Posmrtni ostaci nekoliko desetaka žrtava stavljeni su u kovčege prekrivene hrvatskim zastavama, a svi bili su obilježeni samo jednim drvenim križem na kojem je pisalo “Ovdje počivaju 294 žrtve Drugog svjetskog rata i/ili poslijeratnog razdoblja, Gračani”. Ovom događaju prisustvovali su i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i predsjednički kandidat Miroslav Škoro.
Ne zna se tko su tu ljudi pokopani uz državne počasti
Budući da posmrtni ostaci nisu identificirani, a da na križu piše “žrtve Drugog svjetskog rata i/ili poslijeratnog razdoblja” možemo samo zaključiti da je Republika Hrvatska uz državne i službene počasti zakopala posmrtne ostatke osoba za koje nije ustanovljeno tko su uopće ti ljudi bili, te gdje su, kada i kako ubijeni. Jesu li te osobe ubijene u borbi, jesu li to bili civili ili zarobljeni vojnici smaknuti u nekoj od egzekucija koje su tijekom rata i neposredno nakon njegova svršetka bile česte ostalo je nepoznato.
Josip Horvat, prema Hrvatskoj enciklopediji najistaknutiji predstavnik hrvatskog liberalnog građanskog novinarstva između dva svjetska rata, u svojoj knjizi dnevničkih zapisa “Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943.-1945.” zapisao je pod nadnevkom 12. svibanj 1945. kako je njegova kućna pomoćnica Bara dan prije vidjela “hrpe mrtvih, većinom seljaka iz Gračana i Mikulića, koje su ‘luburićevci’ poklali na uzmaku.”
Velikosrpski totalitarizam – sintagma koju još nismo čuli
Predsjednica Republike iskoristila je prigodu kako bi osudila “nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu.” Posebno je istaknula kako je završetkom rata “jednu neslobodu zamijenila druga”. Gospođa Grabar-Kitarović nakon što je stavila znak jednakosti između ustaškog i komunističkog režima dodatno je osudila i “velikosrpski totalitarizam”, dosad nepoznatu sintagmu u političkom rječniku na ovim prostorima.
Nekoliko dana kasnije dala je ekskluzivni intervju HRT-u, u kojem je dodatno pojasnila da je “velikosrpska agresija samo još jedan totalitarni režim” pa nam ne preostaje ništa drugo nego zaključiti kako će svekolika borba protiv velikosrpskog totalitarizma, što god to značilo, biti temeljna poruka njezine predizborne kampanje. Možda prije samih izbora saznamo zašto je bilo potrebno velikosrpsku agresiju dodatno oplemeniti pojmom totalitarizma i je li sada zbog tog dodatka osuda same agresije jača i nedvosmislenija, a njen reizbor izgledniji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto nije osudila ‘velikohrvatski totalitarizam’?
U Hrvatskoj gotovo nitko ne upotrebljava sintagmu “velikohrvatska politika”. Veza između četničkog pokreta i velikosrpske ideologije je samorazumljiva, ali i ustaški pokret je valjda “velikohrvatski” pa je samim time i njegova vladavina “velikohrvatski totalitarizam”. Kada se predsjednica Republike već upustila u izmišljanje novih kovanica za imenovanje starih promašenih politika trebala je najprije osuditi “velikohrvatski totalitarizam” i lupiti šakom po stilskom stoliću i kazati da više nikada ni jedan hrvatski tenk neće rušiti most u Mostaru. Tako rade državnici, a tu lekciju imala je priliku još jednom svladati ove nedjelje u Poljskoj.
Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier zamolio je u nedjelju Poljake da oproste Nijemcima zločine koje su počinili tijekom Drugoga svjetskog rata. To je učinio u poljskome gradu Wielunu, prvom gradu koji je bombardirala nacistička avijacija, povodom obilježavanja 80 godina od početka najvećeg svjetskog sukoba 1. rujna 1939. Njemački predsjednik obećao je da Nijemci nikada neće zaboraviti rane i patnje koje su nanijeli Poljskoj i Poljacima, ali ni hrabrost njihovoga otpora.
Zašto bi jednu neslobodu mijenjali drugom?
Na komemoraciji u Varšavi sudjelovali su šefovi država iz gotovo svih članica NATO saveza i Europske unije pa je tako tamo bila i hrvatska predsjednica. Nakon što je osam dana ranije u Gračanima stavila znak jednakosti između ustaškog i komunističkog režima ovu prigodu je iskoristila kako bi se pohvalila da je “Hrvatski narod razmjerno broju stanovnika najviše pridonio antifašističkoj borbi u Europi, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako smo u Gračanima saznali da smo u svibnju 1945. jednu neslobodu zamijenili drugom i da između ustaškog i komunističkog režima i nema nekih bitnih razlika, nekako nije jasno zašto su hrvatski narod i hrvatski građani u tako velikom broju zapeli da sruše taj ustaški režim kad im je poslije opet bilo isto. Istini za volju, gospođa Grabar-Kitarović malo je pretjerala s ovih “pola milijuna”. Krajem 1943. u partizanskim redovima na području cijele Jugoslavije bilo je ukupno 329 tisuća boraca, od toga u Hrvatskoj 122 tisuće, BiH 108 tisuća, Srbiji i Sloveniji po 34 tisuće, Crnoj Gori 24 tisuće i Makedoniji 7 tisuća.
Vrijeme je da predsjednica pokaže na kojoj je strani
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Hrvati čine većinu u partizanskim jedinicama u Hrvatskoj, dok su u BiH 70 % partizanskih boraca Srbi. Godinu dana kasnije, ponajviše zbog provedene mobilizacije u Srbiji i Makedoniji, ukupan broj pripadnika NOVJ-a raste na 648 tisuća, od čega je u Hrvatskoj njihov broj povećan na 150 tisuća, a u BiH se zbog premještaja jedinica smanjio na 100 tisuća. Ako se tom broju pridodaju i svi poginuli partizanski borci na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru u prve tri godine rata, njih 172 tisuće, opet je ukupan broj sudionika antifašističke borbe i u “velikohrvatskom” konceptu koji uključuje i BiH, daleko od pola milijuna.
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u Poljskoj je još jednom metaforički sjela u onaj čuveni čamac na mutnoj Kupi iz prosinca 1942. u kojem su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić otišli u partizane. Nakon njihovog odlaska ustaške vlasti objavile su kako je Nazor zapravo otet i prisilno prebačen preko Kupe na teritorij pod partizanskom kontrolom. U Nazorovoj pjesmi “Čamac na Kupi” korito rijeke dijeli od Dobra Zlo, a maleni i trošni čamac ima zadatak prenijeti cijelu Hrvatsku na stranu Dobra.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To Dobro baš kao i Zlo, mora se uzeti cijelo, onako kako se uzima i mačka, zajedno s repom. Predsjednica Republike ponaša se kao da je stvarno oteta te svoje javne nastupe stalno prilagođuje željama publike, čas na jednoj, čas na drugoj obali rijeke. Vrijeme je da na jednoj od obala trepne i tako svima pokaže na kojoj strani rijeke je talac.
Predsjednica je za potrebe kampanje izmislila novi pojam - velikosrpski totalitarizam. Što to uopće znači?
Predsjednica se ponaša kao da je oteta, čas je na jednoj strani, čas je na drugoj strani, ovisno kako publika želi
U ekskluzivnom intervjuu HRT-u, u kojem je dodatno pojasnila da je "velikosrpska agresija samo još jedan totalitarni režim" pa nam ne preostaje ništa drugo nego zaključiti kako će svekolika borba protiv velikosrpskog totalitarizma, što god to značilo, biti temeljna poruka njezine predizborne kampanje. Možda prije samih izbora saznamo zašto je bilo potrebno velikosrpsku agresiju dodatno oplemeniti pojmom totalitarizma i je li sada zbog tog dodatka osuda same agresije jača i nedvosmislenija, a njen reizbor izgledniji.
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović prisustvovala je 23. kolovoza u Gračanima, na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima “posljednjem ispraćaju i pokopu žrtava Drugog svjetskog rata i poraća.” Tom prigodom pokopani su ostaci “294 žrtve ekshumirane na lokacijama na području Gračana ubijenih za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.” Upravo tako piše na službenim internetskim stranicama Pantovčaka.
Posmrtni ostaci nekoliko desetaka žrtava stavljeni su u kovčege prekrivene hrvatskim zastavama, a svi bili su obilježeni samo jednim drvenim križem na kojem je pisalo “Ovdje počivaju 294 žrtve Drugog svjetskog rata i/ili poslijeratnog razdoblja, Gračani”. Ovom događaju prisustvovali su i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i predsjednički kandidat Miroslav Škoro.
Ne zna se tko su tu ljudi pokopani uz državne počasti
Budući da posmrtni ostaci nisu identificirani, a da na križu piše “žrtve Drugog svjetskog rata i/ili poslijeratnog razdoblja” možemo samo zaključiti da je Republika Hrvatska uz državne i službene počasti zakopala posmrtne ostatke osoba za koje nije ustanovljeno tko su uopće ti ljudi bili, te gdje su, kada i kako ubijeni. Jesu li te osobe ubijene u borbi, jesu li to bili civili ili zarobljeni vojnici smaknuti u nekoj od egzekucija koje su tijekom rata i neposredno nakon njegova svršetka bile česte ostalo je nepoznato.
Josip Horvat, prema Hrvatskoj enciklopediji najistaknutiji predstavnik hrvatskog liberalnog građanskog novinarstva između dva svjetska rata, u svojoj knjizi dnevničkih zapisa “Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943.-1945.” zapisao je pod nadnevkom 12. svibanj 1945. kako je njegova kućna pomoćnica Bara dan prije vidjela “hrpe mrtvih, većinom seljaka iz Gračana i Mikulića, koje su ‘luburićevci’ poklali na uzmaku.”
Velikosrpski totalitarizam – sintagma koju još nismo čuli
Predsjednica Republike iskoristila je prigodu kako bi osudila “nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu.” Posebno je istaknula kako je završetkom rata “jednu neslobodu zamijenila druga”. Gospođa Grabar-Kitarović nakon što je stavila znak jednakosti između ustaškog i komunističkog režima dodatno je osudila i “velikosrpski totalitarizam”, dosad nepoznatu sintagmu u političkom rječniku na ovim prostorima.
Nekoliko dana kasnije dala je ekskluzivni intervju HRT-u, u kojem je dodatno pojasnila da je “velikosrpska agresija samo još jedan totalitarni režim” pa nam ne preostaje ništa drugo nego zaključiti kako će svekolika borba protiv velikosrpskog totalitarizma, što god to značilo, biti temeljna poruka njezine predizborne kampanje. Možda prije samih izbora saznamo zašto je bilo potrebno velikosrpsku agresiju dodatno oplemeniti pojmom totalitarizma i je li sada zbog tog dodatka osuda same agresije jača i nedvosmislenija, a njen reizbor izgledniji.
Zašto nije osudila ‘velikohrvatski totalitarizam’?
U Hrvatskoj gotovo nitko ne upotrebljava sintagmu “velikohrvatska politika”. Veza između četničkog pokreta i velikosrpske ideologije je samorazumljiva, ali i ustaški pokret je valjda “velikohrvatski” pa je samim time i njegova vladavina “velikohrvatski totalitarizam”. Kada se predsjednica Republike već upustila u izmišljanje novih kovanica za imenovanje starih promašenih politika trebala je najprije osuditi “velikohrvatski totalitarizam” i lupiti šakom po stilskom stoliću i kazati da više nikada ni jedan hrvatski tenk neće rušiti most u Mostaru. Tako rade državnici, a tu lekciju imala je priliku još jednom svladati ove nedjelje u Poljskoj.
Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier zamolio je u nedjelju Poljake da oproste Nijemcima zločine koje su počinili tijekom Drugoga svjetskog rata. To je učinio u poljskome gradu Wielunu, prvom gradu koji je bombardirala nacistička avijacija, povodom obilježavanja 80 godina od početka najvećeg svjetskog sukoba 1. rujna 1939. Njemački predsjednik obećao je da Nijemci nikada neće zaboraviti rane i patnje koje su nanijeli Poljskoj i Poljacima, ali ni hrabrost njihovoga otpora.
Zašto bi jednu neslobodu mijenjali drugom?
Na komemoraciji u Varšavi sudjelovali su šefovi država iz gotovo svih članica NATO saveza i Europske unije pa je tako tamo bila i hrvatska predsjednica. Nakon što je osam dana ranije u Gračanima stavila znak jednakosti između ustaškog i komunističkog režima ovu prigodu je iskoristila kako bi se pohvalila da je “Hrvatski narod razmjerno broju stanovnika najviše pridonio antifašističkoj borbi u Europi, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana.”
Kako smo u Gračanima saznali da smo u svibnju 1945. jednu neslobodu zamijenili drugom i da između ustaškog i komunističkog režima i nema nekih bitnih razlika, nekako nije jasno zašto su hrvatski narod i hrvatski građani u tako velikom broju zapeli da sruše taj ustaški režim kad im je poslije opet bilo isto. Istini za volju, gospođa Grabar-Kitarović malo je pretjerala s ovih “pola milijuna”. Krajem 1943. u partizanskim redovima na području cijele Jugoslavije bilo je ukupno 329 tisuća boraca, od toga u Hrvatskoj 122 tisuće, BiH 108 tisuća, Srbiji i Sloveniji po 34 tisuće, Crnoj Gori 24 tisuće i Makedoniji 7 tisuća.
Vrijeme je da predsjednica pokaže na kojoj je strani
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Hrvati čine većinu u partizanskim jedinicama u Hrvatskoj, dok su u BiH 70 % partizanskih boraca Srbi. Godinu dana kasnije, ponajviše zbog provedene mobilizacije u Srbiji i Makedoniji, ukupan broj pripadnika NOVJ-a raste na 648 tisuća, od čega je u Hrvatskoj njihov broj povećan na 150 tisuća, a u BiH se zbog premještaja jedinica smanjio na 100 tisuća. Ako se tom broju pridodaju i svi poginuli partizanski borci na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru u prve tri godine rata, njih 172 tisuće, opet je ukupan broj sudionika antifašističke borbe i u “velikohrvatskom” konceptu koji uključuje i BiH, daleko od pola milijuna.
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u Poljskoj je još jednom metaforički sjela u onaj čuveni čamac na mutnoj Kupi iz prosinca 1942. u kojem su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić otišli u partizane. Nakon njihovog odlaska ustaške vlasti objavile su kako je Nazor zapravo otet i prisilno prebačen preko Kupe na teritorij pod partizanskom kontrolom. U Nazorovoj pjesmi “Čamac na Kupi” korito rijeke dijeli od Dobra Zlo, a maleni i trošni čamac ima zadatak prenijeti cijelu Hrvatsku na stranu Dobra.
To Dobro baš kao i Zlo, mora se uzeti cijelo, onako kako se uzima i mačka, zajedno s repom. Predsjednica Republike ponaša se kao da je stvarno oteta te svoje javne nastupe stalno prilagođuje željama publike, čas na jednoj, čas na drugoj obali rijeke. Vrijeme je da na jednoj od obala trepne i tako svima pokaže na kojoj strani rijeke je talac.