Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Predsjednica je shvatila da ne može dobiti izbore kao ikona desnice pa hini pomirljivost. Ali, to nikome nije prošlo

Dragan Makovina o jučerašnjem pomirljivom istupu Kolinda Grabar Kitarović

Predsjednica je rekla nešto što izgleda potpuno bizarno svima koji su makar i letimično pratili njezino djelovanje u protekle četiri godine: “Dolazim, proizlazim iz određene etike, uvjerenja, međutim ja sam neosporno predsjednica svih hrvatskih građana i tako se ponašam u ove četiri godine.” Ne postoji doslovno ništa dalje od istine što je izrečeno u javnom prostoru posljednjih godina od ove rečenice.

Velika presica predsjednice republike Kolinde Grabar Kitarović, kojom je formalno obilježila četvrtu godišnjicu mandata, a zapravo ušla u kampanju za novi mandat u sadržajnom je i izvedbenom smislu zamišljena kao jedna velika bajka, u rangu braće Grimm, koja može proći samo kod onih kratkog pamćenja ili kod potpunih stranaca, koji su se prvi put zatekli u Hrvatskoj. Pri čemu treba napomenuti kako ovo kratko pamćenje ne smije biti duže od 24 sata, za što je dovoljno usporediti njezinu izjavu s presice o skandaloznoj presudi Zoranu Ercegu, s onim što je o istoj temi rekla dan ranije.

Predsjednica tako na presici kaže: “Sloboda govora mora biti apsolutno zagarantirana, a ona mora stati gdje počinje govor mržnje prema nekom… Ja predsjednika Tuđmana beskrajno poštujem, međutim, dopuštam da ima u Hrvatskoj ljudi koji ne dijele moje mišljenje i da oni imaju pravo slobode govora i mišljenja. I zato ne bi trebali biti sankcionirani”. Dan ranije je pak govorila sljedeće: “Naravno, slobodu govora treba izražavati, a u ovom slučaju ona se mogla izraziti na drugi način”.

Kojoj Kolindi Grabar Kitarović bi trebali vjerovati?

Kojoj dakle Kolindi Grabar Kitarović vjerovati, ovoj koja podržava uvođenje verbalnog delikta ili ovoj koja staje u obranu demokratskih sloboda? Najprecizniji odgovor bi možda bio nijednoj, ali to je na kraju krajeva čak i nebitno. Čitava predstava pred novinarima, koja je mogla ponijeti radni naziv ‘predsjednica u zemlji čudesa’, puno se bolje može razumjeti kroz rečenicu u kojom se predstavila kao predsjednica svih građana, nego kroz onu koja je logično izazvala najviše pozornosti, o tome kako je bila u zabludi u vezi ustaškog pozdrava.

Predsjednica je tako rekla nešto što izgleda potpuno bizarno svima koji su makar i letimično pratili njezino djelovanje u protekle četiri godine: “Dolazim, proizlazim iz određene etike, uvjerenja, međutim ja sam neosporno predsjednica svih hrvatskih građana i tako se ponašam u ove četiri godine.” Ne postoji doslovno ništa dalje od istine što je izrečeno u javnom prostoru posljednjih godina od ove rečenice.

Dosad, znamo, nikom nisu prolazila ovakvi pokušaji pomirbe

Jer imamo li u vidu koga je sve zvala na svečanu inauguraciju, s kim je medijski komunicirala, što je otpisivala Miloradu Pupovcu koji je ukazivao na teški položaj manjina, da bi mu uzvratila da su sami krivi zbog toga što provociraju većinu, njezin odnos prema Josipu Brozu Titu i antifašističkoj baštini, očito je kako se Kolinda Grabar Kitarović svih proteklih godina ponašala isključivo kao predsjednica jednog dijela društva, koji je k tome ključni smisao svoje egzistencije pronalazio u konstantnoj antagonizaciji s drugim dijelom društva. Uostalom, relativizacija ustaškog pozdrava i izbjegavanje otvorenog izjašnjavanja o utemeljiteljima Jasenovca te odbijanje da tamo ikad išta prozbori, spadaju u istu vrstu politike i nisu predstavljali izolirani eksces, nego osmišljenu politiku.

Čak i kad bismo zanemarili putujući cirkus, koji je kulminirao posjetom gradu u kojem živi, a vrhunac bizarnosti doživio kad smo prilikom eksplozije u Slavonskom Brodu, doznali kako uopće ne noći u gradovima u koje je izmjestila ured, te se koncentrirali samo na ključnu poruku obljetničke presice, možemo iščitati sljedeće: Sad kad sam shvatila da je nemoguće dobiti izbore na način da budem ikona radikalne desnice, idemo se svi skupa praviti da se protekle četiri godine nisu dogodile, a ja ću opet glumiti koncilijantnu uglađenu i proeuropsku predsjednicu. Nije da ovakvih primjera, nuđenja pomirbe kad su stvari postale veće izgubljene, nismo već imali u hrvatskoj povijesti, ali je tim prije malo previše za očekivati da to može proći.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
229 članaka Više o autoru