Drama i članak 98.
Sjetit će se i površniji pratitelji politike drame koja je nastala nakon parlamentarnih izbora održanih 8. studenog te godine. HDZ-ova koalicija je imala tek ona tri saborska mandata iz dijaspore više od SDP-ove, a odluka o tome tko će na vlast bila je u rukama Bože Petrova i Mosta. Pregovori su, što je najobičnija stvar na svijetu u parlamentarnim demokracijama, trajali tjednima (evo, nama bliska Austrija još nema Vladu, a izbori su održani u rujnu).
Hrvatski Ustav je tu prilično jasan i predsjedniku države daje tek folklornu ulogu. Kako kaže članak 98. – predsjednik daje mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika.
Dok netko nema povjerenje većine zastupnika predsjednik Republike tu može, manje-više, samo vrtjeti prstima. Ustav veću predsjedničku ulogu predviđa samo u sljedećem slučaju – ako dva uzastopna mandatara ne uspiju sastaviti Vladu. Svaki mandatar za taj zadatak, pritom, ima 30 dana, plus može tražiti produljenje od predsjednika za još trideset. Ako ne uspiju, predsjednik može (članak 109.b) imenovati nestranačku Vladu i istovremeno raspisati izvanredne izbore.
Prijetnja Karamarku i Petrovu
Predsjednica Republike je, međutim, odlučila preskočiti temeljni dokument države koju predstavlja. Prvo je nakon nikad razjašnjenog sastanka nasamo s neobično nervoznim Božom Petrovom predsjednik Mosta promijenio svoju odluku o koaliciji sa SDP-om i priklonio se HDZ-u koji je tad vodio Tomislav Karamarko. Njih dvojica su zatim promptno na Pantovčak donijeli i potpise zastupnika koji su pokazali da imaju onu većinu o kojoj govori članak 98. Ustava RH. No, ni to nije bilo dovoljno – Kolinda Grabar-Kitarović je ili kipjela od želje za instaliranjem svoje Vlade ili više nije imala živaca za čekanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Do sutra navečer ćemo imati mandatara ili ću ja imenovati privremenu i nestranačku vladu i donijeti odluku o raspisivanju prijevremenih parlamentarnih izbora”, zaprijetila je predsjednica Karamarku i Petrovu. Podsjetimo, od održavanja izbora do predsjedničine prijetnje protuustavnom intervencijom prošla su samo 44 dana. Puč o kojem ona danas govori vjerojatno se odnosi na stav tadašnje tehničke Vlade (koju je još uvijek vodio Zoran Milanović) kojoj nije padalo na pamet prepustiti svoje mjesto neustavnoj Vladi s Pantovčaka.
Puč koji je upalio
Potencijalna vrlo opasna konfrontacija i dovođenje zemlje na rub stvarnog sukoba izbjegnuta je tako da su se Karamarko i Petrov navrat-nanos snašli oko premijera i tako se na Pantovčaku između njih dvojice dan poslije pojavio potpuni politički anonimac, manager iz Plive, stanoviti Tihomir Orešković, zvani Tim. Čovjek koji se hrvatskim jezikom služio uz pomoć Google Translatea.
Sve ostalo je, doista, povijest. Od “građevina”, kako je Tim nazvao građane Hrvatske u prvom obraćanju javnosti, preko predsjedničinog rata s njim zbog smjene čelnika SOA-e, pada Karamarka i Timove Vlade, izvanrednih izbora, nove, Plenkovićeve koalicije s Mostom, pa do Vladine tajnice i naposljetku (o)kupljene većine u Saboru koja, evo, “stabilno”, uz pomoć Bandićevih “žetončića” vodi Hrvatsku već skoro tri godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa ako se može terminološki malo pretjerati, poput predsjednice Republike ovih dana, nije nimalo pogrešno reći da je krajem 2015. godine doista bilo prijetnji pučem. I ne samo to. Sve ovo u čemu živimo već četiri godine je posljedica prijetnje pučem koja je, zapravo, upalila.
Predsjednica je u pravu. Prije četiri godine je Hrvatskoj doista prijetio puč - ona ga je predvodila
Kako je predsjednica, mimo Ustava, postala bitan faktor u slaganju zlosretne Vlade HDZ-a i Mosta
“Do sutra navečer ćemo imati mandatara ili ću ja imenovati privremenu i nestranačku vladu i donijeti odluku o raspisivanju prijevremenih parlamentarnih izbora”, zaprijetila je predsjednica Karamarku i Petrovu 2015. godine. Od održavanja izbora do predsjedničine prijetnje protuustavnom intervencijom bila su prošla samo 44 dana.
Kolinda Grabar-Kitarović nije baš potpuno u pravu. Puč je, naime, malo teža riječ. Podrazumijeva uglavnom nasilno preuzimanje vlasti, oružje, vojsku… No, ako se priča o državnom udaru shvati tek kao prejaka metafora, predsjednica Republike Hrvatske je, onim što je govorila na N1 televiziji i na sučeljavanju na RTL-u, pogodila pravu metu. Prije četiri godine Hrvatska je doista bila na rubu toga da vlast preuzme, protuustavnim putem, čudna skupina ljudi.
Premijer je, kako se kasnije pisalo, trebao biti uspješni hrvatski menadžer Damir Vanđelić, a ministri, uz obavezne figure bliske desnici i desnom centru poput Brune Esih ili Mate Granića i igrači nešto bliže lijevom centru, poput Borisa Jokića i današnjeg političkog tajnika SDP-a Davorka Vidovića. Grupu koja je, dakle, mimo hrvatskog Ustava 2015. godine pokušala preuzeti vlast osmislila je i vodila predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović.
Drama i članak 98.
Sjetit će se i površniji pratitelji politike drame koja je nastala nakon parlamentarnih izbora održanih 8. studenog te godine. HDZ-ova koalicija je imala tek ona tri saborska mandata iz dijaspore više od SDP-ove, a odluka o tome tko će na vlast bila je u rukama Bože Petrova i Mosta. Pregovori su, što je najobičnija stvar na svijetu u parlamentarnim demokracijama, trajali tjednima (evo, nama bliska Austrija još nema Vladu, a izbori su održani u rujnu).
Hrvatski Ustav je tu prilično jasan i predsjedniku države daje tek folklornu ulogu. Kako kaže članak 98. – predsjednik daje mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika.
Dok netko nema povjerenje većine zastupnika predsjednik Republike tu može, manje-više, samo vrtjeti prstima. Ustav veću predsjedničku ulogu predviđa samo u sljedećem slučaju – ako dva uzastopna mandatara ne uspiju sastaviti Vladu. Svaki mandatar za taj zadatak, pritom, ima 30 dana, plus može tražiti produljenje od predsjednika za još trideset. Ako ne uspiju, predsjednik može (članak 109.b) imenovati nestranačku Vladu i istovremeno raspisati izvanredne izbore.
Prijetnja Karamarku i Petrovu
Predsjednica Republike je, međutim, odlučila preskočiti temeljni dokument države koju predstavlja. Prvo je nakon nikad razjašnjenog sastanka nasamo s neobično nervoznim Božom Petrovom predsjednik Mosta promijenio svoju odluku o koaliciji sa SDP-om i priklonio se HDZ-u koji je tad vodio Tomislav Karamarko. Njih dvojica su zatim promptno na Pantovčak donijeli i potpise zastupnika koji su pokazali da imaju onu većinu o kojoj govori članak 98. Ustava RH. No, ni to nije bilo dovoljno – Kolinda Grabar-Kitarović je ili kipjela od želje za instaliranjem svoje Vlade ili više nije imala živaca za čekanje.
“Do sutra navečer ćemo imati mandatara ili ću ja imenovati privremenu i nestranačku vladu i donijeti odluku o raspisivanju prijevremenih parlamentarnih izbora”, zaprijetila je predsjednica Karamarku i Petrovu. Podsjetimo, od održavanja izbora do predsjedničine prijetnje protuustavnom intervencijom prošla su samo 44 dana. Puč o kojem ona danas govori vjerojatno se odnosi na stav tadašnje tehničke Vlade (koju je još uvijek vodio Zoran Milanović) kojoj nije padalo na pamet prepustiti svoje mjesto neustavnoj Vladi s Pantovčaka.
Puč koji je upalio
Potencijalna vrlo opasna konfrontacija i dovođenje zemlje na rub stvarnog sukoba izbjegnuta je tako da su se Karamarko i Petrov navrat-nanos snašli oko premijera i tako se na Pantovčaku između njih dvojice dan poslije pojavio potpuni politički anonimac, manager iz Plive, stanoviti Tihomir Orešković, zvani Tim. Čovjek koji se hrvatskim jezikom služio uz pomoć Google Translatea.
Sve ostalo je, doista, povijest. Od “građevina”, kako je Tim nazvao građane Hrvatske u prvom obraćanju javnosti, preko predsjedničinog rata s njim zbog smjene čelnika SOA-e, pada Karamarka i Timove Vlade, izvanrednih izbora, nove, Plenkovićeve koalicije s Mostom, pa do Vladine tajnice i naposljetku (o)kupljene većine u Saboru koja, evo, “stabilno”, uz pomoć Bandićevih “žetončića” vodi Hrvatsku već skoro tri godine.
Pa ako se može terminološki malo pretjerati, poput predsjednice Republike ovih dana, nije nimalo pogrešno reći da je krajem 2015. godine doista bilo prijetnji pučem. I ne samo to. Sve ovo u čemu živimo već četiri godine je posljedica prijetnje pučem koja je, zapravo, upalila.