Evo, baš za blagdane, nakon što su se godinama svađali, javno vrijeđali, katkad i ignorirali, Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković odlučili su proglasiti božićno primirje koje bi možda moglo potrajati do narednih predsjedničkih izbora. Svakome tko barem malo pažljivije prati hrvatsku političku scenu na prvi je pogled nejasno kako su sada, odjednom, premijer i predsjednica u jako dobrim odnosima, premda su si međusobno predbacivali nekompetentnost, miješanje u tuđe sfere vlasti, te, na kraju, i pokušaj državnog udara, odnosno lažiranje optužbi za državni udar.
Mi, naravno, ne znamo, niti će javnost još dugo znati, što se zaista događalo u paraobavještajnim krugovima, i zašto je predsjednica poslije četiri godine otpustila svog glavnog savjetnika, i zašto je tu odluku morala provesti SOA, i je li taj čovjek lažac i kriminalac, kao što je sugerirao Ranko Ostojić, SDP-ov šef saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost.
No, što god da se događalo u zadnjih par mjeseci, od izbijanja afere SMS koja je zasad kulminirala odlaskom predsjedničina savjetnika za unutarnju politiku, događaji između Vlade, Ureda predsjednice i obavještajnih službi tek su brutalna borba za određene stupnjeve političke prevlasti. Ispod te borbe, koja je godinama, a osobito ove jeseni i zime, zabavljala hrvatsku javnost, stoji činjenica da ni u jednom trenutku nije postojala prava prepreka privremenom pomirenju Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Ta prepreka nije postojala jer su oni politički gotovo isti, a karakterno u mnogočemu slični.
Predsjednica je antifašistica
Počnimo od politike. Kolindu Grabar-Kitarović zadnjih se godinu ili dvije proglašavalo liderom hrvatske desnice, zbog njena suverenizma, otpora globalnim inicijativama poput Marakeškog sporazuma, potpore svim mogućim braniteljskim i drugim stradalničkim ratnim udrugama, i tome slično. No, ideološki gledajući, Kolinda Grabar-Kitarović suzdržana je antifašistica. Gospođa Grabar Kitarović odrasla je u Rijeci, gdje je antifašizam prirodno ideološko opredjeljenje, jer ste u suprotnom talijanaš. Gospođa Grabar Kitarović jedva se dala nagovoriti da makne Titovu bistu s Pantovčaka, a kad je to napokon učinila, tu bistu, koju je dr. Franjo Tuđman opravdano čuvao u Uredu predsjednika, nije sakrila u nekakav podrum, nego ju je poslala u Titov muzej u Kumrovec. Tijekom predsjedničke kampanje Kolinda Grabar Kitarović često je afirmativno govorila o vrijednostima antifašizma, osobito u kvarnerskim i istarskim medijima.
Naposljetku, čisto politički govoreći, Kolinda Grabar-Kitarović nije pristala Tomislavu Karamarku dati mandat za sastavljanje Vlade poslije parlamentarnih izbora 2014. godine, nego je prvo pokušala nametnuti predsjedničku Vladu, da bi zatim natjerala Most da koalira s HDZ-om, i tako formira Vladu koja je trajala nekih pola godine. Kada je, pak, riječ o vanjskoj politici, Kolinda Grabar-Kitarović prilično je vjerna sljedbenica glavnih NATO-ovih i bruxelleskih političkih smjernica, s tim da ona još voli i Donalda Trumpa, koji sustavno uništava NATO i Europsku Uniju. No, predsjednica ne voli Trumpa zbog političkih i ideoloških razloga, nego zato što se želi družiti s moćnim osobama. Kada se, pak, radi o Bosni i Hercegovini i Srbiji, predsjednica nije uspjela artikulirati ni jednu specifičnu politiku prema te dvije države.
Plenković je umjereni lijevi liberal
Pogledajmo sada temeljna opredjeljenja Andreja Plenkovića. Gospodin Plenković umjereni je lijevi liberal, što se vidjelo u njegovim svojedobnim predizbornim sučeljavanjima sa Zoranom Milanovićem, kada se Milanović i Plenković nisu uspjeli sukobiti ni oko jednog važnog ideološkog pitanja. Plenković je, podsjetimo, zamalo postao savjetnik predsjednika Ive Josipovića, koji spada među tvrđe hrvatske ljevičare, dok je premijerovo obiteljsko, društveno i obrazovno porijeklo ne samo oportunističko u odnosu na komunistički sustav, nego i pomalo kastorsko (“Sin vojnog lekara” rekao bi Zoran Milanović, što mu je gadno zamjerila cijela bedasta hrvatska lijevo-liberalna javnost koja nije razumjela o čemu se tu radi).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je riječ o vanjskoj politici, gospodin Plenković također je uvjereni fan Europske unije i NATO-a, s tim da mu ne pada napamet upuštati se u bilo kakve izljeve obožavanja prema ljudima poput Trumpa, jer je, očigledno, nešto bolje odgojen, suzdržaniji u temperamentu, i dalekovidniji od predsjednice Republike. No, i predsjednica i premijer tvrdi su globalisti. Naposljetku, ni Andrej Plenković, kao ni Kolinda Grabar-Kitarović nisu razvili baš nikakvu politiku prema Bosni i Srbiji (tom se politikom ambicioznije bavio jedino Zoran Milanović, koji je ispravno okvalificirao Vučićevu Srbiju trajnim hrvatskim neprijateljem, pa su ga zato svi srpski mediji proglasili ustašom gorim od samog Tuđmana).
Razlike u dva važna segmenta
Ako se već ne razlikuju u ključnim doktrinarnim i političkim pitanjima, u čemu se onda Plenković i Grabar-Kitarović doista razlikuju? U samo dva segmenta javnog djelovanja, koji su, međutim, iznimno važni. Riječ je o njihovima socijalnim kontekstima i o stilu javnih nastupa. Socijalni konteksti Kolinde Grabar-Kitarović bliski su najgoroj vrsti polusvijeta, od Zdravka Mamića, preko trećerazrednih, katkad subinteligentnih medijskih djelatnika, do osuđenih ratnih zločinaca. Predsjednici ni četiri godine nisu bile dovoljne da shvati kako je njene omiljene društvene veze vode u duboko podzemlje.
Drugo, s time povezano područje javnog djelovanja, jest državnički stil. Glavna značajka predsjedničina stila jest strastvena želja da se svima dopadne, što je osobito došlo do izražaja na Svjetskom nogometnom prvenstvu, kad je svojom nazočnošću na ekranu zamalo nadmašila same nogometaše. Kolinda Grabar-Kitarović svojim modelom ponašanja na televiziji i društvenim mrežama zapravo pripada srednjostrujaškoj, kičastoj hrvatskoj estradi, baš kao, recimo, Jelena Rozga, pa stoga nije neobično što je novom savjetnicom za strateška politička pitanja imenovala još jednu tipičnu protagonisticu hrvatske estradne scene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Beskrupulozni borci za vlast
Andrej Plenković je ipak puno suzdržaniji, pristojniji, umjereniji i naizgled pažljiviji u izboru društva s kojim se fotografira u javnosti. No, s obzirom na eksplozivne potencijale afere Borg, netko bi, ne odveć zloban, mogao konstatirati da su borgovci Plenkoviću isto ono što su Zdravko Mamić i Tomislav Merčep za Kolindu Grabar-Kitarović. Takva nam se konstatacija ne čini pretjeranom.
Uz ideološke i političke sličnosti, i usprkos razlikama u društvenim kontekstima i u javnom stilu, gospođu Grabar-Kitarović i gospodina Plenkovića povezuje još jedna, ekscentrično bitna činjenica. I predsjednica i premijer potpuno su beskrupulozni u borbi za vlast. Premijer je uspio korumpirati pola Sabora kako bi osigurao parlamentarnu većinu, dok je predsjednica spremna ući u sve moguće paktove, s bilo kime, kako bi se pokušala izboriti, prvo, za što više stvarnog utjecaja na političkoj sceni, i drugo, za još jedan predsjednički mandat. Posve grubo rečeno, ali nemamo, nažalost, razloga biti osobito civilizirani, Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković su dvoglavi Aleksandar Vučić, u svojoj želji da što sveobuhvatnije vladaju Hrvatskom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednica i premijer su, zapravo, isti; posebno u svojoj beskrupuloznoj borbi za što širu vlast
Zašto ni u jednom trenutku nije postojala prava prepreka za pomirenje Plenkovića i Grabar Kitarović
Ispod borbe, koja je godinama, a osobito ove jeseni i zime, zabavljala hrvatsku javnost, stoji činjenica da ni u jednom trenutku nije postojala prava prepreka privremenom pomirenju Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Ta prepreka nije postojala jer su oni politički gotovo isti, a karakterno u mnogočemu slični
Evo, baš za blagdane, nakon što su se godinama svađali, javno vrijeđali, katkad i ignorirali, Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković odlučili su proglasiti božićno primirje koje bi možda moglo potrajati do narednih predsjedničkih izbora. Svakome tko barem malo pažljivije prati hrvatsku političku scenu na prvi je pogled nejasno kako su sada, odjednom, premijer i predsjednica u jako dobrim odnosima, premda su si međusobno predbacivali nekompetentnost, miješanje u tuđe sfere vlasti, te, na kraju, i pokušaj državnog udara, odnosno lažiranje optužbi za državni udar.
Mi, naravno, ne znamo, niti će javnost još dugo znati, što se zaista događalo u paraobavještajnim krugovima, i zašto je predsjednica poslije četiri godine otpustila svog glavnog savjetnika, i zašto je tu odluku morala provesti SOA, i je li taj čovjek lažac i kriminalac, kao što je sugerirao Ranko Ostojić, SDP-ov šef saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost.
No, što god da se događalo u zadnjih par mjeseci, od izbijanja afere SMS koja je zasad kulminirala odlaskom predsjedničina savjetnika za unutarnju politiku, događaji između Vlade, Ureda predsjednice i obavještajnih službi tek su brutalna borba za određene stupnjeve političke prevlasti. Ispod te borbe, koja je godinama, a osobito ove jeseni i zime, zabavljala hrvatsku javnost, stoji činjenica da ni u jednom trenutku nije postojala prava prepreka privremenom pomirenju Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Ta prepreka nije postojala jer su oni politički gotovo isti, a karakterno u mnogočemu slični.
Predsjednica je antifašistica
Počnimo od politike. Kolindu Grabar-Kitarović zadnjih se godinu ili dvije proglašavalo liderom hrvatske desnice, zbog njena suverenizma, otpora globalnim inicijativama poput Marakeškog sporazuma, potpore svim mogućim braniteljskim i drugim stradalničkim ratnim udrugama, i tome slično. No, ideološki gledajući, Kolinda Grabar-Kitarović suzdržana je antifašistica. Gospođa Grabar Kitarović odrasla je u Rijeci, gdje je antifašizam prirodno ideološko opredjeljenje, jer ste u suprotnom talijanaš. Gospođa Grabar Kitarović jedva se dala nagovoriti da makne Titovu bistu s Pantovčaka, a kad je to napokon učinila, tu bistu, koju je dr. Franjo Tuđman opravdano čuvao u Uredu predsjednika, nije sakrila u nekakav podrum, nego ju je poslala u Titov muzej u Kumrovec. Tijekom predsjedničke kampanje Kolinda Grabar Kitarović često je afirmativno govorila o vrijednostima antifašizma, osobito u kvarnerskim i istarskim medijima.
Naposljetku, čisto politički govoreći, Kolinda Grabar-Kitarović nije pristala Tomislavu Karamarku dati mandat za sastavljanje Vlade poslije parlamentarnih izbora 2014. godine, nego je prvo pokušala nametnuti predsjedničku Vladu, da bi zatim natjerala Most da koalira s HDZ-om, i tako formira Vladu koja je trajala nekih pola godine. Kada je, pak, riječ o vanjskoj politici, Kolinda Grabar-Kitarović prilično je vjerna sljedbenica glavnih NATO-ovih i bruxelleskih političkih smjernica, s tim da ona još voli i Donalda Trumpa, koji sustavno uništava NATO i Europsku Uniju. No, predsjednica ne voli Trumpa zbog političkih i ideoloških razloga, nego zato što se želi družiti s moćnim osobama. Kada se, pak, radi o Bosni i Hercegovini i Srbiji, predsjednica nije uspjela artikulirati ni jednu specifičnu politiku prema te dvije države.
Plenković je umjereni lijevi liberal
Pogledajmo sada temeljna opredjeljenja Andreja Plenkovića. Gospodin Plenković umjereni je lijevi liberal, što se vidjelo u njegovim svojedobnim predizbornim sučeljavanjima sa Zoranom Milanovićem, kada se Milanović i Plenković nisu uspjeli sukobiti ni oko jednog važnog ideološkog pitanja. Plenković je, podsjetimo, zamalo postao savjetnik predsjednika Ive Josipovića, koji spada među tvrđe hrvatske ljevičare, dok je premijerovo obiteljsko, društveno i obrazovno porijeklo ne samo oportunističko u odnosu na komunistički sustav, nego i pomalo kastorsko (“Sin vojnog lekara” rekao bi Zoran Milanović, što mu je gadno zamjerila cijela bedasta hrvatska lijevo-liberalna javnost koja nije razumjela o čemu se tu radi).
Kad je riječ o vanjskoj politici, gospodin Plenković također je uvjereni fan Europske unije i NATO-a, s tim da mu ne pada napamet upuštati se u bilo kakve izljeve obožavanja prema ljudima poput Trumpa, jer je, očigledno, nešto bolje odgojen, suzdržaniji u temperamentu, i dalekovidniji od predsjednice Republike. No, i predsjednica i premijer tvrdi su globalisti. Naposljetku, ni Andrej Plenković, kao ni Kolinda Grabar-Kitarović nisu razvili baš nikakvu politiku prema Bosni i Srbiji (tom se politikom ambicioznije bavio jedino Zoran Milanović, koji je ispravno okvalificirao Vučićevu Srbiju trajnim hrvatskim neprijateljem, pa su ga zato svi srpski mediji proglasili ustašom gorim od samog Tuđmana).
Razlike u dva važna segmenta
Ako se već ne razlikuju u ključnim doktrinarnim i političkim pitanjima, u čemu se onda Plenković i Grabar-Kitarović doista razlikuju? U samo dva segmenta javnog djelovanja, koji su, međutim, iznimno važni. Riječ je o njihovima socijalnim kontekstima i o stilu javnih nastupa. Socijalni konteksti Kolinde Grabar-Kitarović bliski su najgoroj vrsti polusvijeta, od Zdravka Mamića, preko trećerazrednih, katkad subinteligentnih medijskih djelatnika, do osuđenih ratnih zločinaca. Predsjednici ni četiri godine nisu bile dovoljne da shvati kako je njene omiljene društvene veze vode u duboko podzemlje.
Drugo, s time povezano područje javnog djelovanja, jest državnički stil. Glavna značajka predsjedničina stila jest strastvena želja da se svima dopadne, što je osobito došlo do izražaja na Svjetskom nogometnom prvenstvu, kad je svojom nazočnošću na ekranu zamalo nadmašila same nogometaše. Kolinda Grabar-Kitarović svojim modelom ponašanja na televiziji i društvenim mrežama zapravo pripada srednjostrujaškoj, kičastoj hrvatskoj estradi, baš kao, recimo, Jelena Rozga, pa stoga nije neobično što je novom savjetnicom za strateška politička pitanja imenovala još jednu tipičnu protagonisticu hrvatske estradne scene.
Beskrupulozni borci za vlast
Andrej Plenković je ipak puno suzdržaniji, pristojniji, umjereniji i naizgled pažljiviji u izboru društva s kojim se fotografira u javnosti. No, s obzirom na eksplozivne potencijale afere Borg, netko bi, ne odveć zloban, mogao konstatirati da su borgovci Plenkoviću isto ono što su Zdravko Mamić i Tomislav Merčep za Kolindu Grabar-Kitarović. Takva nam se konstatacija ne čini pretjeranom.
Uz ideološke i političke sličnosti, i usprkos razlikama u društvenim kontekstima i u javnom stilu, gospođu Grabar-Kitarović i gospodina Plenkovića povezuje još jedna, ekscentrično bitna činjenica. I predsjednica i premijer potpuno su beskrupulozni u borbi za vlast. Premijer je uspio korumpirati pola Sabora kako bi osigurao parlamentarnu većinu, dok je predsjednica spremna ući u sve moguće paktove, s bilo kime, kako bi se pokušala izboriti, prvo, za što više stvarnog utjecaja na političkoj sceni, i drugo, za još jedan predsjednički mandat. Posve grubo rečeno, ali nemamo, nažalost, razloga biti osobito civilizirani, Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković su dvoglavi Aleksandar Vučić, u svojoj želji da što sveobuhvatnije vladaju Hrvatskom.