaka na Kovaču. Prvi ispit je položio, vidjet ćemo kako će to izgledati ako dogura do TV debate s, recimo, Zoranom Milanovićem.

Sjedamo u kafić i Kovač mi počinje pričati o studentskim danima. Sudeći po tonu glasa i izrazu lica, ratno djetinjstvo i prekinuta nogometna karijera kod njega danas izazivaju manje ogorčenja nego stvari koje je doživio na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Tamo je diplomirao i magistrirao, shvatio da ga zanima znanost, odlučio izgraditi akademsku karijeru, i na kraju doživio ono što opisuje kao najveću nepravdu koja ga u životu snašla. „Pogodilo me to što nisam mogao dobiti posao na Ekonomskom fakultetu. Zapošljavala su se djeca profesora i ministara, na studentskim izborima su se otvoreno krali glasovi, a za dekana je umjesto profesora Borne Bebeka, čovjeka koji je završio London School of Economics, izabran čovjek sa Sveučilišta u Mostaru”.

Razočaran takvom situacijom, Kovač je pronašao posao u privatnom sektoru. „I za vrijeme fakulteta sam se uzdržavao sam, radio sam preko SC-a. Sjećate se onih knjiga koje su se u prošlom desetljeću masovno prodavale uz novine? Ja sam ih pakirao.” Kasnije se bavio financijskim posredovanjem, prodajom životnog osiguranja, stambenih štednji i dionica. Na tom poslu je, kaže, zapravo shvatio što je ekonomija. „Otkrio sam kako je to kad je sto posto plaće varijabilno, odnosno ovisi o učinku. Kod nas je sustav plaća i nagrađivanja stari socijalistički, gdje postoji samo fiksni dio, a nema varijabilnog. Mogu reći da sam se osobno osvjedočio što je tržište, a to ne može nitko tko čitav život sjedi udobno uvaljen u nekom institutu”, ističe.

Najvažnija kvalifikacija je stranačka iskaznica

Solidno je zarađivao, ali kaže da mu je postalo dosadno. Na kraju je shvatio da je znanost njegov poziv, pa se poželio vratiti na fakultet i upisati doktorski studij. „Problem s doktorskim studijem ekonomije je to što on košta 18 tisuća eura. I to pokazuje kako smo u Hrvatskoj stvorili čitav niz lažnih doktora znanosti. Tko toliko može platiti doktorat? To vam neće platiti niti jedan privatni poslodavac. Plaćale su državne firme, i to političkim kadrovima. Tako smo stvorili generacije doktora znanosti kojim je glavna kvalifikacija članstvo u HDZ-u i SDP-u.”

Kovač se dvije godine pripremao za upis na doktorat, ciljajući velika američka sveučilišta koja su mu mogla ponuditi stipendiju. Planove mu je poremetila teška bolest koja je zadesila njegovu majku. „Htio sam ostati u Hrvatskoj, ali mama mi je rekla da ne mogu ignorirati prilike koje mi se otvaraju zbog nje, i zahtijevala je da odem nekud van.” Kada je dobio poziv da upiše CERGE-EI, instituciju koju su osnovala dva ugledna češka sveučilišta, u kojoj se doktorski studij ekonomije provodi po američkom modelu, odlučio je otići u Prag.

Prag je vidio tek nakon što je doktorirao

Od 900 prijavljenih, 100 studenata primljeno je na nulti, kvalifikacijski semestar. Do prvog semestra doguralo je njih 20, kaže Kovač. „U 25 godina tamo je od Hrvata uspio doktorirati samo profesor Krešimir Žigić, koji me na CERGE-EI i pozvao. Tamo se ekonomija proučava kao kvantitativna znanost, a ne kao filozofija, što je princip koji još prevladava u Hrvatskoj. Kada vani doktorirate na ekonomskim znanostima, to je kao specijalizirani doktorat iz matematike. Konkurencija na CERGE-EI-u bili su mi ljudi koji su završili matematiku na Moskovskom državnom sveučilištu, poznatom da proizvodi najbolje svjetske matematičare.

Sjećam se jednog tipa, bio je napola autističan. Prvo smo mislili da pada sve kolegije, jer je ispite koji traju tri sata predavao nakon sat i pol vremena. Tek kasnije smo shvatili da ih je rješavao sto posto točno u pola vremena. Takva konkurencija čovjeka čini boljim. Baš to je ono što nas gura naprijed, konkurencija. To je tržište, liberalnost tržišta koja nama u Hrvatskoj nedostaje. S obzirom na intenzitet rada na koji me takva situacija tjerala, i to da sam već bio u vezi s mojom suprugom Katarinom, koja me čekala u Zagrebu, nisam bio previše zainteresiran za izlaske, pa sam Prag zapravo vidio tek nakon završetka studija”, kaže nam Kovač.

Međunarodna mreža izvrsnosti

Usprkos napornom rasporedu, Kovač je uspio pronaći dva bliska prijatelja. „CERGE-EI je multikulturalna sredina sa studentima koji dolaze iz cijelog svijeta. Ubrzo sam postao nerazdvojan s kolegom iz Etiopije, koji mi je bio cimer, i s jednim Ukrajincem. Na taj način saznaš puno o drugim kulturama. Shvatiš da s čovjekom iz Etiopije imaš puno više toga zajedničkog nego s mnogima u Hrvatskoj. To je ono što spaja ljude, sustav vrijednosti i interesi, a ne samo nacionalnost.

I dan danas smo bliski. Došli su mi u posjetu, vodio sam ih u Malinsku, gdje moja obitelj ljetuje. Obojica obožavaju Hrvatsku, stalno pričaju o tome, a pružaju mi podršku i u namjeri da se natječem za predsjednika Hrvatske. Zanimljivo je, dovodio sam i druge strane stručnjake iz mreže izvrsnosti koju nastojim održavati, i svi su oduševljeni Hrvatskom. Kažu da je zemlja krasna i ljudi su divni, i zbog toga mi je posebno žao što se ovo događa s Hrvatskom.”

Doktorirao na bliskoj temi

Tijekom ljeta između prve i druge godine doktorskog studija Kovač je izgubio majku. „To mi je bio najteži period u životu, ta dva mjeseca kada sam mamu svaki dan posjećivao u bolnici i gledao je na aparatima. Čak mi ni rat nije bio tako težak. Bio sam jako vezan za nju. Razmišljao sam o prekidu doktorata, ali znao sam koliko bi mama bila ponosna da završim započeto, pa sam se vratio natrag u Prag i doktorirao.”

Šok uzrokovan gubitkom majke Kovaču je poslužio kao inspiracija za istraživanje koje mu je otvorilo vrata jednog od najbolji svjetskih sveučilišta, američkog Princetona. „Počeo sam razmišljati, ako je mene u kasnim dvadesetima gubitak majke toliko pogodio, kako je tek maloj djeci kada im se dogodi takva trauma? Kako sam još bio i ratno dijete, tema se nametnula sama od sebe. Doktorirao sam istražujući kako gubitak roditelja utječe na dugoročni razvoj djece. Projekt je trajao dvije godine, i tu mi je puno pomogla suradnja s Udrugom udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, kao i s Ministarstvom branitelja.

Došao sam do zaključka da su nam roditelji, u osnovi, učitelji. Zanimalo me koliko ljudskog kapitala gubimo ako dijete umjesto dva roditelja odgoji samo jedan, što je deficit s kojim su se poslije rata suočila mnoga djeca. Otkrio sam da ta djeca imaju 20 do 30 posto lošije rezultate nego njihovi vršnjaci s oba roditelja. Sva pomoć koju im je društvo pružilo nije uspjela kompenzirati taj gubitak. I to je, ukratko, bio moj zaključak – roditelje vam ne može nadoknaditi ništa. Financijska pomoć ne može nadoknaditi gubitak emocionalne potpore. To je bio prvi hrvatski rad koji je publiciran na Odjelu za Ekonomiju Sveučilišta Princeton”, kaže Kovač.

 

Nobelovci su normalni ljudi

Nakon završetka presice Kovač se u WC-u kafića presvukao u kratke hlače i majicu u kojima bi lako mogao haklati na igralištu iza škole ili oprati auto. Potom je naručio limunadu bez šećera, i izjavio da je spreman za nastavak razgovora. „Obična limunada u Americi je postala veliki hit, i svi su ponosni na sebe kako piju nešto zdravo, ali većina ih u to piće ubaci pet ili šest vrećica šećera. Ne mogu to gledati”, smije se Kovač.

Trenutno ne odaje dojam znanstvenika i predavača s Princetona, barem ne onakvog kakvima se u Hrvatskoj takve ljude obično zamišlja. „Ma to je potpuno kriva predodžba”, kaže.

„Tamo sam upoznao najveće ekonomiste današnjice, nobelovce, autore knjiga koje su, nadam se, pročitali svi hrvatski ministri financija u zadnjih trideset godina. I baš svatko od njih je krajnje jednostavan i pristupačan čovjek. Uopće, najbolja stvar na Princetonu je atmosfera koja tamo vlada. Svi ti ljudi iz bezbroj različitih zemalja, različitih rasa, vjeroispovijesti, veliki umovi koji rade na tome da pomognu čovječanstvu, stvaraju okruženje u kojem uživate raditi i učiti. Zato na Princetonu nije nikakav problem raditi 14 sati dnevno.” Takvo radno vrijeme zvuči pomalo ekstremno, ali postaje mi jasno da je i sam Kovač pomalo ekstreman tip. Priča mi kako je uopće dospio na ugledno američko sveučilište.

Čavrljanje s nobelovcem

Njegova disertacija je privukla pažnju znanstvene zajednice, i uskoro je stigao poziv s Princetona. Na početku karijere u SAD-u radio je kao znanstveni novak kod profesora Alana Kruegera, ekonomskog savjetnika bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame u vrijeme kada su se SAD borile s posljedicama velike recesije. „On je od produžene recesije spasio ne samo američku, nego i svjetsku ekonomiju. S njim sam istraživao pitanje kako ekonomski aspekti utječu na rast radikalnog ekstremizma. Da skratim priču, shvatio je da je to nepovezano, te da bombaši ubojice mogu nastati i u povoljnim ekonomskim uvjetima. Na temelju tog istraživanja nastala je poznata knjiga ‘What makes a terrorist?’”, govori nam.

„Radio sam 12 ili 14 sati dnevno, pa su mi na Princetonu na kraju ponudili stalni ugovor, i to na Woodrow Wilson školi javnih i međunarodnih odnosa, koja je proizvela najveći broj nobelovaca nakon slavne ‘čikaške škole’. To mi je otvorilo vrata suradnje s nekim od najvećih ekonomista današnjice. Nikada neću zaboraviti kako sam upoznao nobelovca Angusa Deatona. Bio sam na nekom seminaru kada se on pojavio i naprosto sjeo pokraj mene. Nisam mogao vjerovati da se to događa. Nisam znao što da učinim, a on se odjednom okrenuo i počeo pričati sa mnom o normalnim, svakodnevnim stvarima. Kasnije sam upoznao i njegovu suprugu, Anne Case, koju po mojem mišljenju također čeka Nobelova nagrada. Ona je proučavala kako gubitak roditelja utječe na djecu u Africi i često sam je citirao u svojim radovima”.

Ne želi komentirati ekonomske aktualnosti

Sve što je ispričao o školovanju na CERGE-EI-u i na Princetonu nameće pitanje o tome kakve su razlike u razini proučavanja i podučavanja ekonomije na najboljim svjetskim sveučilištima u usporedbi s Hrvatskom. Kovačev odgovor je vrlo živopisan. „Razlika je kao između Real Madrida i NK Šokadije iz Babine Grede. Ispričao sam vam kako izgleda studij ekonomije u Pragu. Kod nas je priča bitno drugačija. Mi smo 90-ih promijenili paradigmu s planskog gospodarstva na tržišno, ali kadrove nismo mijenjali. Ljudi koji su u socijalizmu predavali plansku ekonomiju i dalje rade po fakultetima, a svoje doktorate kriju kao zmija noge. Tamo predaju ljudi koji su pohađali Ivy League sveučilišta, a kod nas ljudi sa Sveučilišta u Mostaru. Oni našu djecu i dalje uče ekonomiji, i zato smo tu gdje jesmo. Mi smo spustili kvalitetu obrazovanja tako da svi mogu participirati. Zašto? Zbog politike, zbog toga da se zaposle kadrovi HDZ-a i SDP-a.”

Pokušavam ga pitati o aktualnim ekonomskim temama, poput turističke sezone koja zasad ne ispunjava očekivanja, najavljenog skorog ulaska Hrvatske u eurozonu, kvota za strane radnike ili famoznih mjera iz četvrtog kruga Marićeve porezne reforme, ali Kovač sva pitanja otklanja. „Nemojte, ući ćemo u negativu. Ostavimo to za drugi intervju, nedavno sam najavio kandidaturu za predsjednika i radije bih pričao o stvarima koje mogu pomoći Hrvatskoj, nego o načinima na koje se zemlju upravo uništava. Osim toga, to su kompleksne teme na koje se zbog svoje profesije osjećam dužan odgovarati opsežno, pa ćemo na tih nekoliko pitanja potrošiti cijeli intervju”, objašnjava.

Transparentnost i digitalizacija

Dobro onda, tražim da nabroji nekoliko poteza koje će povući kao predsjednik, a mogli bi odmah odmah pomoći Hrvatskoj. „Ima ih više od nekoliko, i predlagat ću ih tijekom kampanje, ali evo tri mjere na kojima ću inzistirati kao predsjednik Hrvatske. Prvo na red mora doći najveći hrvatski problem, a to je korupcija. Toga su, uostalom, svjesni i građani – njih 90 posto smatra da je korupcija na svim razinama vlasti osnovni problem Hrvatske. Korupciju se može pobijediti jedino transparentnošću, digitalizacijom i političkom odgovornosti. Svega navedenog u Hrvatskoj nedostaje, a posebno političke odgovornosti. A baš je politička odgovornost ono što političarima daje kredibilitet pomoću kojeg od građana mogu tražiti da poštuju zakone i rade na boljitku društva. Mi korupciju doživljavamo kao nešto apstraktno, a zapravo je riječ o pojavi koju se može mjeriti i znanstveno prikazati, što uostalom radim u istraživanjima čije ću rezultate objavljivati tijekom kampanje. Korupcija nastaje kada politički interesi žele prevladati upravljanjem javnim financijama, a lijek za to su, kao što sam rekao i ponovit ću koliko god puta treba, transparentnost i digitalizacija.”

Reforma diplomatskog zbora

Transparentnosti posebno nedostaje na Pantovčaku, smatra Kovač, koji je odlučio da će objaviti sve financije Ureda predsjednika, a pri tome će mu kao uzor poslužiti sustav koji je u Bjelovaru primijenio njegov najveći politički saveznik, HSLS-ovac Dario Hrebak. Osim toga, na red će doći i rješavanje problema koje je Kovač uočio u sustavu diplomacije, koji želi podvrgnuti dubinskoj reformi. „Diplomacija je postala mjesto uhljebljivanja političkih kadrova, a sve na račun hrvatskih građana. Slovačka ima pet i pol puta veći udio BDP-a u izvozu od Hrvatske, a Slovenija dva i pol puta veći. S druge strane, kada usporedite broj veleposlanika, ustanovite da ih imaju manje od nas”, smatra.

„Mi bismo od svojih ambasadora trebali tražiti da se bave gospodarskom diplomacijom, da otvore prostor za izvoz. Trebali bismo ih ocjenjivati po tome koliko su veza između naših poduzetnika i stranih tržišta otvorili i koliko su stranog kapitala privukli u Hrvatsku. Ako je netko sposoban privući dvije milijarde dolara u Hrvatsku, odlično, to mu se treba vrednovati. Dakle, ambasadorima bih dao minimalnu fiksnu plaću i varijabilni dio koji bi ovisio o učinku”, kaže Kovač.

Proučavanje altruizma pomaže u prikupljanju krvi

Zanimaju me projekti kojima se Kovač bavio nakon što je postao etablirani znanstvenik na Princetonu. Odmah ističe da su neke stvari povjerljive i o njima neće moći govoriti, dok su druga istraživanja u tijeku i ne želi spominjati detalje da ga netko ne pokrade. Ima dva projekta na koja je posebno ponosan. „Sa zavodom za transfuziju Petrove bolnice istraživali smo što utječe na altruizam kod ljudi. Davanje krvi je altruistični čin. Svjetska zdravstvena organizacija kao jedan od najvećih problema u budućnosti navodi smanjenje zaliha krvi. Operacija je sve više, i posebno je narastao broj onih koje ne spašavaju živote, poput estetske kirurgije, pa se traži sve više krvi, ali ponuda pada jer su ljudi sve manje altruistični. Htjeli smo vidjeti koji motivi ljude potiču da daju krv. Ispitanicima smo slali različite poruke o ljudima kod kojih će njihova krv završiti, i gledali kako će to utjecati na njihovu motivaciju da krv doniraju. Zapravo smo pokušavali otkriti kojom vrstom poruke ćemo povećati vjerojatnost da se donator krvi vrati i donira ponovo”, kaže.

„Istraživanje će dobiti praktičnu primjenu i pomoći popunjavanju zaliha krvi. Recimo, ako bolnici u nekom razdoblju nedostaje krvne grupe B, mogu otvoriti bazu donora, pronaći one s krvnom grupom B, i poslati im poruku koja će njihov dolazak u bolnicu i davanje krvi učiniti vjerojatnijim. Već smo prilikom istraživanja uspjeli prikupiti veliki broj doza krvi, tako da sam jako ponosan na taj projekt.”

Umjetna inteligencija pomaže maturantima

Kovač smatra da njegov znanstveni rad pokazuje kako zapravo nikada nije otišao iz Hrvatske. U visoku znanost ušao je istraživanjem tema povezanih s Domovinskim ratom, s Hrvatskom su povezana i nova istraživanja iz ekonomije obrazovanja koja će uskoro biti objavljena, a trenutno ga zaokuplja projekt kojim će pomoću umjetne inteligencije učenicima olakšati odluku o nastavku školovanja. „Riječ je o programu koji će hrvatskim maturantima omogućiti optimalan izbor fakulteta. Prije je taj posao obavljala osoba zadužena za profesionalnu orijentaciju. S obzirom na to da danas imate oko 900 studijskih programa, bilo bi teško da se time bavi ljudsko biće, pa smo pronašli način kako za to iskoristiti umjetnu inteligenciju”, uvjeren je.

„Možda je najlakše objasniti kako će taj program funkcionirati na primjeru Amazona. Kad tamo tražite Coca Colu, iskoči vam prozor koji vas pita zanima li vas možda Fanta. Primjer je krajnje pojednostavljen, ali softver vam traži optimalnu ponudu s obzirom na vaše preferencije, raspon cijena i specifikacije proizvoda, te vam daje preporuku. To isto radi i moj program. Imate 900 studijskih programa i 40 tisuća maturanata. Oni u sustavu Postani student mogu prijaviti deset studijskih programa, ali ne mogu vidjeti što se događa s ostalim programima. Moj sustav će se ažurirati svakih sat vremena, i studentima će pokazivati kakva je situacija na smjerovima srodnim onima za koje su oni zainteresirani. Da bi se taj program mogao integrirati u hrvatski obrazovni sustav trebat će mi suradnja Ministarstva obrazovanja. Imao sam ponudu da taj isti sustav razvijam u Čileu, ali htio sam to napraviti u Hrvatskoj. Nadam se da ću imati priliku o tome popričati s ministricom Blaženkom Divjak”, govori.

Što ga je zapravo potaknulo na povratak

Osim kroz znanstvene projekte s praktičnom stranom, Kovač kaže da Hrvatskoj nastoji pomoći i usmjeravanjem mladih znanstvenika. Kada kod nekoga prepozna kvalitetu, a obično su to mladi ljudi koji sudjeluju u nekom njegovom projektu, odmah ih preporuči dalje. Neki su dospjeli i do vrhunskih stranih sveučilišta, pa sad završavaju studije na Columbiji ili Princetonu. Kovač naglašava kako bi ga posebno razveselilo da ti ljudi slijede njegov put, pa da se nakon nakon školovanja s nešto radnog iskustva iz inozemstva vrate u Hrvatsku.

„Kada kažem da sam vezan za ovu zemlju, to mogu i dokazati. Oboje moje djece je rođeno u Hrvatskoj, iako su se mogli roditi u Americi. To je bio veliki šok za neke moje prijatelje, uključujući i kolege na Princetonu, s obzirom na to koliko se migranata svi snagama bori za to da im se djeca rode tamo i postanu spona koje će cijelu obitelj vezati za tu zemlju. Katarina i ja smo imali teških trenutaka za vrijeme mog boravka na Princetonu. Ona je bila u Hrvatskoj, trudna s kćeri Laurom, i brinula se za svog oca koji je bio teško bolestan. Nisam mogao otići sa Princetona sve dok nije postalo jasno da se njegov život bliži kraju. Posebno mi je žao što on nije uspio dočekati da vidi unuku”, priča nam.

„Kada nam se prije šest mjeseci rodilo drugo djete, sin Ivan, mi zapravo nismo imali s kim podijeliti tu sreću. Ja sam ranije ostao bez mame, a Katarina bez oba roditelja, i s nama je bio samo moj otac. Tek sam tada shvatio koliko je život prolazan, i koliko u životu ima važnijih stvari od karijere. Shvatiš koliko moraš biti zahvalan na malim stvarima. I to je bio jedan od razloga zašto sam se odlučio vratiti u Hrvatsku i pokušati nešto promijeniti.”

Protiv korupcije digitalizacijom i transparentnošću

U redu, svoje motive za povratak u zemlju je objasnio, kao i razloge koji su ga potaknuli da se kandidira na izborima, ali kako se spojio s HSLS-om? „S tom strankom sam se našao zahvaljujući bjelovarskom gradonačelniku Dariju Hrebaku. Smjesta me privukao njegov projekt transparentnosti u Bjelovaru. Kao što sam rekao, trenutno se, među ostalim, bavim i proučavanjem korupcije, odnosno egzaktnim mjerenjima razine korupcije. Ponovit ću još jednom, jer ta je poruka od najveće važnosti za Hrvatsku, najbolji način za borbu protiv korupcije je transparentnost i digitalizacija. Na tim sam se temama našao s Hrebakom”.

Pokušavam doznati više o Kovačevom svjetonazoru, ali razgovor o takvim temama očito mu nije drag. Kaže da se nije vratio u Hrvatsku kako bi dijelio ljude, posebno zato što smatra da se takve teme forsiraju kako bi se maskirali važniji problemi hrvatskog društva. „Političko opredjeljenje ljudi mi je manje bitno. Ne vjerujem u ljevicu ni desnicu, demokrate i republikance, ove i one. Vjerujem u optimalne politike, a njih definiraju prostor i vrijeme, a ne političko opredjeljenje. Politizacija donosi podjele koje želim izbjeći. Svi imamo jedan zajednički nazivnik: hrvatski smo građani. Želim biti predsjednik svih građana Hrvatske, bez obzira na svjetonazorsko, vjersko, seksualno ili bilo koje drugo opredjeljenje”, ističe Kovač.

Njegova inkluzivnost je lijepa, govorim mu, ali kao predsjednički kandidat teško će moći izbjeći izjašnjavanje o nekim temama koje snažno polariziraju naše društvo. Homoseksualni brakovi, posvajanje djece, pobačaj…? Kovač uvažava taj argument, no odgovori su mu osjetno kraći od onih koji se tiču političkog i ekonomskog sustava. „Vjerujem da svatko ima pravo na svoju privatnost, i pravo živjeti na način koji će ga učiniti sretnim. Da, podržavam gej brakove i dopustio bih homoseksualcima posvajanje djece. Sve to su dostignuti standardi u najciviliziranijim dijelovima Europe. Poštujem pravo žene na izbor, i to je moje stajalište o pobačaju. Ženino tijelo, ženin izbor”, kaže.

Veće predsjedničke ovlasti bile bi opasne

Ovlasti koje hrvatski predsjednik trenutno ima Kovač smatra dovoljnima i nipošto ih ne bi mijenjao. „Mi nemamo dovoljno visoku razinu demokracije. Stavljati previše ovlasti u ruke jednog čovjeka je tempirana bomba. To je vidljivo i u daleko razvijenim demokracijama, i s tim se ne bih igrao. Naš problem je interakcija moralnog, političkog i ekonomskog sustava, i time se trebamo baviti. Transparentnost i politička odgovornost je ono što je nestalo s Pantovčaka. Predsjednik mora biti moralna vertikala.”

Smatra li da se aktualna predsjednica postavila kao moralna vertikala u sukobu koji je zbog izjava koje su joj pripisali izraelski mediji nedavno izbio s političkim vrhom BiH? „Uspješne zemlje su iste kao uspješni pojedinci. Razlike između uspješnih i neuspješnih je u tome što ovi prvi znaju što je važno i ne bave se nevažnim stvarima. Ovo čime se predsjednica bavi su nevažne stvari”, smatra Kovač. „To je, zapravo, skretanje pažnje s važnih stvari. Otišlo je 300 tisuća ljudi. Zdravstveni sustav je pred kolapsom. Mirovinski sustav je pred kolapsom. Turistička sezona neće ispuniti očekivanja. Ja bih, da sam predsjednik, zbog svega toga nemilosrdno jahao za vratom premijeru, bez obzira na to koje su mi ovlasti, a ne bih se svađao sa susjedima.”

Ne zanima ga populizam

Prema Kovačevim ranijim medijskim istupima može se zaključiti da ga na hrvatskoj političkoj sceni posebno smeta retorika Zorana Milanovića. „Nemam ništa protiv njega osobno, kao ni protiv bilo kojeg drugog kandidata, ali ne mogu podnijeti lažne informacije u javnom prostoru. On je rekao da ljudi odlaze jer žele vidjeti malo svijeta. Ja sam osjetio potrebu tu tvrdnju ispraviti i ponuditi svoje mišljenje o razlozima zašto ljudi odlaze iz Hrvatske. Na kraju krajeva, objavljivao sam tekstove u kojima sam kritizirao i druge predsjedničke kandidate, kao i druge bivše i aktualne dužnosnike. Kada to nije nimalo pomoglo, zaključio sam da je moja dužnost politički se angažirati i kandidirati se za predsjednika.”

S obzirom na to da smo već počeli razgovarati o ostalim kandidatima na predsjedničkim izborima, pitam Kovača da što misli o ostalima konkurentima. Može li se, recimo, zamisliti da kao predsjednica pjeva ‘U boj, u boj’ na nekoj svečanosti, ili da nakon utakmice silazi u svlačionice i grli se s nogometnim reprezentativcima. „Ja sam se dvadeset godina grlio s nogometašima pa mi to nije strano”, smije se Kovač. „Ali ne bih to radio kao predsjednik. Treba održavati dignitet predsjedničke funkcije, a ovo je razina populizma na koju se neću spuštati. Osim toga, nikada sportašima ne bih pokušavao na taj način ukrasti njihov trenutak slave. Ako se građanima sviđaju takve jeftine populističke fore, neka slobodno glasaju za one koji ih tako zabavljaju.”

Vodeći trojac monopolizira medijski prostor

Pitam ga za mišljenje o Miroslavu Škori, ali Kovač ima prigovor na to koje sam mu predsjedničke kandidate ponudio na razmatranje. „Predsjednica, Milanović i Škoro percipirani su kao vodeći kandidati zbog toga što su pojeli sav medijski prostor. Da se drugima daje toliko mjesta u medijima, vidjeli bi da i oni imaju što reći. Dalija Orešković, Katarina Peović i svi ostali kandidati trebaju dobiti mjesta da se predstave građanima. U demokraciji ne bi smjelo biti monopolizacije medijskog prostora. Nije mi drago komentirati druge kandidate, radije bih se usredotočio na svoj program. Ali dobro, sažet ću što mislim o svakom od njih troje”, kaže.

“Milanović je imao svoje četiri godine i plan 21, vidjeli smo što je od toga bilo. U četiri godine nije napravio ništa i sada krivi sve oko sebe. U životu treba biti samokritičan ako želiš rasti kao ljudsko biće. Kolinda Grabar-Kitarović je imala svojih sad već skoro pet godina, i vidimo u kakvom se stanju nalazi zemlja. Da mislim da je ona dobra predsjednica, ne bih se kandidirao. Rekao sam da mislim kako predsjedničke ovlasti ne bi trebalo mijenjati, a zahtjevi koje je Škoro iznio kada je objavio kandidaturu idu u sasvim drugom smjeru. Mislim da bi bilo bolje da se drži pjevanja u kojem je dobar.” Škoro je doktorirao ekonomiju, podsjećam Kovača, koji ne djeluje impresioniran tom informacijom. „On je onda doktor ekonomskih znanosti kao i ja?”, pita, ali nije spreman detaljnije objasniti tu opasku. „Pustimo to”, kaže. „Mediji će pisati da sam arogantan, a i bez toga je pitanje što će mi sve pokušati napakovati”.

Spreman je na podvale

Premda ih kritizira, Kovač je očito svjestan moći medija, i pomalo sumnjičav prema ulozi koju bi mogli odigrati u predsjedničkoj kampanji. Ne boji se, kaže, jer nema kostura u ormaru koje mu mogu otkriti, ali ponavlja da nimalo ne sumnja kako će se tijekom kampanje susresti s konstrukcijama i podvalama. „Znam da ima detalja u mojoj biografiji koji naprosto izazivaju da ih se upotrijebi protiv mene. Školovao sam se vani i zagovaram tržišne slobode, pa samo čekam da me netko proglasi CIA-inim agentom, masonom ili Soroševim plaćenikom. Ne prestaje me fascinirati taj fenomen straha od Soroša u našoj i susjednim zemljama.”

Podsjeća me na način kako su nastali bogovi povezani s munjama – zbog neznanja. „Nismo znali objasniti pražnjenje statičkog elektriciteta u oblacima, i nastao je Zeus. Kad globalne ekonomske fenomene ne možemo objasniti trenutačnom razinom znanja, za njih se krivi Soroša ili masone. Kao što je posao znanosti da objasni kako je to što se događa u oblacima čista fizika, tako i je i moj posao, kao ekonomskog znanstvenika, da objasnim kako smo si sami krivi što smo se našli u situaciji u kojoj jesmo, te da ponudim rješenja. Zato građane pozivam da poslušaju što imam reći, da razmisle o tome, te da nakon toga izađu na izbore i učine pravu stvar za Hrvatsku”, poručuje.

Nije zastrašen HDZ-om i SDP-om

Kovač kaže da nije zastrašen činjenicom da će za uspon na Pantovčak morati pobijediti kandidate najvećih hrvatskih stranaka. Poziva se na rezultate izbora za EU parlament, i ima svoju računicu. „HDZ i SDP su zajedno dobili manje od 42 posto glasova, a na izbore je izašlo malo manje od 30 posto glasača. Dakle, HDZ i SDP su dobili povjerenje nešto više od 12 posto u Hrvatskoj registriranih glasača. Znam da su europski izbori jedna stvar, a predsjednički druga, i znam da će sada izaći više glasača, ali ovi rezultati svejedno pokazuju da postoji ogroman broj glasača kojima je dosta dvovlađa HDZ-a i SDP-a, i traže nešto novo.”

Ima poruku za taj dio hrvatskih građana, kao i za one koji su naizgled odustali od sudjelovanja na izborima. „Ako ne izađete na izbore, nemate pravo govoriti ‘ne valja Hrvatska’. Za glasanje je većini građana potrebno manje od pola sata, a s obzirom na to da ima 13 kandidata, a moglo bi ih biti i više, nitko ne može reći da nema za koga glasati. Ispunite svoju građansku dužnost, izađite na izbore i glasajte”, poručuje.

Misli da mu HSLS nije opterećenje

Dvije najveće hrvatske stranke Kovač naziva mastodontima. Kaže da se obje jasno vidi problem selekcije kadrova unutar stranačkih struktura, pa ni kvalitetni ljudi koji možda postoje u tim strankama ne mogu doći do pozicija s kojih bi nešto mogli učiniti. „Sve dok se predsjednici tih stranaka biraju pomoću šalabahtera, kako možemo očekivati da će HDZ i SDP demokratizirati Hrvatsku? Osim toga, kada ljudi ponikli u tim strankama dođu na Pantovčak, okruže se podobnim ljudima koji ih tapšaju po leđima i izbjegavaju ih bilo kako kritizirati.”

Može biti, ali podsjećam ga da je HSLS jedna od stranaka koje drže HDZ-ovu saborsku većinu. „Zadovoljan sam načinom na koji je Dario Hrebak objasnio to pitanje”, kaže Kovač. „Koliko znam, on ima odlične šanse da na unutarstranačkim izborima ove godine preuzme vođenje HSLS-a, i već je najavio da će stranka na iduće parlamentarne izbore izaći samostalno. Osim toga, ja sam nezavisni predsjednički kandidat kojeg HSLS- podržava, a ne član stranke. Morate se prisjetiti da sam proteklih deset godina proveo u inozemstvu, i da nisam imao veze s hrvatskom politikom. Koliko drugih kandidata to može reći za sebe?”

Ekstreman radnik i ekstreman sportaš

Zanima me što misli o tome koliko će mu se život promijeniti u roku od pola godine? Vratio se Hrvatsku, otac je dvoje male djece, uskoro će se zahuktati predsjednička kampanja koja će trajati do kraja godine… „Ma život mi se već sad nevjerojatno promijenio u usporedbi s rutinom koju sam razvio na Princetonu. Tamo sam živio sam. Ujutro bih ustao i otišao na trening. Doslovno bih otrčao do sveučilišta, tamo se istuširao, proveo 12 sati na istraživačkim seminarima ili držeći predavanja, i nakon toga navečer u teretanu. Živio sam kao praktični vjernik antičke životne filozofije, u zdravom tijelu zdrav duh, gimnastika i akademija.”

Kovač je u hrvatskim medijima više puta govorio o sudjelovanju u ekstremnim utrkama. „Prije ulaska u predsjedničku kampanju imao sam dogovorenu utrku od 120 kilometara u pustinji, samo još nije bilo sigurno hoće li se održati u Atacami ili Gobiju. Već sam uplatio i kotizaciju, ali zbog kampanje neću moći otići. Ovaj put. Tješim se da će biti još prilika, i da ću postati prvi predsjednik koji je završio pustinjsku utrku od 120 kilometara”, kaže Kovač, i pritom djeluje sasvim ozbiljno.

Sam financira kampanju

Zadovoljan je time kako se njegova kampanja razvija, kaže. S obzirom na to da je kandidaturu najavio prije nekoliko dana, zasad ide jako dobro, smatra Kovač. „Javljaju mi se volonteri koje ćemo uskoro rasporediti na zadatke. Financije me ne brinu previše. Radio sam vani, imam ušteđevinu, uglavnom ću se financirati sam, a dobro će doći i eventualne donacije građana. Neću prihvaćati donacije od krupnog kapitala jer to za sobom uvijek vuče i posebne interese kojima nisam spreman udovoljavati. Pomoći će mi i HSLS, ali na njih ću se osloniti više logistički, za prikupljanje potpisa i slično. Potpisi su, zapravo, prva stepenica koju moram prijeći. Kada ih prikupim 10 tisuća, brinut ću se o financiranju digitalne kampanje i ostalim detaljima.”

Razgovor privodimo kraju, a Kovač mi je o sebi ispričao mnogo toga što će se prvi put pojaviti u medijima. Zanima me što misli, kakav će dojam hrvatski građani o njemu steći kada pročitaju ovaj intervju. „Čini mi se da su se Hrvati predali. Manje je važno što će misliti o meni, mada, naravno, želim njihove glasove. Važnije je da shvate jednu stvar. Ja im želim reći, i pokazati, da je uspjeh moguć bez obzira na prepreke. Moguće je iz Županje doći do Princetona. Uvijek se vrijedi boriti”, zaključuje Kovač.