Načelno, ne volimo plošne, prvoloptaške usporedbe između Hrvatske i Srbije, stanja u Hrvatskoj i Srbiji, pa i hrvatskih i srpskih političara.
Srbija je ipak zemlja koja je nesumnjivo kriva za sve ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Srbija je, nadalje, duboko kriminalizirana poludržava u kojoj je velikosrpska ideja i dalje okosnica njene nacionalne politike (što se katkad prikriva zahvaljujući utjecaju engleskih političkih konzultanata na Aleksandra Vučića).
Predsjedničino lupanje šakom o stol
Neprijeporne činjenice o krivnji Beograda za rat i o stvarnom karakteru poratne Srbije, uglavnom onemogućuju bilo kakve jednostavne, paralelne usporedbe između Hrvatske i Srbije. Pa ipak, i nažalost, moramo konstatirati da Kolinda Grabar Kitarović sve više sliči Aleksandru Vučiću.
Što, naime, gospodin Vučić uporno, katkad strastveno, ponavlja svakog 5. kolovoza (a i inače)? Gospodin Vučić svakog 5. kolovoza ponavlja kako se više nikad neće dopustiti progon srpskog naroda iz Hrvatske, kakav se, eto, dogodio početkom kolovoza 1995. godine. A gospođa Grabar Kitarović jučer je na televiziji lupala šakom o stol tvrdeći kako srpski tenkovi nikad više neće ući u Vukovar.
Eksploatiranje najgorih ratnih trauma
Riječ je, očigledno, o vrijednosno posve istim izjavama, čiji se autoritet i sadržaj temelje na gadnom ratu iz prošlog stoljeća. I srpski predsjednik i hrvatska predsjednica svoje birače pokušavaju pridobiti eksploatiranjem najgorih ratnih trauma, što je nisko, jadno, baš duboko nemoralno i što pridonosi daljnjem jačanju radikalnog nacionalizma.
Utoliko je Kolinda Grabar Kitarović onaj sistemski čimbenik u državnoj politici koji jest odgovoran za eksploziju radikalnog nacionalizma u zemlji. O tome, uostalom, svjedoči i činjenica da Grabar Kitarović opet nije jednoznačno osudila batinaške napade na Srbe u kninskim selima, što je zaista skandalozno, nego ih je, dapače, pokušala relativizirati tvrdnjom da svaki takav incident ne treba apriori tretirati kao etnički motiviran, premda se i u ovom, kao i u nizu ranijih slučajeva, radilo isključivo o etničkoj motivaciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Činjenice kojima ne može privući desne birače
Takvo je njeno ponašanje očekivano. Naime, hrvatska predsjednica preuzima sve više elemenata iz medijskog rukopisa Donalda Trumpa. Ona svoje birače upozorava na hrvatske neprijatelje, pa se postavlja kao zaštitnica hrvatstva od svih tih, a poglavito srpskih neprijatelja.
Koristi krajnje radikalne medije da bi se približila proustaškim glasačima, pa ignorira većinu političkih i društvenih činjenica, koje ne može pretvoriti u argumente kojima bi privukla desno biračko tijelo.
Početak druge predsjedničke kampanje Kolinde Grabar Kitarović spada među sramotnije epizode visoke hrvatske politike u, kako često pišemo, uistinu golemoj konkurenciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednica je sve sličnija Vučiću. Oboje pokušavaju pridobiti birače eksploatiranjem najgorih ratnih trauma
Zašto je Kolinda Grabar Kitarović suodgovorna za eksploziju radikalnog nacionalizma u Hrvatskoj
I srpski predsjednik i hrvatska predsjednica svoje birače pokušavaju pridobiti eksploatiranjem najgorih ratnih trauma, što je nisko, jadno, baš duboko nemoralno i što pridonosi daljnjem jačanju radikalnog nacionalizma. Utoliko je Kolinda Grabar Kitarović onaj sistemski čimbenik u državnoj politici koji jest odgovoran za eksploziju radikalnog nacionalizma u zemlji
Načelno, ne volimo plošne, prvoloptaške usporedbe između Hrvatske i Srbije, stanja u Hrvatskoj i Srbiji, pa i hrvatskih i srpskih političara.
Srbija je ipak zemlja koja je nesumnjivo kriva za sve ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Srbija je, nadalje, duboko kriminalizirana poludržava u kojoj je velikosrpska ideja i dalje okosnica njene nacionalne politike (što se katkad prikriva zahvaljujući utjecaju engleskih političkih konzultanata na Aleksandra Vučića).
Predsjedničino lupanje šakom o stol
Neprijeporne činjenice o krivnji Beograda za rat i o stvarnom karakteru poratne Srbije, uglavnom onemogućuju bilo kakve jednostavne, paralelne usporedbe između Hrvatske i Srbije. Pa ipak, i nažalost, moramo konstatirati da Kolinda Grabar Kitarović sve više sliči Aleksandru Vučiću.
Što, naime, gospodin Vučić uporno, katkad strastveno, ponavlja svakog 5. kolovoza (a i inače)? Gospodin Vučić svakog 5. kolovoza ponavlja kako se više nikad neće dopustiti progon srpskog naroda iz Hrvatske, kakav se, eto, dogodio početkom kolovoza 1995. godine. A gospođa Grabar Kitarović jučer je na televiziji lupala šakom o stol tvrdeći kako srpski tenkovi nikad više neće ući u Vukovar.
Eksploatiranje najgorih ratnih trauma
Riječ je, očigledno, o vrijednosno posve istim izjavama, čiji se autoritet i sadržaj temelje na gadnom ratu iz prošlog stoljeća. I srpski predsjednik i hrvatska predsjednica svoje birače pokušavaju pridobiti eksploatiranjem najgorih ratnih trauma, što je nisko, jadno, baš duboko nemoralno i što pridonosi daljnjem jačanju radikalnog nacionalizma.
Utoliko je Kolinda Grabar Kitarović onaj sistemski čimbenik u državnoj politici koji jest odgovoran za eksploziju radikalnog nacionalizma u zemlji. O tome, uostalom, svjedoči i činjenica da Grabar Kitarović opet nije jednoznačno osudila batinaške napade na Srbe u kninskim selima, što je zaista skandalozno, nego ih je, dapače, pokušala relativizirati tvrdnjom da svaki takav incident ne treba apriori tretirati kao etnički motiviran, premda se i u ovom, kao i u nizu ranijih slučajeva, radilo isključivo o etničkoj motivaciji.
Činjenice kojima ne može privući desne birače
Takvo je njeno ponašanje očekivano. Naime, hrvatska predsjednica preuzima sve više elemenata iz medijskog rukopisa Donalda Trumpa. Ona svoje birače upozorava na hrvatske neprijatelje, pa se postavlja kao zaštitnica hrvatstva od svih tih, a poglavito srpskih neprijatelja.
Koristi krajnje radikalne medije da bi se približila proustaškim glasačima, pa ignorira većinu političkih i društvenih činjenica, koje ne može pretvoriti u argumente kojima bi privukla desno biračko tijelo.
Početak druge predsjedničke kampanje Kolinde Grabar Kitarović spada među sramotnije epizode visoke hrvatske politike u, kako često pišemo, uistinu golemoj konkurenciji.